Kako ja mogu poštovati drugog koji svjedoči, vjeruje i čini to što ja neću i ne mogu?! Odgovor negdje postoji iako ga je gotovo nemoguće naći. A sve dok tog jasnog odgovora nemamo, valja pristajati na popravljanje odnosa prema drugom.


Drugi i drukčiji biva toleriran zato što je njegova razlika u odnosu na tog koji ga tolerira nebitna u identitetu prvog. Prema drugom i drukčijem moguće je odnositi se s ravnodušnošću prema razlici samo ako za nju ne postoji razlog u vlastitom identitetu i čvrst odnos prema istini, obredu i vrlini. Česti pozivi za uključivanje u moderne ideologijske projekte poticali su ljude na nemarnost prema svom pripadanju, pa, tako, i prema pripadanju drugih. Tolerancija ne smije biti rezultat da drugi i drukčiji bude preobraćen ili odstranjen. Sama činjenica da je različitost prirodna vodi tomu da nas određuje u okviru čovjekovog tumačenja sebe i svijeta. Pojedinac ima pravo na različitost, ali to pravo ograničeno je podjelom društva na njegovo privatno i javno područje. U privatnom području pojedinac i skupina mogu ispoljavati sve oblike različitosti. Ali, ti isti pojedinci i skupine u javnom prostoru moraju se potčiniti pravilima koja su usvojena kao važeća.


Pripadnici judaizma, kršćanstva i islama smatraju da su njihove doktrine, obredi i vrline utemeljeni u istini i da su oni s njom. Takva uvjerenja nerijetko ih dovode do napetosti, sukoba i nasilja. Za svakog od njih i za sve njih zajedno od presudne važnosti je pitanje:Mogu li, i možemo li, pronaći razloge za dobrotu i prijateljstvo prema drugom i drukčijem, a da pritom ne iznevjerimo i ne poreknemo svoje pripadanje?


Ovo pitanje nije presudno samo za budućnost, naprimjer, Bosne i Hercegovine i njezinih ljudi. Ono se tiče svakog čovjeka. Mnogi smatraju da tolerancije nije dovoljna. I nije, dovoljna je samo ona punina u kojoj bi najviši uzor – mir i ljubav među ljudima – bio dosegnut. Ali tolerancija utemeljena na principima koji upravljaju ljudskim životima jest preduvjet bez kojeg nije moguće izaći iz labirinta stalnog gubljenja ljudskog dostojanstva i sudjelovanja u strahovima, mržnji i nasilju. Htjeti više od tolerancije znači poći od nje i prvo za nju naći razloge.

 

Božje knjige – Toru, Psalme, Evanđelje i Kur'an – moguće je čitati i tumačiti na različite načine. Ako je čovjekova namjera dobra i iskrena, ove knjige snaže takvu namjeru i pružaju brojne potvrde za njezino ozbiljenje u životu. Ako su razlozi ovih knjiga ljudsko dobro, i njihovo tumačenje zarad dobra ljudi kao takvih mora imati prednost nad tumačenjima u kojima se na zlo uzvraća zlom. Prema ovim knjigama zlo ne može imati konačnu riječ. I judaizam, i kršćanstvo, i islam, i to u svim njihovim unutarnjim razdijeljenostima i različitostima, jednako kao i većina drugih tradicija, utemeljuju svoje ukupnosti na odnosu s istinom. Svaka od ovih tradicija smatra sebe posve obuhvatnom. Nijedna ne priznaje bilo kakav nedostatak unutar sebe. Stoga slijedi: Budući da je ova tradicija, a to znači ta iz koje se govori, istinita i od Boga, ostale moraju biti krive ili nepotpune. Ali ako je Bog priznat kao apsolutna drugost, moguća je višestrukost tradicija pri čemu je svaka od njih istinita i potpuna. U takvome vidiku negiranje druge i drukčije tradicije u njezinoj određenosti kao uzajamnosti pojedinca i zajednice s Bogom jest istodobno i negiranje tradicije iz koje se govori o drugoj.

 

Poštovanje drugog i drukčijeg, ma kakav on bio, jest uvjet poštovanja vlastitog dostojanstva. Ne možemo ozbiljno govoriti o osobnom dostojanstvu bez bezuvjetnog prihvaćanja drugog i drukčijeg dao presudnog u čovjekovom nastojanju da preživi i bude sretan. Tolerirati drugog i drukčijeg znači ustegnuti se pred naukom, obredom i vrlinom koji su drukčiji. Svako religijsko pripadanje ima nauk, obred i vrlinu koji su su povezani s istinom, proizlaze od istine i teže prema istini. Ta veza religijskog pripadanja s istinom može biti zaboravljena, ali ne i izgubljena. Toleriranje je čuvanje sebe od poricanja istine u poricanju tog što je u drugog neshvatljivo i neprevodivo u vlastiti nauk, obred i vrlinu. Samo s mnoštvom tradicija, ili s mnoštvom putova prema Bogu, mogući su sloboda biranja i pristajanja uz Istinu.

 

Na koncu, pojam tolerancije ušao je u europsku kulturu u 16. stoljeću, a do stvarne afirmacije ideje došlo je u Europi tek u 18. stoljeću, tj. u vrijeme prosvjetiteljstva. Sadržaj koji on označava danas se općenito svrstava u političku problematiku. Svi znamo da su 7. listopada tekuće godine lokalni izbori. Ne dozvolimo političkim strukturama da nam, kao i dosad, olako zaslijepe oči svojim dugogodišnjim prodavanjem magle. Ne dozvolimo da živimo i prodajemo svoj glas i dostojanstvo kao mazge bez razuma. Ne dozvolimo da nam netko neprestano siluje našu slobodu. Ne dozvolimo da nam u 21. stoljeću još uvijek ruše shvaćanje pojma tolerancije, suživota i općeg dobra, i konačno se zapitajmo živimo li mi uopće u prostoru vlastite slobode ili smo samo marionete političkih i vjerskih struktura koje nam neprestano siju mržnju, strah, nepovjerenje i neizostavni politički i vjerski radikalizam. Ne dozvolimo sebi da nakon prohujalih dugih 5 stoljeća, još uvijek, na problem tolerancije gledamo samo u obliku skice. ■