U Bosni i Hercegovini kohabitiraju tri, gotovo hirurškom preciznošću razjedinjena društva s tri potpuno suprotstavljene kolektivne naracije koje svoja utemeljenja pronalaze u selektivno tumačenoj i mitologiziranoj historiji na čijim temeljima grade društveni konzensus koji se gotovo nikad ne smije dovoditi u pitanje. U sva tri etnonacionalna narativa satkane su kolektivne traume iz bliže ili dalje prošlosti koje se ahistorično kaleme jedna na drugu stvarajući privid jedne linearne, neisprekidane i kauzalnošću određene nacionalne tragedije. Svaka od te tri tragedije konstruiše, na nivou kolektivnog osjećanja, svojevrsni totem primordijalne žrtve kojeg svi pripadnici zajednice, na ovaj ili onaj način, nose u sebi kao nekoć stari Sloveni Peruna. Takvom totemu valja se klanjati i pred njim izvoditi perperušu. No, ono što je od krucijalne važnosti je da totem, iz epohe u epohu, doživljava nove reinkarnacije koje su u duhu vremena i koje će osvježavati primordijalnost izvornog mita. Te reinkarnacije, ovisno o historijskom kontekstu, mogu se kretati po osi između političkog i pretpolitičkog, između kolektivističkog i individualističkog, te oponašati progresivne ideje toga vremena ili ih pak u potpunosti odbacivati. Uz to, svaka nova reinkarnacija izvornog mita kovana je od široke lapeze manjih mitova koji, poput komadića stakla, upotpunjuju mitološki mozaik nacionalne tragedije i dovode do njegovog pretapanja u kolektivni identitet. Taj kolektivni identitet, kao što je slučaj i sa bošnjačkim, može zauzeti i poziciju koja nadilazi njegovo etnonacionalno izvorište, te može iz pragmatičnih razloga obgrliti i koncepte koji na prvi pogled nisu etnonacionalni. Čak i kada je prihvatanje takvih koncepata iskreno, oni se odbacuju onoga trenutka kada dovedu u pitanje primordijalnu naraciju o nacionalnoj tragediji. U glavama etnonacionalnih ideologa, nacija, kao objekt mitologizovane tragedije, a sada samosvjesni subjekt sopstvene budućnosti, nije nužno ono što je nekoć bila, ma koliko to zvučalo paradoksalno. Ona se može učitavati u svakojake pojave i procese, koji isključivo služe kao stilske figure za razumijevanje nacionalne tragedije. To je zanimljiv oblik solipsizma po kojem sve oko nas služi da bi nas potvrdilo. Država je prešutno postala isto što i nacija, iako ovdašnja država nema jednonacionalni karakter. Dakle, odnos prema primordijalnoj nacionalnoj tragediji i kolektivnom identitetu ugrađen je u ideju državnosti, stvorivši dva krila identitarne misli koja su jednako etnonacionalna. Prvom krilu, koje se može nazvati klerikalnim i tradicionalističkim, država postoji zbog nacije, dok drugom krilu koje se može nazvati sekularnim i modernističkim, nacija opstaje zahvaljujući državi. Oba krila imaju gotovo seksualan odnos prema državi i naciji, a njihova stajališta su u potpunosti isprepletena, dok sama inverzija prioriteta stvara lažnu sliku pluralizma, no apsolutno nikada ne dovodi u pitanje izvorni mit o nacionalnoj tragediji. Tek kada se taj mit poljulja pokušajem etabliranja nove ideološke matrice, maske spadnu i uvidimo da je riječ o jednom te istom licu. Takva ogoljena idiosinkrazija naposlijetku pripovijeda priču o postideološkom stanju kontrolisanog haosa protiv kojeg se jedino može boriti konsolidacijom državotvornih snaga kako bi se iskorijenili antidržavni elementi, odnosno unutrašnji i vanjski neprijatelji. Dakle, ta pripovijest, namećući opsadni mentalitet plebsu, objedinjuje deklarativno lijeve-građanske i deklarativno desne-narodnjačke političke subjekte u borbi protiv vjetrenjača, time održavajući status kvo i društvenu paralizu. Iz tog ugla trebaju se posmatrati beskrupolozni i agresivni napadi na vladu Šestorke koja je na vlasti u Kantonu Sarajevo od oktobarskih izbora. Ti napadi su odraz tektonskih promjena u ideološkom tkivu kantona koji nosi ime po našem glavnom gradu.

* * *

Vlada Šestorke, čiji su glavni nosioci Naša stranka, Narod i pravda i Socijaldemokratska partija BiH, ne samo da nije puka tehnokratska vlast koja, zauzevši institucionalnu busiju, sprovodi politikantsku koalicionu agendu, nego je historijski fenomen od velike važnosti. Naime, u ovoj zemlji, zbog kompleksnosti njene historijske ostavštine, nerijetko su se pojavljivale sporedne i periferne političke misli koje su se kretale po sitnim kuloarima, daleko od očiju šire javnosti, da bi u vremenima tektonskih promjena doživljavale svoja vaskrnuća tako što su njihove ideje preuzimali drugi. To je bio slučaj sa svim ustanicima iz vremena otomanske imperije, muslimanskim Austrofilima u godinama prije Berlinskog kongresa, Mladobosancima u godinama prije stvaranja prve Jugoslavije, jugoslovenskim unitaristima u periodu prije donošenja Vidovodanskog ustava, muslimanskim Srbofilima okupljenim oko Gajreta, muslimanskim članovima ekstremnog krila HSS-a u godinama prije uspostave Endehazije, komunistima prije pobjede NOB-a, Mladim muslimanima prije uspona SDA i bošnjačkim liberalima i socijaldemokratama prije nezavisnosti ove zemlje. Sve navedene ideje i ideološko-identitarne matrice gotovo su uvijek, u svom izvornom obliku, djelovale vaninstitucionalno i nikada nisu uspijevale iznutra promijeniti paradigmu društvenih i političkih zbivanja. Jedine instance potpunog rascjepa između starog i novog dešavale su se u ratnim i poratnim vremenima. Oružani sukobi, bilo da je riječ o bunama, ustancima, aneksijama ili velikim svjetskim ratovima dovodili su do paradigmatskih promjena tek onda kada bi se nosioci novih-starih ideja nametnuli kao vojni pobjednici. U mirnodopskim uslovima Bosna i Hercegovina je apsolutno uvijek, kako politički, tako i intelektualno živjela uniformisanu i učmalu društveno-političku paradigmu u kojoj su sitnošićardžijski interesi feudalnih, religijskih, sitnoburžujskih ili partijskih kasti, ovisno od epohe, održavali status kvo, plivajući na ustajaloj baruštini izvornih mitova i minimalne političke autonomije poklonjene od strane tuđinske vlasti kako bi se osigurala perpetuacija izvornog narativa i kako bi se očuvale političko-materijalne privilegije vladajućih kasti. Ovaj mimikrijski odnos priklanjanja jačem se može razumjeti i kao organski mehanizam najzapadnijeg autohtonog muslimanskog naroda da sačuva glavu, budući da mu je nepravedno nametnuta uloga nosioca turskog grijeha od hrišćanskog okruženja. To je nešto što se mora razumjeti, ali i demistifikovati. No, vratimo se čeličnom odbijanju svake promjene. Naime, svaki u historiji zabilježen pokušaj direktnog, indirektnog ili simboličkog mijenjanja paradigme iznutra, u trenucima mira, dovodio bi do agresivne reakcije najtvrdokornijih i najanahronijih dijelova elite i plebsa koji bi, poput kućnih zmija ovdašnje tragedije, izlazili ispod mindera i ujedali sve oko sebe.

Tu gotovo pa antropološku kategoriju Andrić fenomenalno dočarava u jednoj epizodi Travničke hronike u kojoj opisuje kako se opskurni pijanac Bekri-Mustafa pojavljuje u varoši negdje iz Srbije tražeći svoju odbjeglu ženu koja se udala za nekog minornog ćatu u konzulskoj službi. Kompletna muslimanska čaršija pobjesni zbog navodne, kako je kazano, otimačine žene, svjetina počne pijanca kititi poklonima i kaputima sa ušivenim dukatima, te njime počne simbolički mahati kao da je riječ o zastavi, a ne čovjeku. Zatim se čaršija, poput živućeg organizma, zaključa a njeni žitelji povedu spontane, nasilne demonstracije protiv Kaura. Kućne zmije u vidu gradske fukare nametnu se kao predvodnici demonstracija a rađanje naroda traje sve dok se jadni ćata ne utamniči. Tada Bekri-Mustafa izgubi na simboličkom značaju i uskoro je izgnan iz varoši. Travnička epizoda kolektivnog bjesnila, zahvaljujući usmenom predanju, sigurno je prerasla u čaršijsku hićaju haverićevske definicije i dodijeljena joj je uloga čuvara narodne mudrosti, izvornog mita i njegovog ethosa. Zar ne možemo reći da je postmoderna inačica navodne otimačine žene u Andrićevom romanu ono što se u predizbornoj kampanji nazivalo falatarizacijom? Zar takođe ne možemo reći da je siroti Bekri-Mustafa, ikebana travničke varoši, ono što je danas Željko Komšić političkom Sarajevu, a da je njegov Zlatni ljiljan isto što i ušiveni dukati na Bekri-Mustafinom kaputu? Zar ne možemo kazati da su nasilne demonstracije predvođene gradskom fukarom u Andrićevom djelu istovjetne tviteraškim i publicističkim bljuvotinama politički angažovanih dekana privatnih univerziteta koji samo što nisu zatražili utamničenje Boriše Falatara, Sabine Ćudić i Peđe Kojovića? Zar ne možemo takođe ustvrditi da je Elmedin Konaković, kao neko ko nije predstavnik onog Drugog nego izdanak do sada vladajuće paradigme, danas isto što je nekoć bio osmanski guverner Akif Mehmed Paša, kod kojeg je na deputaciju došao imam Begove džamije hadži-Hafiz Kaukčija, buneći se zbog smutnji nastalih zvonjenjem na pravoslavnoj crkvi? Istini za volju, postoji jedna bitna razlika između devetnaestovjekovnog osmanskog guvernera i bivšeg premijera Kantona Sarajevo. Tokom navedene deputacije, koju je u svojoj studiji Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade opisao Hamdija Kreševljaković, Akif Mehmed Paša istjerao je hadži-hafiz Kaukčiju riječima: „Hoćeš me ti, govedo bosansko, učiti časnom Kur'anu?“ Bilo bi lijepo čuti sličnu odvažnost od Konakovića, umjesto što se brani svaki put kada ga naprimjer neki opskurni administrator još opskurnije botovske Facebook stranice pompeznog naziva poput Bošnjak rivajvl ili preporod ili lajfstajl izvrijeđa zbog simboličke donacije kantonalne vlade (20.000 konvertabilnih maraka) u ime saniranja krova kapele Vidovdanskih heroja. Konaković, kao najčasniji izdanak desno-narodnjačkog političkog establišmenta i kao neko ko je u rovu branio ovu zemlju, a danas je u miru brani od koruptivno-nepotističke hobotnice, ima svo pravo ovog svijeta na to.

* * *

Ovdašnja politička doktrina koordinisane proizvodnje skandala s ciljem stvaranja svakodnevnih moralnih panika nije nastala čovjekovim zakoračenjem u internetsko doba, niti je potpuna transpozicija nekoć puritanskih moralnih panika proizvedenih u anglosaksonskom svijetu, a od kojih je najpoznatija ona koju je Arthur Miller opisao u svom dramskom tekstu Iskušenje. Ona u sebi nosi mnogo štošta svojstveno za naše podneblje i kao takva se mora razumijeti. Da bi shvatili njenu linearnost i konstantnost sjetimo se najveće izmišljene afere iz vremena austrougarske uprave, kada je Fata Omanović, šesnaestogodišnja kćerka Osmana Omanovića iz Bijelog Polja kod Mostara, navodno oteta od strane dviju katolkinja, odvedena u Dalmaciju i prisilno pokrštena 1899. godine. To je bio povod za dizanje i kuke i motike protiv navodnog katoličkog prozeletizma, kojeg uistinu nije bilo budući da ga Austrougarska nije dozvaljava zbog političke osjetljivosti u Bosni i Hercegovini, a iz čega je izrastao pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju. Priča o Fati Omanović je utoliko zanimljivija jer do dana današnjeg postoji uvriježeno mišljenje da je zaista bila oteta, iako je ona još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije dala opsežni intervju u kojem je potvrdila da je dobrovoljno pobjegla kako bi izbjegla ugovorenu udaju za čovjeka kojeg nije voljela, te da je promijenila ime u Ema, udala se Slovenca za Franca Prijatelja i da sretno živi u Ljubljani. No, ni taj intervju kojeg je dala sama osoba o kojoj je ovdje riječ i to prije gotovo stotinu godina nije dovoljno valjan dokaz za branioce izvornog mita i njegovog ethosa, u što se možemo uvjeriti ukucavanjem njenog imena u tražilicu internet izdanja Stav-a, kvaziakademskog turskog magazina na bosanskom jeziku i najglasnijeg trabanta institucionalno poražene, mladomuslimanske ideologije u Kantonu Sarajevo. Takvo izopačenje stvarnosti ne postoji u slučaju čuvenog lova na vještice u gradu Salemu, kojim se Miller bavio u svojoj drami, niti u slučaju makartizma kojeg je implicitno osuđivao. Danas ne postoji kolektivni stav američke anglosaksonske, protestantske zajednice da su Mary Walcott i Elizabeth Hubbard zaista bile žrtve crne magije, niti vlada stav među američkom desnicom da su McCarthyeve čistke navodnih komunističkih simpatizera bile u potpunosti racionalne. Empirija je u SAD-u nadvladala mit, dok se kod nas na nju gleda sa podozrenje. Fata Omanović naprosto ima da bude oteta, kako zbog perpetuacije izvornog mita, tako i zbog uzvišene, metafizičke bitke između ethosa i njegove negacije – bitke utjelovljene u književnim likovima Hasanaginice i Avdagine Fate. Ne moram valjda istaći da Hasanaginica pobijediti mora. Na apsolutno isti način termin falatarizacija, čije značenje ne znaju ni njegovi promicatelji, ima da predstavlja opasnost. U duhu jezičkih novotarija lišenih stvarnog značenja, pisac ovih redova predlaže da se iz navedenog termina izvede i glagol falatarizirati kojim bi se označila svaka radnja koju činilac ne razumije. Naprimjer, tri puta sam se falatarizirao kada sam vidio crnu mačku, umjesto tri puta sam pljunuo kada sam vidio crnu mačku. Dakle, ovim primjerima komotno možemo ustanoviti da je bošnjački etnonacionalni narativ preteča i avangarda postfaktovskog doba koje je u ostatku svijeta tek nastupilo dolaskom Donalda Trumpa na vlast u SAD-u. Tu tezu potvrđuje i mnoštvo drugih izmišljenih afera i skandala u ovih šest mjeseci vladavine Šestorke, a koji u potpunosti slijede unutarnju logiku „Slučaja Omanović“. Čeprkalo se po biografijama vodećih funkcionera koalicionih stranaka, izmišljale veze sa ruskim, srpskim, hrvatskim i inim obavještajnim službama, fabrikovale financijske malverzacije i afere, analiziralo ko je gdje pohađao osnovnu školu i s kime se ko družio, ko je iz miješanog braka a ko u miješanom braku, ko je s kim pio kafu i kakve je ko komentare ostavljao na društvenim mrežama. Utrkivali su se mediji u otkrivanju tobožnjih antidržavnih zavjera i u sadejstvu su djelovali svi od nekoć plemenite Slobodne Bosne, pa do karikaturalnog Faktora čije uredništvo, pretpostavljam, svakoga jutra salutira uramljenom portretu Sebije Izetbegović na bijelome konju - sve kako bi se iskonstruisala paralelna stvarnost šarolike flore i faune i čudnovate klime, u kojoj su horde katoličkih misionara nekada otimale bošnjačke djevojčice i prisilno ih pokrštavale, a danas pak izdajnici koji nose orijentalna imena rade na uništenju bošnjačke, pardon, bosanske Države sprovodeći falatarizaciju – paralelna stvarnost kojoj bi pozavidila i ikona bolesnih fantazmogorija, Jovan Deretić. Sagledavajući svu grotesknost takvog javnodiskursivnog modela, zar ne možemo reći da su isfabrikovane optužbe po kojima su Damir Mašić, Saša Magazinović i Sabina Ćudić kotači srpsko-ruskog trojanskog konja istovjetne lažima o otetoj Fati Omanović? Zar ne možemo zamisliti kako Slobodna Bosna objavljuje feljtone u nastavcima u kojima komšije i školski drugovi Fate Omanović egzaltrirano tvrde da ona sigurno nije samovoljno pobjegla od kuće nego da je žrtva nekog tadašnjeg Plana B? Zar ne možemo kazati da bi transpovanje Fate Omanović i branioca njene časti u današnji vakat dovelo do protuprirodnog bluda između tadašnje Šlajpek divizije okupljene oko vjersko-prosvjetnih organizacija i današnjeg kantonalnog budžeta, a da bi transponovanje današnjih branioca Države u ondašnje vrijeme dovelo do istog takvog bluda između njih i austrougarskog državnog trezora? Dakako!

Kroz prizmu pomjerene stvarnosti možemo posmatrati i izjavu Alije Izetbegovića, koja danas služi kao nacionalromantičarska potvrda nepokolebljive i samosvjesne opstojnosti bosanskog čovjeka, a koja glasi: Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo. Ta se misao može razumjeti i na drugačiji način. Naime, da je Bosna i Hercegovina, u bošnjačkomuslimanskom iskustvu, oduvijek tolerisala svaku ideologiju, okupacionu vlast, državu i režim, ako one nisu dovodile u pitanje izvorni etnonacionalni mit, interese vladajućih kasti i islamski ethos. U takvoj konstalaciji odnosa, bošnjačka sirotinja uvijek je bila sredstvo potkusurivanja i tome se napokon mora stati u kraj! No, kako bi se slikovitije dočarao gotovo patološki odnos elita prema pomjerenoj stvarnosti možemo se dotaći i jednog grafičkog rada koji nam može poslužiti kao zanimljiva studija slučaja. Riječ je o reklamnom posteru za nedavnu sarajevsku promociju knjige Bosanski Muslimani u Drugom svjetskom ratu, kojoj je pisac ovih redova prisustovao. Naime, na posteru A-4 formata stajalo je da su bosanski Muslimani, odnosno Bošnjaci imali dva pokreta otpora tokom Drugog svjetskog rata – onaj partizanski i onaj autonomaški. Slobodno možemo zaključiti da se akademik Enver Redžić, autor studije Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija, okreće u grobu zbog takve formulacije. No, ono što je bitno shvatiti jeste da takav revizionizam, koji nije utkan u samu knjigu koliko u folklornu ambijentalnost koja je okruživala promociju, nije samo rezultat tridesetogodišnje vladavine takozvane patriotske paradigme, nego je i ogledalo opšteg odnosa prema prošlosti – odnosa koji gotovo uvijek, nakon urušavanja prethodnog sistema vrijednosti, pokušava novi oblikovati u ono što propagira izvorni etnonacionalni mit kao negaciju svih uskoideoloških lajtmotiva prethodnog. Avaj! Tako smo danas, u 2019. godini dobili i drugi pokret otpora koji se suprotstavljao ustaškoj državi tako što je tražio da se Bosna i Hercegovina direktno priključi Trećem Rajhu! Otpor se, kao što možete vidjeti, tumači isključivo kao borba za opstojnost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. To je izrazito problematična i opasna premisa, no premisa koja potvrđuje etnoidentitarnu istovjetnost Države i Nacije o kojoj sam pisao u uvodu, te sadejstvo bošnjačkih akademskih krugova s jedne i lijevo-građanskh i desno-narodnjačkih političkih subjekata s druge strane. Iako britanski historičar i autor knjige, Marko Atilla Haore, nije eksponat ovdašnje etnonacionalne paradigme, činjenica da je njegova knjiga, objavljena na engleskom jeziku prije gotovo tri godine, prevedena kod nas baš u ovom trenutku, a da je njen prevodilac, ni manje ni više, do pripadnik političko-akademske elite etnonacionalne provenijencije, samo po sebi je simptomatično. U takvoj konstelaciji navodnih slučajnosti misleći čovjek mora postaviti nekoliko pitanja: zašto je knjiga prevedena na bosanski jezik baš u ovom času? Zašto se za njeno prevođenje i objavljivanje založio Emir Suljagić? Zašto je njeno izdavanje bilo medijski toliko popraćeno? Zašto je panel diskusija tokom njene promocije ličila na sve osim na akademsku sesiju? Odgovori na sva ta pitanja ne dotiču se same knjige koja zbilja jeste kvalitetno historiografsko štivo. Oni ustvari bacaju svjetlo na aktuelni proces zbijanja političkih i akademskih redova u jedan, javno državotvorni a pritajno etnonacionalni blok, čiji imanentni cilj jeste politika nacionalnog pomirenja, odnosno politika konsolidovanja lijevo-građanske i desno-narodnjačke političke misli, kao nasljednica partizanskog i autonomaškog pokreta iz Drugog svjetskog rata. Taj blok, nekada nazivan probosanskim, a nekada pak bošnjačkim, javno ili prećutno okuplja gotovo sve političke subjekte iz političkog Sarajeva, a uz njih i gotovo cijelu akademsku zajednicu, okupljenu u nekoliko prosvjetno-obrazovnih institucija ili, ako je riječ o svjetskom rekorderu u slobodnom foteljaštvu, Sanjinu Kodriću – nekoliko stotina institucija. Naravno, ništa od toga nije navedeno kao objašnjenje tokom same promocije, nego je rečeno da važnost knjige leži u njenom rušenju srpskog nacionalističkog mita o jednonacionalnom karakteru Narodnooslobodilačke borbe, odnosno da knjiga opovrgava tezu da su Bošnjaci uglavnom služili okupatoru. Ali ako je to objašnjenje zaista iskreno da to i ako važnost knjige uistinu leži isključivo u osvjetljevanju ogromnog i časnog učešća bošnjačkog naroda u Narodnooslobilačkoj borbi, zašto promotivni plakat nedvosmisleno izjednačava muslimansko autonomaštvo sa partizanskim pokretom? Da li se taj revizionizam može opravdati tako što bi se reklo da je plakat djelo neke nepoznate dizajnerice knjiških korica pri izdavačkoj kući Vrijeme ili pak nekog zamjenika direktora za odnose s javnošću BKC-a? Ako to jeste slučaj, zašto nisu učesnici panel diskusije ispravili krivi navod? Dopustiću čitaocima da sami odgovore na to pitanje.

* * *

Politika nacionalnog pomirenja koju smo kroz iznad navedenu anegdotu o reklamnom posteru dočarali najprije služi za konsolidaciju dvaju naličja bošnjačkog etnonacionalizma – onog lijevo-građanskog i onog desno-narodnjačkog. Oba naličja trideset godina fingiraju stanje političkog i ideološkog pluralizma dok se uistinu gotovo uniformisano i krvnički suprotstavljaju svakoj ideološko-identitarnoj matrici koja je skovana od anacionalnih i antikolektivističkih principa ili se pak iskreno, a ne samo deklarativno, zalaže za vrijednosti koje etnonacionalna matrica lažno propagira – a to su vrijednosti liberalne demokratije, multikulturalizma i multietničnosti. Svako suprotstavljanje bošnjačkom etnonacionalizmu njegovi eksponati nazivaju petokolonaštvom te frazeološki definišu plan akcije za suzbijanje takvog djelovanja sljedećim parolama: odbrana Države, jačanja Države i borba protiv rušilaca Države. Navedena jednačina uvijek sadržava dvije poznate vrijednosti: Državu i njene branioce, dok je nepoznata vrijednost uvijek neki novi rušilac Države. Dakle, branioci Države konstantno tragaju za njenim rušiocima, čime pravdaju svoje postojanje, da bi sve proklamacije o multietničnosti, multikulturalizmu i evropejstvu izletjele kroz prozor onoga trenutka kada na političku ili društvenu scenu stupe snage koje takve ideje zaista žele sprovesti. Najednom u javnost isplivaju šovinističke izjave poput one o Kristini koja je zamijenila Eminu ili pak suludo izmišljeni skandali, u duhu nekadašnjeg slučaja Fate Omanović, koji u sebi sadrže zaista nevjerovatne paradokse, poput onog nedavnog koji se ticao iskazane potpore Kantona Sarajevo banjalučkoj kandidaturi za evropsku prijestolnicu kulture. Naime, vlada Šestorke, odgovorno razumjevši svoju ulogu spone između različitih krajeva naše zemlje odlučila je zajedno podržati kandidature Mostara i Banja Luke za evropsku prijestolnicu kulture. Dakle, njen jasan stav bio je da se moraju podržati obje kandidature koje dolaze iz naše zemlje. Međutim, branioci Države učitali su tobožnju izdaju u takav stav samo zato što je vlada Šestorke odbila dati svoj glas isključivo Mostaru. Drugim riječima, oni koji iz petnih žila svakodnevno kokodakaju o secesionističkim planovima Republike Srpske, entiteta u kojem se nalazi Banja Luka, nisu željeli da kanton koji se zove po glavnom gradu iste one Države koju tobože brane, zauzme stav koji priliči jednom glavnom gradu i jednoj državotvornoj politici. Mudra i odgovorna odluka Šestorke, koja je u duhu multietničnosti i liberalno demokratskih vrijednosti, protumačena je kao kvislinška jer njome glas nije dobio samo onaj grad u kojem Bošnjaci, koji pri tom nisu ni imenovani kao takvi nego su eufemistički nazvani nosiocima evropskog duha, predstavljaju bitan demografski faktor. Kao opravdanje za takav suludi, antidržavni i etnonacionalistički stav rečeno je da su tokom devedesetih godina prošloga vijeka u Banja Luci porušene sve džamije te da su vršeni strašni zločini nad pripadnicima bošnjačkog i hrvatskog naroda, što jeste istina, no nipošto nije razlog da se trideset godina kasnije, nakon što su džamije obnovljene i nakon što su gotovo svi ideolozi, nalogodavci i izvršioci zločina dovedeni pred lice pravde, ne pokušaju takvim simboličkim činom izgraditi međugradske veze između naša tri najvažnija centra, taman ti centri bili u permanentnom sukobu. Jedino je to u duhu liberalne demokratije, multietničnosti i multikulturalizma, dok je kokodakanje o kojekakvim veleizdajama odraz političke infantilnosti i mračnih požuda samoprozvanih branilaca Države, bilo lijevo-građanske ili bilo desno-narodnjačke provenijencije.

* * *

A sada jedna digresija. Neposredno nakon prvih demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine, kada se tmurni oblak zla već počeo spuštati nad ovu zemlju, desila se jedna zanimljivost na sjevernoj tribini stadiona Koševo, na kojoj su se okupljale najvatrenije pristalice Fudbalskog kluba Sarajevo – udružene u navijačku grupu Horde zla. Tada je po prvi put na ogradi sjeverne tribine našeg najvećeg stadiona okačen veliki transparent na kojem je pisalo „Bošnjaci, pa šta?“ Da bi čitaoci mogli razumjeti značaj toga transparenta, potrebno je razumjeti pozadinu priče. Naime, navijačka grupa Horde zla osnovana je 1987. godine za vrijeme eksplozije organizovanog ultras navijaštva u bivšoj Jugoslaviji. Od svog začetka, a za razliku od većine drugih navijačkih grupa koje su otvoreno ispoljavale nacionalizam i šovinizam, Horde zla su varirale između projugoslovenskog i apolitičnog stajališta. Iste godine kada je na prvim demokratskim izborima pobijedila koalicija nacionalističkih stranaka i kada je reprezentacija bivše nam države izviždana na zagrebačkom Maksimiru, Horde zla su organizovano bodrile izabranike Ivice Osima na Mundijalu u Italiji. Jugoslovenstvo je u tim vremenima, a pogotovo u Bosni i Hercegovini bila avangarda. Međutim, stvari su se ubrzo počele mijenjati. Zaratilo se najprije u Sloveniji, a zatim i u Hrvatskoj. Vukovar je gorio, dok su crnogorski rezervisti bivše Jugoslovenske narodne armije bestijalno bombardovali Dubrovnik. Miris baruta širio se i Bosnom i Hercegovinom, a Bošnjaci – tada i dalje Muslimani s veliko M, nisu bili načisto s pravcem kojim žele krenuti. U istom periodu, možda malo prije a možda malo kasnije, Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović odvojili su se od pobjedničke Stranke demokratske akcije čiji su bili i tvorci te formirali Muslimansku Bošnjačku Organizaciju (MBO) kao izraz svog neslaganja sa antiintelektualizmom koji je vladao u SDA, te su prvi pokrenuli temu preimenovanja, odnosno nacionalizovanja Muslimana s veliko M u Bošnjake. Zulfikarpašić, kao vrsni intelektualac i član liberalne internacionale, desetljećima je živio, privređivao i intelektualno djelovao u Švicarskoj, gdje je osnovao i Bošnjački institut. Ideje MBO-a ubrzo su infiltrirale navijačku tribinu Fudbalskog kluba Sarajevo, da bi transparent „Bošnjaci, pa šta?!“, u tom historijskom kontekstu, predstavljao emancipatorski čin par excellence. Naime, kolektiv koji je do samog kraha prethodnog sistema vrijednosti njegovao najavangardnije ideje istog, sažete u parolu „Mi smo Jugosloveni“, a suočen sa svakodnevnom dehumanizacijom poput one u Novom Sadu kada su navijači FK Vojvodine opjevali poznatu šovinističku parolu toga vremena „Od Bosne do Irana neće biti muslimana“, odlučio je raskrstiti sa dotadašnjom identitarnom matricom te uzviknuo: To smo što smo, pa šta?!

* * *
Može li se povući paralela između koševskog mikrokozmosa od prije trideset godina i onoga što se dešava u Kantonu Sarajevo danas? Frazeološki oblikovana i sinhronizovano sprovođena haranga na vladu Šestorke, oponašajući zvuk kopita etnonacionalističke pretorijanske garde u službi izvornoga mita, naslikala je paralelnu i u potpunosti pomjerenu stvarnost koju pokušava nametnuti kao neupitnu istinu, a njenu negaciju kao prvorodni grijeh. Kao plod te postfaktovske i pomjerene stvarnosti izgrađene na lažima i mitovima koje sam pokušao demistifikovati ovim tekstom, skovana je sveobuhvatna i cinična etiketa koja se prišiva svakom onom ko se usprotivi njenoj paradigmi, a rođenjem pripada bošnjačkom etnonacionalnom kolektivitetu – Jugobalija. Ta pežorativna i krajnje neukusna imenica sinkretički objedinjuje svaku progresivnost, stvarujući od nje metafizičku fašniku koju valja zapaliti. Tim povodom, pisac ovih redova, kao zaključak teksta kojeg čitate, sugeriše vladi Šestorke da emulira emancipatorski čin navijača Fudbalskog kluba Sarajevo tako što će, poput Afroamerikanaca koji su prisvojili svoj rasistički nazivnik, izvršiti aproprijaciju te mrziteljske etikete, kazavši jasno i glasno i u inat svima: Jugobalije, pa šta?! A sada nas pustite da radimo.

Autor: Denis Švrakić, Prometej.ba