Francuski teolog i filozof Bernard iz Clairvauxa bio je savjetnik mnogih papa i vladara svoga vremena. Svojim ugledom žestoko je intervenirao protiv pljačkanja židovskih radnji i ubijanja židova što su činili križari gazeći dolinom Rajne prema jugu. Zanimljivo, upravo je on kao duhovni vođa tadašnje Europe i vrstan govornik zagovarao te križarske vojne i sa istim je žarom pozivao na ubijanje Saracena koji su ukrali naše zemlje. On je to pravdao ovako: Ubijajući zločinca vojnik se ne ponaša kao ubojica, nego, usuđujem se reći, kao 'zloubojica'. Smatra ga se Kristovim osvetnikom nad onima koji čine zlo i braniteljem kršćana.

Pjesma o Rolandu je bila jako popularna u to vrijeme. Ona govori kako su lažljivi Saraceni prevarili Karla Velikog, iz zasjede mu napali vojsku i ubili najhrabrijeg zapovjednika Rolanda. Stvarni povijesni događaj po kojem je nastala Pjesma o Rolandu odvio se ovako: Karlo Veliki pritekao je u pomoć jednom muslimanskom plemiću koji se suprotstavio emiru iz Cordobe. Budući da je u odsustvu cara izbila pobuna u Akvitaniji, Karlo je morao natrag. Šačica lokalnih brđana (kršćanski Baski) napala je začelje njegove vojske, a među mrtvima se ni kriv ni dužan našao i Roland.
alt
U takvom se vremenu Franjo Asiški odlučuje na put u Egipat, gdje stiže već spomenute 1219. godine. Muslimansku vojsku predvodi sultan Malik al-Kamil, nećak poznatog Saladina, a kršćansku Pelagije. Iako je sultan bio spreman na primirje, papin legat Pelagije je pozivao na oružani sukob. Određeni broj kršćanskih knezova htjede prihvatiti sultanovu ponudu primirja, pa i Franjo stade na njihovu stranu. Upozoravao je križare da nipošto ne idu u oružani sukob. Ali mršavog talijanskog prosjaka nitko nije slušao. Križari su napali. Doživjeli su jedan od najstrašnijih poraza. Poginulo ih je pet do šest tisuća. Al-Kamil ponovno predlaže primirje, a križari ga tek tada prihvatiše.

U dogovorenom primirju Franjo je vidio pravu priliku. S jednim svojim bratom ode u Pelagijev šator i zatraži od njega blagoslov da idu Saracenima. Pelagije im najprije nije dao jer ne htjede na sebe uzimati odgovornost za njihovu smrt. Na kraju je ipak popustio. Reče da mogu ići ako žele, ali da ih on ne šalje.

Avantura je počela. Franjo i Iluminat krenuše prema neprijateljskim linijama. Al-Kamilovi vojnici ih odmah pretukoše. Možda zbog primirja, možda zbog njihovih dronjaka, ipak ih nisu ubili. Iznenađeni dvojicom čudaka u prnjama, nisu znali što bi s njima. Pregovarači sigurno nisu, jer uobraženi Pelagije zacijelo ima bolja odijela za svoje izaslanike. Osim toga, nemaju ni pratnje. Na njihov zahtjev, odvedoše ih pred sultana.

Nevjerojatna scena: kršćanski prosjak i muslimanski sultan, brat križara i poglavar Saracena, usred križarskog rata zajedno u sultanovom taboru u Damietti! Sultan uljudno prima Franju. Nalaže da ga se liječi, što od batina koje je dobio pri prelasku linije razdvajanja, što od malarije koja ga je duže mučila. I sultan se pita otkud mu taj čovjek u taboru. Kad već nije izaslanik, da nije kakav odbjegli vojnik ili redovnik? Franjo mu daje odgovor: nije ga poslao nikakav čovjek, nego Svevišnji Bog. Time se Franjo ograđuje i od križara i od pape.

Susret je potrajao nekoliko dana. Pred sultanom i njegovim ljudima Franjo je govorio o svom učitelju Isusu i o Trojstvu. Budući da je Franjin govor bio u očitom proturječju s onim što Kur'an kaže o poruci proroka Ise, ibn Merjeme, brat Iluminat je svakog trenutka očekivao mučeničku smrt. No ništa im se loše nije dogodilo. Naprotiv. Sultan je, koliko su mu to vladarski poslovi dopuštali, često boravio s Franjom i rado razgovarao s njim. Tu se Franji otvaraju novi horizonti. Znao je doduše i prije da su ovi ljudi, kao i on, Božja stvorenja i braća po Adamu. Ali u saracenskom taboru otkriva da su osim toga ovi ljudi njegova braća i po zajedništvu u molitvi jedinome Bogu. A Allah ne može ostati gluh na molitve svoje djece.

S krajem primirja došlo je i vrijeme da Franjo ide. Priča veli da mu je na rastanku sultan davao bogate darove, ali on ih je, ne osuđujući sultanovu darežljivost, odbio zbog svog radikalnog siromaštva. U križarskom taboru dočekalo ga je iznenađenje vojnika koji su ga već odavno smatrali pokojnim.

Ovaj jedinstveni povijesni događaj iz Damiette imat će trajne posljedice. Franjevci će ubuduće uživati sultanovo gostoprimstvo, a i u Franjinim spisima mogu se vidjeti tragovi boravka kod sultana. U Pismu upraviteljima naroda Franjo veli: Odredite da se svake večeri preko javnog vikača ili na koji drugi način narod opomene da svi treba da svemogućem Bogu iskažu zahvale i pohvale, što poprilično jasno podsjeća na ezan.

Ovaj susret bio je susret dvojice autentičnih vjernika. Samo vjera u dobrotu i povjerenje u čovjeka mogli su potaknuti Franju da prijeđe u neprijateljski tabor. Isto tako, samo vjera u apsolutnu pravdu mogla je uzdići sultana iznad ovozemaljske pravde po kojoj je trebao na Franji osvetiti sve napade križara na njegovu zemlju i ljude. Ali ono što se posebno da primijetiti jest da je to bio susret ljudi, a ne ideja. Da su Franjo i al-Kamil ostali u ideološkim torovima svoga vremena, do susreta ne bi ni došlo. Ili bi Franjo iz susreta izišao kraći za glavu.

Gotovo osam stoljeća prošlo je od susreta Franje i sultana al-Kamila. Nema nekih naznaka da je vodostaj oceana nerazumijevanja koji stoji između različitih religija i svjetonazora u značajnijem padu. I na početku ovog trećeg milenija grade se zidovi koji trebaju sprečavati ljudske susrete. Od onih betonskih u Izraelu još su neprobojniji zidovi predrasuda koji ljudima onemogućuju da vide drugoga onakvim kakav on uistinu jest. Može li se danas još uopće naći Franjinog ludog povjerenja koje ostvaruje nemoguće susrete? Ima li igdje al-Kamilove širine koja hoće drugoga saslušati i prihvatiti, iako ne dijeli njegova uvjerenja?

Priređeno prema G. Jeusset: Sveti Franjo i sultan, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb 2008.