Ključna riječ koncila bila je aggiornamento: izraz koji je prvi upotrijebio papa Ivan XXIII., a koji prevodimo kao osuvremenjenje, posadašnjenje, ažuriranje. Aggiornamento je označavao promjene koje će Crkvu – njezin nauk, ustrojstvo, svrhu – iznutra obnoviti i učiniti je modernom, pristupačnom i prikladnom za suvremeno društvo. Ivan XXIII. je aggiornamento simbolički označio kao otvaranje vatikanskih prozora kako bi u zagušljive srednjovjekovne zidine mogao ući svjež zrak.

Je li Katolička crkva uistinu sprovela odredbe II. vatikanskoga koncila ili barem krenula u tom smjeru? Koliko je danas na djelu aggiornamento, a koliko pak suptilna restauracija pretkoncilskog stanja? Je li II. vatikanski koncil doživio neuspjeh u sukobu s tradicijom?


 

Povijest crkve do II. vatikanskog koncila: između dviju oprečnih nostalgija


U kršćanstvu prema Željku Mardešiću (Mardešić, 2001) oduvijek postoje dvije oprečne nostalgije:


Prva nostalgija temelji se na sjećanju u euharistijskom slavlju, a odnosi se na povratak bogočovještvu i vjerničkom zajedništvu. Riječ je o tome da se u počecima kršćanstva nađe poticaj za vjerodostojno svjedočenje vjere, riječ je o izvornom nadahnuću za svakoga kršćanina. Jedan od temeljnih pojmova II. vatikanskoga koncila bio je upravo resourcement (engl. povratak izvorima).


Druga nostalgija jest težnja da se obnovi svjetovna moć Crkve. Ona se javlja mnogo kasnije, kada je Crkva postala državnom i prihvatila rimsko pravo i grčku filozofiju. Car Konstantin začetnik je svjetovne moći kršćanstva, povezujući carstvo s Crkvom. Crkva će kasnije, u europskom srednjovjekovlju, postati najmoćnijom svjetovnom institucijom, postavljati i skidati careve i kraljeve. Jednako je tako u Crkvu ušao i juridički mentalitet, sputavajući slobodan razvoj misli i teologije. Usvajanjem grčke filozofije u kršćanstvo su neizbježno ušli i elementi deizma: Bog je postao nedostupan i nedodirljiv, statičan i nezainteresiran za svijet. Riječ je ovdje o nepovijesnom, ontologiziranom, materijaliziranom kršćanstvu koje je s tom novom ontologijom oblikovalo svoju svjetovnu moć.


Od 313. godine pa sve do II. vatikanskoga koncila u Crkvi je prisutnija i sve jača ova druga tradicija – pretkoncilska ideologija. Istovremeno raste i nostalgija za povratkom i obnovom prve tradicije, pa dolazi do pojave mističkih i heretičkih pokreta. Tipičan primjer pobune protiv konstantinovske svjetovne baštine i naslaga tradicije je pojava redovnika, od Benedikta do Franje Asiškoga.


U sukobu s modernom kao povijesnim prekidom s feudalnim poretkom u Crkvi je definitivno prevladala druga nostalgija. Prva nositeljica modernosti bila je protestantska reformacija, koja je dovodila u pitanje svjetovnu moć Crkve. Uslijedile su građanske revolucije (liberalizam), koje su otkrile vrijednosti čovjeka i njegovu slobodu. Socijalne revolucije tražile su veću pravednost u društvu. Crkva, umjesto da se evanđeoski stavi na stranu slobode i pravde, počela je naprotiv sanjati o vremenima kada je njezina svjetovna moć bila najveća. Na reformaciju je Crkva odgovorila protureformacijom i spriječila povratak čistim evanđeoskim porukama; na izazove liberalne revolucije odgovorila je protu-modernom, pa je zatvoren put prihvaćanju zapadnih demokracija i teološkom pitanju slobode uopće u kršćanstvu; na izazove socijalističke revolucije i komunizma odgovorila je osudom i izopćenjem neposlušnih vjernika i ignoriranjem svih zahtjeva za pravednošću u društvu.



Naslijeđe II. vatikanskog koncila


II. vatikanski koncil označava prekretnicu u odnosu Crkve prema svijetu i prema sebi samoj. Koncilska misao o Crkvi naglašava tri stvari: obnovljenu vjernost Božjoj riječi u Svetom pismu, euharistiju i življeno zajedništvo. U pretkoncilskoj Crkvi na istoj razini naglasak je bio: umjesto vjernosti Božjoj riječi stajala je dužnost dokazivanja istinitosti te Riječi u nepomirljivoj filozofskoj polemici; umjesto liturgijskog uprisutnjenja Božje riječi, obred je bio znakom izvanjske moći Crkve i njezina trijumfalizma; umjesto življenog zajedništva Božjeg naroda, naglašavao se kolektivitet, pravno ustrojstvo Crkve i njezin državnički okvir (Mardešić, 2001).


Nijedna Crkva od Protestantske reformacije nije sprovela takvu jednu reformu.  Naslijeđe II. vatikanskog koncila možemo sažeti u nekoliko točaka (Küng, 2005):

1. Vjerska sloboda: Da nije bilo koncila, Crkva bi još uvijek vjersku slobodu i toleranciju smatrala opasnim proizvodima modernoga duha vremena i katoličke bi države i dalje nijekale pravo na prakticiranje vjere drugim („heretičkim“) denominacijama.

2. Ekumenizam: Crkva bi i dalje bila zatvorena prema ekumenskom pokretu. Još uvijek bi trajala ratoborna polemika između teologije i društva.

3. Međureligijski dijalog: Bez koncila Crkva bi još uvijek druge svjetske religije smatrala pukim predmetom negativne polemike i konkvistadorskih misionarskih strategija.
4. Liturgija: Katolička bi liturgija bez koncila i dalje bila prerogativ klera, slavljena na nerazumljivom jeziku.
5. Biblija: Bez koncila Katolička crkva bi u svom propovijedanju, akademskoj teologiji i osobnoj pobožnosti svojih članova i dalje zanemarivala biblijsku teologiju i duhovnost.

6. Ekleziologija: Da nije bilo koncila, Crkva bi se još uvijek gledala kao nadnaravni „Imperium Romanum“: na čelu s papom kao apsolutnim monarhom, ispod njega „aristokracija“ biskupa i svećenika, te na kraju pasivni vjernici kao „podanici“. Sve u svemu bio bi to klerikalistički, legalistički i trijumfalistički model Crkve.

7. Sekularni svijet: Da nije bilo koncila, na sekularni bi se svijet još uvijek gledalo s negativnog aspekta.

Po pitanju odnosa Crkve i modernoga svijeta, koncil naglasak stavlja na dijalog. Nasuprot prijašnjoj osudi suvremenosti, sada se sa suvremenošću vodi razgovor: Crkva uči svijet, ali ona također od svijeta uči (Schnabl, 2006).


Dolazi do promjena paradigmi. Imamo tako nov način gledanja na odnos dogme i pastorala: pastoral nije više shvaćen kao primjena dogmi, nego kao samostalan način ostvarenja dogmi u trenutnom kontekstu. Time aktualni svijet postaje teološkim mjestom (locus theologicus), mjestom teološke refleksije i pronalaženja istine. To je nužno povezano s promjenom mjesta same teologije i Crkve: s unutarcrkvenog statičnog stanovišta prema „vanjskom“ stanovištu. Crkva treba biti solidarna s današnjim ljudima, osobito sa siromašnima i potlačenima na bilo koji način (GS 1) (Mette, 2006).



Postkoncilsko vrijeme: sukob tradicije i aggiornamenta


Razumljivo oduševljenje, optimizam i nade koje je II. vatikanski koncil izazvao kod katolika i drugih ljudi bilo je, u neku ruku, nažalost kratka vijeka. Već za vrijeme samoga koncila javile su se tendencije povratka na ancien régime, na stari dobro prokušani legalistički, klerikalni i trijumfalistički model crkvenoga ustrojstva. Teolog Hans Küng kaže kako je koncil doduše „uspio uzdrmati jedanaestostoljetni rimski sistem apsolutne moći, klerikalizma i celibatizma, ali ga nije uspio dokinuti“ (Küng, 2005).


Rimska je kurija, premda nikada nije izričito odbacila njegove zaključke, pustila da naslijeđe II. vatikanskog koncila leži neiskorišteno. Konzervativni paragrafi koncilskih dokumenata, koje je Kurija iznudila, postali su okosnicom službenog crkvenog djelovanja. Sve se interpretiralo nepopustljivo nazadno i prelazilo se preko epohalno naprednih novih pristupa. Unatoč traženju koncila da se uvaže spoznaje iz egzegeze (i povijesti dogme), Crkva je prigrlila zamornu neoskolastičku teologiju, a Zakonik kanonskog prava je na vrlo autoritaran način jednostavno prežvakan bez radikalnih novosti (Küng, 2005).

Sve ovo – s jedne strane duh II. vatikanskog koncila, njegove progresivne tendencije i većina teologa i običnih vjernika, te s druge strane kruti kurijalni duh i njegove restauratorske tendencije – uzrokovalo je da se u vremenu od Koncila do danas vodi oštra polemika između težnji jednih i drugih.


Protagonist aggiornamenta na Petrovoj stolici bio je, naravno, papa Ivan XXIII. Nažalost, svi pape nakon njega bili su više-manje na strani restauracije, s Benediktom XVI. (Josephom Ratzingerom) kao posljednjim u nizu papa koji aktivno rade na zaustavljanju svake crkvene reforme u duhu II. vatikanskog koncila.


II. vatikanski koncil, kada govori o biskupskoj kolegijalnosti, u središte stavlja teološki diskurs, nauštrb zakona. Nakon više od četrdeset godina, biskupi su daleko od toga da izraz njihove volje bude kriterij općega usmjerenja Crkve. Uloga biskupskih konferencija na kraju se svela na običnu koordinaciju pastoralnoga rada. Osobito za pontifikata Ivana Pavla II., ponovno je stavljen naglasak na univerzalnost Crkve na račun mjesne Crkve i episkopata. Zakonik iz 1983. cementirao je takvo stanje (Legrand, 2005).


Nisu provedene neophodne strukturalne institucionalne reforme. Katolička je crkva strukturom feudalna, pa se kao takva ne uklapa ni u jedan suvremeni sustav, bilo da je riječ o sudskom, financijskom, demokratskom ili nekom drugom sustavu. Današnje zastarjelo institucionalno ustrojstvo Crkve onemogućuje reformu na nižim razinama, kao što je pitanje celibata, kolegijalnosti, demokratičnosti i slično.


Teolozi koji su svojim savjetodavnim radom prije, tijekom i nakon Koncila dali osnovni ton reformnim idejama, našli su se sada u nezavidnoj situaciji: njihova je uloga ostala i dalje bez stvarne moći utjecaja na hijerarhijski ustroj Crkve. Štoviše, nerijetko su bili predmetom ušutkivanja, osude, pa i izopćenja od strane službenih crkvenih vlasti. Nerijetko se događalo i da su nekadašnji pobornici reformi prelazili u suprotstavljeni tabor postajući ljutim neprijateljima svake reformne misli (npr. sadašnji papa Benedikt XVI.). Kao reakcija na pokretanje naprednog međunarodnog teološkog časopisa Concilium, pokreće se časopis Communio. Teologija oslobođenja, nastala u duhu Koncila, naišla je na osudu Kurije, a njezini protagonisti, južnoamerički teolozi Sobrino, Gutiérrez, Boff i drugi, bivaju marginalizirani.


Umjesto univerzalnosti kršćanskog poziva, premišljanja crkvenih službi, celibata i redovništva, ponovno se naglašava shema klerici–redovnici–laici. Uloga laika doista je svedena na ulogu običnih podanika. Redovništvo u Crkvi, umjesto da bude oslobođeno starih tradicionalnih formi, ponovno se u novom Zakoniku kanonskog prava stavlja u okvire koji onemogućuju bilo kakvu prilagodbu modernom svijetu i njegovim zahtjevima. U svjetlu ljudskih prava koja je Crkva na koncilu prigrlila, postavlja se pitanje primjerene participacije vjernika u procesu odlučivanja i iznošenja stavova u Crkvi (suodgovornost). Na ovom planu, nažalost, nema nikakvih pomaka, ako zanemarimo par kozmetičkih izmjena u vidu osnivanja često nefunkcionalnih župnih pastoralnih vijeća.


Uloga žene u Crkvi ostala je ista. Spriječen je svaki govor o ženama kao vršiteljicama crkvenih službi.


I na ekumenskom planu danas doživljavamo ponovne pokušaje povratka na stari model u kojemu je Katolička crkva ekskluzivna (ili u blažem obliku inkluzivna) posjednica punine crkvenosti. Ignoriraju se pluralističke ideje II. vatikanskoga koncila (Vergauwen, 2006). Na međureligijskom planu, čemu smo i sami svjedoci, posljednjih godina dolazi do zaoštravanja između službene Crkve i drugih vjerskih zajednica. Tipičan primjer za to jesu istupi sadašnjega pape Benedikta XVI. i njegovi stavovi o islamu.


Govoreći o moralnom nauku Katoličke crkve, moramo priznati da ni na tom području nema željenoga napretka. Osobito se tu misli na spolni moral. Za razliku od socijalnoga nauka Crkve koji je tijekom zadnjih 150 godina doživio stanoviti aggiornamento, Crkva je po pitanju spolnoga morala još uvijek u srednjem vijeku. Prvo veliko razočaranje pobornici II. vatikanskoga koncila doživjeli su objavljivanjem enciklike Humanae vitae Pavla VI. koja govori protiv umjetne kontracepcije. Bio je to prvi slučaj u povijesti Crkve u kojemu je nadmoćna većina ljudi i klera odbila poslušnost papi u važnom pitanju (Küng, 2005). Stavovi Crkve po pitanju spolnosti, kontracepcije, definicije i cilja braka, homoseksualnosti i slično i danas su tvrdokorni. Važno je spomenuti da – dok se u crkvenom moralnom učenju prevelik naglasak stavlja na spolnost i reguliranje i najmanjeg aspekta bračnoga i spolnoga života vjernika – Crkva propušta preuzeti proročku ulogu i dignuti glas protiv nepravednih društvenih sistema, grijeha struktura, siromaštva u svijetu, nepravedne podjele ekonomskih resursa. Nerijetko službena Crkva zažmiri na jedno oko, pa čak i koketira sa (često desničarski, nacionalistički usmjerenim) vlastima.


Ukratko, Crkva, umjesto da bude putokaz i „posrednica spasenja“, u svojim obredima i službama često samu sebe apsolutizira i postaje predmetom vlastitoga obožavanja. Izostaje često tražena dosljednost između vjere i institucije, što danas u vremenu globalizacije osobito dolazi do izražaja (Schnabl, 2006).


Zaključak


Neki teolozi vele da Crkva plovi u moru svijeta i često nema vlastitoga kursa. Takav negativan stav prisutan je uglavnom kod teologa i vjernika koji zagovaraju povratak na stari prokušani pretkoncilski sistem. Nasuprot tomu, N. Mette u jednom svom članku navodi riječi Hans-Joachima Sandera: „Nakon 40 godina može se svakako steći dojam da se Crkva još uvijek nalazi zaustavljena u pristaništu novootkrivenog kopna, zaokupljena marljivim čišćenjem i osiguranjem vlastitoga broda, kao da želi čim prije napustiti to mjesto, jer se njegova topologija čini tako neugodnom i postavlja tako nečuvene zahtjeve“ (Mette, 2006).


Uistinu, topologija II. vatikanskoga koncila i modernoga svijeta jest „neugodna“ i prepuna pitanja. Ukoliko Katolička crkva želi biti životna – a obilježje istinskoga života jest put u nepoznato i postavljanje pitanja – tada će se morati odvažiti da kroči na to neistraženo tlo. Potrebno je doista naučiti novi jezik, jezik modernoga svijeta. Koncil je pred nas stavio taj zadatak koji iziskuje napor. Crkva i svijet jedni od drugih imaju mnogo toga naučiti. Crkva će se na kraju morati zaputiti putem koji je zacrtao II. vatikanski koncil, jer drugoga puta nema. Kada će to biti, ovisi i o nama kojima je Koncil dao odriješene ruke da kao slobodni članovi Crkve radimo na ostvarenju evanđeoskoga poslanja koristeći se jezikom modernoga svijeta.