O vjeri

U modusu imanja, vjera je posjedovanje odgovora koji nema racionalnog pokrića. To su formulacije što su ih stvorili drugi, koje čovjek prihvaća jer se podređuje drugima – obično birokraciji. Ona pridonosi osjećaju sigurnosti zbog stvarne (ili imaginarne) moći birokracije, ona je ulaznica za pristup velikoj grupi ljudi, ona čovjeka oslobađa teške zadaće vlastitog mišljenja i odlučivanja. Tako se postaje jedan od beati possidentes, sretnih posjednika prave vjere. U modusu imanja vjera pruža izvjesnost. Ona tvrdi da izražava najviše, neoborivo znanje koje je vjerojatno jer neoborivom izgleda moć onih koji je razglašuju i šire. I zaista, tko ne bi izabrao izvjesnost ako je sve što se zahtijeva odreknuće vlastite nezavisnosti?

U modusu bivstvovanja vjera nije prvenstveno vjerovanje u neke ideje (premda može biti i to) već unutarnja orijentacija, stav. Bilo bi bolje reći da čovjek jest u vjeri, no da ima vjeru. Može se biti u vjeri prema sebi i prema drugima, a religiozna osoba može biti u vjeri prema Bogu. Bog Starog Zavjeta je, prije svega, negacija idola, bogova koje je moguće imati. Iako shvaćen u analogiji s istočnjačkim kraljem, pojam Boga transcendira sebe od samog početka. Bog ne smije imati ime i ne smije se izraditi nikakva njegova slika.


O vremenu

U modusu imanja vezani smo za ono što smo zgrnuli u prošlosti: za novac, zemlju, slavu, društveni položaj, znanje, djecu, sjećanja. Mislimo o prošlosti i osjećamo sjećajući se osjećaja (ili onoga što nam se čini da su bili osjećaji) prošlosti. (To je bit sentimentalnosti.) Mi jesmo prošlost i možemo reći „ja sam ono što sam bio“.

Budućnost je anticipacija onoga što će postati prošlost. Kao i prošlost, doživljavamo je u modusu imanja. Do izražaja dolazi u mislima kao što su „Ta osoba ima budućnost“, što navodi na pomisao da će taj pojedinac imati mnogo stvari, iako ih sada nema.

Sadašnjost je točka u kojoj se dodiruju prošlost i budućnost, granična stanica u vremenu, ali bez razlike u osobinama dvaju područja koja povezuje.

Bivstvovanje nije nužno izvan vremena, ali vrijeme njim ne upravlja. Stvaralački čin umjetnika transcendira vrijeme. Mišljenje također. Čin se doduše zbiva u vremenu, ali je izvanvremeni i nadvremeni događaj. Doživljaj ljubavi, radosti, dohvaćanja istine ne zbiva se u vremenu, već „ovdje“ i „sada“. Ovdje i sada je vječnost tj. bezvremenost. Ali vječnost nije, kao što se popularno krivo misli, beskrajno produženo vrijeme.

U modusu bivstvovanja vrijeme uvažavamo ali mu se ne podređujemo. U modusu imanja uvažavanje postaje podređivanje. U modusu imanja stvari nisu samo stvari, već stvari postaju sve što je živo. U modusu imanja vrijeme postaje naš vladar. U modusu bivstvovanja vrijeme je detronizirano, ono više nije idol koji vlada našim životom.

(Iz Imati ili biti Ericha Fromma)