Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih glumaca mlađe generacije. Osim što je poznat po zapaženim ulogama u pozorištu, Pezdirc ima i značajne uloge u regionalnom filmu. Diplomirao je u klasi Krešimira Dolenčića 2014. ulogom Tartuffea u istoimenoj predstavi za koju je iste godine nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta za iznimno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina. Na Festivalu MESS 2018. godine je proglašen najboljim mladim glumcem, a sada se vratio sa predstavom „Braća Karamazovi“, u režiji Olivera Frljića.

Na Međunarodnom teatarskom festivalu MESS 2018. godine dobio si nagradu za najmlađeg mladog glumca. Šta Ti znači ponovni povratak na Festival?

Iznimno me veseli ponovni povratak na MESS i u Sarajevo. To je prvo gostovanje nakon dvije pandemijske godine. Prošlo sam ljeto imao priliku boraviti više od mjesec dana na Bjelašnici, prilikom snimanja filma „Illyricvm“ i koristio sam svaki slobodni dan kako bih se, unatoč ljetnoj vrućini kakva zna vladati Sarajevom, prošetao ulicama i posjetio drage prijatelje. MESS i dalje drži razinu profesionalnosti, gostoprimstva i renomiranosti selektiranog programa na možda najvećoj razini u regiji.

*

U predstavi „Braća Karamazovi“ igraš Alekseja Fjodoroviča Karamazova. Šta Ti znači ova uloga i koliko se ona (ne)poklapa sa Tvojim doživljajem Alekseja iz knjige?

Moram priznati da sam se prvih nekoliko dana čitanja pošteno probijao kroz samo štivo. Kako nismo znali podjelu, svaki sam detalj pokušavao obuhvatiti i negdje ga razumjeti i pospremiti. A onda mi se prilikom čitanja poglavlja ''Kana galilejska'' dogodilo da sam na intuitivnoj razini osjetio da razumijem Aljošu bliže i bolje nego ijedno drugo lice. Kako kaže Dostojevski: „Pao je bio na zemlju kao mladac, a ustao je kao borac, nepokolebljiv do kraja života. To je spoznao i oćutio odjednom, u tom trenutku svog zanosa. I nikad, nikad nije Aljoša, do kraja života, mogao zaboraviti taj trenutak.“ Postoje trenutci u životu. Dogode se nenajavljeno i nepozvano, ti utrneš i nestaneš, želiš da Svijet stane samo na tren. Samo da pokušaš razumjeti što se dogodilo, ali znaš kada prođe neko vrijeme da ti je dužnost prema tim trenutcima odnositi se s poštovanjem i učiniti ovaj svijet i život barem malo lakšim. Prvenstveno sebi, a onda i svima onima koje neposredno susrećeš. Nisam sklon mistici, pogotovo ne kada je riječ o radu na ulozi u predstavi ili na filmu. Ali možda sam se upravo u tom poglavlju i trenutku prepoznao u Aljoši. Rad sa Oliverom nevjerojatno je intenzivan, ali ispunjujuć, zabavan, poučan i iskustven. Složili smo se odmah na početku da ne želimo da je Aljoša neko bezgrešno biće kakvim ga se često doživljava, nego sazdan od krvi i mesa. Bilo je teško i ponekad frustrirajuće, ali ustao je, zapravo ustao sam kao borac. Nadam se da će ga takvim doživjeti i publika.

*

U jednom trenutku na Tvojoj mantiji piše peder. Je li Ti se bilo teško „umjetnički autovati“ i koliko je to važno u društvu u kakvom danas živimo?

Iz predstave u predstavu piše na mojim leđima svašta. Svatko od nas može biti što god poželi. Pogotovo kada je riječ o pozornici. Mene moja seksualnost i pripadnost manjini nikada nije određivala, ali sam ponosan na sve što jesam. Negdje sam se dogovorio sam sa sobom da ću medijski prostor, ali i prostor umjetničkog stvaranja, ukoliko to situacija i okolnosti dozvoljavaju, koristiti za teme koje su mi važne i koje otvaraju prostor slobode bez iznimke. Mislim da je društvo ali i kulturna scena u regiji podosta licemjerna kada su u pitanju teme ženskih, manjinskih i LGBTQ sloboda i prava u mainstremu. Naravno, čast iznimkama. Vjerujem da upravo takve priče i njihov ispravan tretman mogu spašavati živote. Zato su krucijalne i zato je nužno pokušati biti hrabar. Važno je promisliti kakve i čije priče donosimo na scenu, televiziju ili kino platno. Možda ću biti grub i nemojte mi zamjeriti. Propitivanje ruralnih odnosa moći i patrijarhata važne su teme, ali nisu jedine. Dramska lica i njihove priče koje su zastupljene u sva tri medija, po mom su mišljenju često jednoobrazne, ne postoji prostora za različitost karaktera kao u stvarnom životu. Ako i imate lice koje svojom seksualnom orijentacijom odskače od norme, ono će biti duboko nesretno, s nekom vrstom seksualnog problema u toksičnom partnerskom odnosu. Bit će tako prikazano jer ga stvaraju ljudi koji duboko u sebi imaju problem s tim. Njihova je percepcija takva. Ako će, uz sve, uloga pripasti glumcu koji zadovoljava normu, eto prilike za stvaranje ozbiljne predrasude u oku gledatelja. Činjenica jest da je ljude ''strah'' outanja iz pretpostavke koja je vjerojatno, nažalost, istinita: ako se outam, neće me zvati u projekte jer me povezuju isključivo s time, a svi skupa zaboravljamo da smo glumci i glumice i da ne moramo i u stvarnom životu biti ono što smo na velikom platnu ili na sceni. Mi glumimo kao da to jesmo – to je naš posao.

*

Iako je riječ o adaptaciji djela iz 1880. godine, predstava je dosta savremena, progovara o stvarima kojima smo danas okruženi, političkoj situaciji, putinofiliji, patrijarhatu… Postoje pitanja koja su kako tada i danas aktuelna, a postoji i čitav set novih problema kojima smo okruženi. Kako gledaš na te stvari?

Kada smo počeli raditi na samoj predstavi, svijet je izgledao samo ''malo'' drugačije. U prosincu 2021. teme i način na koje smo ih percipirali i tematizirali imale su potpuno drugačiju konotaciju. Samog nadopisanog materijala izrazito je malo, svega dva monologa koja su zajedno s glumcima koji ih izvode pisana u siječnju. Tri dana prije premijere, 24. 2., na dan invazije na Ukrajinu, sve je poprimilo potpuno drugačiji ton i značenje. Koliko je Oliver osjetljiv na teme od društvene važnosti i na koji nas je način vodio u stvaranju vlastitog scenskog materijala, dokazuje činjenica da smo nažalost neke probleme predvidjeli. Dogodilo nam se da je stvarni život kopirao događaje i problematiku onoga što smo inscenirali na sceni. Iskreno, nije bilo nimalo zabavno. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive. Nepopravljivi sam tužni optimist pa vjerujem da čovječanstvo sa svim preprekama koje si u velikoj mjeri samo nameće, ipak ide dalje i da napreduje.

*

Prije pandemije mnogo si radio vani. Šta je najvažnije što si iskustveno donio i postoji li mogućnost da se te prakse prepišu u konstelacije naših odnosa i mogućnosti?

Zahvalan sam na prilici koju sam dobio od svog matičnog kazališta i bio dio dvogodišnjeg koprodukcijskog projekta ''Europski ansambl'' između Zagreba (ZeKaeM), Stuttgarta (Schauspiel) i Warsawe (Nowy Teatr). Izmicanje iz poznatog, sigurnog okruženja nužno vodi u širenje i spoznavanje samog sebe u nekom novom kontekstu. Iako je zbog manjka sredstava na ovim prostorima veliki izazov baviti se umjetnošću, a pritom ostati kritičan prema društvu i onima koji ga vode teže nego u društvima koja su demokratičnija, nevjerojatno je koliko talentiranih i vrijednih pojedinaca imamo. Čini mi se da Balkan voli njegovati kulturu tvrde, ponosne ruke i da često zbog frustracije samim stanjem politike znamo vrlo lako reći NE bilo kojoj vrsti promjene - u strahu od gubitka identiteta koji se na ovim prostorima često svede na podjelu MI i ONI. Nepotrebno je zaista robovati tim obrascima rigidnih pripadanja koji isisavaju potencijal za empatiju, drugoga, ljubav.

*

Kad misliš o problemima na umjetničkoj produkciji, šta je ono što trenutno najviše nedostaje?

Kako bi umanjila rizik od „neuspjeha'“, čini mi se da je postpandemijska produkcija posegnula za provjerenim imenima koje angažira. Na neki način kao da su se ponovo zatvorila vrata za sve one koji tek dolaze s akademija ili rade kao freelanceri. Bilo da pišu, režiraju, glume ili rade u polju scenografije i kostima. Stoga, fali hrabrosti da se riskira. Čini mi se, barem što se kazališta tiče, da nismo svjesni jačine i promjene koju donose društvene mreže i digitalni svijet. Mislim da bismo se više trebali pozabaviti upravo time. Na koji način zainteresirati generaciju digitalnih urođenika da ponovno na kazališnu umjetnost gledaju sa zanimanjem i ljubavlju, čak i što uzajamno možemo naučiti jedni od drugih.

*

Osim nedostatka novca i sredstava za umjetnost, očito nedostaje kritike, filma, kazališta, umjetnosti bez pamfletizma i osobnih obračuna. Šta misliš o tome?

Više teoretiziram o kritici. Moguće da me stvarnost potiče na prevrednovanja. U raskoraku je između onoga što jest - odgojiteljica ukusa ili ritma kvalitete i trajnosti, i onoga što misli da jest. Nekako mi se sve svede na to da je kritika, odnosno kritičar ili plaćena publika za pljeskanje ili unajmljeni kamatar za obračun. Čast iznimkama. Zadovoljavat ičiji ukus je nemoguće, pa je samim time to jalov posao. Jedino mjerilo ukusa smo mi sami. Ako si miran s time što i kako radiš i vjeruješ da je ispravno, samo te okrzne taj prosjek; nije u mogućnosti diktirati ti ishodište i razloge iz kojih polaziš.

*

Osnovao si udrugu „BoliMe“ kojoj je cilj podrška mentalnom zdravlju mladih. Kako djeluje udruga? Kad usporedite svoje generacije i one mlađe od nas, jesu li oni spremniji od nas otvoreno govoriti o svom mentalnom zdravlju?

Tako je. Svoj smo rad započeli 2014. godine video kampanjom „Kad te boli, moraš reći“ na društvenim mrežama te je to bila prva takva kampanja u Hrvatskoj. Kroz svoje javnozagovaračke kampanje i programe pokušavamo senzibilizirati, educirati i destigmatizirati teme povezane s mentalnim zdravljem. Snimili smo 12 epizoda desetominutnog serijala „Pričamo“. Edukativni program „Osjećam“ proveden je u 17 zagrebačkih srednjih škola, a u suradnji sa svojim partnerima i profesionalcima iz polja psihoterapije pokrenuli smo i portal PKTN.HR koji je zamišljen kao podrška odrastanju. Udruga funkcionira kao neprofitna organizacija te potpuno ovisi o natječajima i privatnim donacijama. Čini mi se da su mladi danas spremniji progovoriti o izazovima s kojima se susreću, ali mislim da je na sustavu odgovornost da pripremi i stvara prostor za razgovor. Ne možemo se ljutiti na njih i optuživati ih da su otuđeni ako im nismo ni pokušali dati pravo na njihov glas. Na društvu je i školskom sustavu da upozna mlade i stvori mjesta sigurnosti i podrške, kako od televizijskog sadržaja, medija, interneta, tako i školskih klupa i svog sadržaja koje oplemenjuje i cijeni različitost. Vremena su se promijenila, za sve one koji i dalje pile onu rečenicu:„A kako je tek bilo nama.“ Mislim da je važno pružiti podršku i saslušati ih što nam imaju reći. Kako je rekla jedna od gošća u našem serijalu „Pričamo“: „Začudili bismo se na koliko pitanja koje mladi danas postavljaju mi 'odrasli' nemamo odgovora.“

*

Gledaš li na svoj umjetnički angažman kao na svojevrsni otpor, revoluciju, nesporazum sa svijetom, queerness?

Svoj umjetnički angažman gledam prvenstveno iz sebičnih razloga kao na alat za vlastiti razvoj i promišljanje svijeta.

*

Osim u Hrvatskoj, da li si angažiran na projektima na zajedničkom kulturnom prostoru? Postoji li ideja Sedme republike danas?

Imam dojam da se posljednjih nekoliko godina kulturna scena pogotovo kroz film i televiziju počela ponovno ispreplitati i da krvna zrnca i granice igraju sve manju ulogu. Korporativnim, monetariziranim jezikom, kao da ponovno otkrivamo veličinu samog tržišta, ali i vrijednost, spremnost, educiranost i požrtvovnost svih kulturnih radnika i radnica koji regiju kojoj pripadamo pokušavaju obogatiti jezikom umjetnosti. Sretan sam da imam priliku raditi najljepši posao na svijetu i da sam djelom generacije koja će možda uspjeti nadići sve izazove koje oportune politike vođene nacionalizmom i populizmom stavljaju pred nas. Ako je to ikome pošlo za rukom, pošlo je umjetnosti. Samo u nju vjerujem.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba