Ovo umjetničko djelo pomaže nam bolje razumjeti Moltmannov koncept kršćanskog identiteta koji se nalazi u trajnom procesu kenoze. Njegovo teološko remek-djelo Raspeti Bog: Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije snažno je naglasilo križ kao hermeneutički ključ teologije te je u središte kršćanskog razmišljanja postavilo konkretnu bol i patnju. Stoga događaj križa u kojem se kršćanski Bog poistovjećuje s bezbožnicima i odbačenima dekonstruira svaki oblik tradicije koja teži tome da Boga smjesti u područje apatetične vječnosti. U isto vrijeme, događaj križa kritički razotkriva postojanje političkih i društvenih struktura koje stvaraju nevine žrtve. Prema tome, Moltmannova teologija križa ne polazi od koncepta već od krize; razvijena je kao pokušaj razumijevanja konkretnih situacija patnje te Božje uloge u njima. Prisjećajući se Gromlyjeve skulpture, valja naglasiti da su čavli koji proizvode ljudsku patnju uvijek stvarni čavli, načinjeni od „iskorištenih materijala“ ideologije, politike, društvenih i životnih prilika. Stoga nas ne čudi da je Moltmannova knjiga, napisana prije više od četrdeset godina, nadahnula toliko teoloških pokreta širom svijeta među kojima se ističu teologija/e oslobođenja, crnačka teologija/e, minjung teologija/e. Zajedničko obilježje svih njih je odvažan silazak u „vražje krugove smrti,“ (Teufelskreise des Todes) kako Moltmann naziva ekonomske, političke i kulturne strukture koje „ne dozvoljavaju ljudima da budu ljudi.“ Taj silazak pak zahtijeva napuštanje vlastitog „apatetičnog neba“ u susretu s onima koji su neprivilegirani i marginalizirani.

Zbornik radova Teologija: silazak u vražje krugove smrti istovremeno je hommage Moltmannovom klasiku i pokušaj stvaranja regionalne kontekstualne teologije jugoistočne Europe. Knjiga sadrži pet tekstova organiziranih oko središnje ideje teologije kao discipline koja je duboko uronjena u konkretnu stvarnost te se razvija u suočavanjima s boli i patnjom. Prvi esej, „Raspeti Bog u kontekstu”, dolazi iz pera samog Jürgena Moltmanna i u njemu nas autor podsjeća na konkretne okolnosti koje su ga motivirale na pisanje knjige Raspeti Bog. U njegovoj viziji, teologija križa nije samo jedna od mogućih teologija već jedina moguća teologija. Drugim riječima, Moltmann događaj križa shvaća kao jedino moguće mjesto s kojeg se može razviti autentično kršćanska teologija. Prema tome, svaki križ, svako mjesto ljudskog mučenja, patnje i stradanja (uključujući i vlastite boli), postaje krik koji zaziva svoju teološku artikulaciju.

Moltmannove programatske ideje su eksplicirane u eseju Zorana Grozdanova „Teologija iz konkretnoga“ u kojem autor uočava neobičnu odsutnost kontekstualnih teologija na području zemalja koje su se nalazile u okviru bivše Jugoslavije. Ta regija koja je obilježena mnogim ožiljcima povijesti te ispresijecana različitim podjelama na mnoge je načine teološki zanimljiva. Ona je s jedne strane mjesto susreta na kojem se sastaju stoljeća kršćanske, islamske i židovske civilizacije te mjesto dodira pravoslavlja i katoličanstva, ali je istovremeno obilježena različitim podjelama te kolektivnim sjećanjima na nasilja, patnje i genocide. Područja o kojima govorimo preživjela su opresiju dvaju totalitarnih režima dvadesetog stoljeća te su u posljednjem razdoblju zapala u težak period tranzicije, ostavljena u svojoj vlastitoj postkolonijalnoj praznini između istoka i zapada. Stoga se čini gotovo paradoksalno da se na tom tlu nikada nisu razvile koherentne teološke tradicije ili škole mišljenja koje bi artikulirale spomenuta iskustva stvarana na raskrižjima međureligijske, ekumenske i međukulturalne pripadnosti. Bilo bi netočno i nepravedno kazati da tu nisu djelovali veliki teološki umovi. Njihov utjecaj je međutim, s tek nekoliko izuzetaka, ipak ostao uvelike neprimijećen i bez stvarne moći da se sukobi s „vražjim krugovima smrti“ koji uništavaju život društva i život zajednice. Razlozi koji stoje iza ove teološke šutnje previše su kompleksni da bi se analizirali u ovom kratkom prikazu, ali je ipak zanimljivo promotriti dva recentna teološka osvrta. Zoran Grozdanov, urednik ovog zbornika, u svom eseju tako predlaže da je prijanjanje uz ideju „božanskog Boga“ upravo ono što je zapriječilo razvoj stvarnih kontekstualnih teologija na ovom području.

Profesor Ivan Šarčević pak u jednom svom članku smatra da je ponovno otkrivanje ideje „božanskog Boga“ zapravo preduvjet za razvoj navedenih teologija1. Iako se ove dvije izjave čine dijametralno oprečne, obje su točne. Ono što Grozdanov kritizira je teološka tendencija previđanja konkretne ljudske patnje pod izlikom univerzalnosti ili tobožnje pravovjernosti. Takav „božanski Bog“ postaje toliko udaljen da stvarna ljudska patnja njegovim štovateljima ne stvara nikakvu teološku krizu. Metafizički mir „božanskoga Boga“ stoga može biti očuvan jedino ako se pregrada između ovosvjetskog uništavanja i nebeske harmonije neprestano održava teološkim sredstvima. Drugim riječima, „božanski Bog“ kojega Grozdanov kritizira je apatetični Bog Šutnje čije se štovanje odražava u teološkoj šutnji, tj. potpunoj nemogućnosti da se razvije konkretna teologija na ovom području okupanom krvlju i patnjom. S druge strane, velik teološki problem u zemljama na području bivše Jugoslavije je prečesta identifikacija između nacionalnog/etničkog i vjerskog identiteta. Ako se Bog razumije na takav način, Bog počinje biti shvaćen kao ekskluzivni zaštitnik vlastite grupe i tradicije. Posljedica takvog razmišljanja je to da religijski identitet biva izveden preko određenih društvenih konstrukcija kao što su nacija ili etnija. Takav Bog nikad zapravo ne dodiruje konkretno već ostaje zapleten u „srednjem nebu“ ljudskih ideja, a ne ljudske stvarnosti! Stoga je često samo malen korak od ideologije do idolatrije. To je razlog zbog kojega Šarčević poziva na oslobođenje od takvih koncepata pozivajući na otkrivanje „božanskog Boga“ koji nije omeđen nacionalnim i/ili religijskim granicama. Drugim riječima, ukazuje na potrebu otkrivanja Boga koji se utjelovio u ljudsku stvarnost, ne ljudske ideje.

Ova knjiga, Teologija: silazak u vražje krugove smrti stoga prvenstveno želi ostvariti dva cilja – čvrsto utemeljiti teološku refleksiju na konkretnoj ljudskoj patnji te osloboditi vjeru od političkih i ideoloških ograničenja. Slijed eseja ukazuje na to da su ta dva cilja međusobno isprepletena i da jedan ne može biti ostvaren bez drugoga. Ustrajući na činjenici da se teologija može razviti jedino u dijalogu s konkretnom patnjom, Grozdanov na vješt način povezuje Moltmannovu teologiju križa sa situacijom u regiji. Tako uviđa da je temeljna dvojba između utješne religioznosti i opasne su-patnje, koja je postala osobito jaka nakon Drugoga svjetskog rata, još uvijek snažno prisutna na područjima bivše Jugoslavije. Njeno razrješenje pak uvelike određuje hoće li nečija teologija biti razvijena kao slavljenje udaljenog „božanskog Boga“ ili kao zahtjevna praksa na tragu raspetoga Boga.

Subverzivni aspekt kršćanskog sjećanja dolazi jasno na vidjelo u eseju „Razvoj demokratske političke kulture: religije kao čimbenik političkog oslobođenja?“ autora Alena Kristića koji analizira potencijal lokalnih religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini u stvaranju humanizirajućih i oslobađajućih društvenih struktura. Rad stavlja fokus na procese relativiziranja, desakralizacije i demokratizacije političke sfere koji se mogu ostvariti jedino ako se religijske zajednice svjesno odluče odmaknuti od pozicija moći i napuste svjetonazore koje autor naziva „utopije nacionalističko-religijskih geta.“ Kristić upozorava na grešan „metafizički mentalitet“ koji religijske zajednice pretvara u zatvorene skupine koje smatraju da mogu opstati jedino ako se konsolidiraju u čvrste i nepromjenjive tvorbe netolerantne prema bilo kakvom obliku različitosti. Takav mentalitet od sljedbenika traži napuštanje duha slobode u zamjenu za potpunu i nekritičku poslušnost što je u konačnici štetno i za religijske zajednice i za društvo u cjelini. Kristić se pak zalaže za prigrljivanje pozicije ranjivosti i slabosti koja je mnogo više otvorena pluralnosti života i koja pokazuje znatno veću osjetljivost za traume post-ratnog perioda. Važan aspekt njegove kritike usmjeren je prema stanju „zabrinutosti za ortodoksiju,“ a koje je, prema njemu, zapravo maska ispod koje se krije robovanje apatetičnom Bogu.


Sličan teološko-kritički pristup prisutan je u radu „Vražji krug apatije teološkog diskursa“ Entonija Šeperića koji smatra da je gluhoća teološkog diskursa na „orgijanje smrti i zatiranje života“ povezana s krutošću vjerskih obrazaca. To je najvidljivije na primjerima u kojima se teolozi više trude da sačuvaju ono što smatraju doktrinalno točnim nego da sačuvaju život. Oba autora inzistiraju kako na kritičkoj tako i na samokritičnoj ulozi teologije, teologije koja se ne boji biti izazvana teškoćama života. Jedino takva „slaba pozicija,“ autori smatraju, uzima patnju ozbiljno i ne razblažuje ju narativima nekog distanciranog budućeg spasenja.

Napokon, Branko Sekulić u tekstu intrigantnog naslova „Krabulja kršćanskog vulgarizma. Etnoreligijanska utvara u suvremenom sekularističkom društvu“ kritički pristupa fenomenu „političkih religija.“ Taj termin popularizirao je Željko Mardešić koji je njime opisivao amalgam političkih ideologija i religijskih simbola. Političke religije su zapravo političke ideologije koje se kriju iza maske svetoga koju koriste kao sredstvo transcendentne legitimacije. Takvi režimi doduše pobuđuju religijske sentimente ali, smatra Sekulić, oni stvaraju rupe u svetom sjećanju i ispunjavaju ih egoističnim interpretacijama. U području boli i patnje, političke religije iskazuju neobičnu tendenciju prema onome što Sekulić naziva „religijanska nekrofilija“ a može se shvatiti kao izobličena tendencija slavljenja smrti u odvojenosti od života. Drugim riječima, Sekulić kritizira sklonost religijskih subjekata prema stvaranju trajnog samo-nametnutog osjećaja žrtve koji može funkcionirati jedino ako se pomoću selektivnih invokacija prošlih patnji neprestano proizvodi osjećaj smrtne ugroženosti. Posljedično, sve što je drugačije promatra se kao potencijalno destruktivno i opasno. Metaforički rečeno, „religijanska nekrofilija“ je trajno recikliranje smrti koje zatvara mogućnost Uskrsa i pomirenja između „židova“ i „pogana.“

Označavajući neuralgične točke između identiteta, života i mentaliteta religijskih zajednica na područjima bivše Jugoslavije, autori ovog zbornika pokušavaju donijeti Božje oslobođenje u „vražje krugove smrti.“ U isto vrijeme, oni nude novi teološki program koji pokušava izbjeći Scile apatičnoga vjerskoga eskapizma i Haribde divinizacije političkoga područja. Stoga se važnost ove knjige teško može dovoljno naglasiti. Budući da je istinska kontekstualna teologija koja opisuje stvarne „čavle“ na tijelu ove raspete regije uglavnom nerazvijena, ovaj zbornik zaslužuje biti pozdravljen kao originalno i izazovno djelo. Kao što je bilo rečeno na početku, knjiga je u isto vrijeme relecture Moltmannove teologije i programatski tekst za nove balkanske/ex-jugoslavenske teologije. Ova zanimljiva karakteristika može se promatrati u isto vrijeme i kao slaba strana knjige jer bi, s čitateljskog stajališta, ponekad bilo poželjno da su različite teme koje su u knjizi naznačene bile još dublje razvijene ili da su kontekstualni pokušaju ostvarivani s više različitih polazišta, a ne samo kroz vizuru Moltmannove teologije. U tom smislu bi se moglo prigovoriti da zbornik više predstavlja prolegomenu kontekstualne teologije nego njenu stvarnu eksplikaciju, međutim takva kritika bi bila neosjetljiva na Sitz im Leben ovog na mnoge načine pionirskog djela. Umjesto da se promatra kao završeni projekt bilo bi prikladnije ovo djelo shvatiti kao otvoreno pismo i poziv na daljnje teološke silaske u „vražje krugove smrti“ te kao važan korak prema stvaranju regionalne kontekstualne teološke misli.

(1Usp. Ivan Šarčević, “Pretpostavke kontekstualne teologije u BiH», u: Bosna Franciscana 21 (2004), p. 5-22, 13.)

Teološka promišljanja o knjizi Teologija: silazak u vražje krugove smrti: o četrdesetoj obljetnici Raspetog Boga, Zoran Grozdanov (ur.), Ex libris, Rijeka, 2014.

_______________________


Stipe Odak je doktorand na Fakultetu teologije i religijskih znanosti na Katholieke Universiteit Leuven te Institutu za političke znanosti sveučilišta u Louvain-la-Neuveu. Diplomirao je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon toga je završio licencijat iz teologije (STL) na KU Leuvenu s najvišim pohvalama. Njegov doktorski projekt, podržan od belgijskog Fonda za znanstveno istraživanje (F.R.S-FNRS), istražuje odnos između religije i kolektivnoga sjećanja na tragedije.

Tekst je objavljen u teološkom časopisu Concilium 1-2015 “Religija i identitet u postkonfliktnim društvima” (ur. Regina Ammicht-Quinn, Mile Babić, Zoran Grozdanov, Susan Ross i Marie-Theres Wacker).