On silazi na vruće trgove južnog grada u kojem je baš jučer na veličanstvenoj lomači, u prisuću kralja, dvorana, vitezova, kardinala, i divnih dvorskih gospođa, spalio kardinal, veliki inkvizitor, odjednom gotovo cijelu stotinu heretika ad maiorem gloriam Dei (na veću slavu Božju). On se pojavio tiho, neprimjetno i – gle čuda – svi su ga prepoznali… Narod plače i ljubi zemlju po kojoj on hoda. Djeca bacaju preda nj cvijeće, pjevaju i kliču mu: »Hosana!« »To je on, glavom on«, ponavljaju svi, »to je on, nitko drugi nego on.« On zastade u predvorju seviljske katedrale, baš u trenutku kad unose u crkvu, uz dječji plač, otvoren bijeli lijes: u njemu počiva sedmogodišnja djevojčica, jedinica odlična građanina. Mrtvo dijete leži na samu cvijeću. »On će uskrsnuti tvoje dijete« - doviknu iz gomile uplakanoj materi… Ona mu padne nice pred noge: »Ako si ti to, uskrsni onda moje dijete!« uzvikuje ona pružajući prema njemu ruke. Sprovod zastaje, lijes spuštaju u predvorju do njegovih nogu. On gleda sa sućuti a usta njegova tiho i snova izgovoriše: »'Talitha kumi' – i ustade djevojčica«… U narodu vika, jauk, i, gle, tog istog trenutka trgom ispred crkve glavom kardinal – veliki inkvizitor. O, nije on u prekrasnom kardinalskom odijelu, u kome je blistao jučer pred narodom kada je palio protivnike rimske vjere, ne, sada je samo u svojoj staroj gruboj kaluđerskoj mantiji. Iza njega, na određenom razmaku, idu mračni pomoćnici, i njegove sluge i sveta straža. On namrgodi svoje sijede guste obrve, pogled njegov sijeva zlokobnim plamenom. I pruža svoj prst i zapovijeda straži da ga uhvate. I, gle, kolika je moć njegova, koliko je već vičan, koliko mu je pokoran i u strahu poslušan narod da se gomila bez oklijevanja razmakla pred stražom, i ova, posred grobne tišine, koja je nastala naglo, polaže na njega ruke i vodi ga. Gomila je u tren oka, sva kao jedan čovjek, oborila pred inkvizitorom glave do zemlje, i on šutke blagoslivlja narod i ide dalje. Straža dovodi sužnja u tijesnu  i mračnu presvođenu tamnicu u staroj zgradi Svetog suda, i ondje ga zatvori. Prolazi dan,  nastaje mračna, vrela i »mrtva seviljska noć«. Zrak »miriši lovorom i limunom«. Posred duboka mraka odjednom se otvaraju željezna tamnička vrata, i u tamnicu ulazi polagano, sa svijećnjakom u ruci, glavom stari inkvizitor. On je sam, vrata se odmah za njim zatvaraju. On zastaje na ulazu i zagleda se dugo, minutu ili dvije, u njegovo lice. Napokon prilazi lagano, stavlja svijećnjak na stol i govori mu: –Jesi li to ti? Ti? – Ali kad ne dobi odgovora, nadoda brzo: – Ne odgovaraj, šuti. A i što bi ti mogao reći? Ja i suviše dobro znam šta ćeš reći. Ali ti nemaš prava da nadodaš bilo što onome što si ranije rekao. Zašto si došao da nam smetaš? Jer ti si došao da nam smetaš, i sam to znaš. A znaš li jesi li to ti ili tek prilika njegova, ali sutra ću te osuditi i spaliti na lomači kao najgoreg heretika i onaj isti narod koji je danas ljubio tvoje noge pojurit će sutra i, na jedan moj mig, dovlačiti ugljevlje pod tvoju lomaču, znaš li ti to?


Ovdje je riječ jedino o tome što starac mora iznijeti svoje mišljenje, što nakon punih devedeset godina iznosi svoje mišljenje i govori glasno ono o čemu je punih devedeset godina šutio.


– A sužanj također šuti? Gleda u njega i ne govori ni riječi?


– Pa tako i mora biti čak u svim slučajevima – nasmija se Ivan opet. – I starac primjećuje da on nema prava da išta nadoda onome što je već prije rečeno. Ako hoćeš u tome i je najosnovnija crta rimskog  katolicizma, bar po mom mišljenju: »Ti si«, kaže, »sve predao papi, i sve je, dakle, sada u pape, i bit će najbolje da ti nikako i ne dolaziš da nam smetaš, bar zasada…  Sve što ti ponovno objaviš bit će napadaj na vjersku slobodu ljudi, jer ćeš činiti čudesa, a njihova vjerska sloboda bila ti je milija od svega još onda, prije tisuću i po godina. Nisi li onda često ovako govorio: 'Hoću vas učiniti slobodnima'. A ti si sad vidio te 'slobodne' ljude«, nadoveza odjedanput starac, zamišljeno se osmjehujući. - »Jest, ovo nas je djelo skupo stajalo – produži on gledajući u nj ozbiljno – ali mi svršismo, napokon, to djelo u tvoje ime. Mi smo se petnaest vjekova mučili s tom slobodom, ali sada je to svršeno, i to zauvijek svršeno. Ti ne vjeruješ da je svršeno zauvijek? Ti gledaš smireno i čak nećeš ni da me udostojiš svojim negodovanjem. Ali znaj da su sad, baš sad, ti ljudi uvjereni više nego ikad da su potpuno slobodni, a, međutim, oni su nam sami donijeli svoju slobodu i ponizno je položili pod naše noge. To smo mi učinili, a jesi li ti to želio, takvu slobodu?


Tebe su upozoravali – veli mu on – a bilo je dovoljno opomene i savjeta, ali ti nisi slušao one koji su te upozoravali, nego si odbacio jedini put koji vodi do sreće ljudske, ali, na sreću, kad si odlazio, djelo si predao nama. Ti si obećao, ti si potvrdio svojom riječi, ti si nam dao pravo da vežemo i razvezujemo, i, dakako, ne možeš ni pomišljati da nam sad oduzmeš to pravo. Zašto si došao da nam smetaš?«

–A šta znači: bilo je dovoljno opomena i savjeta?, zapita Aljoša.

-A to je bilo i glavno što je starac htio da kaže.

– »Strašan i mudar duh, duh samouništenja i nepostojanja – produži starac – duh veliki govorio je s tobom u pustinji, i nama je predano u knjigama kao da je on tebe 'iskušavao'. Je li tako? I je li se moglo reći išta istinitije od onoga što je on objavio tebi u  tri pitanja i što si ti odbio, a što se u knjigama naziva 'iskušenjima'? A, međutim, ako je na zemlji ikad došlo do pravoga gromovitog čuda, onda se to desilo tog dana, na dan tih triju iskušenja. Baš u pojavi tih triju pitanja i postalo je čudo. Kad bi se moglo i pomisliti, jedino zbog pokušaja i primjera, da su ta tri pitanja strašnog duha bez traga nestala iz knjiga, te da ih treba obnoviti, ponovno izmisliti i sastaviti, i zbog toga sastaviti sve mudrace na zemlji – vladaoce, prvosvećenike, učenjake, filozofe, pjesnike, i postaviti im zadatak: izmislite, sastavite tri pitanja, ali takva koja bi ne samo odgovarala veličini događaja nego bi, još povrh toga, izražavala, u tri riječi, samo u tri ljudske rečenice, svu buduću povijest svijeta i čovječanstva – misliš da bi sva premudrost na zemlji, sabrana u jedno, mogla izmisliti bilo šta što bi po snazi i dubini bilo slično onim trima pitanjima koje ti je onda zaista zadao moćni i mudri duh u pustinji? Već samo po tim pitanjima, po čudesnosti njihove pojave, može se poznati da tu nije riječ o svakidašnjem čovjekovom umu, nego o vječnom i apsolutnom. Jer u ta tri pitanja kao da bijaše zbijena u jednu cjelinu i unaprijed prikazana sva potonja povijest čovječanstva, te kao da bijahu pokazana ona tri obrasca, u kojima će se usredotočiti sva neriješena povijesna protuslovlja ljudske prirode na cijeloj zemlji. Onda nije moglo to biti još tako jasno, jer je budućnost bila nepoznata, ali sad, kad je proteklo već petnaest vjekova, vidimo da je sve u ta tri pitanja tako pogođeno i prorokovano i da se tako ispunilo, da im se zaista ne može ni bilo šta dodati ni bilo šta oduzeti.«


 »Zaključi sam tko je imao pravo: ti ili onaj koji te je onda pitao? Sjeti se prvog pitanja; njegov je smisao, iako ne doslovan: ti hoćeš da pođeš u svijet, i polaziš praznih ruku, obećavajući nekakvu slobodu koju oni u svojoj prostoti i u urođenoj nepristojnosti ne mogu ni da shvate, koje se boje i plaše – jer za čovjeka i za  ljudsko društvo nije bilo nikad ništa strašnije od slobode! A vidiš li ovo kamenje po ovoj goloj i vreloj pustinji? Pretvori ga u kruh, i za tobom će potrčati čovječanstvo kao stado, zahvalno i poslušno, iako vječno u strahu da bi im mogao ustegnuti svoju ruku i uskratiti svoj kruh. Ali ti nisi htio da lišiš čovjeka slobode, ti si odbacio prijedlog, jer kakva je to sloboda, mislio si ti, ako je poslušnost kupljena kruhom? Ti si odgovorio da čovjek ne živi samo o kruhu, ali, znaš li ti da će se upravo zbog toga zemaljskog kruha dići duh zemaljski, i kad se sudari s tobom, da će te pobijediti, i sve će pohrliti za njim i klicati: 'Tko je ravan ovoj zvijeri, ona nam dade vatru s neba!' Znaš li da će proteći vjekovi, i čovječanstvo će proglasiti, na usta svoje premudrosti i nauke, da nema zločina, pa dakle da nema ni grijeha, nego da postoje jedino gladni. Nahrani ih pa onda zahtijevaj od njih vrline! eto što će napisati na zastavu koju će dići protiv tebe i kojom će se razrušiti tvoj hram.«    


F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, Znanje, Zagreb 1987, 275-280.