Autorica fotografije: Maja Ružić

Alem Ćurin je strip-autor i crtač, slikar, skulptor, ilustrator, grafički dizajner i pisac. Britki je majstor nekonvencionalnih crno-bijelih grafika, koje znaju biti „na rubu neobjavljivosti“ zbog nadrealističkih eksperimenta, ali su uvijek prepoznatljive na prvi mah, od naslovnica Feral Tribunea do zagrebačkog tjednika Novosti.


Vanja Šunjić, Prometej.ba: Kako provodiš dane u izolaciji, je li vrijeme za novi strip i junake sa kakvima si ti odrastao, onima koji su građane čuvali od gripe, varičela…?

Alem Ćurin: Pitaš me za izolaciju i šta mi ona sve nudi, a ja se pitam ko mi je izolaciju dao u ponudi i zašto. U tom razmišljanju ima i natruhe o teoriji zavjere, a zašto i ne. Pa već hiljadu i po godina važeća civilizacija živi teoriju zavjere, priču o jednom bogu. O bezimenom svemogućem tipu koji je potaracao sve one centralne komitete (Egipta, Grčke, Etruščana, Rima, Vikinga, Kelta, Asteka, Maja, Inka i svih Indijanaca) i dao ih na Goli otok ili u Sibir ili u zaljev Guantánamo, zatvorio u mitologije, dok je sebe ponudio kao jedinu nesumnjivu istinu. Tako kaže/u knjiga/e i oni koji se tih slova drže pa iste uokolo trže. E sad, ili su im knjige bajate pak s time i loša literatura, ili su te dvije-tri knjige zakučasta istina a njihovi tumači neinteligentni i nepismeni, ili samo lažovi.

Nevidljiv a djelotvoran, kažu. E da, mogao bi ovako satima, nego, eto i sad je vani neko nevidljiv i djelotvoran. Nešto je trulo u zraku. Nešto je trulo u državi Maski. Zbog toga smo zatvoreni u vlastite domove (da li da budemo slijepi kod zdravih očiju? ko preživi znat će), traže od nas da se socijalno distanciramo. Alo, šta im to znači? Opet nepismeni ili samo lažljivci?! Namjerno? Jer socijalno distanciranje, kako su nas učili u pravim školama, a ne kao u ovim današnjim, kada je jezik služio za komunikaciju a ne samo za fakin fejk njus, je osnovna parola svakog sistema koji izrabljuje čovjeka po čovjeku. Socijalna distanca je „nemate kruha? onda jedite kolače“, socijalna distanca je konc-logor. Socijalna distanca je i srž kapitala; drugim riječima nepravda.

Dok maskirani tukci širom svijeta ponavljaju to kao mantru, samo osluškujem da vidim na kojem svjetskom brodo-navozu se postavlja kobilica za suvremenu Noinu arku, jer vani je potop, a kroz sve medije smo izloženi tzv. plavoj poplavi, Potemkinovoj magli, namjerno usmjerenim informacijama koje prekrivaju sve druge, jer su te druge pičkin dim, usput se ponašam dolično osobi u penziji, daklem ponašam se odgovorno, kako to i stoji u pjesmi Odgovorno ponašanje:

Pitaš / Di san, ono kako san? // E pa, za san inbazdan, u bojama u / Dokumentarcu o Osnića limbu sam; / Kam pokojniku i ne pofali / Mobitel najprvi i najmili, / Pa punjač zaisti, / Vajfaj i internet i televizor i daljinski, / Kauč, frižider ako ožedni, ogladni, / Najskoli Scavolini nedositom. // Di vodu i sapun naruke hrani, tam / Dušu obnoć a oči na kruh zjutrom, / U dobi star sa Saabom sam. // Iza zida, u zid, kroz zid, / Vežem di mi vazda kaže / Twilight parcele ram, / Vidiš i sam, / Odgovor znam, / Sebe ne vem.

Iako sebe ne vem, z n a m da strip junaka koji su odhranili i obranili moju generaciju u pedesetima prošlog vijeka (a ne nikakve građane, strip tada i nije imao pravo građanstva, bio je samo dječja zabava, da bi pravo građanstva dobio tek u sedamdesetim kad je ta generacija dječaka odrasla i počela o tome govoriti) od bolesti onodobnih - n e m a! Ova će situacija samo dati krila američkim izdavačima za njihove comic-bookve, u kojima će razni supermeni i ini i dalje prodavati comic-bookvalnu trumpovsku fiziologiju kao svepravednu ideologiju.

U situaciji #ostanidoma, kada je odjednom niknulo kao nikad toliko kulture, pod paskom reproduktivne umjetnosti, tj. magnetoskopa koji ti ulazi u kuću kao obavezan hiper-over-doz menu kroz e-medije, jer drugi su zgasli, dok su i same muze u samoizolaciji, čini mi se kao da zarazno tupilo uzima maha, pa se i meni ništa ne da. Preda mnom su nedovršeni projekti no za sad me nije volja. I nije pitanja ima li izolacija smisla, već ima li, ustvari, smisao izolaciju.


Devedesetih se među strip rajom šuškalo da će Ćurin prije u kurac, nego u korice. Šta ti sada kaže ta ekipa?

Duhovite Kroatische-jugendstrip-snage koje su navrle u tim poslijeratnim godinama, s ratom kao tampon zonom prema strip periodu prije njih, ali ipak respektirajući članove moje generacije koji su u osamdesetim začinili svoj talent po stranim publikacijama, naišli su na njima nepoznatog tipa većma prisutnog dvadeset godina na domaćoj strip pustopoljini šta, kako su doznali, obećava, obećava a ništa od njega, no tvrdoglavo neće da im se skloni niti prikloni. Nisu bili nimalo nježni prema njemu, e šta ti je mladost, no on sam bio je i gori prema njima.

Odgojen na američkom sindikalnom stripu, francuskim albumima i kvalitetnijoj evropskoj produkciji, američku comic-bookovicu sam prezirao, kako onda tako i danas, nisam razumio šta hoće ti novi klinci svojom strip poetikom, no ti su momci samo htjeli crtati, ta djeca iz cijele bivše od Vardara pa do Triglava, vidjeli su šansu preko bare te im je uspjelo oploditi svoj talent uglavnom u baš tim američkim bookvarijima. Nikad više strip crtača sa područja ex Juge kao danas, a svi rade za dolare ili eure.

U međuvremenu su ti klinci postali čuveni pače slavni članovi svjetske strip produkcije, odrasli su, i postali smo međusobno dobri. To su krasni i kvalitetni ljudi s kojima se družim na strip konvencijama ala Makarska, Zagreb, Beograd. Obožavam njihov rad u produkciji koja mi ide na kurac, suvremene stripove više i ne čitam niti me zanima, zahvaljujući strip scenarijima koji su gluplji od glupih, ali rad jugend ekipe iz devedesetih pratim.

E da, primili su me među svoje kao oni klinci starog Clinta Eastwooda u filmu Mula. Svi smo mi isti, samo svak na svoj način.


Svoj prvi strip koji prati priču o tebi i Hugu Pratu, „List vode: Atlantida“ si objavio u 62. godini. Zašto si čekao ovoliko?

Da se nastavim na Eastwooda i rečeni film Mula, tamo završna replika glavnog lika glasi „kriv sam, samo sam htio kupiti vrijeme“. E, kako nikada nisam radio komercijalni strip sem nešto usitno za Amere prije desetak godina, i to zahvaljujući ljubaznosti Igora Kordeja, nisam od stripa sveukupno zaradio niti da bi sebi mogao kupiti poštena blindo vrata, pa, kao takav bezkintaš, nisam ni bio u stanju „kupiti si vrijeme“, jer i bit svake zarade, svake i sve love, zgrtanje svakog bogatstva, pogotovo onog bestidnog, beskrupuloznog je operacija gomilanja platežne moći s kojom će isti moći kupiti sebi vrijeme. Jer, kako je onodobno rekla zločinka po ljudski rod, Margaret kurbetina Thatcher, ništa šta nema cijenu ne vrijedi.

Uzalud Elonu Musku slanje divizija novih i sve novijih satelita u orbitu Zemlje, u njezine Van Allenove pojaseve, svemirske koronarne air-bugove šta štite naš planet od svemirske zloće. Zemlja je čudesan planet u poznatom nam svemiru, možda smo svi mi samo mrtve duše u Raju iz onih spomenutih knjiga, ko zna. Vijest da pijani milijarder šalje hiljade satelita u zdravstveni sistem majke Zemlje, i tako mu šteti, ne prenosi nijedan relevantni medij blokiran plavom poplavom, ali vidi se prostim okom. Pizde od nas čine pizde na sliku i priliku svoju. No to Musku nije garancija da je kupac vremena.

Pošto nisam bio u stanju kupiti vrijeme, niti me bilo briga za to, vremenu je s vremenom to dopizdilo i ono je kupilo mene. Tako da kategorija vremena i čekanja u mene ne postoji. Kad su me Ameri pitali na početku suradnje a koji sam im pak to sada ja, odgovorio sam: „I may drive you crazy, yes... But you'll stay forever young!“

„List vode: Atlantida“ je jedan od onih rijetkih projekata mojih, a bilo ih je i ima još ih, koji je ugledao čitaoca, zahvaljujući tome šta su se poklopile zvijezde i Vlado Šagadin, a ne lova. Možda se i ostali projekti (nastavci Lista) oplode, samo da ovo sranje prođe. Možda, ili da završim sa Mulom di ćerka kaže ocu Eastwoodu – Nisi ti toliko loš koliko kasno cvjetaš.


Autor si i „Egostripera“, po mnogima najbolje objavljene knjigu stripa kod nas. Šta te nagnalo za tu odu stripu? Zašto se strip doživljava pastorčetom umjetnosti, a sa druge strane, poprilično je zastupljen u mejnstrimu?

Samo u nas? Pa da citiram Midhata Ajanovića Ajana, romanopisca i esejiste, kolege, odličnika i autora crtanih filmova, stripa i karikature, profesor-doktora povijesti animacije na Odjelu za filmske studije Univerziteta u Göteborgu, kad mi je skresao u facu uz širok osmijeh, kakav samo on ima – jebaji ga, htio ti ne htio ali tvoj Egostriper je Knjiga nad knjigama svim o stripu.

Volim to ponavljati. Kad se već ponavljam da ponovim i šta sam već rekao o toj svojoj debeloj knjizi.

Radi se o zbirci tekstova, objavljenih i neobjavljenih, posvećenih stripu kao mediju, strip-autorima i pobratimstvu lica u stripu. Riječ je o naslovima i autorima koji su lično utjecali na mene, odvodeći me zauvijek na staze stripa, s one strane zrcala, te me formirali kao strip-autora i posvećenika medija. Nisu to tekstovi suhoparnog analitičara, niti profi-kritičara-žicara koji piše laude, grebući se tako za blagoslov svojih idola. Jok! U većini slučajeva, pišem o stripovima svojeg dječaštva. Više su to pisma zahvale meni nepoznatim ljudima, strip-autorima i legendama koji su mi omogućili sretno djetinstvo, druge polovice pedesetih i prve polovice šezdesetih.

Zato je i rukopis knjige nosio radni naslov – “Masti i cukra”. Po prehrambenom artiklu iz predtelevizijskog doba, šta je othranio, podmazao i ojačao moju generaciju. Jer strip je ognjica koja me je obgrlila prije 63 godina i ne pušta me od sebe, niti joj je to namjera. Dječja bolest od koje on nema, niti nudi, niti žudim, lijeka!

Danas je moja generacija, uglavnom penzioneri ili pred penzijom, ipak na vrijeme dočekala da strip i ilustracija i animacija nisu više pastorčad zvaničnoj umjetnosti, već ravnopravni mediji na listi nastavnih predmeta svih likovnih studija širom svijeta. Ako je strip nama, kao djeci, bio mejnstrim djetinstva, zašto ne bi bio i djeci naše djece. Za to smo se i borili!

Evo me sad googlasti hrvatski jezikočuvar ispravlja da se djetinstvo po pravohrvackom pravopizu piše djetinjstvo. Ma neka on tako piše materi!


Kako su se strip i publika mijenjali tokom godina u kojima pratiš strip, od „Kekeca“, kojeg si dobio od brata pred Novu 1958. godinu, preko „Mirka i Slavka“, nakon kojih niko iz CK nije mogao reći da je strip šund, pa do danas?

Šta je CK imao za reći na zadanu temu je nebitno, u nas je doma bilo važno šta mater ocu kaže, jer njemu, kao starom komunisti i partizanu strip mog djetinstva je bila pusta neprijateljska propaganda, dok je mater baš voljela šarenu štampu i stripove. Jedina nagrada koju je Ona tražila od Njega, za održavanje kuće, kuhanje, pranje i šivanje, rađanje, rađenje i ređenje, čišćenje doma za nama trojicom, a i nerijetko za dalekom i bližom otočkom, više njegovom svojtom šta je cirkulirala kroz našu kuću kao da je autobusni kolodvor, bile su šarene haljine, ples, šarena štampa i stripovi. Po tom pitanju drug otac bi stao u stavu mirno pred vlastitom drugaricom, i odjednom njegova nije bila glavna, kao inače u svemu drugom.

Svi su dječaci mojeg djetinstva kupovali, razmjenjivali i čitali stripove, glumili u igri junake tih stripova. U pubertetu i post pubertetu ostao je manji broj nas šta smo se još palili na stripove, ali smo se uglavnom po ljubavi spram stripa i prepoznavali, družili i razmjenjivali doživljaj. A onda sam se ja odlučio baviti stripom i samo stripom, te sam zaradio kreditnu karticu kod ostalih prijatelja koji su strip samo čitali. I dan danas nam strip zna biti zajednička tema. To je jedina čitalačka publika koju ja znam, da ti pravo rečem i nemam neke volje za sociološku studiju profila konzumenata priče u sličicama kroz šest decenija, dva stoljeća i dva milenija.

I još ovo... „Mirko i Slavko“ su bili i ostali šund. Smeće! Na to se iz higijenskih razloga nije trošilo vrijeme ni pare.


Vlado Šagadin i izdavačka kuća „2x2“ su ti izdavači. Koliko se tvoja i njegova percepcija stripa i junaka razlikuje s obzirom na generacijski jaz i različita formativna iskustva?

Već sam ti rekao da su mi se kod „Lista vode: Atlantida“ poklopile zvijezde i sobom dovukle mladca, entuzijastu i pomalo boema, nepatvorenog Bosanca, pjesnika po duši, pametnog kao Kukoč među koševima, Vladu Šagadina, koji voli sve moje a ja volim sve njegovo, sve šta je izdao, volim njegov pristup autorima i mediju, i kako piše o njemu, tj. stripu.

Koje stripove čita ne znam, vjerojatno samo dobre, a ja sam odustao od čitanja klasičnog stripa, dok ovi novi moraju biti autorski prejaki da bi me zaokupirali pa da ih primim u ruke.


Kada si se prvi put susreo sa fenomenom ilustracije i koja je prednost ovog medija, u odnosu na ostale u kojima se izražavaš?

Ilustracija me čekala i dočekala. Sve je oko mene od najranijih dana bilo ilustrirano, ili kao propaganda ili kao nadogradnja u edukaciji. Slikovnice, knjige, novine, časopisi; sve je to imalo likovni segment koji je komunikaciju sa čitaocem učinio lakšom i zanimljivijom.

Prednost ilustracije kod mene je jedino u tome šta mi omogućava uredan i redoviti honorar već trideset godina.


Koja si pravila odredio za svoju ilustraciju i kako su se ona vremenom mijenjala? Jedno od pravila je zasigurno i tekst uz sliku, pa sama ilustracija na neki način koincidira sa stripom?

Nema pravila, nema stila, a ono šta me je tokom vremena učinilo prepoznatljivim, došlo je samo od sebe, tražilo je svoje mjesto u okviru zadanog rada. Strip je ipak grintao sa strane, ne želeći se povući iz žiže interesa bez ispaljenog slova, tako se i dogodilo da mi ilustracija zna bit nastavak strip paradigme u drugom mediju.


Šta ti je bila prva ilustracija i sa koliko godina si nju objavio? Sjećaš li se honorara koji si tada dobio?

Ilustracija s kojom je počela ova moja ilustratorska karijera poklopila se sa kanonadom topova i praskom granata i olova i prognanima i mrtvima i sa propagandom i kontrapropagandom i sa lažima i poluistinama, kasnog ljeta 1991. u Profilu, podlisku Nedjeljne Dalmacije.

I bio sam sam na toj novinskoj obali koju su svi malo po malo napustili. Ilustracija, koja je doživjela pravi medijski bum početkom osamdesetih zahvaljujući Mirku Iliću i njegovoj ekipi, već je bila zamrla zbog odlazaka autora u strip ili preko bare, i zbog nove uređivačke politike novina. Karikatura se još držala usitno, no ilustracija kao politički, satirički i angažirani komentar je nestala.

Tako ispada, šta ne mora biti dobro, da sam ja osnovno i jedino, inokosno mjerilo za novinsku političku ilustraciju od '91. pa do danas.

Honorar za tu prvu je bio, narafski, dinarski. Koliki? Pitajboga, ko se sjeća.


Koliko su antifašistički Split i sve ono što te okruživalo, te dobri duhovi ovog grada poput Miljenka Smoje, Tome Bebića, Ćiće Senjanovića, Predraga Lucića, Viktora Ivančića, utjecali na tebe i tvoj angažman? Gdje je danas Split, od splitskog stanja uma, do banana splita?

Šta se tiče antifašizma to je amblem moje familije, i po ocu i po majci. Dakle, to se nosi u mojoj kući, i to nosim od kuće. Moram ti reći da o odnosu nabrojenih i mene – ja sam isto šta i oni, od svog prvog dana samosvjesnosti. Nijedan od njih nije utjecao na mene. Angažirao sam se sam, imao sam neke reference u gradu, čulo se za mene. Zato su me ova dva zadnja nabrojena mladca i prepoznali kao takvog i povukli u Feral, te mi dopustili da se razmašem do kraja mogućnosti, na tom im obaška hvala.

Po riječima samog druga Dežulovića, kojega si preskočila, njima je moje pristupanje Feralu davalo na doživljaju mladih Rolling Stonesa kad im se ono na binu, na prvoj američkoj turneji, pridružio sam B. B. King.

Split posljednjih godina, ajmo reć' do korone, je stanje neuma, infrastruktura kloake u kojoj pamet nema prava glasne javne riječi i povlači se u izolaciju, u geta. Živjeli smo zadnji decenij ili dva u smradu skupog ali poplavljenog javnog wc-a koji vraća.

Kad prođe ovo zauma, i ako prođe, bit će još gore. Prihaja nam doba zuluma.


Brat tvoje majke je poginuo na Sutjesci i njegovim imenom si potpisivao neke svoje ilustracije. Koliko te ova činjenica odredila i zadužila?

Opa! Kakva odredba, koje zaduženje? U svakoj obitelji ima poneka karika koja nedostaje. Je li mi drago šta je poginuo na Sutjesci? Nije! Je sam li ponosan na njega šta je poginuo na Sutjesci? Nisam! Ponosan sam samo zato šta je bio partizan, šta je u ono vrijeme bio sa pravim ljudima. To mu nije pomoglo. Ali je nama.

I bilo bi mi draže da sam ga upoznao. Da mi je pričao priče o po šumama i gorama... Kome trebaju mrtvi heroji u familiji? Karika koja nedostaje, mladost koja je napustila tajno dom jedne februarske 'ladne noći, nije dočekala ljeto, ali je javno na spomeniku kojeg, eto, još nisu srušili.

Da, znao sam se poslužiti njegovim imenom kao pseudonimom. Od pseudonima do strip lika došlo se efektom domina.

Svih ovih godina razmišljam o članovima obitelji, i po majčinoj i ćaćinoj strani, o svima onima šta su ostavili kosti daleko od doma, od Sutjeske do Malte, Argentine, Kanade, Australije. Toliko sam fasciniran tom temom da sam te rođake oživio u svojoj mašti i darovao im novi, produženi život kao strip likovima koji nose vlastite strip projekte.

Tako je brat od djeda po ocu ustvari Corto Maltese; stric, očev brat, je argentinska faca i ljubavnik Dore Maar prije Picassa; djed po majci je blizanac sa Halom Fosterom i ovome je bio inspiracija za Princa Valijanta; istog djede brat koji nestaje u Argentini je Mort Cinder; majčin brat je ipak preživio Sutjesku slučajno i završio greškom u Argentini gdje pod novim imenom pokuša atentat na Antu Pavelića. Kroz sve te priče provlači se projekt Argentine kao druge domovine. Zato i Hugo Pratt kao moj Vergilije na tom prekomorskom putu. Nakon „Lista vode: Atlantida“ projekt se nastavlja preko „Lista vode: Hipalaga“, i ide ušir i udalj dok god ima listova sa mog porodičnog stabla šta ih je voda odnijela. Ako ne zajebe korona.


Šta te potiče na crtački aktivizam, s obzirom da nerijetko kažeš da umjetnost dolazi iz straha? To dijelom uviđamo i za vrijeme ove pizdarije, kada je na snazi hiperprodukcija umjetnosti.

Pomalo, pomalo! Neć biti baš tako. To si negdje krivo pročitala. Nikad to nije izašlo iz mojih usta niti sa moje tastature. Ni ugusto, ni uritko.

Strah, kao prvo, uzrokuje: stiskanje u gomilu, narod, državu, zatim, pod vlastitim barjakom, mržnju prema svijem vanjskom i stranjskom, iskanje neprijatelja i, na kraju, religiju da bi se kod svog boga opravdalo sopstvene zločine. A kao drugo, šta proizlazi iz prvog, i za stalno: strah i umjetnost su neprijatelji!

„Da nisam umjetnik, bio bih lopov.“ – rekao je davno Picasso. Po meni to ti dođe na isto. Biti umjetnik znači biti rebel, barem u koraku, socijalno distancirani (!!) i neželjeni višak po društvenoj normi. Nenormalna, neprilagođena, skoro umjetna izraslina na tkivu „zdravog“, bogobojaznog, čistokrvnog krda. Gotovo virus. Umjetnost koja nije angažirana, koja ne propitkuje postojeće i dano stanje je kič, dekoracija, dezen-povrtlarstvo, beskrvna akcija, više akacija, pičkin dim. Umjetnost koja ne izaziva reakciju ne bi se ni smjela tako zvati.

Ali, oni prije spomenuti kupci vremena, neoliberalni pilići proklijali pod ekonomskom guzicom Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, vođeni parolom da vrijednost svega određuje tržište, puni love a polupismeni, željni samokurčenja, skrojili su svijet vrijednosti po sebi i svom ukusu.

Mi danas živimo njihovu kvotu inteligencije, a to su: aplikacije, društvene mreže, beskonačni šoui, big brothersi, G5. Umjetnošću su proglašeni isprazni i bezvezni ali skupi dekorativni uradci medijski razvikanih tobož genija i umjetnika tipa Damien Hirst, Jeff Koons, David Hockney... Kao što je onomad mr. Dollar proglasio dva cirkusanta i samoreklamera za najveće – prije sedam-osam decenija Salvadora Dalija, a prije pet istom titulom ovjenčao Andy Warhola – tako i danas neznanje i imanje određuje šta pliva a šta tone. Pliva plastika, tone čovjek.

Emociju je zamijenio emotikon. Prvo su nas cijepili od doživljaja fizičkog svijeta oko sebe i usmjerili nas da vjerujemo samo ispraznosti hladnog ekrana mobitela, da bi nas sad i fizički makli iz našeg okoliša, zatukli u kuće – gdje bivamo obrađeni šopanjem, preko e-medija, enormnom količinom samo određenih vijesti i hiperproduktivnom kulturom kroz video za smirivanje hemoroida a za jačanje tupila. To nazivam trovanjem Ciklonom-E, parafrazirajući se na Ciklon-B.

I da se vratim na početak – umjetnost nastaje iz trauma, neprilagođenosti i iz pitanja. Umjetnik mora nevjerovati, biti opasan za postojeće vrijednost, čak i pri opasnosti da ga proglase teroristom.


Jedno vrijeme si boravio u Parizu. Moj zapis o ovom gradu završava rečenicom „Ni Karakaš, ni ja nismo doživjeli Kišov Pariz. Cijenim da je za sve kriva Paskal Delpeš.“ Možeš li mi ispričati o svojemu iskustvu i „umjetničkoj emigraciji“, te poznanstvu sa Danilom i Paskal?

Pariz, stara priča. U Pariz me je odvuklo obećanje jednoga tamošnjeg izdavača. Naivno sam progutao tu bjelosvjetsku udicu, povlačeći svoje radove sa izložbe jugoslavenskog stripa, šta se trebala održati u Parizu toga ljeta gospodnjega 1986., usprkos protivljenju selektora Darka Glavana, te uživo potražio svoje mjesto među francuskim strip bedrima. Nakon samo tri dana ispostavilo se da je moj domaćin i izdavač umrežen sa pariškim podzemljem pa od štampavanja mojeg stripa neće biti ništa. Bilo je, piši kući – propalo! skupi kufere i curik.

No nije mi se vraćalo doma podvijena repa tako skoro, te sam odlučio, usprkos nepoznavanju francuskoga jezika, sam potražiti sreću u tom gradu, za mene, tako rano zgasle svjetlosti.

Nekako sam došao do telefonskog broja Bilala, predstavio mu se i ugovorio randevu kod njega. Samo trebalo mu je pred oči doći sa nečim novim, a ne sa radovima koji su me dovukli u Francusku, jer to je bilo previše avangardno i nije, sigurno, bila Enkijeva šalica čaja. Nacrtao sam tako strip Dalmatinac, osam tabli bez teksta, samo s kratkim zaključkom na kraju, jedno šest-sedam rečenica. Uželio sam se da ih vidim na francuskome, te završne rečenice. U telefonskome imeniku pronašao sam Danila Kiša i ništa me nije koštalo pokušati.

Nakon par telefonskih minuta Kiš je shvatio da nisam neki sitni emigrantski žicar šta ga iska pare, već tražim nešto skroz umobolno – da mi on bude prevoditelj! Rekao sam mu kako imam randevu s Bilalom, čuo je on za Bilala, pa bi želio tih par riječi upisati na francuskom prije šta ga sretnem. Na divno čudo pristao je da mu izrecitiram tekst u slušalicu. E, tada se otvorio, čak me i pohvalio te me pitao imam li što protiv da me malčice redigira. Taman posla! Šta drugo da mu kažem. A onda je Kiš zaključio razgovor, tako šta mi je rekao kako me on neće prevesti. Popizdio sam, još jedna nagazna mina, jebote, poslat ću ga u kurac, majkemi, promislio sam. Ne, neću vas ja prevesti, nego moja drugarica Pascale Delpech, vratio me je u stvarnost. Tako je i bilo.

Te sam dane boravio kratkoročno u garsonijeri nekog prijatelja od prijateljevog prijatelja i ovisio o njegovoj milosti. A taj nije imao baš neke milosti – odlučio me udaljiti sa te adrese. U podne, toga i toga dana, izlaziš odavde, rekao je. Odlazak iz garsonijere poklapao se s danom kada mi je Kiš obećao prevod. Završio sam s crtanjem oko pet ujutro. Do osam sam sredio stvari. Nije mi se išlo leći jer još nisam imao prevod. Ipak me je savladao umor, kada me je oko deset iz sna prenuo telefon.

Da li je to Alem Ćurin? Ovde Pascale Delpech – na besprijekornome beogradskome javio se prijatni ženski glas s druge strane. Onako bunovan, bio sam šokiran, promislio sam, opet neki zajeb, pa sam poslao u kurac, u materinu, tu Beograđanku, te joj poručio da zajebaje nekoga drugoga i spustio slušalicu. Normalno, to me je razbudilo. Došlo mi je iz guzice u glavu da bi to stvarno mogla biti Pascale Delpech; živila je u Beogradu i prevodi sa srpskoga, zar ne? Jebote, koji sam kreten! ponavljao sam i lupao glavom o pločice. Uto opet zazvoni telefon, a ja se počnem izvinjavat i prije nego sam joj čuo glas. Da, bila je to Pascale, i dok sam joj se izvinjavao sve dolje do metroa i cijelim koritom Seine, ona mi je ispelovala kompletan tekst. Trebalo mi je više od dvadeset minuta da sve to pohvatam.

Cijelo je vrijeme bila majčinski strpljiva. Jednom riječi – predivna.

Pariz nudi svakome šansu na vlastiti doživljaj, bez obzira na Pascale.


Od 1993. godine do samog kraja si bio u Feralu, kojeg su ugasili neoliberalni kapitalizam i Sanader, a ne Tuđman, glavni antijunak priče. Kako se to desilo? Je li hrvatsko društvo doseglo određenu demokratsku razinu na kojoj je feralovska kritika nepotrebna, ili je otupjelo i izgubilo smisao za humor, satiru i kritičko mišljenje? Ili je pak nivo dekadencije toliki, da nam ni svjetlo Ferala ne bi obasjalo put?

Zašto antijunak F.T. nije mogao ni znao ugasiti junaka F.T., a običnom sekretaru neoliberalizma je uspjelo, iskreno nemam pojma.

Na ovo drugo imam ti nevezano onih par dišpar suprotnih veznika a, ali, no, nu, nego, već, koji zajedno daju tačan odgovor – ne!


Kako vlast reagira na tvoje ilustracije, je li više cenzure bilo za vrijeme Tita, Tuđmana ili danas? Gdje su bili najviši kriteriji? Koji od ovih perioda je najnepogodniji za kulturu i koliko su država i kultura tokom ovih vremena dva odvojena prostora?

U vrijeme Tita, a i u osamdesetima, si se branio protiv cenzure erotikom. Kroz erotiku si sakrivao i provlačio neke možda subverzivne ideje koje nisu bile poželjne na partijskom oltaru. Svim tim partijskim prdonjama nije bilo mrsko gledati gole žene i prizore seksa, a ni u svijetu nije bilo današnje „političke korektnosti“, tako da smo onda išli više ukorak sa životom, svijet i mi, nego možda danas.

Kad je mene došao red, u doba Tuđmana, samo sam nastavio s tim receptom. Pitala me tad jedna novinarka jesam li domobran, ne, dušo, ja sam ti erotoman! Erotikom protiv gluposti, seksom protiv nacionalizma i rata.

Danas je to proglašeno seksizmom!? Ma vidi kurca, voda mu do koljena!

Današnja kultura znači baš to, biti poslušan, državotvoran, u mozgu prazan, pa ćeš dobiti neku crkavicu za svoje projekte od ministarstva straha.


Ko ti je sve osim Heni cenzurirao radove i zašto su bili nepodobni?

Svi urednici. Nije bilo izuzetaka. Njihova percepcija kontra moje, nosila je prevagu na njihovu stranu.


Danas radiš za „Novosti“, gdje tvoje ilustracije svakoga petka oslikavaju naslovnice. Postoji li novinska scena u Hrvatskoj i koliko ti je, u nekom romantičarskom smislu, važno što radiš za tiskani medij?

Ima novina, ali pripadam samo onima koje su u manjini, na margini, kontra i luzerske. Samo tamo i mogu dobiti prostora. Mejnstrim i ja se uzajamno ne trpimo.

Portali su mi strano tijelo. Štovatelj sam Gutenberga, jok miša i tača. To iz današnje perspektive djeluje luzerski i romantično. Radije imam novinski papir među prstima nego da razaram dioptriju buljenjem u plavu svjetlost, još jedne recepture za razaranje ljudskog zdravlja.


Kako izgleda tvoj radni dan i kako iz pregršt događaja odrediti šta ide na ilustraciju, šta u strip, šta u prozu i poeziju?

Kao samostalni umjetnik nemam radnog dana niti praznika. Radim kad me volja i šta me volja. S godinama se otvorilo nekoliko, i više nego šta si ih nabrojila, ladica moga interesa, djelovanja, ajmo tako reći, i talenta.

Svaka od tih disciplina okupira mene bez da je zovem, same biraju termin. Sve su one od istog tkiva, i cijelo vrijeme pričam jednu te istu priču samo na različite načine.


Kako je uopće moguće od ovako nakaradne političke scene, situacija, ličnosti i događaja praviti humoristične ilustracije?

Šta drugo da im radimo nego da im se rugamo. Iako je to uzalud. Kad budu izbori, dođu isti, istiji i još gori.


Ko na našim prostorima ima najbolje junake i zaplete? Ko ima najviše materijala i po čemu nam se humor razlikuje?

Sve su to timaritelji nacionalizma i nacioreligije. Bezidejni, korumpirani jadnici koji ne ispuštaju uzde svojih slučajnih država, iako je raga odavno krepala pod teretom prepunih bisaga opljačkanog nacionalnog blaga.

Možda Srbi momentalno prednjače, ali ne previše. U toj tužnoj i, po nas, zajebanoj priči nema pozitivaca, nema razlike.

Protiv njih samo humorom na mozgu možemo.


Kako ostati na tome da tvoja ilustracija bude samo ironija i podsmjeh, a ne i uvreda?

Ako te neko hrani govnima, i vrijeđa ti inteligenciju tako šta te uvjerava da je to jestiva pita, pa nećeš mu uzvratiti pitom orahnjačom. Nego nogom u jaja!


Jednom prilikom si rekao da svijet može promijeniti samo kataklizma poput Drugog svjetskog rata i da je tada, prvi i posljednji put u znanoj nam povijesti, svijet imao savjesti. Kako će pandemija promijeniti svijet? Mogu li ga mijenjati angažiranost kroz kulturu i umjetnost? Ukoliko to može učiniti samo revolucija, šta je onda svrha umjetnosti?

Svrha umjetnosti je dekoracija zamkova sa bazenima, korporacijskih kancelarija, getoiziranih muzeja, banaka, grobova japanskih milijardera... Nema od nje ništa! A revoluciju neće dozvoliti vlasnici spomenutih nekretnina.

Uglavnom već sam ti odgovorio da promjene dolaze (kakve?), ali nade nema. Todos es nada!


Često tvrdiš da nam je crkva postala partijski komitet. Kako znaš, budući da si iz partije izbačen nakon samo godinu dana, 1971. godine? I Smoje ima isto iskustvo.

Za Smoju ne znam, ali ovo o sebi itekako dobro znam. Tako šta mi je komitet bio jednako dalek tih godinu dana kao svih godina kasnije. Živio sam to doba kada su pravovjerni odlazili u CK, kao šta danas istoimeni ližu oltare i ljube ruke smiješnim nazovi muškarcima u haljama.

Zašto to nisam kapitalizirao 1991.? Zato šta sam iz partije i iz škole izbačen jer sam postavljao nezgodna pitanja, jer sam bio protiv lova na vještice i branio neke kolateralne žrtve progona Maspoka, a ne zbog nacionalizma.

Kad su me izbacili, moj otac, stari komunista i partizan, je odahnuo, a ja sam krenuo vlastitim putem, oslobođen svakog kolektiva, kao rasplesana ptica.


Meni najvažnija tvoja ilustracija je Ples slobode, posvećena tvom mladom bratu Duji, gdje on pleše zajedno sa Kortom Maltezom. Na taj ples se mogu odazvati njegova i tvoja braća i sestre, svima drugima podij je zabranjen. Koliko nas je na podiju?

Svi koji rado stanu u samo dvije riječi – Predrag Lucić.


Šta je za tebe „Sedma republika“, osim knjige na čijim koricama si završio, ili pravilnije, čije korice si završio?

„Sedma republika“ je jedna bitna i pametna knjiga darovitog, bistrog, elokventnog mladića Ante Perkovića kojeg sam cijenio kao autora, kritičara i esejistu. Knjiga je dokument o jednom vremenu i jednom nevremenu, ona je tu da se nerastima sačuva, pokaže i dokaže kako je bilo kad njih nije bilo i da je baš tako bilo, a ne kako im pune glave kako tako nije bilo niti da je uopće bilo.

Radio sam omot za oba hrvatska izdanja. I u prvom i u drugom slučaju došlo je do malog nesporazuma sa izdavačima, htjeli su neke preinake na ponuđeno rješenje. Kod mene to ne igra, nema prilagodbe. Kako ponudim tako uzimaš, nema dva do više poluvremena, ili ništa. U oba slučaja sam ponudio i druga rješenja, u okvirima moje moći za prilagođavanjem, jer mi je bilo stalo da budem dio te bitne knjige. Eto.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba