Dobna granica mladih koji bivaju odvedeni ili bježe iz zemlje stalno se snižava. Tko iole prati sport, svako malo će naići na vijesti kako se bogati klubovi zanimaju za talentirane tinejdžere, osnovnoškolce, čak i desetogodišnjake iz ovdašnjih sportskih klubova, ubirući modernu verziju „danka u krvi“. Sportski klubovi su postali agencije za prodaju talenata stranim klubovima, obrazovne ustanove tvornice za štancanje kadrova koji će koristiti dodatnom napretku ionako naprednih zapadnih zemalja, državne institucije ustanove koje građanima izdaju dokumente, koji se koriste skoro isključivo za odlazak u razvijenije zemlje.


Trend „danka u krvi“ vlada dakle ovim prostorima i nakon osmanske vladavine. (A vladao je i prije Osmanlija: još u 11.st. Bizant je uzimao svakog petog dječaka s područja Balkana pod njegovom upravom). Jedan je šaljivdžija janjičare nekoć prozvao „prvim naučno dokazanim gastarbajterima s naših prostora“, da li hotimice, ili sluteći da će doći vremena kakva su današnja, kad su ljudi od rane mladosti prisiljeni masovno odlaziti u druge zemlje i boriti se da tamo ostvare kakvu-takvu egzistenciju.


Tako je jedno istraživanje Omladinske informativne agencije (OIA) pokazalo dramatične rezultate, prema kojima čak 81% mladih želi zauvijek napustiti BiH (prema rezultatima iz 2004. taj je broj bio 62%, a 2007. već 77%). Prema nekim podacima, od završetka rata naovamo iz zemlje je otišlo više od 150.000 ljudi mlađih od 30 godina. Od 2004. zemlju je napustilo preko 20.000 visokoobrazovanih ljudi. Najviše odlaze medicinski i prosvjetni radnici, električari, mnogi traže zaradu na kruzerima, a ogroman broj i dobro i slabije obrazovanih odlazi raditi u ugostiteljstvu, građevini, firmama za čišćenje. Postotak nezaposlenosti među mladima u BiH narastao je na čak 67%. Na koncu, tu su i podaci Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), prema kojima je BiH po odljevu mozaka (kako se kaže u početku jedne pjesme Dubioze kolektiv) na petoj poziciji najlošije plasiranih zemalja u svijetu, u neslavnom društvu sa susjednom Srbijom, te - Burundijem, Haitijem i Alžirom.


Što je najgore, teško da se u idućih nekoliko desetljeća ovaj proces tranzicije iz radničke u janjičarsku klasu može zaustaviti, a kamoli preokrenuti. Jedno od mogućih ublažavanja ovog procesa sastoji se u održavanju veze s ljudima koji odu u inozemstvo i njihovog umrežavanja, te nastojanja da se neki od tih ljudi vrate i sa stečenim kapitalom pokušaju nešto pokrenuti. Zašto se takvo nešto međutim u BiH rijetko događa, zašto državne strukture u BiH ne samo da ne mare za iseljenike, povratak i njihovo ulaganje kapitala u pokretanje privrede, nego se čak zdušno trude otjerati svakoga tko misli svojom glavom, i bezbrojnim birokratskim preprekama i reketarenjima otjerati svakog potencijalnog ulagača, bilo povratnika, bilo stranca, pitanje je na koje dobar dio odgovora može dati jedna druga simbolika janjičarstva.


Ta druga simbolika janjičara dolazi iz jednog predavanja mađarskog profesora Andrasa Mate-Totha. Njegovo predavanje je doduše ponajprije usmjereno na crkve i vjerske zajednice u eks-komunističkim zemljama, ali zaključci iz ovog rada su primjenjivi i na mnoge društvene, posebno političke strukture u ovim zemljama.


Prof. Mate-Toth najprije obrazlaže kako se, unatoč izgradnji strukturalnih elemenata demokracije i tržišnog gospodarstva, u eks-komunističkim zemljama kultura slobode, priznavanja drugoga i prije svega građanska odgovornost jednostavno nisu imali kad razviti, s obzirom na brzinu odvijanja događaja u tranziciji. U procesu razvitka slobode u ovim zemljama vjerske zajednice igraju dvojaku ulogu. S jedne strane one nisu nikad preradile vlastitu povijest odnosa prema slobodi i demokraciji, a s druge strane snažno podupiru pravne okvire vjerske slobode, koja im omogućava obavljanje pastoralnog rada i ostalih djelatnosti bez uplitanja države. Sloboda za vjerske zajednice je poželjna, sloboda unutar vjerskih zajednica je problematična. Vjerske zajednice u eks-komunističkim zemljama u bitnome nisu drugačije od društvenih struktura. Onako kako političke stranke slabo uvažavaju nepodobne inicijative i kritike od strane stanovništva, tako i vjerske zajednice slabo uvažavaju inicijative i kritičke komentare vlastitih vjernika. Posebno bolna točka su kritike s obzirom na financijsku politiku stranaka i vjerskih zajednica.


Prema riječima prof. Mate-Totha, mogu se izdvojiti dva glavna modela ponašanja vjerskih i političkih dužnosnika u eks-komunističkim zemljama. Jedna moguća strategija je tzv. janjičarska. U Osmanskom Carstvu je ova klasa imala visoku vojnu naobrazbu, krut i asketski odgoj, bila je vrlo odlučna, te lojalna i poslušna pašama. Oni su prije svega bili ratnici, vojnici, koji su bili usmjereni ne samo protiv vanjskih, nego i protiv unutarnjih neprijatelja. U vjerskim zajednicama unutar eks-komunističkih zemalja ova je strategija veoma rado birana: od svećenika i laika napraviti janjičare, koji poslušno i bez kritike dijele ciljeve formulirane od strane centralne vlasti, i za ostvarenje tih ciljeva se lojalno, odlučno i bespogovorno zalažu.


Druga moguća strategija je tzv. partizanska (uz svu ambivalentnost navedenog pojma). Iz šireg pojma partizani, koji uključuje i velik broj negativnih konotacija, prof. Mate-Toth je izabrao sljedeće karakteristike: oni su bili grupe izvan regularne vojske, i u malim trupama su činili junačka djela. Mnogi kršćani su prisiljeni prakticirati koncilski nadahnutu socijalnu i pastoralnu djelatnost izvan predviđenih djelatnosti regularnih crkvenih zajednica pod vodstvom biskupa, jer su ovi često protiv Duha Sabora i saborskog programa. Slične autentične, a „nepodobne“ vjernike i teologe može se naći i u drugim vjerskim zajednicama.


Emigracija 100


Ova je podjela na dvije forme mišljenja i postupanja unutar vjerskih zajednica (ovdje, konkretno, kršćanskih crkava) u eks-komunističkim zemljama donekle podudarna s Mardešićevim govorom o napetosti dvije unutarcrkvene nostalgije: pretkoncilskom nostalgijom za svjetovnom moći, i koncilskom nostalgijom. (vidi: „Crkva između dviju oprečnih nostalgija“, Željko Mardešić)


Pretkoncilsku nostalgiju karakteriziraju za kršćanstvo netipični sadržaji: pesimizam, birokratski juridizam, okrivljavanje svih koji su izvan vlastite crkve, naivni dualizam, nepovjerenje u dijalog i slobodu, ispolitiziranost i želja za svjetovnom moći, volja za nepomirljivim polemikama i samodokazivanjem, te, povrh svega, ogroman strah od svijeta, od drugih i drugačijih, od globalizacije, skrivenih neprijatelja... Koncilsku pak nostalgiju karakteriziraju mali krugovi sućuti, razumijevanja, humora, skromnosti, iskrenog zajedništva, otvorenosti za dijalog, povjerenja u ljude i slobodu. Razumljivo da svako malo dođe do napetosti između ovih dviju strategija, janjičarske i (uvjetno rečeno) partizanske, odnosno, između pretkoncilske i koncilske. Te napetosti su najčešće rezultirale ušutkivanjem, osudama, izopćenjima i kaznama teologa i vjernika koji su se otimali janjičarskoj logici. Jednoj takvoj napetosti i sami smo svjedočili na stranicama Prometeja, prateći događanja oko franjevačkog mjesečnika „Svjetlo riječi“.


Kuda vodi janjičarska logika, najbolje je pokazala sudbina Osmanskog Carstva. Zadnja dva stoljeća svog postojanja ovaj je „bolesnik na Bosporu“ dotrajavao, zaostajao, umirao na rate, gušio se u nesposobnosti prevazilaženja vlastitog zastarjelog feudalno-hijerarhijskog ustroja. Bude li većina ustrojstva vjerskih zajednica ustrajavala na janjičarskoj logici, ne dođu li spasonosne reforme i promjene, uskoro ćemo, bojim se, i za vjerske zajednice moći upotrebljavati nesretne metafore slične ovoj s Osmanskim Carstvom („bolesnik na Tiberu“, recimo). A što se tiče BiH i njenih političkih i društvenih struktura, njima je Nerzuk Ćurak već dodijelio primjerenu metaforu „države s posebnim potrebama“.


Prethodni govor o vjerskim zajednicama i crkvama bio je cijelo vrijeme ujedno i govor o bh. političkim strukturama (izuzmemo li događaj II. vatikanskog sabora, koji u političkom kontekstu nema paralele). Pesimizam, birokratski juridizam, okrivljavanje svih koji su izvan vlastite partije, nepovjerenje u dijalog i slobodu, želja za moći, volja za polemikama i samodokazivanjem, strah od drugačije mislećih, od globalizacije svijeta koja bi mogla ugroziti vlastiti visoki položaj u malom hijerarhijskom društvu, plašenje naroda skrivenim neprijateljima i zavjerama – sve ove osobine predmoderne komponente vjerskih zajednica vjerno su se preslikale i na političke strukture.


Ovu godinu na izmaku karakterizira jačanje i učvršćivanje dvije gore opisane janjičarske logike. Mijenjanje klime i okretanje procesa koji tjeraju mlade ljude iz Bosne i Hercegovine bit će jako težak posao, možda čak i posao koji će ostati nedovršen za trajanja našeg životnog vijeka, ali ni težina ni trajanje, pa čak ni prividna beznadnost tog posla neće nam se uračunati kao valjan izgovor da odustanemo. Jer onaj tko unaprijed odustane i prestane aktivno sanjati o boljem, taj je već unaprijed sve izgubio.


Autor: Marijan ORŠOLIĆ

Prometej.ba | XII/2013