Da kažem nešto o ratu i glasovima o ratu. Imam jednog poznanika koji je paradoksalist. Odavno ga poznajem. To je sasvim nepoznat čovjek i čudnog je karaktera: on je sanjar. O njemu ću, svakako, reći nešto više. Ali sada sam se sjetio kako je jednom, ima tome već nekoliko godina, počeo sa mnom raspravljati o ratu. Branio je rat uopće, i to, možda, jedino zbog paradoksa. Reći ću samo da je "civilno lice" i najmiroljubiviji i najdobrodušniji čovjek koji može postojati na svijetu i kod nas u Petrogradu.

- To je suluda misao - govorio je između ostalog - da je rat bič čovječanstva - To je, naprotiv, najkorisnija stvar. Samo je jedna vrsta rata mrska i zaista pogubna: to je međusobni, bratoubilački rat. On umrtvljuje i demorališe državu, uvijek predugo traje i od njega narod podivlja na čitava stoljeća. Ali politički, međunarodni rat koristan je u svakom pogledu, te je apsolutno nužan.

- Ali, zaboga, narod ide protiv drugog naroda, ljudi ubijaju jedni druge, što je tu neophodno?

- Sve, i to u najvećoj mogućoj mjeri. Ali, prije svega, laž je da ljudi idu da se ubijaju: to nikada nije u prvom planu. Ovo je nešto sasvim drugo. Nema uzvišenije ideje od žrtvovanja vlastitog života u obrani vlastite braće i svoje otadžbine ili čak jednostavno u obrani interesa svoje domovine. Čovječanstvo ne može živjeti bez velikodušnih ideja, i ja čak sumnjam da čovječanstvo upravo zato i voli rat da bi sudjelovalo u velikodušnoj ideji. Tu je u pitanju potreba.

- Ta zar čovječanstvo voli rat?

- Nego? Tko je za vrijeme rata malodušan? Baš naprotiv, svi su osokoljeni, svi su odmah raspoloženi i nema ni traga od uobičajene apatije ili dosade, kao u mirno vrijeme. A zatim, kad se rat završi, kako ljudi vole ga se prisjećaju, čak i u slučaju poraza! I ne vjerujte kada svi, pri susretu za vrijeme rata, govore jedan drugom, klimajući glavom: "Kakva nevolja, što smo dočekali!" Sve je to reda radi. Naprotiv, u duši se svi raduju. Znate, veoma je teško otvoreno iskazati neke ideje, svi će reći - zvijer, nazadnjak, osudit će čovjeka; toga se ljudi boje. Nitko se ne usuđuje hvaliti rat.

- Ali vi govorite o velikodušnim idejama, o očovečavanju. Zar nema velikodušnih ideja bez rata? Upravo je obrnuto, za njihov razvoj povoljniji je mir.

- Apsolutno je suprotno, apsolutno obrnuto. Velikodušnost nestaje u razdobljima dugotrajnog mira, a umjesto nje se javlja cinizam, ravnodušnost, dosada i mnogo onoga što se naziva pakosnim podsmijehom, i to zbog isprazne zabave, a ne zbog potrebe. Sa sigurnošću se može reći da dugotrajni mir čini ljude surovima. Za vrijeme dugotrajnog mira socijalna preimućstva uvijek prelaze na stranu svega onoga što je čovječanstvu zlo i grubo, najprije na stranicu bogatstva i kapitala. Čast, čovjekoljublje, samopožrtvovanje se poštuju, još se cijene, visoko kotiraju neposredno poslije rata, ali što duže traje mir, sve ove divne, velikodušne osobine blijede, venu, umrtvljuju se, a bogatstvo i pohlepa obuzimaju sve. Na kraju ostaje samo licemjerje - licemjerje časti, samopožrtvovanje po dužnosti, pa će, vjerojatno, i dalje biti poštovani, unatoč cinizmu, ali samo na riječima, forme radi. Prave časti neće biti, ostat će samo formule. A formule časti su smrt za čast. Dugotrajni mir izaziva apatiju, niske misli, razvrat, otupljuje osjećaje. Uživanja ne postaju istančanija, već grublja. Bezobzirno bogatstvo ne može uživati u velikodušnosti, već traži skromnija uživanja, ona koja su bliža stvari, to jest najdirektnije zadovoljavanje ploti. Uživanja postaju putena. Slastoljublje izaziva sladostrašće, a sladostrašće je uvijek grubo. Nikako ne možete ovo negirati jer se ne može negirati najvažnija činjenica, a to je da socijalna prevaga za vrijeme dugotrajnog mira na kraju uvijek prelazi na stranu bezobzirnog bogatstva.

- Ali znanost, umjetnost, zar se one mogu razvijati tijekom rata, a to su velike i velikodušne ideje.

- Ovdje vas čekam. Znanost i umjetnost se upravo razvijaju uvijek u prvom razdoblju poslije rata. Rat ih obnavlja, osvježava, pobuđuje, snaži misao i daje im podstrek. A tijekom dugotrajnog mira, naprotiv, i znanost se gasi. Van svake je sumnje da bavljenje znanošću zahtijeva velikodušnost, čak samopregor. Ali hoće li se mnogo znanstvenika oduprijeti ovoj rak-rani mira? Lažna čast, samoljublje, slastoljublje i njih zahvaćaju. Pobijedite, recimo, takvu strast kao što je zavist: ona je gruba i banalna, ali će prodrijeti i u najplemenitiju dušu znanstvenika. I on će poželjeti da sudjeluje u općoj raskoši, u sjaju. Što je trijumf nekog znanstvenog otkrića prema trijumfu bogatstva, ako znanstveno otkriće nije tako efektno kao što je, recimo, otkriće planete Neptun. Hoće li ostati mnogo pravih trudbenika, što mislite? Naprotiv, i oni će poželjeti slavu, pa će se u znanosti pojaviti šarlatanstvo, utrka za efektom, a ponajviše utilitarizam, jer će svi poželjeti i bogatstvo. U umjetnosti je ista stvar: ista ovakva utrka za efektom, za nekakvom profinjenošću. Jednostavne, razumljive, velikodušne i zdrave ideje neće više biti u modi: bit će potrebno nešto mnogo skromnije; bit će potrebne namještene strasti. Malo-pomalo, izgubit se osjećanje mjere i harmonije, pojavit će se devijacije osjećanja i strasti, takozvana profinjenost osjećanja koja je, u stvari, samo njihova gruba varijanta. Eto, ovome se uvijek umjetnost pokorava pred kraj dugotrajnog razdoblja mira. Kad na svijetu ne bi bilo rata, umjetnost bi zauvijek umukla. Rat, borba - dali su najbolje ideje u umjetnosti. Pogledajte tragediju, statue: Kornejev Horacije, Apolon Belvederska koji pobjeđuje čudovište ...

- A Madonne, a kršćanstvo?

- I kršćanstvo priznaje rat i proriče da mač neće nestati dok traje svijeta: to je vrlo karakteristično i iznenađujuće. Van sumnje je da ono u višem, moralnom smislu, odbacuje rat i propovijeda bratoljublje. Ja ću se sam prvi radovati kada se mačevi pretope u plugove. Ali pitanje je kada će do ovoga doći? I treba li sada pretapati mačeve u plugove? Ovakav mir je svagda i svugdje gori od rata, toliko gori da je čak nemoralno podržavati ga: nema šta da se poštuje, uopće nema šta da se čuva, sramota je i banalno to čuvati. Raznovrsna i gruba uživanja rađaju lijenost, a ova rađa robove. Da bi se robovi održali u ropskom položaju, treba im oduzeti slobodnu volju i mogućnost prosvjećivanja. Ma kakav čovjek bio, čak i najhumaniji, potreban mu je rob. Reći ću još i to da se u razdoblju mira rađaju kukavičluk i nepoštenje. Čovjek je po svojoj prirodi strašno sklon kukavičluku i bezočnosti i on to vrlo dobro zna. Eto zašto, možda, on tako želi rat i tako voli rat: osjeća da je u njemu lijek. Rat razvija bratsku ljubav i sjedinjuje narode.

- Kako to sjedinjuje narode?

- Time što ih nagoni da se međusobno poštuju. Rat osvježava ljude. Čovjekoljublje se najviše razvija na bojištu. Nevjerojatna je činjenica da rat manje ozlojeđuje ljude nego mir. Neka politička uvreda u miru, neki bezočan ugovor, politički pritisak, nadmeni zahtjev - kakve nam je postavljala Europa 1863. godine - ozlojeđuje mnogo više od prave bitke. Sjetite se da li smo mrzili Francuze i Engleze za vrijeme krimskog rata? Naprotiv, kao da smo se zbližili, kao da smo se orodili s njima. Interesovalo nas je njihovo mišljenje o našoj hrabrosti, bili smo blagi prema zarobljenicima; naši časnici i vojnici su za vrijeme primirja odlazili do predstraža i samo što se nisu grlili s neprijateljima, čak su i votku zajedno pili. Rusija je o ovome sa zadovoljstvom čitala u novinama, što nam nije smetalo da se sjajno borimo. Razvijao se viteški duh. O materijalnim nevoljama koje donosi rat neću govoriti: tko ne zna za zakonitu pojavu da poslije rata sve oživljava. Ekonomske snage zemlje se udesetostručuju, kao kad olujni oblak donese obilnu kišu isušenoj zemlji. Postradalima u ratu odmah svi pomažu, dok u miru čitavi krajevi mogu umirati od gladi prije nego što se mi nakanimo da damo tri rublje.

- Ali zar za vrijeme rata ne pati najviše narod, zar on nije izložen razaranju i neminovnim teškoćama koje su mnogo veće od onih kojima su izloženi viši društveni slojevi?

- Možda, ali to je privremeno; zato dobiva mnogo više nego što gubi. Rat upravo u narodu ostavlja najbolje i najpozitivnije posljedice. Čak i najhumaniji čovjek ipak smatra da je iznad čovjeka iz naroda. Tko u naše vrijeme mjeri ljude kršćanskim mjerilima? Mjeri se prema džepu, vlasti, moći - to ljudi iz naroda odlično sve znaju. Nije u pitanju zavist, tu se javlja neko strašno osjećanje moralne nejednakosti koje je vrlo uvredljivo za narod. Koliko god oslobađali seljake i pisali zakone, nejednakost ljudi se u ovom društvu neće uništiti. Jedini lijek je rat, istina palijativan, kratkotrajan, ali za narod razumljiv. Rat podiže duh naroda i njegovu svijest o vlastitom dostojanstvu. Rat izjednačuje sve u toku bitke i miri gospodara i roba kroz najvišu manifestaciju ljudskog dostojanstva - kroz žrtvovanje života za opću stvar, za sve, za otadžbinu. Zar vi mislite da masa, čak ona najzaostalija masa seljaka i sirotinje, ne osjeća potrebu da aktivno ispolji velikodušna osjećanja? A kako masa u miru može ispoljiti svoju velikodušnost i ljudsko dostojanstvo? Mi i na pojedinačna ispoljavanja velikodušnosti u narodu gledamo tako da ih jedva primjećujemo, ponekad s osmijehom nepovjerenja, ponekad prosto s nevjericom, a ponekad i sa podozrenjem. A kad i povjerujemo u heroizam nekog pojedinca, odmah dignemo buku kao da je u pitanju nešto neobično. I onda ispada da čuđenje i naše pohvale liče na prezir. Za vrijeme rata sve ovo samo po sebi nestaje i dolazi do potpune jednakosti u heroizmu. Prolivena krv je važna stvar. Uzajamni podvig velikodušnosti rađa najčvršću vezu između nejednakih staleža. Spahija i seljak, boreći se zajedno dvanaeste godine, bili su jedan drugome bliži nego u svome selu, na imanju. Rat je za masu povod da poštuje sebe, to zato narod i voli rat: on o ratu pjeva pjesme, poslije njega dugo sluša legende i priče o njemu... prolivena krv je važna stvar! Da, rat je u naše vrijeme neophodan; bez rata bi svijet propao ili bi se, u najmanju ruku, pretvorio u nekakvu sluz, u nekakvu gadnu slabotinja zaraženu ranama...

Ja sam, razumije se, prestao se raspravljam. Sa sanjarima se ne može raspravljati. Ali, ipak, postoji jedna čudna stvar: sada ljudi počinju da raspravljaju i otpočinju razgovore o stvarima za koje bi se reklo da su odavno riješene i predane zaboravu.

Sada se sve to ponovo izvlači. I, što je najvažnije, ovo se svuda događa.

Piščev dnevnik - časopis "Građanin", travanj 1876. godine