Neka vrst perverznoga pravila kao da pogađa brojne političke zgode - stalno pojavljivanje političkih inovacija najčešće se razmjerno brzo pokazuje pukim opetovanjem (pra)starih obrazaca; ostaje tek promjena terminologije (gdjekada niti to). Razlog nije samo u ograničenosti pripadnik(c)a političke kaste, mnogo prije radi se o naravi političkoga polja; ono, naime, svagda kanalizira, pa filtrira društvena zbivanja.

Nedvojbene povijesne promjene tih zbivanja ne utječu bitno na političke filtrate, jer obrasci političkoga funkcioniranja (politiziranja) bitno su istovjetni već tisućljećima (Machiavellijevo razmatranje Tita Livija i povijesti Firenze zato je, tek naizgled paradoksalno, omogućilo moderno poimanje održavanja zajednice – uvidom u antropologijski zadanu nepromjenjivost političkoga fenomena).

Politički se poslovi, uz nebrojeno promjenjivih detalja, svagda rješavaju tako što se primjenjuje jedan od dva u naravi svakoga politiziranja zadana obrasca – moć (u svim pravnim i inim oblicima), ili uvjeravanje (od crkvenih pouka do suvremenih, medijski proliferiranih ideologema). No, svagda se iznova pojavljuju pokušaji napuštanja ovoga dvojstva – nekada težnjom emancipiranja političke sfere od crkvenoga utjecaja, posljednjih decenija u verziji oslobađanja politike od ideologijskoga zastiranja.

Prije šezdesetak godina Daniel Bell je takvim nastojanjima dao ne samo literarnu potkrepu, nego, štoviše, i catchy parolu: kraj ideologije. Tvrdio je da za „razumne“ ljude velike devetnaestostoljetne ideologije postaju neprihvatljive, a na njihovo mjesto (u mnogome popperovski) dospijeva postupna tehnologijska prilagodba postojećega.

Šezdesetosmaški je pokret – neovisno o političkome neuspjehu – samo nekoliko godina poslije pokazao da čar ideologema nipošto nije izblijedio (a tehnokratsko poimanje politike, barem privremeno, jest), no Bell je pripravio alat za brojne ponavljane pokušaje. Iz njih su, ponajprije, proizlazile atake na liberalno-demokratski program – ili, možda bolje, „liberalni nacrt“ (kako srž ovoga svjetonazora nazivaju u interesantnom eobuhvatnom istraživanju na berlinskome FU – „Contestations of the Liberal Script“). Mnogo je ipak važnije od ovog aspekta (koji je i sam ideologijski profiliran) posljedično narušavanje temeljnoga političkog dvojstva. Oduzme li se, naime, političkome životu (ideologizirano) uvjeravanje, ostaju uglavnom raznolike igre moći.

A na početku je gotovo svake rasprave o ovoj tematici glasoviti uvid Aurelija Augustina („De civitate Dei“, I., 4,4-5): „Što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva? Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenu zakonu. Ako pridolaskom velikog broja zdvojnika to zlo tako naraste te i mjesta zaposjedne, uspostavi svoje sjedište, osvoji gradove i podjarmi narode, onda bjelodano sebi prisvaja naziv kraljevstva koje mu javno dodjeljuje ne umanjena pohlepa, nego pridodata nekaznenost“.

Augustin se pritom poziva na Cicerona („De re publica“, 3, 14, 24) koji navodi dalekosežan odgovor zarobljenoga gusara Aleksandru Velikome na pitanje što je mislio odlučivši da harači na moru: „Isto što i ti, kada si napao cijeli svijet; ali budući da ja to činim malim brodom, zovu me lopovom, a ti s golemim brodovljem, i zovu te carem“.

Ostavi li se ovdje po strani (inače važno) pitanje o korektnosti prijevoda termina civitas suvremeno konotiranim pojmom država, sukus je klasičnih formulacija i dalje posve aktualan. Za državu kao aparat zajednice potrebno je nešto više od monopola sile (kod nas se nerijetko, i u udžbenicima, izostavlja puni tekst glasovite Weberove odrednice – „legalni monopol sile“). To nešto nisu puka - samozadana - pravila korištenja moći, ma koliko razvijena ta pravila bila, nego njihovo utemeljenje u vrijednosnoj poopćivosti, primjerice u pravednosti. (Uostalom, i rečeni Augustinov tekst započinje sljedećom rečenicom: „Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine“.)

Pravednost Augustin nalazi u kršćanskome nauku, ali ne zahtijeva podložnost svjetovne vlast crkvi, nego postupanje kršćanskih vladara sukladno vjerski predodređenim moralnim načelima. Dakle, u skladu sa skupom ideja koji istovremeno opravdava i ograničava vlast – a baš je to ideologija u najširem smislu riječi.

Poznate i utjecajne formulacije (Bacona, de Tracyja, Marxa-Engelsa, Pareta, Mannheima ili Poppera) omogućuju različite interpretacije ideologije u stvarnosti (sve do točke na kojoj se, kao kod Derridae, pojavljuje potreba za hauntologijom, sučeljavanjem sa sablastima). No, u osnovi, radi se o djelovanju ideja, u danome kontekstu o njihovu produktivnome, ali i ograničavajućem utjecaju na političko zbivanje.

Naizgled tomu nasuprot, razbojnička družina razvija svoj, gdjekada doista sofisticiran moralni kodeks, ali izveden bez zahtjeva poopćivosti. Tako, često navođena tradicija mafijaškog sustava, sa svim svojim pravilima, polazi od toga da je temeljna odrednica omertà, obveza da se nikada ne traži pravda izvan mafijaške zajednice, posebice od državnih organa.

Ključnim se pitanjem ovoga koncepta pravde, tisućljećima već, pokazuje nakana kultiviranja osvete, jer spirala koja nastaje neprekinutim nizom osveta trajno oštećuje društva. Starozavjetno načelo: „život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.“ (Izlazak 21, 22-25) klasičan je (opetovano neuspješan) pokušaj na tom tragu. A ipak, neprestance je potrebno da neka ideologijska tvorba – u moralnome postavu formulirana – ograniči nasilje.

Ograničenje takva ograničenja pokazuje se u pitanju najvišega autoriteta koji određuje pravila. Libera voluntas - slobodna volja - već kod Augustina posve realistički ne bira između dobra i zla, nego između višega i nižeg dobra. Za vjernika su, djelomice slično omerti, pravila koja sadrži pozitivno pravo prihvatljiva samo ako odgovaraju vjerskome učenju, dakle pripadnosti izvornoj zajednici.

U kasnijoj verziji ova se pripadnost sve češće etnoetički naglašava, npr., "Besa e shqiptarit nuk shitet pazarit" - riječ Albanca nije na prodaju; pojedinac je i u moralnome sklopu u biti kolektivno predodređen. Tako postavljena pravila ne polaze od dobra pojedinca, niti s njime završavaju, jer su individue doslovce „udovi zajednice“ (u terminima ranoga Hegela).

Recikliranje ovakve tradicije neiscrpan je materijal i popularne kulture – od „Kuma III.“ do recentnoga „Bijeloga slona“ (u kojemu mafijaški ubojica Bruce Willis/Gabriel Tancredi povređuje – pretpostavljeno moralna – pravila ne ubivši zadanu osobu). No, najteža, doslovce anomijska situacija nastaje raspadom svih ne-taktičkih odredbi ponašanja omogućujući – paradigmatički ocrtano u legendarnome „Catch 22“ – Hellerovu kapetanu Johnu Yossarianu, mnogima poznatijem u liku Alana Arkina u Nicholsovu filmu (a nekima, možda, iz ratne BiH) da s lakoćom prelazi frontu, operirajući s obje strane. On zna da je „neprijatelj svatko tko te želi ubiti neovisno o tomu na kojoj je strani“. Patriotska obveza nekako nestaje, ali, naizgled skandalozno, nastojanje da se osobno profitira ispada i manjim zlom od heteronomno zadanoga vojnog ubijanja.

Sve ovo važi i u „normalnijim“, svakidašnjim sukobima, stranačko-političkima, recimo. Iz najgorega scenarija – bespoštedne borbe bez pravila i sadržaja u kojoj puka stega nadomješta program – stranke (bez kojih današnje politike jednostavno nema) mogu se izvući samo ideologiziranjem, prihvaćanjem nad-taktičkih pravila. A to propuštaju – ili naprosto ne mogu pojmiti – nadobudni reformatori koji se diče svojim (zapravo: moralnim) idiotizmom, ponavljajući da žele politiku bez ideologije, ideologijske neutralne stranačke konstrukte, itd. To, međutim, vodi kolapsu sustava (bez naznake novoga), što, neovisno o argumentacijskim poteškoćama, od naslova nadalje indikativno opisuje David Runciman(„How Democracy Ends“, 2018.). Od demokracije nekako preostaje tek doista slobodna konkurencija – koja se, u pogođenoj Lenjinovoj formulaciji (začudo, kod Carla Schmitta teorijski domišljenoj), svodi na jednostavno osnovno pitanje: tko će koga?

Žarko Puhovski

Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom.