USKRSIVANJE OD MRTVIH – KOD SVIH, UVIJEK U PROLJEĆE

_____________________

Na vjeronauku smo učili, a svakako neki od nas i zapamtili, da je Uskrs odnosno Vazam „najveći i najstariji blagdan Gospodnji“, blagdan kojim mi kršćani, kako se navodi u Općemu religijskom leksikonu (Zagreb, 2002) slavimo „spomen Kristova uskrsnuća, njegove pobjede nad smrću i grijehom“. Uskrsnuće je sredstvo i zalog vječnoga života (nakon smrti i osobito nakon kraja ovoga svijeta).

Uskrs se u početku kršćanstva slavio svake nedjelje da bi se od II. stoljeća počeo slaviti samo jedanput godišnje, i to nakon prvoga proljetnog punog mjeseca, a to znači između 21. ožujka i 25. travnja. Liturgijski tekstovi u Velikome tjednu upućuju na to da ovaj blagdan svoje korijene ima u židovskome blagdanu Pasha kojim se slavi izlazak Izraelaca iz egipatskoga ropstva, a koji židovi slave upravo u ovo vrijeme.

Također, na vjeronauku su nas učili, a neki od nas to i zapamtili, da se na ovaj blagdan, na Uskrs, slavi uskrsnuće Isusovo, a što je temeljna vjerska istina u kršćanstvu, i ona, navodi se dalje u gore spomenutome Leksikonu, glasi: Bog je Isusa treći dan uskrisio od mrtvih, odnosno Isus je umro i uskrsnuo, a što Pavao spominje u Prvoj poslanici Solunjanima: „Jer, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, tako će i Bog one koji su umrli ujedinjeni s Isusom dovesti s njim“ (1 Sol 4,14).

Iz Isusova uskrsnuća svi kršćani, bez obzira na njihove konfesionalne razlike, ovu istinu imaju u svojim vjeroispovijedima i iz nje izvode i svoje vlastito uskrsnuće.

Tijekom povijesti, uskrsnuće Isusovo ikonografski prikazivalo se na različite načine. U prvo vrijeme prikazivan je Isusov silazak u limb, zatim su prikazivane skrušene i plačne žene pored njegova praznog groba te potom Uskrs je, kao na ovoj ilustraciji, dočaravan „motivom“ Isusova ustajanja iz groba.

Kako je vrijeme prolazilo, tako su navedeni motivi bili bogatiji uvijek novim likovima: anđela, žena, svetaca, rimskih vojnika, itd.

Čemu ovaj članak, kad je iz Evanđelja sve poznato?

Nakana ovoga članka nije govoriti o teološkom značenju uskrsnuća Isusova. Drugi su pozvaniji od mene o tome zboriti. Ja bih mogao, kao i obično kad se radi o ovakvim stvarima, zabrljati. Osim toga, ne bih želio drugima uzimati „zanat“. Stoga, istinski se nadam da će u ovogodišnjim propovijedima u našim crkvama biti obrazložena temeljna razlika između vjere u „uskrsnuće tijela“, koju susrećemo kod svih kršćana, i vjere u „besmrtnost duše“ (reinkarnaciju) koju nalazimo u „hinduističkome kružnom toku ponovnih rađanja“, posebno u budizmu.

Zapravo, ovim člankom želio bih nama, živućima ovdje na brdovitome Balkanu, iznova usvijestiti da smo mi zemljodjelačka, na pastirskim (čobanskim) običajima uspostavljena zajednica koja jako dobro poznaje važnost prirodnih ciklusa umiranja i ponovnog rađanja i da smo i mi, kad je riječ o životu s prirodom i na temelju toga nastalom pučkom religijom, u mnogočemu „poganska čeljad“. Nadam se da nam, stoga, neće biti teško razumjeti zašto su i drugi pastirski, za svoje vrijeme tehnološki razvijeni narodi oranja, kopanja, sijanja i čuvanja stoke, koji su se u proljeće služili plugom i volujskom zapregom, slavili u vrijeme početka vegetacije povratak iz mrtvih svojih bogova i božanstava, niti će nam biti teško shvatiti da su oni nekoć, kao i mi sada, slavili plodnost, rađanje novoga života …

Ovdje ćemo se susresti sa samo nekoliko božanstava, i to sa sljedećim imenima:Tamuz, Marduk, Oziris, Adonis, te s našim slavenskim bogom Svarogom. A živjeli su ti bogovi davno, daleko davno. O njima možemo pročitati još u mitologijama. U njih nitko više ne vjeruje. Ali, u njih su nekada davno jako, jako vjerovali, davali im različita imena, slavili ih. Kao što i mi činimo danas. No, ono što su ti drevni narodi tijekom duge ljudske povijesti slavili, onako kao što i mi danas Uskrsom slavimo, jest – život. Ljudi su, živeći u prirodi, znali da njezini ciklusi bujanja, sazrijevanja, sušenja, nestajanja i ponovnog buđenja u bitnome određuju njihov svakodnevni život, njihovo djelovanje. I prema tim prirodnim ciklusima, koji su bili suodređeni sunčevim i mjesečevim mijenama, priređivali su i svoje najveće svetkovine – one kojima su slavili rađanje i uskrisivanje.

Može se netko i (po)buniti protiv toga što ovdje, o Uskrsu, donosim mitološke priče o „poganskim“ bogovima i njihovome uskrisivanju. Ne bojte se, ovim se ne želi omalovažiti kršćanska svetkovina Uskrsa. Dapače, želi se kazati da je i kršćanstvo kao religija svoje najveće svetkovine života, među koje spada svakako Uskrs, zapravo tu najvažniju svetkovinu na kojoj kršćanstvo temelji svoju vjeru i svoje opstajanje, stavilo kalendarski upravo u one dane i mjesece u godini kako bi njima podsjetila svoje sljedbenike da žive i da trebaju živjeti zajedno s Prirodom, božjim stvorenjem, i njezinim ciklusima. I da je stoga trebaju čuvati.

Uskrisivanje bogova drevnih naroda

Mit o uskrsnuću kod drevnih naroda u tijesnoj vezi je sa slavljenjem ponovne pojave vegetacije na zemlji, i to svake godine, jer im je o njoj kao ratarskim narodima ovisio život. Sljedećih nekoliko božanstava, koje ćemo ovdje prikazati, zrcale zapravo težnje onih koji su ih „izmišljali“ a sve zato da bi olakšali i osmislili svoj svakodnevni ratarski život.

……………….

TAMUZ – babilonsko-sumersko pastirsko božanstvo (Dumuzi), sin boga Enkija; bog sunca, raslinja, ljubavi i plodnosti te time i bogvegetacije; muž ili ljubavnik božice plodnosti Inane (Ištar). Prema Mitu o Tamuzu, njegova majka, Semiramida, pravim imenom šamu-rami, bila je asirska vladarica Babilona. Udala se za Nimroda, vladara stare Babilonije, koji se spominje u Knjizi postanka 10,8-10 i kojemu je Noa bio pradjed. Međutim, njih dvoje, Semiramida i Nimrod, u braku nisu imali djece. No, ona je, navodi se dalje u tome mitu, nakon muževljeve smrti ostala neudana. Ali je ipak, kako je tvrdila, zanijela po Nimrodovu duhu i rodila sina Tamuza koji je nakon smrti postao bog sunca, a ona božica neba.

 

Tamuz u mitologiji simbolizira bogat spolni život i plodnost cjelokupne prirode; umirao je svake jeseni da bi se u proljeće probudio za novi život. Njemu u čast održavale su se dvaput godišnje velike svečanosti: 1) vjenčanje s božicom Inanom te 2) odlazak u podzemni svijet i ponovni povratak iz njega među ljude u proljeće.

MARDUK (sumersko Amar-utuk = sunčevo tele, simbol snage) – glavno božanstvo asirsko-babilonske religije, bog mudrosti, magijske vještine i zdravlja. Imao je 50 imena. Vjerovalo se da upravlja sudbinom bogova i ljudi. Slavljen prvotno kao lokalni bog Grada Babilona. Dolaskom Hamurabija na vlast i ujedinjenjem Mezopotamije od lokalnog postaje glavno nacionalno božanstvo nadležno svim ostalim bogovima, a bilo ih je između 2.500 i 3.300. Tim postignućem Hamurabiju nije bilo teško vladati carstvom. Mardukov amblem bio je mušhušu — ljuskava rogata zmija — zmaj s dvostrukim jezikom s prvim šapama od lava a zadnjim od orla. Ima žalac kao škorpion. Njegova zvijezda bio je Jupiter.

Početkom proljeća u Babilonu se svake godine bogu Marduku u čast, u njegovu hramu Esagila (hram koji visoko diže glavu) slavila Nova godina — akitu. Slavlje je trajalo 11 dana i bilo je praćeno mnogobrojnim proljetnim procesijama. Time se željelo podsjetiti ljude na prve početke stvaranja svijeta. U hramu se u tu svrhu čitao Ep o stvaranju (Enumaeliš — Kad tamo gore). Svoje vjerovanje u smrt (nestajanje) i ponovno javljanje (uskrsnuće) boga Tamuza Babilonci su prenijeli na Marduka.

 

Tako je svetkovina slavljenja nove godine bila svetkovina slavljenja ponovnog javljanja (uskrsnuća od mrtvih) boga Marduka. A zapravo, tom svetkovinom potvrđivalo se (legitimiralo se) vlast trenutnih babilonskih vladara.

Heinrich Zimmern u svojoj knjizi Zum babylnonischen Neujahrsfest (Leipzig, 1906) ovu svetkovinu uspoređuje sa sličnim u drugim svjetskim religijama i kulturama, pa tako sa židovskim svetkovinama RoshHashannach, Purim i YomKippur, zatim s kršćanskom svetkovinom Uskrsa, starorimskim Saturnalijama, te s višednevnim proslavama perzijske (Sakaea) kao i arapske nove godine, u proljeće tijekom mladoga mjeseca.

OZIRIS - (staroegip. user moćan), u egipatskoj mitologiji navodi se kao vrhovno božanstvo uz boga Raa. U enciklopedijama se može pročitati (http://proleksis.lzmk.hr/40227/) da je bio bog mrtvih i zagrobnog života, ujedno bog sunca i plodnosti prirode. Prema postojećem, svima već dobro poznatome Mitu o Ozirisu, on je bio sin boga zemlje Geba i božice neba Nut, ubio ga i raskomadao brat Set i razasuo po čitavom Egiptu. Međutim, ponovno ga je oživjela žena i sestra, božica Izida, i s njim rodila sina Hora, koji je kasnije, kao bog Hor, osvetio oca i ubio strica Seta te postao vladar Egipta.

Za ovu našu priču važno je napomenuti da nakon smrti Oziris odlazi u podzemlje gdje je ponovno oživio, postao sudac i vladar umrlih te simbol besmrtnosti.

Mit o Ozirisovoj smrti i ponovnom ustajanju simbolički označava cikluse u prirodi, godišnju sjetvu i novi rast žita. Kao što se Hor utjelovljuje u vladajućem faraonu, tako je Oziris, navodi se u ovoj enciklopediji, prototip umrlog faraona i svakog umrlog Egipćanina, koji je težio vječnom životu, čemu je i služio ritual mumificiranja.

 

Najpoznatije svetište mu je bilo u Abidu u Gornjem Egiptu. Prikazivan sa štapom i bičem u ruci, na glavi kruna i dva nojeva pera. Poslije se kult proširio u Grčku i Rim.

 

ADONIS (grčki iz feničkoga: Ádōnis) lijep mladić iz grčke mitologije, često prikazivan kao simbol muške ljepote. Prema istome izvoru (http://proleksis.lzmk.hr/6926/) bio je kraljević kojega su zavoljele Perzefona i Afrodita, a kada ga je u lovu rastrgao vepar, Afrodita ga je pretvorila u cvijet. Prema drugoj priči, Zeus ga je oživio i dopustio mu da dio godine provodi kod Afrodite, a drugi u carstvu mrtvih kod Perzefone. Mit o Adonisu jest simbol umiranja i ponovnog rađanja prirode, a njegov kult osobito su podržavale žene.

 

 

 

 Je li i kod drugih naroda bilo tako?

Naravno! I uvijek je sve to bilo određeno geografskim položajem, klimom, demografskom gustoćom i podjelom rada, odnosom muškaraca prema ženama.

Tako se u Nordijaca u proljeće iz podzemlja i svijeta mrtvih na zemlju vraćala Ostara ili Eostre, koja je bila boginja zore (čije ime čuva u sebi i zvijezde i istok - east - odakle rudi zora) i njoj je bio posvećen mjesec travanj (Eostur-Monath), pa se i Uskrs u engleskom i zove Easter, čuvajući time uspomenu na svetkovinu proljeća (http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=940729).

Također umirali su i uskrsivali i bogovi drugih religija: Odin/Wotan, Baldr (koji se ne vraća svakog proljeća, nego čeka na drugom svijetu kraj ovoga svijeta).

Ni Slaveni, koji su nam, kako predaja kaže, pretci, nisu ni u čemu zaostajali

Slaveni su slavili boga ognja i Sunca ili kovačkog umijeća, imenom SVAROG (SVAROH). On je bio otac boga Sunca Daboga (Dažboga) i boga ognja i zadružnog ognjišta Svarožića.

U kasnijim inačicama pojavljuje se kao otac svih bogova (staribog, višnji bog) pa su mu potomci i Svantevid, Perun, Zora i Danica. Epiteti su mu Bjelobog i Kors (tj. krijes, svjetlo). Izjednačuje se s grčkim bogom Hefestom (http://proleksis.lzmk.hr/47777/).

A kako su vrhovnoga boga Peruna (koji je imao ženu, božicu Mokoš, te s njom djecu blizance: Moranu i Jarilo, te boga podzemlja Veles) poimali Hrvati, najbolje se vidi u Žrnovnici kraj Splita, na zidovima mjesne crkve. U tu svrhu pogledajte HRT-ov prilog: http://www.youtube.com/watch?v=phXh2fUJJY4.

Još nekoliko mjesta nosi Perunovo ime: planina Perun (1473 m) kojoj gravitiraju Vareš, Kakanj, Visoko i Breza, te brdo Perun iznad Mošćeničke Drage u blizini Opatije.

Ali tu je i lijepi cvijet: Perunika (lat. Iris) čiji hrvatski naziv dolazi od imena vrhovnoga staroslavenskog boga Peruna i njegove žene, boginje Perunike. Legenda govori da je perunika izrasla na onome mjestu „gdje je munja gromovnika Peruna udarila u Zemlju, a uvijek je bila druge boje“.

 

 

 

 

 

Naravoučenije

A sada kao i uobičajeno, čemu sve ovo: da shvatimo da nismo jedini na ovome svijetu, da ovaj svijet pripada svima - svejedno u kojega i kakvoga boga su vjerovali i vjeruju, i da počnemo poštivati prirodu oko sebe, cijeniti je i čuvati. Njome se trebamo služiti, ali ne i uništiti je. Ostavimo nešto i za buduće generacije da i oni mognu na temelju njezinih (prirodnih) ciklusa slaviti svetkovine rađanja (Božić) i uskrisivanja (Uskrs).

 

I što vam drugo ovom prigodom mogu reći nego:

Sretan vam Uskrs! Živi i zdravi bili.