Spomenik ubijenim Židovima u Jedwabneu. Foto: Fczarnowski/Wikimedia Commons


Anna (I)

“Taj novi milenijum? Ja sam doček Nove godine slavila s prijateljima u Mađarskoj, sve mađarski Jevreji. Svi smo, na svoj način, bili autsajderi, ali smo tvorili finu i specijalnu grupicu. U to sam se vrijeme osjećala prilično lagodno u Poljskoj, kao i svugdje, zapravo.

U osamdesetim i devedesetim godinama sam bila veoma tijesno povezana sa Solidarnosti, disidentskim pokretom. Kod mene za kuhinjskim stolom smo nas četiri žene sastavljali Gazetu Wyborczku, prve slobodne novine u Istočnom bloku. Osmislio ih je Adam Michnik, on je mislio dalje od svih nas. Solidarnost je postigla veliki uspjeh, iako tada nije bilo istinskih pobjednika, ni kod nacionalista, ni pri crkvi, a takođe ni kod demokrata. I ti si tada sjedio za mojim kuhinjskim stolom, 1999. Ali čim je nestalo našeg zajedničkog neprijatelja, taj pokret se brzo raspao.

Pa ipak sam se u Poljskoj dobro osjećala. Tih godina se sve vrtilo oko Evrope, i oko nade. To nas je ispunjavalo. A sad, nakon dvadeset godina, opet sam autsajder. U sopstvenoj zemlji. Zbog mojih uvjerenja, i da, takođe kao Jevrejka. Možda posebno to.

Ranije nikad nisam razmišljala o mojim jevrejskim korjenima, čak nisam ni znala da sam Jevrejka. Moja majka nije marila za familiju. Kao dijete sam to smatrala samorazumljivim, majka je bila prilično nezavisna i buntovna, to je vjerovatno bilo povezano s tim, mislila sam. Imala je pristojno poljsko djevojačko prezime – barem nakon što je jedan zaljubljeni Poljak dao da joj se izrade arijevski dokumenti, uključujući i falsifikovanu krštenicu. Tako je zauvijek nestalo njeno staro ime, Lea Horowitz, nikad se više nije pričalo o tome.

Udala se iz zahvalnosti za tog se zaljubljenog Poljaka, nakon rata ga ostavila i udala se za mog budućeg oca. Nije bio Jevrej, i on je bio Poljak. Nikad o tome nije htjela pričati, o bivšoj Lei Horowitz i o njenom braku u ratu, samo o tome da moraš biti bezbjedan. Moja baka, ostatak familije, oni su morali ostati u getu, vjerovatno su ubijeni u Treblinci. Majka nas nije htjela opterećivati tom nesrećom, ona se, smatrala je, nije morala prenositi na buduću generaciju.

Tu priču sam čula tek u mojoj 33. godini, od jednog čovjeka koga sam slučajno srela u gradskoj baštici. Ispostavilo se da mi je on prvi rođak, sin njene sestre koja je ubijena 1937. godine u Staljinovim Velikim čistkama. Ispričao mi je sve što je znao o našoj familiji. Bila sam uzbuđena, nazvala sam sve moje prijatelje: “Ja sam Jevrejka!” Ali niko nije bio pod naročitim utiskom. Najednom se ispostavilo da imam problem: jesam li Poljakinja ili Jevrejka? Stalno sam morala pokazivati da sam u prvom redu Poljakinja, oprezno i pristojno. Zapravo sam morala biti veća Poljakinja od prosječnih Poljaka.

1999. godine me je to stalno zaokupljalo, i naredne godine sam počela s mojim projektom u Jedwabnu, gradiću na istoku Poljske. Tamo su 10. jula 1941. na stotine Jevreja izvučeni iz njihovih kuća, išutani i izudarani, strpani u drvenu sinagogu i tu na koncu živi zapaljeni, na veselje i radost okupljenog mnoštva. To su im uradile komšije i suseljani, Poljaci. U tom trenutku u gradiću nije bilo nijednog Nijemca.

Jan Gross, poljsko-američki istoričar je 2000. godine skrenuo pažnju na ovo kolektivno ubistvo knjigom Neighbors. “U Jedwabneu je jedna polovina stanovništva poubijala drugu polovinu,” piše Gross. Kad sam ovo pročitala, htjela sam odmah napisati reportažu o tome, o gradiću u kojem nakon šeszdeset godina šutnje najednom istina izbija na vidjelo, kako ljudi reaguju na to, kako se sada osjećaju u vezi s tim.

Na moje veliko iznenađenje, moj glavni urednik, Adam Michnik, bio je žestoko protiv: “Ne idi tamo, ne čini to!” Bila sam u dubokom šoku. To je bilo prvi put da mi neko iz “mojih” novina zabrani da nešto uradim. A osjećala sam da to čini stoga što sam Jevrejka. Iza toga je, po meni, bila nejasna ideja da bih ja, u stvari, žarko željela da su počinitelji tog zločina Poljaci, a ne Nijemci. Potpuni idiotluk, naravno, ali očigledno ne i za neke iz mojih novina. Sve je to bilo veoma bolno, odjednom je moje jevrejstvo igralo važnu ulogu, i to, nota bene, u sporu između mojih novina i mene.

Odlučila sam da uzmem neplaćeni odmor. Ako za moje novine ne mogu da pišem reportažu, onda to moram uraditi u formi knjige.

Tako je nastala Zločin i šutnja, knjiga o gradu, o šutnji i o istini. Istražila sam sve o Jedwabneu, sve što se moglo pronaći o ljudima iz grada prije, za vrijeme i poslije rata. Postala je to, iskreno rečeno, opsesija. Učinila sam sve da opet oživim taj gadić. Zaboravila sam imena mnogih mojih školskih drugova, ali u tadašnjem Jedwabnu sam sve poznavala. Rekonstruisala sam čak i kompletnu mapu gradića. Da, Jevreje su svuda ubijale komšije.

Redovno sam tamo odlazila, razgovarala s posljednjim svjedocima i preživjelima i primjetila da ljudi iz Jedwabna mrze Jevreje, Jevreje ondašnje, Jevreje koji su pobijeni. Nisam bila prva, Gross je već pisao o tome, opet je to bilo potpuno poricanje kroz koje se nisi mogao probiti. Činilo se kako se ništa nije promijenilo. Bješe to nevjerovatno, taj svakidašnji antisemitizam o kome nisam imala pojma.

Istovremeno su postojali poljski junaci, to svakako, i u Jedwabnu sam srela šačicu sjajnih ljudi koji su skrivali Jevreje i spašavali im živote. I moja majka ima da zahvali život jednom Poljaku. Može se reći da se, u podzemlju, vodila stalna borba između samih Poljaka: onih koji su željeli da odaju Jevreje i uzmu im kuće i imovinu – jer to je često skroz trivijalno – i onih koji su ih nastavljali štititi.

Radila sam na tome četiri godine, knjiga je izašla 2004. godine. Brinula sam se. Na predstavljanju su dva prijatelja, jaki muškarci, radili kao tjelesni čuvari, ali to nije bilo potrebno. Reakcije su bile mnogo povoljnije nego što sam ikad očekivala. U to vrijeme je ovdje vladala velika otvorenost. Poljska je postala članicom Evropske unije, zemlja se trudila da uradi nešto od svoje istorije.“ (nastaviće se)

Odlomak iz knjige “Velika očekivanja” Geerta Maka

S nizozemskog preveo: Goran Sarić