Već ta činjenica čovjeka čini jedinstvenim bićem na ovoj Zemlji. Jer najprije mora posjedovati svijest o dobru da bi onda bio svjestan destruktivne moći zla. Svijest da treba činiti dobro a izbjegavati zlo zajednička je svim ljudima, bez obzira na vjeru, religiju, kulturu ili geografsko porijeklo. Moralni je zakon, dakle, činjenica ljudske svijesti (Kant). Ako taj zakon postoji, a evidentno je da postoji, zašto ga se ne slijedi? Otkud zlo u svijetu? Bi li ono postojalo da se slijedi moralni zakon? Zašto se međuljudske veze kidaju? Odgovor na ova pitanja nije jednoznačan. Ovdje se suočavamo s tajnom zla u svijetu (misteryum iniquitatis). Radi se dakle o tajni, zato nema jednog odgovora. Odgovori su mnogi, a odgovora ustvari nema. Odgovornost se za zlo, između ostalog,  ponekad prebacivala na dualistički princip Zla, ponekad na čovjeka koji je zloupotrijebio slobodu. A u vezi s (zlo)upotrebom slobode odgovornost se prebacuje na duhovna bića koja ne pripadaju ovom svijetu, ali u dobroj mjeri odlučuju o njegovoj sudbini.

Zadržat ćemo se na duhovnim bićima koja „spletke kuju“. Ali, kovati spletke mogu samo ukoliko postoje. A postoje li? Ponovno nema jednoznačnog odgovora. Nema dokaza koji bi mogli bez sumnje uvjeriti u njihovo postojanje ili nepostojanje. Postojanje se „dokazivalo“ na brojne načine, i još se „dokazuje“. „Dokaza“ za nepostojanje također je bilo, ima ih i dandanas, ali nisu baš popularni, što ne znači da su manje utemeljeni i opravdani.

Kako bilo da bilo, čovjek osjeća sudbinsku nemogućnost da se suoči sa zlom u toj mjeri da ga iskorijeni. Osjeća ga u sebi i izvan sebe, a nije toliko moćan da ga prevlada na kreativan način.

Zlo i grijeh svoje postojanje zahvaljuju đavlu koji vara ljude „po čitavom svijetu“. Sotoni je milo „da tužna rijeka čovječanstva teče i dalje svojim tužnim tokom sve do same propasti“ (B. Graham). Onima koji zastupaju ovakvo mišljenje postojanje tih duhovnih bića nije upitno niti se smije dovesti u pitanje. Stavovi se potkrepljuju svakodnevnim iskustvima i izvještajima iz vjerskih spisa. Uglavnom se tumači da je Sotona osoba, nije počelo jer je od Boga stvoren. Nije projekcija naših tjeskoba, strahova ili zla u svijetu (C. Tomić). On je ustvari pali anđeo koji je htio postati kao Bog. Zato je strovaljen u Podzemlje i jedina mu je zadaća da vara ljude i izobličuje lice Zemlje. On je tu, protiv nas!

Na objašnjenje činjenice postojanja zla, i u tom kontekstu uloge koja se dodjeljuje đavlu, postoji jedan sasvim drugačiji pristup. Naime, pristup koji se protivi mogućnosti postojanja ovih duhovnih bića kao osobnih bića. Kao ilustracija može poslužiti ruski egzistencijalistički filozof Nikolaj Berdjajev (1874-1948). Smatra da se svijest o postojanju đavla javlja iz svijesti o grešnosti ljudske naravi. „Ljudska narav je polarizirana, slobodna i ropska, uzvišena i niska…“ Svijest da je čovjek đavlu izručen samo je objektivacija, popredmećenje grijeha. „Na toj se osnovi razvilo zastrašivanje čovjeka. A to je moglo postati prepreka unutarnjoj usredotočenosti, oslobođenosti od izvanjskoga. Tako je čovjekova grešnost postala nešto izvanjsko, o čemu je čovjek ovisio. Čovjeku je sugerirano, a i on je sam sebi sugerirao, da nema unutarnjih duhovnih sila za borbu protiv grijeha. I grijeh je za nj nešto izvanjsko, i snaga za borbu protiv grijeha za nj je nešto izvanjsko… Đavolski pakleni svijet je subjektivni košmar i halucinacija, glad lažne objektivacije. Baš zato što čovjek ne može izaći iz sebe, on izvan sebe vidi košmar đavolskog svijeta kao objektivnu zbilju.“ (Duh i realnost, KS, Zagreb 1985)

Prema Berdjajevu, duh čovjeka čini osobom, a duh je sloboda. „Sloboda je moja stvaralačka sila, ne izbor između dobra i zla stavljenih preda me, nego moja vlastita kreacija dobra i zla.“ Duh, Duh Božji je subjekt, on ima egzistenciju i otkriva se u sebi sličnom subjektu – čovjeku. Zato su jedino odnosi mogući kada »ja« stane pred »ti«, kada se dakle susretnu slobodni subjekti. Da bi čovjek stupio u slobodni dinamički stvaralački proces potrebno je osloboditi se „iluzornog svijeta kojeg je izgrdila lažno usmjerena svijest“. Takva svijest nije sposobna suočiti se s vlastitim „košmarom“, nego ga projicira izvan sebe, čini ga osobom i naziva đavlom. Iluzija se proglasi osobom i onda se živi u strahu od te osobe, odnosno iluzije.


Jozo Šarčević