Ono što sam učio u školi nije mi od koristi u svakodnevnom životu. Ponekad imam osjećaj da je većina formalnog obrazovanja bilo gubljenje vremena, te da mi je u nekim segmentima i naštetilo. Prisjećam se sa prijateljima predmeta zbog kojih noćima nismo spavali, tresli se na velikom odmoru i gubili apetit. I sve kad saberemo, iz koje god profesije da sada progovaramo, sve je to bilo u najmanju ruku beskorisno. Teorije o tome da su škole zatvori u kojima se učenici ne osposobljavaju da kritički misle, ne razvijaju kreativnost, samopouzdanje niti vještine komunikacije postaju sve smislenije (vidi: John Taylor Gatto). Razgovaram o tome i sa svojim učenicima. To su mjesta gdje se građani uče poslušnosti, autoritetu, sistemu i kazni. U moru predmeta koje učimo od jutra do sutra, memorizirajući totalno nepotrebne podatke, ima malo ili nimalo onih od kojih ćemo imati bilo kakvu korist u svakodnevnom životu. Razmišljajući o tome kako bi bolje obrazovanje izgledalo, počeo sam se prisjećati svih stvari koje sam samostalno morao učiti nakon škole. Tako sam došao do tri predmeta koja se ne nalaze u nastavnom planu i programu, a korisniji su od svih onih koji nam se kao učenicima i nastavnicima nameću.


Mentalno zdravlje

Jedan od najbitnijih faktora za razvoj i uspjeh pojedinca je mentalno zdravlje, što je potpuno zanemareno obrazovnim sistemom. Iako svi težimo tome da budemo sretne, zdrave i ispunjene osobe nikada, zapravo, ne naučimo šta je to sreća, šta je mentalno zdravlje, šta su misli i emocije i kako one funkcioniraju. Da ne govorimo o izostanku edukacije o odnosima: porodičnim, partnerskim, prijateljskim i sl. Meditacijom sam se počeo baviti nakon završetka studija. Prvo sam istraživao različite tehnike meditacije, a potom otišao na desetodnevni kurs vipassana meditacije i od tada je prakticiram svakodnevno. Posmatrajući interakciju tijela i uma, naizgled dva odvojena entiteta, nastanak misli i emocija bez osuđivanja, počeo sam polako učiti kako naše tijelo i um funkcionišu. Najbitnije, počeo sam učiti kako svi kreiramo i umnožavamo vlastitu patnju, te kako se iz te zamke može izaći. Meditacija je popravila sve moje odnose, već nakon nekoliko dana redovnog prakticiranja osjećao sam se odmornije, raspoloženije i vedrije. Moja percepcija stresa i svakodnevnih izazova koji me očekuju potpuno se promijenila. Strah i briga nisu više dio mog života. Ne postoji niti jedan predmet u nastavnom planu i programu koji se važnošću može mjeriti sa spoznajama do kojih sam došao meditirajući. Pri tome, vipassana ne podučava nikakva vjerovanja, dogmu, nema rituale niti zahtijeva od praktikanta da se podredi ovom ili onom božanstvu. Radi se o mentalnoj vježbi i kao i svaku fizičku vježbu može je bilo ko prakticirati, bio vjernik ili nevjernik. Posebno u dinamičnom i stresnom okruženju škole, zadataka, zadaća, izazova, prezentacija i testova, meditacija, kao i bilo koja metoda koja podstiče samosvijest i mentalni razvoj, od velikog je značaja za učenike.


Finansije

U svijetu u kojem se vrijednost rada, usluge, proizvoda mjeri novcem, jako je čudno da mi nikada u toku obrazovanja ne učimo šta je novac i kako on funkcionira. U knjizi Rich Dad Poor Dad, autor Robert T. Kiyosaki tvrdi da to nije slučajno. Bogati se trude da ovo znanje drže skrivenim. On postavlja pitanje zbog čega neko ko je rođen u bogatoj porodici, iako ne naslijedi novac i završi samo osnovnu školu, pokrene uspješan biznis i zaradi milione, a neko ko je rođen u siromašnoj porodici, iako završi fakultet, cijeli život otplaćuje kredit i ne može zaraditi više od neke prosječne plate? Odgovor na to pitanje je poznavanje finansijskog tržišta, kako ono funkcionira i kako se određena pravila mogu upotrijebiti kako bi se profitirao. Izbjegavajući porez, ulažući u nešto što donosi zaradu, novac bogataša samo raste, dok siromašni žive za platu. On kaže da se zapravo radi o totalno drugačijoj kulturi: bogati ne rade za novac. Da bismo shvatili šta se pod tim misli, moramo imati barem osnovno znanje iz oblasti finansija. Naravno, tu se ne radi o apstraktnom znanju koje se podučava na fakultetima, već o praktičnim savjetima vezanim za ulaganje, pokretanje biznisa, izbjegavanje visokog poreza i sl.

Seksualno obrazovanje

Od ulaska u pubertet, kroz cijelu srednju školu, učenici počinju otkrivati svoje tijelo i niz promjena koje im se tada dešavaju. Kada god bismo se čitajući odlomak, lektiru, posjetom Muzeju moderne umjetnosti, gledajući film ili na drugi način dotakli teme seksa, tijela i seksualnosti, svi učenici bi se odmah uključili u tok časa, ako ne verbalno, onda barem svojom nepodijeljenom pažnjom. Seksualni razvoj, koji karakterizira niz psiho-fizičkih promjena, najbitnija je stvar koja se učenicima dešava u tom periodu. Nažalost, trenutni obrazovni sistem tome ne posvećuje dovoljno pažnje, pa i znanje koje učenici dobiju iz te oblasti zahvaljuju organizacijama kao što je XY. Dok ih mi tjeramo da memoriziraju nizove činjenica iz historije, geografije i hemije od kojih vjerovatno nikada neće imati koristi, propuštamo da sa njima razgovaramo o temama koje ih se tiču, o promjenama na njihovom tijelu koje se dešavaju iz dana u dan i o kojima imaju milion pitanja koja nemaju kome da postave. Umjesto da škola, stručnjaci i pedagozi budu prvi kojima će učenici slobodno postavljati pitanja koja ih zanimaju, pa čak i anonimno, škola je mjesto gdje se učenici osjećaju najmanje slobodno za takvo nešto.

* * *

Danas smo profesori, inžinjeri, doktori, farmaceuti, umjetnici, šta sve ne, ali svaki put kada razgovaramo o školi shvatimo kako od većine onoga što smo tamo morali učiti danas nemamo nikakvu korist. Ako je pred nama reforma obrazovnog sistema, zar onda ta reforma ne bi morala na umu imati znanja i vještine koje će svakom učeniku biti vrijedne ma za koju se profesiju odlučio? Zar ne bi takva škola morala učenicima ponuditi ono znanje koje im je nužno za zdravo i racionalno funkcioniranje u društvu u kojem živimo? Koje biste vi predmete predložili da se uče u takvoj školi?

Armin Stefanović