Jedna od posljedica ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini (1992-1995) je segregacija u obrazovanju kroz koju se, prema izvještajima predstavnika međunarodne zajednice, bosanskohercegovačko društvo i dalje održava podijeljenim. Zbog toga često upućuju poruke predstavnicima obrazovnih vlasti u Bosni i Hercegovini da prioritet treba biti ukidanje segregacije i diskriminacije u školama. Oblik segregacije u obrazovanju nazvan „dvije škole pod jednim krovom“ odnosi se na nastavu organiziranu na dva različita nastavna plana i programa iz svih predmeta. Obrazovne vlasti su u cilju integrisanja obrazovnog sistema usvojile i implementirale Zajedničku jezgru nastavnih planova i programa, ali to nije dovelo do ukidanja „dviju škola pod jednim krovom“, niti je zaustavljen proces dijeljenja bosanskohercegovačkog društva. Svaki pokušaj integrisanja obrazovnog sistema unaprijed je osuđen na propast, iz razloga što bosanskohercegovačko društvo nije podijelilo obrazovanje, nego ustavno uređenje. Različiti nastavni planovi i programi su rezultat ustavnog priznavanja tri zvanična jezika: bosanskog, hrvatskog i srpskog i priznavanja prava konstitutivnim narodima na obrazovanje na vlastitom jeziku. Osporavanje prava na obrazovanje na vlastitom jeziku shvaća se kao oblik diskriminacije.

Ako se prouče svi zakonski i podzakonski akti koji regulišu obrazovanje u Bosni i Hercegovini, dođe se do zaključka da je nemoguće ukinuti i segregaciju i diskriminaciju. To se vidi na primjeru jezičkog pitanja u obrazovnom zakonodavstvu koje je osnova za segregaciju. Po važećem Zakonu o osnovnom odgoju i obrazovanju „nastava u školi izvodi se na jezicima konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, koji se imenuju jednim od tri naziva: bosanski, hrvatski ili srpski jezik. Koriste se oba pisma Bosne i Hercegovine (latinica i ćirilica)“. Prema usvojenom Nacrtu novog Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo, nastava se izvodi „na jednom od tri zvanična jezika konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine koji se imenuju jednim od tri naziva: bosanski, hrvatski i srpski jezik.“

Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo se ne bavi problemom kako istovremenu upotrebu tri zvanična jezika konstitutivnih naroda provesti u praksi. Komisija koja je radila na izradi Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Tuzlanskog Kantona je ovaj problem predvidjela, pa ga je pokušala riješiti propisima po kojima „nastavnici moraju biti osposobljeni da prepoznaju i tumače razlike između tri službena jezika Bosne i Hercegovine u mjeri u kojoj je to bitno za predmete koje predaju“, a „udžbenici koji su su u upotrebi u školama moraju u potpunosti poštovati razlike između tri službena jezika Bosne i Hercegovine.“ Da nastavnici, kao i većina građana, inače ne govore jezikom koji predstavlja mješavinu bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika ovo bi i moglo biti jedno od rješenja. Ali, narodi Bosne i Hercegovine su nakon rata dovedeni u situaciju da uče vlastiti jezik, jer su lingvisti radili na tome da jezik „konstitutivnog naroda“ kojem pripadaju učine što više različitim od jezika druga dva konstitutivna naroda unoseći u rječnike riječi koje su narodu nepoznate i koje ni dvije decenije nakon rata nisu postale dijelom njihovog vokabulara.

Za razliku od Nacrta novog Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo, Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju Tuzlanskog kantona „pripadnicima jednog konstitutivnog naroda, kojim službeni jezik konstitutivnog naroda na kojem se izvodi nastava u školi nije njihov maternji jezik, obezbijediće se izvođenje nastave na njihovom maternjem jeziku iz nacionalne grupe predmeta“. Nije precizirano na koji način, ali može se interpretirati kao pravo na posebno organizirane časove maternjeg jezika, historije i geografije. U Nacrtu Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo posebna nastava, nastavni planovi i programi i udžbenici iz nacionalne grupe predmeta predviđeni su samo za pripadnike nacionalnih manjina.

Upravo ono na osnovu čega se dijeli bosanskohercegovačko društvo: jezik, historija i geografija zakonima je omogućeno da se posebno organizira u školskim ustanovama. Obzirom na ovakvu pravnu konstelaciju projekat Zajedničke jezgre nastavnih planova i programa u BiH je od početka bio osuđen na propast. Izrađena je Zajednička jezgra nastavnih planova i programa za nastavu historije i geografije, ali sadržaji se ne odnose na historiju Bosne i Hercegovine nego na sadržaje iz svjetske historije! Tako da fenomen „dvije škole pod jednim krovom“ nije jedini oblik segregacije u školama u Bosni i Hercegovini, segregacija se provodi kroz nastavu vjeronauke i nacionalnu grupu predmeta. Segregacija po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti ne provodi se samo među učenicima pripadnicima konstitutivnih naroda, nego i među učenicima pripadnicima nacionalnih manjina. Može se reći da je segregacija konstitutivnih naroda dobrovoljna (uglavnom), a segregacija nacionalnih manjina prisilna. Jevreji doživljavaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu, a za njih, kao jednu od nacionalnih manjina, predviđena je posebna nastava iz nacionalne grupe predmeta. Na kojem jeziku? Ladino ili jidiš? Jevreji se u međusobnoj komunikaciji služe jezikom koji koriste sva tri konstitutivna naroda!

Svaki oblik segregacije se očito ne može ukinuti bez promjene Ustava, tako da svaki drugi oblik rješenja donijet će neke druge probleme. Segregacija i ne mora imati nužno diskriminatorsku konotaciju. Treba se fokusirati na eliminisanje svakog oblika diskriminacije, u tom kontekstu obrazovno zakonodavstvo nije limitirajući, nego stimulirajući faktor.

Arifa Isaković