Foto: S. Borozan


Almin Kaplan (1985.) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Objavljivao je u mnogim književnim časopisima iz zemlje i regije. Uređivao je portal za književnost i kulturu Strane. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada među kojima su i nagrada Mak Dizdar, nagrada Ratkovićevih večeri poezije kao i nagrada Zija Dizdarević. Objavio je nekoliko knjiga poezije te romane Trganje i Meho. Priča Motorka, iz zbirke Dubravske priče, dobila je nagradu Zija Dizdarević, Zastava je nagrađena na WHF-u (West Herzegowina Fest), a po priči Mraz bosanskohercegovački reditelj i književnik Namik Kabil napisao je istoimenu dramu.



Vanja Šunjić, Prometej.ba: Kad smo dogovarali ovaj razgovor, zamolio si me da težište ne bude na selu i Hercegovini, jer o tome stalno govoriš. Koliko svi koji nisu s tog poteza mitologiziraju tvoj kraj? Nerijetko sanjamo Makov svod i upadamo u zamku kako bi sve bilo plodonosnije da smo dolje. S druge strane, koliko god ti nastojao da odagnaš natprirodne moći Bregave, sunca, suhe zemlje, vrlo dobar si domaćin. Kroz drugovanje s tobom i upoznavanje Hercegovine, neki su se odlučili da dolje i ostanu.

Almin Kaplan: Nekako mislim da nema mjesta mitologizaciji u književnosti ili kad o književnosti govorimo. Ni jedan tekst koji sam napisao nije imao za cilj posvetu kraju iz kojeg dolazim, s tim da ne znači da moji tekstovi nisu i to, jer o tome ne odlučujem samo ja već i čitatelji. Ja sam Dubrave uzeo kao dobro znanu pozornicu i tamo postavio neke ljudske drame za koje mislim da su važne.

Ako mitologizirati znači fikcionalizirati stvarnost, dakle stvarati bliskiji nam i nježniji svijet, onda nemam ništa protiv. Ali ako mitologizacija (a što je najčešće slučaj) jedan kolektiv vodi ka superiornijoj poziciji u odnosu na drugi - tada imam. Svi mi volimo slušati mitove gradova i sela u koja dolazimo od ljudi koji imaju dara da te mitove - prepričavajući ih - stalno nadograđuju. Ali mitologizacija najčešće prelazi granice dobrog ukusa i opasna je.

Mi smo skloni da mjesta koja posjećujemo idaliziramo - jer ih ne poznajemo. Osim toga, kad razgovaram o svom radu sa ljudima važno mi je da oni imaju svijest o tome kao o tekstu a ne o nečemu što je vezano za određeni prostor i trenutak. Malo sam se umorio od pitanja “kako to da o selu pišem?” i “zašto baš selo?” itd… Ne znam šta više na to da odgovorim - a i počinjem sumnjati da mnoge koji me to uporno pitaju odgovor baš i ne zanima.

Bregava nema nikakve natprirodne moći, ali ima prirodne. To je lijepa i čista rijeka. Biti rođen u Stocu ili Dubravama ne čini nas ni boljim ni gorim ljudima u odnosu na ljude rođene bilo gdje drugo.


Osim došljaka, vrlo često si i sa hercegovačkim pjesnicima Igorom Borozanom i Srđanom Gavrilovićem. Moram priznati da često poželim biti u takvom okruženju, koje je daleko od mejnstrima, scene, velikih priča, skupih komplimenata i vulgarizacija svega onoga što književnost jeste. Šta ti daje takvo okruženje? Vrlo je zanimljivo jedno kampovanje Srđana i tebe, o kojem ste i jedan i drugi ispričali bezbroj priča.

Takvo okruženje mi daje mir neophodan za čitanje i pisanje. Međutim, danas je nemoguće ostati po strani dešavanja jer smo svi na mrežama i informacije nam dolaze same. Neke stvari smo prisiljeni znati i to je nešto protiv čega se ne isplati boriti. Jedino što možemo jeste imati filtere i spriječiti da se na nama ispolji svo zagađenje iz javnog prostora.

To kampovanje mi je ostalo u lijepom sjećanju iz puno razloga. Osim toga što sam se družio s dragim ljudima, tih dana smo se nekako uspjeli uskladiti sa prirodom.


Mikroprostor Hercegovine te motivsko-tematski odredio i prilaziš mu bez fige u džepu. Nemaš strah od lokalnog jezika i od toga da vrlo britko seciraš sve anomalije u svojoj mikrozajednici. Hirurški precizno raščlanjuješ ćelije poput porodice, džemata, stranačkog odbora… Je li te strah nekada i je li ti nelagodno? Koliko je takva književnost zanimljiva čitateljima izvan tog okvira, ili je upravo njima zanimljiva? Postojalo je interesovanje da Mehu, tvoj drugi roman, osim VBZ-a (2019.), objavi i jedna izdavačka kuća u Srbiji. Šta se desilo na kraju?

Nakon Zagreba, Meho je ovih dana izašao u Beogradu kod Factum izdavaštva. Osim toga, javila se jedna izdavačka kuća iz Italije s kojom pregovaram a imao sam priliku vidjeti i prve stranice romana na njemačkom jeziku u prevodu Dine Bijelić. Onda se desilo i to da smo Namik Kabil i ja, na njegovu incijativu, odlučili po Mehi napisati scenarij za film. Eto, ne znam kako će sve to završiti ali u ovom trenutku bi se moglo reći da je Meho zanimljiv ljudima i da pronalazi svoju publiku.

Živimo u društvu u kojem se i ne čita previše, pogotovo ne u onom njegovom dijelu odakle dolaze oni koji su spremni na drugačije mišljenje odgovoriti nasiljem. Mada, ovih dana smo bili svjedoci hajke na Irmu Baraliju i Bošku Ćavar u Mostaru - nakon čega bi se svi trebali dobro, dobro zamisliti. Znate, kad predsjednik jedne stranke upre prstom u osobu koja nije pristala glasati za njegovog kandidata i označi je kao metu, onda svi trebamo da se osjećamo nelagodno.


U prvom romanu Trganje (Synopsis, 2017) progovaraš o ratu iz očišta djeteta. Kakvo je iskustvo bilo ispisivati ga uz naknadnu pamet i osvijestiti ponovo prognanstvo, logor, izbjeglištvo?

Taj dječak-pripovjedač u Trganju, sve sam uvjereniji kako vrijeme prolazi - nisam ja. To što se njemu u romanu izdešavalo drugačije je od onoga što se dešavalo meni. Ne kažem da to nije autobigrafska proza, naravno da jeste, ali samo onoliko koliko je to dopustio stil koji sam kroz knjigu nastojao održati. Ja imam brata - a dječak u romanu je jedinac, što sam tek kasnije shvatio. Pišući tu knjigu koristio sam vlastito iskustvo (traumu) kao nekakvu energiju neophodnu da se pređe put od prve do zadnje stranice. Dok sam na toj knjizi radio, živio sam sam, ustajao rano ujutro, slušao pola sata (uvijek iste) muzike i onda pisao do podne - uz to gledao video materijale, čitao knjige o tim nesretnim vremenima i u sebi napravio rupu koju dugo poslije nisam mogao zatrpati. Hoću reći da nije ugodno baviti se vlastitom traumom, ali je važno…


U Dubravama si živio prvih 7 godina, a onda si prognan, da bi se na kraju vratio u mjesto koje se u potpunosti izmijenilo. Šta sanjaš, kad sanjaš dom?

Meni je dom mrginj na koji sam sjeo da se odmorim od napornog fizičkog rada u polju. Tada sam najživlji… Eto, ako baš moram da odgovorim onda je to nešto što mi je blisko. Ne osjećam se dobro tamo gdje je gužva i gdje je buka, volim sporost, volim rituale i nerado se odričem i najbanalnijih sitnica od kojih je satkana moja svakodnevnica.


Kako je stasavati u provinciji kao čitatelj i kao autor? Da li ti je to dalo određenu dozu egzotičnosti ili je stvorilo više problema? Imaju li danas velegradi i prestonice predrasude prema autorima i autoricama iz malih sredina? Koga danas vole urednici i izdavači i šta je preduslov za kanon? Je li se teško bilo probiti do Sarajeva?

Bojim se da centri često ne vide šta se dešava na periferiji, a pogotovo kad je riječ o jednoj složenoj državi kakva je BiH. Neprirodno je da u Sarajevu ne objavljuje Draško Sikimić ili već Stevo Grabovac, kao i mnogi drugi koji su primorani da ulažu ogromne napore da bi se izborili za svoj status na književnoj sceni, dok pojedini, samo zato što su imali sreće da se zateknu u ili blizu centra, to sve imaju bez da su se trudili i na takve stvari trošili energiju. Oni koji koriste građanski novac distribuiran preko fondacija dužni su da imaju jasne kriterije i da u kulturni život uključe i one koji su im daleko, u Ljubinju, Banjaluci, Čitluku, Čapljini, Širokom itd… Ja u Sarajevu imam svoje čitatelje do kojih mi je stalo i sretan sam da moje knjige do njih dolaze. No, do Sarajeva mi nije bilo lako stići.


Prvo si počeo da objavljuješ poeziju, a onda da pišeš kratke priče i romane. Budući da se u svim formama odlično snalaziš, šta je ono što ti pričinjava najveće zadovoljstvo u pisanju i koliko ti (ne)smetaju nečiste forme i žanrovi? Često volim da kažem da najljepšu prozu pišu pjesnici i najljepše filmove režiraju pozorišni reditelji. S tobom, kao strastvenim filmofilom bi se dalo diskutovati o ovome…

Ja možda strastveno gledam filmove ali ne bih se usudio nazvati filmofilom - puno sam toga propustio. Film mi je važan i pomaže mi u onome što nastojim raditi. Evo, nedavno sam pogledao Nomadland, sjajan film, mislim da bi ga svi trebali vidjeti - utješan je i djeluje ozdravljujuće.

U onoj ranoj fazi odrastanja, kad mi je film bio prijeko potreban, nije mi bio dostupan. Nekad je to bilo zato što nisam imao televiziju, nekada zato što mi nije bila pri ruci videoteka tako da sam dosta toga gledao na preskok ili još nisam stigao pogledati. Filmova je jako puno i često se pitam kad smo ih uspjeli toliko napraviti - s obzirom da se filmovi ne snimaju tako dugo.

Što se tiče formi, ja sam najnaklonjeniji poeziji - pa i onda kada pišem prozu. Za mene kao čitatelja svaka proza mora biti malo i poezija. Mislim da jedno bez drugoga ne ide. Na razumijem književnike koji ne čitaju ili ne vole poeziju - i sve teže dočitavam njihove knjige.


Hercegovačke palanke su mi drage iz bezbroj razloga, zbog reda, običaja, kulture življenja u njima, određenog misticizma koji privlači sve nas sa strane i stereotipa koji su naizgled simpatični i benigni, a ustvari su vrlo opasni. Zašto Hercegovci vole da mjere obim glave svojima? Da citiram 'Ta će on, vid' mu glave'.

Pa vjerovatno iz istih razloga iz kojih to rade i ljudi u drugim sredinama. U manjim mjestima gdje smo usredotočeniji jedni na druge takvo što je tek očitije. Kad gledate Woody Allena onda vidite da je njemu New York malen na način na koji su nama maleni naši gradovi. Od mjerača imam traume i zaobilazim ih u širokom luku - nisu mi uopće simpatični.


Šta su za tebe patriotizam i identitet? Koliko se ovi pojmovi danas sakralizirani u javnom prostoru? Da li se zloupotrebljavaju i kako završe oni koji tu zloupotrebu dekonstruišu? Religijske vođe od malena nas uče da je bogohuljenje propitivati, ne poštovati red i običaj. Da li sprega religije i politike ubija kritičko mišljenje?

Patriotizam je plaćati porez i poštivati zakone koji su tu da nas jedne od drugih zaštite. Ne želim bilo kome osporiti da osjeća bilo šta, ali moramo imati nekog obzira kad vlastite osjećaje iskazujemo. Svi smo umorni od patriotskih, vjerskih i mnogih drugih osjećaja kojima nas ucjenjuju oni privilegovani. Evo u Mostaru smo imali priliku vidjeti kad se birao gradonačelnik kako su iz koalicije predvođene sa SDA pozivali Bh. blok da glasa za njihovog kandidata, nazivajući to patriotskim činom. Je li stvarno mislite da je patriotizam jurišati na Drgana Čovića u ime Bakira Izetbegovića? Ma hajte molim vas - što bi rekao onaj patriota s kojim su Bošnjaci dekorirali ured Predsjedništva.

Sprega politike i religije je opasna - o čemu je u 21. stoljeću smiješno i pričati. Mi smo taoci pravovjernih, patriota, veterana… Nažalost, kod nas su još uvijek živi obrasci po kojima se vladalo u srednjem vijeku i nama - toliko smo nisko pali - treba, čini mi se, početi sve ispočetka. Treba nam politička opcija koja će rušiti postojeći koncept, a ne samo Čovića ili samo Dodika. Ili samo njih dvojicu.


Je li vrijeme da mlađe generacije, koje su rat provele u podrumu, na drugačiji način progovore o njemu? Mogu li one relaksirati stvari i ponuditi novi uklon? Može li to biti iskorak prema istinskoj kulturi sjećanja i pomirenju? Imaš li dojam da neki pojedinci smatraju da imaju ekskluzivno pravo na traumu i eksploatišu je do besvijesti?

Da, tako je, pojedinici se ponašaju kao da imaju ekskluzivno pravo na traumu i onda nas traumatiziraju svojim moraliziranjima o istoj. Takvi misle da rade pravu stvar i da doprinose pomirenju a ustvari su, od rata do danas, samo doprinjeli da razvaline među narodima budu još dublje. A zašto? Pa zato što su i sami robovi jedne paradigme i ne uspijevaju biti konstruktivni. Okrenuti ka nacionalizmima i zločinima na drugim stranama, takvi kao da ne vide i nisu svijesni nacionalizma koji im se dešava iza leđa, u njihovoj avliji. Pojedinci imaju pozicije sa kojih etiketiraju sve one za koje smatraju da su fašisti ili već nacionalisti, ustaše, četnici… Oni na svojim Twitter profilima samouvjereno ispisuju komentare koji su vrlo često fašizam u pravom smislu te riječi. A koliko smo nisko pali pokazuje i to što njihove kvarne statuse prenose i mnogi mediji u zemlji.

Možda ja ne poznajem dovoljno mlade ljude, ali skeptičan sam, ne vidim taj potencijal koji bi nam mogao donijeti neko bolje sutra. Slobodne mlade ljude sistem već odavno progoni i oni se, nažalost, ovdje uglavnom ne zadržavaju ili žive na margini spajajući kraj s krajem.


Čitajući Dubravske priče (Buybook, 2020), evocirala sam bezbroj slika iz djetinjstva: izlazak na snijeg, loženje vatre, zime sa babom i djedom… Ali ništa me nije potreslo kao hitna pomoć, za koju je trebalo odgonetnuti je li naša, ili njihova. Hoćemo li mi, generacije kojima su sve pokvarili moći prevazići to i stvoriti atmosferu u kojoj je sve naše?

Moram da kažem da nisam sklon prognoziranju budućnosti. Nemam za takvo što talenta niti ambicija da predviđam šta bi i kako tu trebalo da se desi. Ja ne znam kako ćemo riješiti konflikte koji su u ovim poslijeratnim decenijama vješto raspirivani sa svih strana. Ono čega se ustvari najviše bojim jeste baš mladost koja dolazi i koja polako preuzima vlast u državi. Nove generacije političara formirane su kroz obrazovne sisteme koji su sve vrijeme bili u rukama nacionalista i samim time u službi njihovih politika podjela. Kako će sutra razgovarati političari koji se međusobno uopće ne poznaju i koji vjeruju da su kulturološki i u svakom drugm pogledu potpuno različiti? I ne samo to: oni vjeruju da su jedni drugima prirodni neprijatelji. Ogroman teret smo stavili na leđa mladima koji nisu smjeli biti uvučena ni u jednu od tri potpuno paralelne priče.


Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba