Bez sumnje je da je trenutno struka programer najtraženija na našem tržištu rada. Tako je već gotovo deceniju, a globalni trendovi pokazuju da će se nastaviti još dugo, odnosno na globalnom nivou u narednih nekoliko godina će nedostajati više programera nego što BiH ima radno sposobnog stanovništva. Plata je solidna, mladi programer po našim cijenama može bez problema prehranjivati porodicu od 4-5 članova. U pitanju je klasičan "izvoz pameti", investicija je isključivo u prostor, ljude i nešto računara, a zatim se naši softverski proizvodi preko interneta prodaju na Zapadu po tamošnjim cijenama.

Najveći problem je ustvari u tome što su programerima sva vrata u svijetu otvorena, inozemne firme obezbjeđuju radnicima vize i smještaj, čak nije potrebno ni poznavanje jezika (osim engleskog naravno).

Dakle, nije potrebna diploma da bi se vidjelo da BiH ima veliku perspektivu u razvoju informatičke naobrazbe. A stvarnost je čak suprotna, broj sposobnih programera u BiH lagano ali sigurno opada a obrazovne institucije u toj oblasti su u krizi i čak im prijeti nestanak!

Projekcija broja studenata računarskih nauka i broja poslova u računarstvu do 2020. godine. Izvor: Code.org


U čemu je problem?

Uzrok ovakve situacije nije ni ekonomska kriza ni politička prepucavanja, nego isključivo ljudska sujeta, nesposobnost dogovora ili promjene nekih udomaćenih praksi.

Univerzitet u Sarajevu je jedina visokoškolska ustanova u BiH koja posjeduje dovoljno kadrova da organizuje kompletan, zaokružen studij računarstva na sva tri ciklusa. Nije mi poznata situacija na Univerzitetu u Banjoj Luci, ali informacije koje imam govore da su "tu negdje" i da imaju uglavnom iste probleme. Ostali javni i privatni univerziteti mahom se snalaze tako što honorarno angažuju profesore iz Sarajeva, Banja Luke, te iz susjednih zemalja. Ovo ipak nije zadovoljavajuće rješenje, jer ti profesori nisu dostupni studentima svaki dan, ne posjeduju isti entuzijazam niti želju da kvalitetno obave posao na instituciji koja im nije matična.

Realno u BiH ne postoji dovoljno stručnjaka da se oforme više od tri ili četiri kvalitetna studija računarstva.

Razlog za to je ne samo to što stručnjaci odlaze iz zemlje, nego i činjenica da oni u privatnom sektoru mogu imati višestruko veće plate nego u akademiji. Frazu "višestruko" ne navodim u prenesenom značenju nego u doslovnom: dva do tri puta veće plate, najmanje!

Nažalost, kompletan javni sektor BiH još uvijek funkcioniše po jednom u suštini komunističkom principu koji je kao takav nepoznat na kapitalističkom Zapadu kojem navodno težimo, a to je stav da su sva radna mjesta sa jednakim nivoom kvalifikacije podjednako vrijedna i trebaju biti jednako i plaćena. U pozadini ovoga se nalazi u suštini plemenit princip po kojem su svi nosioci titule npr. magistra uložili podjednak trud da bi do te titule došli, odnosno jednak broj godina studija i ECTS kredita. Ali naša realnost je da trud može biti i uzaludan, da su neke kvalifikacije više tražene i bolje plaćene jer imaju bolji izvozni potencijal.

Bez ikakvog potcjenjivanja prema ičijem znanju, činjenica je da je diplomiranom studentu nekog filozofskog, pravnog ili fakulteta političkih nauka, radno mjesto asistenta sa platom od 800 KM mjesečno "premija" za koju su spremni i "povući štelu". S druge strane, na jednom elektrotehničkom fakultetu se na konkurse za isto to radno mjesto ne javlja niko, a i zašto bi kad već studenti druge godine s lakoćom u privatnim firmama dobijaju status pripravnika i "džeparac" od 1200-1500 KM?

Slobodno tržište rada podrazumijeva i slobodno tržište obrazovanja, moramo prihvatiti da se studenti prije svega obrazuju radi sebe pa tek onda radi društva, pa samim tim moraju biti informisani o tome kakve su šanse za zaposlenje sa određenom kvalifikacijom i kolika je prosječna plata.

No studenti ovo sasvim dobro znaju, kao i roditelji i poslodavci i uostalom svi osim, izgleda, zakonodavaca i javnih službenika koji se još uvijek drže tekovina komunizma kao što su sistematizacija i koeficijent. Ovim ne želim dati svoju podršku ili kritiku bilo kojem ekonomskom sistemu. Samo želim reći da kontinuirano zatvaranje očiju pred realnošću tržišta rada dovodi do toga da pojedine struke postaju nedostupne javnom sektoru, a to su upravo one struke koje su najtraženije i koje najviše mogu doprinijeti ekonomskom preporodu zemlje.


Računarstvo na svakom fakultetu

No evo uzmimo taj Univerzitet u Sarajevu (UNSA) za koji smo rekli da ima kapaciteta za kvalitetnu nastavu. U praksi UNSA ne nudi niti jedan studij računarstva koji ispunjava minimalne uslove neke razvijenije zemlje od naše! Umjesto toga UNSA nudi pet ili šest studija računarstva na različitim fakultetima, sa trendom da se taj broj i dalje povećava, a nijedan od njih gledano zasebno nije kadrovski kompletiran (najbliži tome je onaj na Elektrotehničkom fakultetu).

Naime, u očajničkom pokušaju da ostane relevantan i privuče studente, svaki fakultet teži da pokrene vlastiti "računarski" studij, što Vlada KS bez problema odobrava, jer potreba za tim kadrovima je očigledna a postoje i dovoljni nastavnički kadrovi za realizaciju, barem na papiru. Ustvari ovi kadrovi su većinom doktori prirodno-matematičkih ili tehničkih nauka koji o računarstvu kao takvom nemaju pojma ili su priučeni. Na elaborat svoj potpis stavi i poneki stručnjak - oportunista koji tu vidi priliku za laku zaradu, jer UNSA i dalje dopušta profesorima da ostvaruju nemoguće visoke norme predajući na po nekoliko fakulteta.

Na ovaj način se promoviše diletantizam i nestručnost, nastava se svodi na čisto teoretsko prepričavanje dobro poznatih udžbenika, profesori bježe od praktične nastave koja bi nesporno pokazala njihovo nepoznavanje oblasti. Studenti koji završavaju ovakve studije kao diletanti ne mogu dobiti posao u privatnoj firmi, pa se zapošljavaju u javnom sektoru čime dalje doprinose srozavanju oblasti i uopšte ekonomije ove zemlje.

Posebno treba istaći kao problem Prirodno-matematički fakultet (PMF) sa kojeg dolaze i prethodni i aktuelni rektor UNSA. Naime, Odsjek za računarstvo i informatiku na Elektrotehničkom fakultetu (ETF) postoji još od 1967. godine. No neposredno iza rata na PMFu se osniva smjer za teorijske kompjuterske nauke, pozivajući se na poznatu dihotomiju (zastupljenu i u Frascatti klasifikaciji nauka) po kojoj su "računarske nauke" oblast prirodno-matematičkih nauka, a "računarsko inženjerstvo" oblast tehničkih nauka. Ili, kako kolokvijalno objašnjavaju profesori sa PMFa, ono prvo je "softver" a drugo je "hardver".


Konačno priznati računarstvo kao nauku!

Ovdje moram istaći da pod pojmom računarstvo (eng. computing) podrazumijevam naučnu oblast koja u sebi objedinjuje: računarske nauke (CS), računarsko inženjerstvo (CE), softversko inženjerstvo (SE), informacione sisteme (IS) i informacione tehnologije (IT). Neprirodno i besmisleno je ove oblasti razdvajati! Kako može neko biti dobar programer ako ne razumije kako hardver funkcioniše, ili obrnuto? Vizija uvaženih profesora ustvari predstavlja zastario pogled na svijet koji pripada u period prije 1990-tih godina.

Ilustracija preuzeta iz dokumenta "Common Curricula for Computing: Overview Report" kojeg je priredila zajednička radna grupa dvije najuglednije svjetske strukovne asocijacije iz oblasti računarstva: ACM i IEEE


Očigledno je da mi u Sarajevu, za razliku od, recimo, Beča, ne možemo sebi priuštiti da imamo dva jaka centra za obrazovanje iz oblasti računarstva sa blago različitim akcentima. Očigledno je da ETF neće odustati od softverske komponente koja na tom fakultetu ima skoro 50 godina tradicije. Kako se danas baviti recimo automatikom bez softvera za upravljanje, bez vještačke inteligencije, kako se baviti telekomunikacijama bez razvoja protokola ili programiranja rutera? Očigledno je da će ova situacija nastaviti stvarati zabunu kod studenata i rasipati naše ionako male resurse.

No ovu priliku ću iskoristiti da iznesem i tvrdnju koja možda i nije toliko očigledna, a to je da je pogrešno posmatrati računarstvo kao podoblast bilo prirodno-matematičkih bilo tehničkih nauka. To se najbolje može vidjeti na primjeru uvaženih ranije spomenutih profesora doktora koji su se na svom naučnom putu, koji je bez sumnje u njihovoj matičnoj oblasti izvrstan, računarstvom bavili samo tangencijalno, po sistemu "praktičnu provjeru ove tvrdnje ostavljamo za vježbu studentima". No računarstvo kao oblast je izuzetno okrenuto praksi. Računarstvo se bavi proučavanjem i kontrolom mašina koje je čovjek izvorno razvio kako bi riješio neke matematičke probleme, ali su se te mašine vremenom pokazale kao toliko kompleksne da se njihovo ponašanje ne može ni matematički predvidjeti niti inženjerski isprojektovati. Rječnikom matematike rečeno: halting problem je NP-kompletan problem. Nije teško povući paralelu sa drugim naukama koje se bave proučavanjem kompleksnih sistema kao što su medicina, biologija ili ekonomija. Ozbiljno bavljenje tim naukama je nezamislivo bez poznavanja matematike, naravno, ali se odustalo od toga da se matematički savršeno predvide njihovi rezultati. S druge strane, može li doktor medicinskih nauka u oblasti hirurgije biti neko ko nikada nije operisao, smijemo li uopšte dopustiti da takvi ljudi obrazuju nove generacije?


Tajna uspjeha ETFa

Rekli smo da je u Sarajevu ETF najbliži da kadrovski kompletira svoj studij. Recept za ovaj uspjeh je ustvari vrlo jednostavan: plate uposlenih na ETFu su veće nego na drugim fakultetima UNSA. Ne mnogo - za nekih 10-20% (najveća je razlika kod asistenata), ali izgleda dovoljno za dosadašnji nivo rada. Fakultetski budžet ovu razliku nije pretjerano osjećao jer svakako iznos "tranše" koji dolazi od Vlade KS nije ni približno dovoljan da pokrije i neuvećane plate. Ta budžetska rupa se podmirivala time što je na fakultet upisivano po nekoliko puta više studenata nego što bi trebalo po standardima i normativima, na sveopšti aplauz vladajućih struktura. Nastavnici i pogotovo asistenti su bili preopterećeni u nastavi, što se kompenziralo jednim karakteristično ležernim odnosom prema nastavnim obavezama.

Tragikomično je gledati ministre obrazovanja koji se smjenjuju kao na pokretnoj traci, kako papagajski ponavljaju da potrebu za kadrovima treba riješiti povećanjem upisnih kvota, a istovremeno odobravaju iznose "tranše" koji ne ispunjavaju ni 30% potreba, i to prema standardima i normativima koje su sami donijeli. Lijeva ruka ne zna šta desna radi!

No ova "magija" će se uskoro završiti jer je u pripremi uravnilovka na UNSA kojom će se plate svih nastavnika izjednačiti na onom nivou koji imaju najsiromašniji fakulteti. Prihodi koje pojedini fakulteti ostvaruju preko svojih potreba će se preusmjeriti na finansiranje pasivnih i društveno nekorisnih fakulteta koji trenutno imaju dugovanja prema vlastitim uposlenicima. Povrh svega, 10% svih prihoda se sada mora slati ka Rektoratu gdje će se ta sredstva na nedovoljno transparentan način raspodjeljivati politički podobnim kadrovima i projektima.

Posljedica će biti jednostavno to da će na ETFu ostati samo oni profesori koji su već prestari da idu u industriju, mada je i to upitno jer će ih zasigurno privući privatni univerziteti koji nisu opterećeni obavezom ujednačavanja plata. Nastavnici ETFa nisu ovladali "matematikom" koja im omogućuje da ostvaruju trostruku ili četverostruku normu na fakultetima, a uostalom novi pravilnik bi trebao i to zabraniti. Njihova mjesta će popuniti doktori nauka sa novoosnovanih univerziteta po srednjebosanskim gradićima i time će se stvoriti privid da sve funkcioniše kao i ranije, a posljedice će se osjetiti tek kroz tri godine kada sa takvog nakaradnog studija izađu prvi diplomirani inženjeri. UNSA kao cjelina će nastaviti prolaziti kroz "tragediju zajedničkog" oličenu u množini identičnih studija od kojih niti jedan ne valja.

Ukratko, niti jedno rješenje koje podrazumijeva smanjenje plata neće moći proći jer su stvari već svakako na granicama podnošljivog. Meni je žao kolega sa drugih fakulteta, ustvari želim da i oni dobiju veće plate, ali ovdje više nije stvar čak ni traženja pravednije raspodjele budžetskih sredstava (koja je definitivno potrebna!) nego samo prava na raspolaganje sredstvima koja fakultet sam ostvaruje.

Kanton Sarajevo kao svojevrsna država u državi će vrlo brzo morati odlučiti da li njemu treba ETF ovakav kakav je sada ili ne, ili još važnije: treba li im kvalitetan i kompetentan studij računarstva? Ako je odgovor potvrdan, treba se pomiriti s tim da će takav studij biti skuplji od nekog drugog studija, da se neće moći posmatrati istim aršinima, da će najprostije rečeno plate tu morati biti veće nego na drugim fakultetima.

Čak ni "nevidljiva ruka" tržišta neće riješiti taj problem jer tržište je sada globalno, lokalne informatičke firme će jednostavno propasti bez dovoljnog broja kvalitetnih kadrova a postojeći stručnjaci će otići. Pokušaji privatnih firmi da pokrenu vlastitu edukaciju (Academy387, BitCamp…) nisu dali rezultate ni približno konkurentne javnom univerzitetu. Privatni sektor u obrazovanju je, opet, pokazao izvanrednu sposobnost da svojim kupcima (studentima) ponudi tačno ono što oni traže, a to je diploma bez mnogo truda. No to nije društveni interes, to nije dugoročno ni interes samih studenata. Kao što država svojim građanima od plate oduzima socijalno osiguranje jer je svjesna da oni sami ne mogu dovoljno dugoročno razmišljati da ga samoinicijativno uplaćuju, tako i obrazovanje spada u oblasti koje se trenutno ne mogu privatizovati, barem ne sa našim sadašnjim stanjem svijesti.

Konačno, smatram da na javnom univerzitetu mora postojati samo jedan studij računarstva, da na njemu trebaju biti okupljeni stručnjaci i stvorena konkurencija u izvrsnosti. Sve drugo je za sada neracionalno. Taj jedan studij mora povećati upisne kvote, pogotovo u segmentu studenata koji studiraju o trošku budžeta KS. Taj studij mora imati renome i opsesiju kvalitetom postojećih članica UNSA, objedinjujući sve ono što je na njima dobro a odbacujući ono što je loše.

Autor: Vedran Ljubović, docent na Elektrotehničkom fakultetu Sarajevo