Iako danas u muzejima širom svijeta imamo priliku gledati izložene fosile dinosaura i očuvane ostatke mamuta koje su lovili naši preci, za sami naučni koncept izumiranja i njegovo prihvatanje u nauci je zaslužan francuski prirodnjak i zoolog Georges Cuvier. On je 1796. godine u svom eseju pod naslovom ''Memoar o vrstama slonova; i živim i fosilnim'' prvi predstavio dokaze da su afrički i azijski slonovi različite vrste, a da su mamuti bili zasebna, izumrla vrsta. Koncept izumiranja je do tada bio predmet kontroverznih polemika, te su neki prirodnjaci tog vremana, poput grofa De Buffona, vjerovali da su fosili životinja (poput mamuta) ostaci vrsta koje još uvijek žive u nekim nedovoljno istraženim tropskim krajevima. Zanimljivo je i to da je Cuvier bio skeptičan o ljudskim utjecajima na izumiranje vrsta te je koncipirao ''katastrofalizam'' kao ideju koja je pretpostavljala da su izumrle životinje iščezle kao posljedica katastrofa koje su uništile svijet prije pojave ljudi. Cuvierov skepticizam možda i ne djeluje tako čudno ako uzmemo u obzir da je izumiranje ptice Dodo (danas ikonskog primjera izumiranja životinjske vrste zbog ljudskog utjecaja) konačno potvrđeno tek u 19. vijeku - iako se izumiranje ove vrste desilo nekad u 17. vijeku, jedva jedan vijek nakon otkrića ove ptice za koju su neki smatrali i da je mitsko biće.

Za razliku od Cuviera, sljedeće generacije naučnika su uspjele uz pomoć naprednijih tehnologija da dokumentiraju izumiranje nekih vrsta i njihove posljednje jedinke. Za posljednje poznate žive jedinke određene vrste ili podvrste su se vremenom uvriježili određeni termini, poput ''endling'', što u grubom prijevodu sa engleskog jezika glasi ''posljednjašce''. Ovaj termin se prvi put pojavio u aprilskom izdanju britanskog časopisa ''Nature'' (Priroda) iz 1996. godine, na prijedlog čitalaca. Također, majsko izdanje istog časopisa iz iste godine sadrži i nekoliko protusugestija, kao što su ''ender'' (završitelj), terminarh i relikt. Izraz ''endling'' ili ''posljednjašce'' je 2001. godine prikazan na zidovima Nacionalnog muzeja Australije, kao dio izložbe pod nazivom ''Isprepletene sudbine'' (izvorno na engleskom jeziku: Tangled Destinies). Izraz je bio prikazan direktno iznad dva preparirana primjerka izumrlog Tasmanijskog tigra.

Tasmanijski tigar (Thylacinus cynocephalus), poznatiji i pod nazivima tasmanijski vuk, tilacin, torbarski vuk ili psoglavi vučak, bio je najveći torbar mesožder savremenog doba. Nekoć je naseljavao Australiju i Novu Gvineju, ali je od dolaska Europljana opstajao samo na ostrvu Tasmanija. Tamo je ljudskim utjecajem „konačno“ istrijebljen 1930-ih godina (prekomjernim lovom; bio je smatran štetočinom koja napada ovce). Kao drugi faktori za izumiranje, također, navode se i psi (koje su upravo ljudi doveli sa sobom), zarazne bolesti, te uništavanje njihovog prirodnog staništa. Izgledom je podsjećao na psa ili vuka, na leđima je imao šare poput tigra, pokrete slične kenguru, kao i prepoznatljive „torbe“ na stomaku. Endling ove vrste se zvao ''Benjamin'', mužjak ulovljen 1933. godine. Uginuo je 7. septembra 1936. godine u zatočeništvu, u zoološkom vrtu u Hobartu, glavnom gradu australijske savezne države Tasmanije. Ironično, uginuo je iste godine kada je i zakonski proglašen zaštićenom vrstom. Njegova vrsta je službeno proglašena izumrlom 1986. godine, jer međunarodni standardi nalažu da se tek nakon perioda od 50 godina od posljednjeg potvrđenog viđenja jedinke ta vrsta može smatrati izumrlom. Benjamin je ovjekovječen na fotografijama i na ikonskom crno-bijelom video snimku dugom 62 sekunde na kojem je prikazan u zatočeništvu kako sjedi, hoda oko perimetara svog zatvorenog prostora, zijeva, njuši zrak, češe se i leži. Tako je proveo svoje posljednje dane života posljednji tasmanijski tigar. Smatra se da je uginuo zbog ljudske nepažnje. Jednom prilikom ostao je zaključan izvan svog mjesta za spavanje, za vrijeme ekstremnih dnevnih vrućina i ekstremne noćne hladnoće. Godinama nakon Benjaminovog uginuća su prijavljena brojna, ali nepotvrđena, viđenja tasmanijskog tigra. Upravo ta prijavljena viđenja su testament da ova životinja i danas golica maštu i znatiželju Australijanaca. Možda dijelom zbog stida, a možda i dijelom zbog divljenja, 7. septembar se od 1996. godine u Australiji obilježava kao Nacionalni dan ugroženih vrsta. Na grbu Tasmanije danas se mogu pronaći dva tasmanijska tigra kako drže heraldički grb.

Jedan od ikonskih očuvanih zapisa izumiranja svakako je izumiranje populacije berberskih lavova koji su se nekoć mogli pronaći na prostoru čitave sjeverne Afrike - od Egipta, pa sve do Atlas planina u Maroku. Berberski lavovi bili su nekada fascinacija mnogih antičkih civilizacija - Rimljani su ih u svojim arenama koristili i za borbe sa gladijatorima. Ova podvrsta lavova je danas istrijebljena u svom prirodnom staništu, uglavnom zbog prekomjernog lova i klimatskih promjena. Međutim, za razliku od tasmanijskog tigra, danas još uvijek postoje žive očuvane jedinke ove podvrste. Ovi lavovi danas se nalaze u raznim zoološkim vrtovima i rezervatima u svijetu. Posljednju poznatu fotografiju berberskog lava u divljini uslikao je jedan francuski fotograf 1925. godine iz aviona koji je bio u letu na relaciji od Kazablanke u Maroku do Dakara u Senegalu. Na toj crno-bijeloj fotografiji dominiraju stijene planinskog lanca Atlas. Na dnu fotografije se vidi pustinjsko tlo i trag šapa na čijem kraju se može vidjeti vrlo jasan tamno-crni obris berberskog lava kako šeta, kao da napušta naš svijet i odlazi u sjećanje.

Ništa manje tužna nije bila ni sudbina egzotične havajske ptice Kauaʻi ʻōʻō (Moho braccatus) sa ostrva Kauai. Smatra se da je posljednja jedinka ove vrste, a ujedno i čitavog roda i porodice kojoj je pripadao, uginula oko 1987. godine. Iste godine je prirodnjak David Boynton u zvučnoj formi zabilježio ljubavni zov posljednjeg mužjaka ove male crne ptice, zov koji je istovremeno bio predivno melodičan i užasno tužan. Ako poslušate navedeni snimak, možete primijetiti da između melodičnih nota postoje određeni razmaci. Ta praznina je trebala biti ispunjena odgovorom ženke. Međutim, on je već odavno iščezao sa Zemlje, ostavljajući tako samo jedan ukleti odjek neponovljivog pjeva ptice koja je umrla usamljena - kao posljednja od svoje vrste.

Možda je jednu takvu usamljenost osjećao i Ishi, posljednji pripadnik plemena Yahi iz Kalifornije. Ishi nije bio posljednji čovjek, naravno, ali je bio posljedni čovjek svog plemena. Nakon što je njegovo pleme bilo u više navrata izmasakrirano, Ishi je vrijeme provodio u samoći divljine. Takvo stanje, međutim, za njega nije bilo održivo, te je napokon 1911. godine u dobi od oko pedesetak godina, gladan i usamljen, kročio u savremeni svijet. Ishi, zapravo, i nije bilo njegovo pravo ime. U kulturi njegovog plemena, tradicija je nalagala da ne izgovara svoje ime dok ga formalno ne predstavi neki drugi član plemena. Kada su ga drugi ljudi upitali za ime, Ishi im je odgovorio: ''Nemam ga, jer nema niko da me imenuje''. Ime Ishi, u prijevodu sa jezika njegovog plemena, prosto znači - ''čovjek''. Svoje posljednje dane je proveo kao domar Univerziteta Kalifornije u Berkeleyu. Navodno, njegove posljednje riječi su glasile: ''Vi ostanite, ja odlazim''. U stoičkom smislu, možda se i nije bojao umrijeti sam jer ''dokle god je bio tu, nije bilo smrti; a kada je došla smrt, onda nije bilo njega''.

Autor: Damir Omerbegović, Prometej.ba