Svijest o povijesti se prvo zasnivala na prepričavanjima mitova, legendi i podviga predaka. Od vremena Herodota počinje nova era u historiografiji. Grci prvi pokušavaju prepričavati događaje. Herodot piše o onome „što je vidio i čuo“, kako sam navodi. Tukidit prvi pokušava ispitati vjerodostojnost, piše o događajima čiji je sam sudionik, navodi kakvim se iskazima može vjerovati. Srednji vijek, iako smatran „mračnim dobom“, uvodi revoluciju u historiografiju.

Za razliku od antike koja je vjerovala u cikličnost, ponavljanje, „kruženje“ država i vremena, srednjovjekovni samostani i njihove kronike prvi uvode smisao. Shvaćaju da se čovječanstvo kreće, prema njima od božjeg stvaranja do kraja svijeta. U renesansi nestaju teološki okviri i povijest se počinje proučavati realno. Najveći izum renesanse i humanizma je kritika izvora. Počinju se znanstveno razrađivati metode kako prosuditi je li dokument (svjedočanstvo, predmet) autentičan i što nam on govori. Ova nastojanja doživjet će vrhunac u 19. stoljeću. Nastupit će vrijeme empirizma u historiografiji. Pokušavalo se prikazati činjenice i samo činjenice, čistu realnost, bez komentara i objašnjenja.

Nešto slično se dogodilo i starim Grcima čija je umjetnost dugo pokušavala savršeno imitirati ljudsko tijelo, a kada su kipari konačno počeli izrađivati savršene replike ljudi shvatili su da to više i nije umjetnost. Na isti način je historiografija shvatila kako empirizam nije znanost. Izlaz se otvorio na dvije strane. Sociolozi su počeli proučavati društvo i njegove zakone dajući historiografiji smisao i dubinu, zakonitosti. Marks, kao najutjecajnija osoba u povijesti čovječanstva, počeo je proučavati ljudske težnje i potrebe dajući na taj način smisao historiografiji uvodeći u nju ekonomiju i klase. Ove dvije velike škole 19. stoljeća ujedinit će se u 20. stoljeću. Veliki francuski analisti, okupljeni oko časopisa „Annales d'histoire économique et sociale“ („Anali ekonomske i socijalne povijesti“) prvi će shvatiti da prošlost ljudi ne određuju samo niti vječni društveni zakoni niti vječne potrebe i težnje ljudi. Društvenim zakonima, težnjama i potrebama ljudi analisti su dodali važnost trgovine, interesa i komunikacija. Razbivši Marksove preambiciozno osmišljene klase na realne grupe stvarno povezanih ljudi, a dodavši u teorijsku sociologiju realne ljude, analisti su izradili konačan sustav za shvaćanje povijesti koji nam može objasniti sve.

Izvor fotografije: www.youtube.com

U ovom naporu ljudi da shvate prošlost koji traje preko 4.000 godina u posljednjih 50 godina uspjeli smo prevazići gotovo sve prepreke i ograde društva u kome živimo. Historiografija je došla do vrhunca i počela proučavati ukupnost ljudi, cijelog našeg puta od prvog primata do danas, protežući se u proučavanje budućnosti. Uz središnju historiografiju, kao njene sestre nemjerljivo su redom pomogle sociologija, arheologija i evolucionarna biologija. Filozofija je davala smjer. I na kraju kada smo se popeli na vrh, shvatili svoju prošlost, okrenuli se unazad i pogledali, prizor pred nama bio je veličanstven.


Tamna strana nas je pratila oduvijek. Dolazeći u kontakte jedni s drugima, ostali smo dijelom životinje. Otimali smo, krali, varali i ubijali. Iz interesa, i druge grupe i unutar svoje. Ali nismo dozvolili da nas životinjska narav uništi


Naš put počeli smo izdižući se na dvije noge. Ovo je bio „riskantan potez“. Umjesto snage „odlučili“ smo koristiti um. Počeli smo se utrkivati s biološkom evolucijom, nadmetati se s prirodom. Prvi smo skupljali zalihe. Shvatili smo kako izraditi oruđe i oružje. Naši čopori postajali su sofisticiraniji. Podijelili smo zanimanja. Prvi smo shvatili kako iskoristiti prirodu. Grom nam je otkrio vatru. Postali smo ljudi. Naš rizik se isplatio. Iako i dalje često plijen, a sve češće lovci, nadmašili smo sve druge na planetu. Počeli smo prestizati evoluciju. Naš napredak postao je brži od biološkog razvoja. Naučili smo govoriti. Naše glasanje počelo je izražavati misli, a ne poruke.

Počeli smo stvarati kulturu, prvi i jedini. Naši preci prvo su počeli skupljati obojeno i drugačije kamenje slažući ga na hrpice. Nastalo je prvo razmišljanje izvan okvira potrebe. Dobili smo maštu i razum. Ubrzo su zidovi špilja počeli biti oslikavani. Imali smo religiju i rituale. Započela je tehnološka revolucija. Naučili smo izrađivati odjeću i posuđe. Nadmašili smo sve ostale. Životinje i biljke počele su nam služiti. Posadili smo prve njive i bašte, uzgojili prva stada, pripitomili psa. Vremenom smo shvatili da priroda nudi više od na prvi pogled vidljivog. Pronašli smo metale. Počeli smo iskorištavati prirodu i izašli iz špilja. Nastala su prva naselja. Organizirali smo se, stvorili si red. Svaki pojedinac se odrekao dijela slobode i dobio dio prava. Nastalo je ljudsko društvo.

Tamna strana nas je pratila oduvijek. Dolazeći u kontakte jedni s drugima, ostali smo dijelom životinje. Otimali smo, krali, varali i ubijali. Iz interesa, i druge grupe i unutar svoje. Ali nismo dozvolili da nas životinjska narav uništi. Stvorili smo zakon da nas kontrolira i štiti od nas samih. Više nismo ličili na ostale.

Raširili smo se na sve kontinente. Iz interesa i potrebe manje grupe su se ujedinjavale. Prestali smo primarno skupljati i loviti. Počeli smo proizvoditi. Na obalama velikih rijeka pogodnih za zemljoradnju počinju nastajati prve države. Uz Nil, Tigris, Ind, Hindus i Huang He podižu se prvi gradovi. Naučili smo živjeti usklađeno jedni s drugima. Stvorili smo institucije, napisali zakone, podigli hramove. I božanstva smo prilagodili sebi, smjestili ih blizu nas, zamišljali ih kao slične nama. Ponovo smo ratovali, uništavali jedni druge, ali smo napredovali, širili se, bacili prvi razuman pogled na sebe, svijet oko nas i nebo. Počeli smo stvarati umjetnost radi umjetnosti.

Izvor fotografije: http://www.greekstatues.gr/

Velika kultura Grka, prvo plemena koja su kasnila za subraćom uz velike rijeke, uzdigla se daleko iznad svih ostalih. Iako su kasnili, Grci su se naseljavajući oko izvora toliko podijelili da su prevazišli okove jednoličnosti starih kultura i sve ih prevazišli. Grčki polis, grad-država, prvi je shvatio „ljudsko pravo“. I dok su prije nastanka prvih gradova svi birali vođu, sad to nije bilo „samo tako“, nego pravo ljudi, ne jedino moguće, nego izbor. Shvatili smo da postoje različita uređenja društva. Naša misao dostigla je vrhunac u promišljanju o nama samima. Grčka filozofija ostala je nenadmašena. Naša umjetnost počela je slati poruke. Grčke drame ispričale su priče o nama.

Pojavila se bahatost. Podijelili smo se po svim kriterijima- rođenju, umijeću, bogatstvu, izgledu, sposobnosti. Prema drugačijima nama samima postupali smo krutno. Drugog čovjeka sveli smo na roba, „oruđe koje govori“. Smatrali smo ga ništa boljim od alatke, „oruđa koje ne govori“ ili vola, „oruđa koje se glasa“. Počeli smo izrabljivati jedni druge. Nasuprot svemu, napredovali smo.

Rim, još više kasnivši za Grčkom, daleko od velikih rijeka, daleko od raštrkanih izvora vode na kojima se uzdigla Grčka, ali opet dovoljno blizu Grcima da nauči njihove načine, a dovoljno daleko da ga ne sputavaju grčki međusobni sukobi, pokorit će Grčku. Rimsko oružje proširit će tekovine Grka Mediteranom. Po prvi puta nadrasli smo svoje okvire istosti. Stvorena je stabilna megadržava različitih. Od skoro samog dna, do samog vrha, po prvi puta otvoren je put svima. Uzak, strm i predug put, ali otvoren. Robovski unuk, uz dosta sreće i umijeća, mogao je postati car. Nikada prije naše institucije nisu bile bolje organizirane, a naši zakoni savršeniji.

Rimska država nije bila jedina. Isti razvoj doživjele su Perzija, Indija i Kina. Živjeli smo lagodno. Znali smo za razne vrste hrane iz svih dijelova svijeta. Imali smo kupke, umjetnost iz zabave, raskoš, slobodu i prilike. Iako tek mali broj nas, ali prvi puta je postojalo sve to. Počeli smo proučavati svijet oko sebe, napisali prve knjige o živoj i neživoj prirodi i o nama samima. Shvaćali smo načelno kako postojimo. Nastala je medicina. Svijest nam je napredovala. „Oruđe koje govori“ s početka antike postalo je „Nesretnik zapao u položaj roba u koji smo svi mogli doći“.

Ipak nismo bili imuni na prirodu i nas same. Rimsko društvo se zamorilo. Rob više nije radio kao nekada. Nije ni imao interesa za to. Sve bogatije pokrajine željele su prava odlučivanja o svojoj sudbini. Megadržava je trunula i rasipala se. Gradovi su propadali, naš broj se smanjivao. Subraću izvan granica Rima teško je pogodila priroda. Klima je zahladnila, usjevi su propali, a stada umirala od gladi. Uspon nije bio pravocrtan. Morali smo se boriti za opstanak naših grupa. Ovi pogrdno nazvani „barbari“ pohrlit će na jug, u Rim, i srušiti ovo raspadajuće carstvo. Shvativši da su pokorili uspješnije od sebe, ovi ljudi će stoljećima raditi sve da sačuvaju i obnove tekovine Rima. Pokazali smo veličanstvenu mogućnost učenja od drugih. Prvo od pokorenih, kasnije od jednakih, a do kraja i od uspješnijih. Počeli smo nadilaziti mržnju prema boljima.

Rimski mozaik iz Tunisa; dva roba nose vrčeve za vino obučeni u tipičnu odjeću za robove (https://en.wikipedia.org/wiki/Slavery_in_ancient_R...)

Iako su gradovi propadali, a države se usitnjavale dok se naša krv prosipala Zemljom, naša svijest je nezaustavljivo napredovala. Rob je nestao. Postao je kmet. Nije imao pravo otići, bez prava da ima i posjeduje, opterećen nametom i samovoljom, ali prvi puta je svaki čovjek imao pravo da živi. Srušivši Rim, naša rasa je shvatila da se svijet mijenja. Tada sporo, skoro nikako, definitivno nezamijetno, ali ipak mijenja. Postali smo svjesni da je sve moguće, barem u mašti, a Zemlja je naše igralište. Ponovno smo se bojali Boga, kao i u prastara vremena, ali Bog više nije bio zao ili neutralan, već naš Otac.

Iz srednjeg vijeka smo se naglo trgnuli u renesansi. Postali smo svjesni čudesnosti svijeta koji nas okružuje. Obnovili smo gradove, ujedinili se u narode i države. Naša umjetnost je procvala. Nadišli smo antičke uzore. Ponovno smo počeli napredovati. Gonila nas je po prvi puta i znatiželja. Isplovili smo u nepoznato. Prestali smo se bojati nepoznatoga, ni Boga ni prirode. Svijet je postajao naš. Naučili smo svoje mjesto u svemiru, vidjeli druge planete, naučili da se kreću.

Istraživači, misionari i konkvistadori uništili su kulture naše subraće širom planete. Silom je jači iz svog interesa nametnuo pravila onima koji nisu imali tu sreću da žive u najpogodnijim predjelima za razvoj. Jednu trećinu nas na svijetu smo fizički uništili, namjerno i slučajno. Ali novi naseljenici zamijenili su mjesto domorodaca. Našim institucijama više ni mora nisu bila prepreke. Nastala su naša svjetska carstva. Naučili smo kolika je planeta i tko je sve na njoj. Pronašli smo granicu našega svijeta koju još dugo nećemo preći. Ovo ogromno prostranstvo bilo je previše za jedne same.

Počeli smo graditi jednakost, prvo među nama istima. Dok smo pokoravali drugačije preko mora i oceana, oni isti među nama više nisu bili kmetovi bez prava, već siromašni građani. Imali su u ideji sva prava bogatih, samo ih nisu mogli ostvariti. Napredovali smo kod kuće, iako smo u dalekim posjedima ponovno obnovili ropstvo.

Ogroman iskorak napravili smo shvativši da ne moramo ovisiti od svog fizičkog rada. Stvorili smo mašine i industriju. Tehnologija i svijest su napredovali. Pokorili smo planetu, nadmašili i ovisnost o svome radu. Stvorili smo znanost, naučili kako se proučava svijet. Počeli smo otklanjati sve pogreške u našim izračunima. Otkrili smo kako imitirati prirodu, stvorili pokuse i eksperimente.

Dok su naši ratovi postajali sve krvaviji, rasla je i naša svijest o štetnosti ratova. Po prvi puta pojedinci su se počeli protiviti ratu ne zato što bi mogli izgubiti već zato što su protiv rata samog. Počeli smo učiti iz svojih grešaka i postajati ih svjesni. Približili smo se jedni drugima, shvatili da smo načelno svi isti. Borili smo se za prava i slobode jedni drugih. I dalje smo ugnjetavali, ali ugnjetavača je sve manje. Naša umjetnost nadišla je realno, poučno i religiozno. Proširili smo je u strah, nadrealno i neljudsko. Stvorili smo horore, nadrealizam, basne i fantastiku. Počeli smo nadilaziti sve okvire. Proučavamo „sve“, naš univerzum, sve više shvaćamo kako je nastao i što se događa s njim. Naša tehnologija napredovala je toliko da više ne moramo sami ni misliti o svemu. Započete tako da olakšaju i zamijene rad, mašine su toliko napredovale da već počinju misliti za nas.


Nikada nismo znali više o svemu i sebi, nikada poruke humanosti nisu bile jače nego danas. Nikada nismo bili aktivniji u pomoći drugima. Nikada nam više nije bilo nadohvat ruke


Iako smo otkrili oružja koja mogu uništiti planetu, ipak smo ih naučili kontrolirati. Nismo se uništili. Preživjeli smo sami sebe. Izradili smo poruke o slobodi, zadali si za cilj da se svi rađamo jednaki u slobodi i pravima. I naši strahovi nadrasli su realnost. Bojimo se miševa, kukaca i mraka. Nikada nismo imali šire vidike, više ciljeve i uspješnije društvo nego danas. Nikada nije bilo manje gladnih, nikada manje potlačenih, nikada manje obespravljenih. Sudbine pojedinaca sve su manje tragične, opća slika je sve uspješnija. Počeli smo nadrastati i religiju. Prvi puta veliki dio nas propituje postojanje Boga, tražimo ga u svemiru, mali broj nas ga se boji. Po prvi puta smo u dijelovima planeta stvorili društva u kojima je veća šansa da se pojedinac ubije sam nego da ga ubije netko drugi. Rob je nestao i postao opisni pojam za druge patnje.

Stotine tisuća godina trebale su nam od uspravljanja na dvije noge do prvog pisma. Samo 3.000 godina bilo nam je potrebno od pisma do prvog kompjutera, a samo 50 godina od kompjutera do smartphona. Napredujemo sve brže, tehnološki i društveno. Nikada ljepši svijet nismo zamišljali nego što ga zamišljamo danas, a mašta je uvijek bila preteča realnosti. Ujedinjujemo se u različitostima po prvi puta ne silom, nego voljom. Ima nas sve više i sve smo uspješniji. Ni samo nebo više nije granica. Istražujemo svemir, idemo na mjesta koje 10 generacija unazad nisu mogle ni zamisliti. Nikada nismo znali više o svemu i sebi, nikada poruke humanosti nisu bile jače nego danas. Nikada nismo bili aktivniji u pomoći drugima. Nikada nam više nije bilo nadohvat ruke. Nikada nismo bili razvijeniji, nikada nismo bili jednakiji. Nadišli smo granice realnosti, budućnosti, prošlosti, biologije, planete, koliko realno, toliko u planiranju, još više u teoriji, a najviše u mašti. Možda smo ponovo na početku, jer univerzum je možda beskonačan. Na kraju povijesti sigurno nismo. Kraja neće biti dok god svi ljudi ne budu jednako sretni i ravnopravni, a to nam je cilj. Budućnost može biti toliko veličanstvena da nas je strah i zamišljati je. Ako nas ikad netko pogleda izvana, moći ćemo mu se ponosno predstaviti i reći: “Ljudi smo. Pogledaj kako smo počeli, što smo sve prošli i gdje smo danas. Ponosni smo.“

„Dolaze trenutci, koji dolaze samo rijetko u povijesti, kada zakoračimo iz starog u novo, kada doba završava i kada duša naroda, dugo sputavana, pronalazi svoj izraz.“ Jawaharlal Nehru, tvorac slobodne Indije

„Gradi hrabrost kada se čini da je hrabrost iznevjerila. Povrati vjeru kada se čini da je malo razloga za vjeru. Stvori nadu kada se čini da je nada uzaludna.“ Douglas MacArthur, američki general

„Nikada nisam naučio kako podesiti harfu ili svirati na lutnji; ali znam kako uzdići malen i nebitan grad do veličine i slave, gdje će svi kraljevi svijeta hodočastiti.“ Temistoklo - spasitelj Atene

„Važna pitanja neće biti riješena govorima i odlukama većine već željezom i krvlju.“ Otto von Bismarck - ujedinitelj Njemačke

„Svjedočio sam ogromnoj energiji masa. Na tim temeljima moguće je ostvariti svaki cilj.“ Mao Zedong - vođa kineske revolucije

„Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova“ Eleanor Roosevelt.

Autor: Dino Šakanović