Naučiti komunicirati sa svojom djecom, slušati ih i pokazati iskreni interes za njihov svijet. To je misao vodilja profesora Umberta Galimbertija, filozofa i psihoanalitičara, s kojom započinje ovu godinu, nakon što su prošle godine u nakladničkoj kući Feltrinelli objavljene njegove knjige: “Knjiga o emocijama” i “Kakva oluja. 50 emocija ispričanih mladima”.


Profesore Galimberti, na koji je se način promijenio emotivni svijet u vremenu pandemije?

Emotivni život suočio se s poprilično negativnim učinkom, došlo je do osiromašenja pozitivnih emocija u svakodnevnom životu. Ali ono što me više zabrinjava nije društvena distanca zbog virusa, nego otuđenje u komunikaciji licem u lice. Nismo napravili distancu od mobitela i društvenih mreža i često vlastiti identitet promatramo u odnosu na broj pratitelja na mrežama. A da ne govorimo o mogućnosti kontroliranja drugih, gdje se nalaze i šta rade.


Koji su rizici svega toga?

Nikada ne smijemo izgubiti svoj unutarnji svijet, koji živi od tišine i očekivanja koja ti današnji svijet ne dopušta. Ljudska psiha (grč. psykhḗ: dah, duša; op. prev.) je spora i nije u stanju pratiti ubrzanje vremena. Živimo u zemlji s puno sunca (Italija, op. prev.), gdje se dobro jede i puno priča. Moramo si podsvijestiti da je potrebno pričati licem u lice.


Je li to poziv također roditeljima i djeci?

Roditelji ne pričaju dovoljno sa svojom djecom. Trebali bi znati da je njihova riječ učinkovita do 10., 11. ili 12. godine života njihove djece. U toj dobi djeca moraju prijeći od bezuvjetne roditeljske ljubavi do uvjetovane prijateljske ljubavi. Ovaj prijelaz kojeg je Freud jako dobro identificirao u Edipovom kompleksu je nužan: “ubiti” roditeljski svijet znači odvojiti se od roditelja na zdrav način, nerijetko zalupiti vratima. Ako se Edip ne dogodi u obitelji, dogodit će se na ulici, cesti ili protiv policije. Komunikacija je zacijelo korisna.


Što ne treba govoriti djeci?

Roditelji ne trebaju pričati djeci o “našim vremenima”. Moje vrijeme je meni bilo naklonjeno. Budućnost je nudila obećanje. Kada sam godine 1965. doktorirao, bili su natječaji za profesore filozofije. Budućnost me je čekala. Danas, kao što znamo, posve je drukčija priča: budućnost se pojavljuje kao prijetnja ili je, u najmanju ruku, nepredvidiva.


Profesore Galimberti, možete li dati neki savjet današnjim roditeljima?

Mnogi se očevi umaraju pričati maloj djeci, dok se majke koncentriraju na fizičku razinu, na zdravlje i da se nešto loše ne dogodi. Ne tvrdim da je to pogrešno, ali bi svako malo bilo potrebno upitati dijete: “jesi li sretan?”. Ako se to ne čini na vrijeme, kada djeca odrastu roditeljske riječi postaju uzaludne.


I roditelji često nailaze na zatvorena vrata?

Današnja djeca se rađaju u digitalnom svijetu. Kada oni otvaraju prozor dijalogu, roditelji trebaju slušati sa stavom koji ne smije biti “slušam te pa ću ti poslije kazati”, nego je potrebno pokazati stvarnu i iskrenu znatiželju za dječji svijet, svijet kojega roditelji ne poznaju.


Savjet za sutrašnjicu?

Osluškivati sami sebe i imati na pameti da se smisao života ne nalazi u kalkulantskom razmišljanju nego u iracionalnosti: u bolu, ljubavi, mašti, inventivnosti, snovima…


S Umbertom Galimbertijem razgovarao Filippo Cavallaro. Izvor: postenews.it

Prijevod: J.Š., polis.ba