Najeksplozivniji putokazi njegovog povratka bila su događanja povodom objavljivanja karikatura poslanika/proroka Muhameda u danskom listu Jyllands Posten 2005, i teroristički napad na redakciju lista Charlie Hebdo prije nekoliko mjeseci. No, primjera je više, spomenimo npr. provokativnu ikonografiju Madonninih koncerata, nastup punk-grupe „Pussy Riot“ u moskovskoj katedrali, naslovnice njemačkog satiričnog magazina „Titanic“ s kontroverznim prikazom pape Benedikta XVI, itd. Poznati sociolog religije Peter Berger „suvremeni povratak diskursa o blasfemiji“ označava kao „jedan od glavnih aspekata procesa 'desekularizacije' kojem su izložena društva kasne moderne. U javnom prostoru jača prisutnost sintagmi poput „povrede Božje časti“, „prezrenog ljudskog dostojanstva vjernika“ ili „ruglu izvrgnutih osjećaja vjernika“.

U svom radu A. Kristić najprije govori o povijesnom značenju blasfemije, koja je „u rukama političko-religioznih elita“ često funkcionirala „kao povlašteno sredstvo društveno-političke pa time i religiozne kontrole, a po potrebi i nasilne egzekucije buntovnika“, kao „mehanizam autoritarno-represivnog očuvanja postojeće društveno-političke, pa tako i religiozne ortodoksije“. Navodi primjer kako čak za opravdanje križarskih pohoda od strane tadašnjeg crkvenog establishmenta presudna nisu „bila teološka opravdavanja pravednog rata“, nego „argumentacija da Saraceni zaslužuju smrt jer su već svojom pukom nevjerničkom egzistencijom u Svetoj zemlji, posvećenoj Kristovom krvlju, krivi za sakrilegij“. Primjera ne manjka ni danas, poglavito u islamskim teokratskim društvima Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka, gdje postoje i Zakoni o blasfemiji, na čijoj se meti osim inovjeraca lako nalaze i ljudi neskloni režimu.

Osim kao sredstvo političke moći vladanja, priče o blasfemiji mogu vladajućem vjerskom i(li) političkom establishmentu poslužiti i za odvraćanje pažnje od nerješavanja gorućih političkih problema pojedinih društava, kako islamskih, tako i europskih. Tipičan primjer ovoga je i bh. društvo, doduše ne po blasfemiji religijskog predznaka (kojega ima veoma malo u društvu u kojem se preko 95% ljudi deklarira vjernicima), nego blasfemiji nacionalnog predznaka: kako je kod nas nacija zasjela na mjesto religije – što je prava blasfemija par excellence – tako vjersko-politički establishment cijelu vječnost od propasti Jugoslavije naovamo jaše na kontroverzama oko „uvrijeđenog identiteta, časti i obraza“, na „kulturno-povijesnim“ blasfemijama, uvredama kulture i povijesti, koje nacionalne elite dobacuju jedne drugima. Pored nacionalizma, „u jednakoj se mjeri blasfemičnim s pravom može označiti ravnodušnost“ vjerskih zajednica „spram ljudi koji se /.../ bore za očuvanje ili povrat društvenog priznanja svog ljudskog dostojanstva“.

Govor o blasfemiji postao je dodirnom točkom vjerskih zajednica u našoj regiji (inače podijeljenih uslijed povijesnog razvoja i nacionalne identifikacije religijskih i nacionalnih sadržaja), čak i prostor njihove uzajamne solidarnosti. Sjetimo se samo „Saopštenja za javnost Srpske Pravoslavne Crkve povodom blasfemičnih karikatura Poslanika Muhameda u srpskim medijima“. Nije li to doista karikaturalno: institucija koja je tijekom 1990-ih prešutno odobravala, ponekad čak i sama potpisivala medijske napade velikosrpske propagande na muslimane – za što nisu preuzeli odgovornost – sada upozorava kako mediji prenošenjem karikatura „najgrublje vrijeđaju vjerska osjećanja i ubjeđenja naših sugrađana islamske vjere i da (…) podstiču netrpeljivost, pa i otvoreno neprijateljstvo prema pripadnicima islamske vjere“!

Defanzivni stav domaćih vjerskih zajednica prema blasfemiji došao je čak i do točke „sastavljanja 'crnih lista' u kojima pojedine umjetnike i novinare zbog kritičkog osvrta na religioznu praksu proglašavaju ne samo kršiteljima osnovnih prava vjernika nego čak islamofobima i kršćanofobima što u našem postratno-tranzicijskom kontekstu 'nejake demokracije' u ušima religijskih fundamentalista i političkih ekstremista nepogrešivo zvuči kao poziv na javni linč.“ (Kako reče ex-reis Cerić, je li, neka ćemo imena „institucionalno upamtiti“). Kao paradigmatični primjeri mogu biti uzeti dva „Izvještaja o islamofobiji“ Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (2011. i 2012), te priopćenje povjerenstva „Iustitia et pax“ Biskupske konferencije Hrvatske iz 2011. pod naslovom „Izjava o nesnošljivosti prema katolicima u Republici Hrvatskoj“.

S druge strane, čini se kako ni oni koji podržavaju ismijavanje vjerskih osjećaja od strane umjetnika i novinara, ne nastupaju skroz promišljeno. Isti nerijetko na stavove neistomišljenika reagiraju sličnom formom „blasfemijskog prigovora“: ukoliko bilo koji drugi ideološki neistomišljenik – bio vjernik ili ne – izrazi mišljenje drugačije od njihovog, kao da je izrekao blasfemiju. Onako kako je u religijskim društvima blasfemija bila ideološki test za prokazivanje društvenih neprijatelja, u sekularističkoj viziji društva ona je to i dalje, instrument koji prokazuje neprijatelje stavki koje spadaju na dogmatizirani pojam demokracije. (Kako bi i jednim i drugim ekstremima u ovoj priči bukvicu očitao Voltaire koji je jednom izjavio: „Ti si drugog mišljenja nego ja, ali ja ću tvoje pravo na njega braniti do smrti“.)

S time je pomalo poljuljana i čitava priča o širenju sloboda putem umjetnosti. Čijih sloboda? Prvenstveno vlastitih, i to sloboda čiji je vrhunac valjda u ismijavanju onih koji će se najviše uvrijediti. Ni posljedice takvih čina ne idu u prilog njihovim autorima: umjesto širenja sloboda, širi se polarizacija društva, pa i dodatna radikalizacija onih koji se nisu uklopili u društvo (znakovita je izjava radikalnog imama Abu Labana da nakon karikatura „on više uopće ne mora misionirati, mladi ljudi mu već sami dolaze pred vrata“). Ovakav razvoj događaja odlično odgovara i desničarima koji jačaju diljem Europe: paradoks je kako su desničari, tradicionalni protivnici slobode mišljenja, stali u red prvih „branitelja“ iste. Bitan kriterij vrijednosti karikatura i satira kojim se ismijavaju osjećaji vjernika je i dosljednost autora: nitko ne smije biti pošteđen biča satire. Po meni bi, recimo, najbolje karikature bile one koji bi na jednostavan i komičan oslikale polariziranost religije i sekularizma. Ne manjka ni takvih.

No, vratimo se vjerskim zajednicama. Kako stoje stvari s kvalifikacijama blasfemije u svetim knjigama monoteističkih religija? Da li te svete knjige osuđuju blasfemiju? Osuđuju. No, da li propisuju zemaljskim autoritetima da ljude sude zbog blasfemije? Nekako je taj konačni sud suspendiran za „posljednja vremena“ i ipak ostavljen Bogu. Idemo i korak dalje, i utvrdimo hrabro kako je „svaka objava, pa time i svaki donositelj objave, a potom čak i svaki dublji uvid u značenje objave relevantan za dotično vrijeme i prostor, bio – poglavito u prvi čas – sučeljen s optužbom za blasfemiju.“ Nisu li „'oci' naše vjere, od Abrahama preko Isusa do Muhameda, optuživani baš za blasfemiju, i to zarad objave koju su (do)nosili i provokativno pretakali u praksu“? Autor smatra da se „novo božanskog Duha u prostorima ljudskog u pravilu sučeljava s optužbom za blasfemiju, (...) zato što neumoljivo potresa našu apsolutiziranu sliku Boga čija je izobličena funkcija legitimacija našeg povlaštenog društveno-političkog položaja temeljem kojeg uživamo profit i komfor, i to bezočno ravnodušni spram patnika postojeće društveno-političke a time i religiozne ortodoksije“, te kako „sam Bog, i to u želji da nas trajno odgaja, uvijek iznova poseže za strategijama koje nam izgledaju blasfemijske, jer problematiziraju našu konformističku vezanost za sigurnost onoga već dosegnutog, kako u području religioznog mišljenja, tako i u području religiozne prakse“.

A kad se radi o kršćanstvu – o kojem autor, kršćanski teolog, najviše govori – nisu li osnovne postavke kršćanstva drugačije mislećim suvremenicima nastanka kršćanstva zvučale kao nešto najblasfemičnije što se može govoriti i vjerovati? Mesija, sin neudane siromašne tinejdžerke? Mesija na magarcu? Bog, koji umire na križu, i to osuđen za blasfemiju? Koji navodno spašava svijet, a ni sam sebe ne može spasiti? Sin Božji, kao patnik kojega Otac ostavlja da trune na rimskoj spravi za mučenje, nasuprot sinu božjem kao rimskom caru koji s prijestolja odlučuje o sudbini svijeta? Isus, koji skončava s riječima „Oče moj, zašto si me ostavio?“, i tu na trenutak zvuči čak kao ateist? Štoviše, „u samom se temelju kršćanstva nalazi spoznaja o mogućnosti preobrazbe blasfemičnog u ono spasonosno jer križ, nekoć sredstvo smaknuća od Boga prokletog (Pnz 21, 22-23), neočekivano po Isusu postaje simbol spasenja“.

Autor zaključuje: „Time što se Bog – prema uvjerenju kršćana – posvema poistovjetio s golim čovjekom Isusom razapetim na križu pod optužbom za blasfemiju, a ne s njegovim dželatima, /.../ čuvarima sakralizirane društveno-političke a time i religiozne ortodoksije, jednom se zauvijek iz temelja preobrazilo razumijevanje Božje časti i slave a time i samog značenja predodžbe o blasfemiji“. I „upravo neutralizacija tog 'blasfemičnog' fakta u prostoru kršćanskog fundamentalni je uzrok kršćanske preosjetljivosti za kritike izvana i olako posezanje za etiketom blasfemije kao strategije 'jeftine' obrane od tih kritika a da se zapravo i ne postavi pitanje o makar zrnu opravdanosti položenom u tim kritikama“.

U drugom dijelu reći ćemo nešto više o vjerničkom smislu za humor i o tome da li je Boga uopće moguće uvrijediti.

Marijan Oršolić/Prometej.ba

* (Tekst se djelomično oslanja na rad kršćanskog teologa Alena Kristića „Blasfemija – pozitivni potencijal za vjeru? Pledoaje za religioznu produktivnosti blasfemijskog“. Misli spomenutog autora izdvojene su navodnicima)