Almira Imširevića, pisca čije su drame postavljane na pozorišnim scenama širom Evrope i redovnog profesora na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, poznajem dugo, dovoljno dugo da su iza nas mnoga zajednička ispijanja kafa na svježem zraku i razgovori u čekanju na početak pozorišne predstave, nerijetko prožeti omiljenom nam zajedničkom temom osim umjetnosti, hipohondrijom. Ovog puta, ipak, u vremenu zatvorenih teatara i kafana, razgovor vodimo na drugačiji način, u samoizolaciji, svako za svojim računarom, jedno od drugog udaljeni nekoliko državnih granica. Vjerovatno oboje uplašeni, za zdravlje, a i za budućnost općenito, što pokazujemo bodrenjem onog drugog. Ništa zato. I na taj način se uspijevamo dotaći tema koje se čine još važnijima u trenutku kad stvarnost sve manje liči na onu dojučerašnju. Razgovaramo o sposobnosti nesreća da nas zbliže, o važnosti priča koje umiruju, o moći umjetnosti da nas utješi i izbavi iz crnih misli.


Tamara Zablocki: „Vođa“, nova predstava na repertoaru Narodnog pozorišta u Sarajevu, krenula je od tvoje ideje da napišeš dramski predložak po motivima „Velikog diktatora“ Charlieja Chaplina. Od Chaplina si, kako kažeš, učio pisati, iako je riječ o majstoru nijemog filma čije sredstvo nisu bile riječi. Chaplinove filmove navodiš i kao neizostavan dio umjetničkog odgoja kćerke. Čemu nas, bez obzira čime se bavili, sve Chaplin uči i zašto je ostavio takav trag na tebe kao pisca?

Almir Imširević: Chaplin je među slikama mog djetinjstva. Znate, kao one mutne, loše kadrirane porodične fotografije, iza kojih stoje prelijepe priče. Njega vidim kao petogodišnjak; nedjeljno je jutro, mati napravila doručak, miriše opeglana posteljina, otac pjevuši iz kuhinje, brat i ja, ležeći na podu, gledamo televizijski program. „Zimski bioskop“, tako se zvalo. Tu sam prvi put sreo Chaplina, Beatlese, Luke Skywalkera... I svi su ostavili trag, danas to znam. Sa Chaplinom se nisam prestao družiti 40 i kusur godina, zbližili smo se, znam mu tajne i znam mu mane, kao svakom dobrom prijatelju. Lako je prepoznati njegov talenat, vidjeti genijalnost u njegovoj režiji, biti nadahnut njegovim koreografijama, smijati se mudrim gegovima, suosjećati sa njegovim junakom... Meni je najvažnija njegova sposobnost pružanja utjehe. Znam da je to filmskim i književnim kritičarima besmislica, nebitan detalj koji ne ulazi u polje njihova zanimanja; za mene su stvari jednostavne, gdje je čovjek, tu je i potreba za utjehom. Od Gilgameša do Skitnice stvari se nisu puno promijenile. Zato ja često naglasim kako mi je inspirativna ona rečenica iz Chaplinovog filma, poslije koje nijemi junak prvi put progovori, tj. zapjeva. „Sing! Never mind the Words!“, kaže mu djevojka u koju je zaljubljen i Chaplin je posluša. I mi bismo trebali. U izmišljenom jeziku je utjeha?!


Chaplinov „Veliki diktator“ satirična je kritika nacizma. Kako ovo djelo korespondira s nama danas? Zašto i kako ti je film iz 1940. poslužilo za dramski predložak postavljen u sarajevskom teatru 2020. godine?

Još dvadesetih godina prošlog vijeka Chaplin je napravio kućni video u kojem ga vidimo kako se igra sa balonom/globusom. Dakle, koreografija je bila spremna, čekao se samo diktator. I, naravno, pojavio se. Chaplin počinje pisati scenario za „Velikog diktatora“ nekoliko godina prije rata, ne predviđa, samo pažljivo posmatra, razmišlja i stvara. On je još jedan dokaz kako sa umjetnošću treba biti pažljiv, baš kao što je onomad Danilo Kiš tvrdio analizirajući „Enciklopediju mrtvih“ i vlastitu bolest. Ne znam i ne smijem više ništa tvrditi, to „danas“ iz tvog pitanja isuviše brzo se mijenja. Prije samo dvije sedmice, kada je premijerno izvedena predstava „Vođa“, mislio sam da znam u kom pravcu je okrenuta „oštrica“, koga kritikujemo, da je važno progovoriti o novorođenim diktatorima, a jutros, kada se i najgori među nama bude sa zaštitnom maskom i sa strahom od virusa, vidim da je opet potreban neko ko umije ponuditi utjehu. Chaplin je svoj film završio dugim monologom, naivnim i iskrenim obraćanjem čovječanstvu koje ga je – iznevjerilo. Zato sam u svom tekstu odlučio izbjeći taj i takav govor; moj junak ne drži govor. Predstava završava songom, novoaranžiranom starom škotskom melodijom, za koju sam napisao tekst. „Kraj svijeta“ je naslov, a ja svoje prijatelje tješim činjenicom da nikad ništa nisam „pogodio“. Najgori sam u „predviđanjima“, ne prepoznajem ni ratove, ni loše ljubavne partnere, grozan sam u najavljivanju kiše...


Ipak, ako kao „danas“ uzmemo ono što smo pod tim još do jučer smatrali, koliko mi danas (ne) uspijevamo napraviti paralelu između dešavanja tridesetih i četrdesetih godina 20. vijeka i svijeta koji svakodnevno gledamo oko nas? Kako ti izgleda slika svijeta u kojoj su normalizovani Donald Trump, Viktor Orban, Recep Tayyip Erdogan, zatvaranje djece u kaveze, izgradnja zidova i policijsko nasilje nad ljudima u pokretu?

Svijet liči na bosansku avliju. A ono što ja vidim kad kažem „bosanska avlija“ nikako nisu šadrvan, šimšir i džezva sa tucanom kahvom, već slika koju je bilo moguće zapamtiti u doba dok se putovalo, kretalo. Iz autobusa sam, prolazeći kroz našu domovinu, sa tugom i ljutnjom gledao neuredna dvorišta, putokaze koji su bez greške govorili da smo još uvijek u Bosni i Hercegovini. Nabacana starudija, pokvareni bojleri, neuredno složena drva, kesama uokvirene riječne obale, kuće bez fasade, balkoni bez ograda... I ne, nije u pitanju neimaština, već nekultura, bahatost, sebičnost. Unutrašnjost smo uredili, iz dijaspore smo donijeli najbolji namještaj, najskuplje ekrane, moderne uređaje, laptope, saune, vodene krevete, a prema vani, prema svijetu, ostavili smo smeće. To je naša lična karta. Slika koja nas predstavlja, to smo mi. A svijet počinje da liči na nas, njihovo smeće je najčešće u „digitalnoj“ formi, ali je i dalje smeće. Ograde i zidovi nam postaju sve veći, čvršći i sa sve opasnijim kičastim lavovima na kapiji koja je, uglavnom, zaključana. Ako postoji utjeha u ovome što nam se danas dešava, ja je vidim i u činjenici da je fašizam pogodno tlo za širenje virusa. On, fašizam, podrazumijeva masu, zombije koji tumaraju u hordama; skloniji je zarazi, jer zahtijeva „ujednačeno disanje“. Jedna pluća, jedan narod, jednog vođu. Ja sam na strani onih koji su spremni da budu u „ilegali“, u izolaciji, da iz samica uzvraćaju udarac, a da im je „šuma“ mjesto o kojem sanjaju, sigurna zona, slobodna teritorija.


U BiH, rekla bih, živimo satiru kao redovno stanje već godinama. Borimo se protiv antifašizma i protiv prevencije širenja virusa, a da nisam sigurna je li uopšte riječ o lapsusu. Koliku, u tom kontekstu, ima težinu satira na teatarskim daskama?

U sintagmi „naše vrijeme“ naglasak je uvijek na riječi „naše“. Ničeg posebnog osim što smo mi u njemu. Tuđa bol je, ipak, podnošljivija od sopstvene. Ako ste normalni, i sa bar malo talenta, satira se pojavi i kada je ne prizivate. Ona je naprosto logičan odgovor onima koji ne dozvoljavaju dijalog, koji izbjegavaju diskusiju, a nalaze sa na poziciji sa koje diktiraju određena pravila. Sa neznanjem ne treba u rukavicama, ono nije zarazno; treba ga iskorijeniti na najgrublji način. Pozorište ne smije ostati mjesto na kojem se okupljaju istomišljenici, naivni ljudi koji se međusobno tješe, prihvataju beznađe, a pričaju o revolucijama. Gradonačelnik neće doći u teatar, pogledati predstavu i javno priznati – da, glup sam, neobrazovan i bahat. Virus dijeli lekcije, izravno; kaže nam da trebamo stručnjake, naučnike, profesionalce. Ljude koji znaju raditi svoj posao, koji ga vole raditi i koji vole učiti, istraživati. Stare lekcije o virusima nisu dovoljne, treba izučavati dalje, zar ne? Naučnici i umjetnici su na istoj strani; to treba ljudima ponavljati, zaboravili su to. Baš kao što ateisti i vjernici, kako ih ja vidim, nisu sukobljene strane. Utjehu traže na različitim mjestima, na različite načine. Grubost ne pomaže. Abdulahu Skaki, i njemu sličnima, od srca želim dobro zdravlje i puno radosti u životu, ali i mudrosti da priznaju šta ne umiju raditi. Siguran sam da postoje oblasti u kojima bi čovjek poput njega bio mnogo korisniji. Rat nas je, evo ponoviću tu floskulu, trebao tome naučiti. Pred akciju, ili pred najjednostavnij vojnički zadatak, bez greške se zna ko treba da vodi, da izdaje naređenja. Hrabri i glupi nikad nisu dobar izbor.


Osobno se ne libiš kritikovati bosanskohercegovačke nacionalizme, „njihove“ koliko i „naše“, poteze vlastodržaca, imenovati podobne, a ne sposobne, kojih je u sferi kulture podjednako mnogo kao i u svim drugim područjima djelovanja jer BiH je pod opsadom stranačkih dvorskih luda. Kako se snalaziš kao nestranački čovjek, sposoban, a ne podoban?

Ne krijem ja svoje „simpatije“, i nadam se da ih je lako prepoznati. Želim samo stalno naglašavati kako u mojoj naklonosti „na lijevo“ nema ničeg neprijateljskog, blasfemičnog, izdajničkog... Ne izbjegavam javno podržati određene postupke nekih stranaka, ali neću ni prećutati očite gluposti i bahatost drugih. Ljudi vole pojednostavljene stvari, kao one koje im nudi, recimo, fudbal. Imate pravila, imate milion mogućnosti, ali imate i klub za koji navijate. Pravila su logična, mogućnosti čine ovaj sport privlačnim i nama koji o njemu ne znamo puno, ali navijanje – to je zamka. Nema preciznog razloga da navijate za jedan tim, a ne za drugi. Ponekad vas odredi mjesto rođenja, nekad prijatelji odluče umjesto vas, nekad se zaljubite u određenog igrača, boju dresa, navijate za klub koji je volio vaš pokojni otac... Problem počinje kada ista pravila primijenimo i na politiku, kada se na izborima pretvaramo u navijača, u „fanaticosa“ koji ne zna objasniti niti svoju najjednostavniju odluku i potez. Treba imati hrabrosti pa „izdati“ vlastite očeve, suočiti se sa njihovim zabludama, javno iznijeti njihove greške. Izabrati drugačije, bez straha. „Tucite svoju djecu kad počnu ličiti na vas“, rekao je Duško Radović i ja sam sretan – do danas nemam puno razloga da kažnjavam svoje dijete. Oni koji pokušavaju da joj nameću svoju sliku svijeta, oni trebaju biti zabrinuti. Njima neću oprostiti jer se moja kćerka, kada je imala desetak godina, vratila iz škole i uplakana mi priznala – „Tata, mene je stid ovog islama!“ Naravno, islam je u njenoj dječijoj glavi nosio lice nervozne i nestručne nastavnice, koja nije znala da mladi ljudi pažljivo slušaju, čitaju između redova. Na ovom mjestu prihvatam da me gomila kritikuje, napadne, ali tog dana sam kćerku utješio jednostavnom i iskrenom rečenicom: „Ljubavi, i tata je islam!“


Tik prije nego što smo svi završili u samoizolaciji, počeo si raditi i na predstavi „Čovjek ptica“, koju po motivima sjajnog Inarrituovog „Birdmana“ pripremate u sklopu projekta Moje pozorište. Priča o glumcu snimljena u pozorištu s filma prelazi u pozorište, teško mogu zamisliti zanimljiviji radni zadatak za dramaturga. Kako izgleda rad na ovoj dramatizaciji, kakvo je tvoje čitanje „Birdmana“?

Nažalost, sa probama smo morali stati već nakon par dana. Radovali smo se tom radu, sjajna i inspirativna ekipa se okupila, gomila talentovanih glumaca zaljubljenih u priču o – glumcu. „Birdman“ je sjajno ispričana filmska storija, i baš u tome sam vidio najveći izazov i najveći problem. Naime, toliko je priča „mišljena filmski“, potpuno prilagođena tom mediju, a sada je trebalo pronaći način da je premjestimo u pozorište, u naš prostor. Ovakav rad vas natjera da detaljno istražujete. Ja zarovim u djelo kao u pozorišni fundus, preturam, isprobavam, kombinujem, čistim prašinu, divim se, otkrivam... Ponovo sam iščitao Carvera, ponovo se divio njegovom djelu, približio mu se. I, možda je najvažnije, ja sam uvijek bio zaljubljen u glumce, kao Cyrano. Znam da zvuči naivno, ali ta ljubav mi je omogućavala razumijevanje djela. Želim vjerovati da ćemo ubrzo nastaviti sa radom, da ćemo se ponovo okupiti i pronaći razlog da pravimo „Čovjeka pticu“. Nešto će u našem čitanju biti drugačije, u to nema sumnje.


S iskustvom dugogodišnjeg rada dramaturga i autora drama koje su zaživjele u velikim produkcijama od Sarajeva do Pariza i Istanbula, ali i s iskustvom profesora pisanja za teatar, imaš li još uvijek izazove u radu na predstavi? Čemu se najviše raduješ, a šta ti zadaje glavobolju? Na šta gledaš drugačije nego prije, recimo, 15, 20 godina?

Ljudi su ono što vas čini sretnim, ali i ono što vam donosi tugu. Teatar nije ništa drugo nego bavljenje ljudima, dakle pristajanje da budete vječno razapeti između sreće i razočaranja. Ja se još uvijek radujem istim stvarima, još uvijek osjetim uzbuđenje za vrijeme aplauza, i što je bitno naglasiti, uživam kada je namijenjen drugima. I na premijeri „Vođe“ osjetio sam isto, bio sam na rubu suza dijeleći uzbuđenje sa mladim glumcima kojima je ovo bila prva premijera u životu. To osjećanje nosim od večeri kada je u Pozorištu mladih prvi put izvedena moja drama „Kad bi ovo bila predstava...“ Sjećam se da me je na kraju predstave, za vrijeme aplauza, Nermin Tulić pozvao da se popnem na scenu i poklonim pred publikom. Izašao sam iz „cyranovskog“ mraka i stao na scenu; u publici su bili moja majka i brat. Otac je umro samo par mjeseci prije toga, a ja sam tog trenutka naučio da je u pozorištu važno i – koga nema u publici. Vrati mi se taj osjećaj na svakoj predstavi, i nema u njemu ničeg lošeg, samosažaljevajućeg; ono je tek mali podsjetnik. Uozbilji me i iznova kaže koliko je teatar ozbiljna i važna stvar. Dugo sam sanjao o projektu koji bi omogućio da predstave igramo po kućama ili u prostoru koji podsjeća na ispovjedaonicu. Glumac i gledalac, jedan na jedan. Bilo je teško organizovati, tehnički obezbjediti i finansijski opravdati takve poduhvate, ali evo, danas se čini drugačije.


Razgovaramo u vremenu samoizolacije usljed širenja virusa SARS-CoV-2, pa moram pitati i kako se snalaziš u samoizolaciji? Pisanje jeste samotnjački posao, ali teatarski ljudi najčešće ipak nisu samotnjaci...

Neki dan sam, možda nespretno, jednom novinaru rekao da kada si pisac, svijet sa virusom se ne razlikuje puno od onog bez virusa. Valja to dodatno objasniti. Naime, nisam veliki putnik, rijetko se pomjeram iz Sarajeva, a svoj stan ne vidim kao zatvor, već kao prijatno utočište. Hipohondar sam, pa svakodnevno pronađem razlog za zabrinutost, ali imam i veliku biblioteku, maštovito dijete i razigranog psa, pa brzo popravim držanje i misli. Snimio sam video klip na kojem čitam odlomak iz svog romana na kojem radim, postavio ga na Facebook i pozvao prijatelje da urade slično, da jedni drugim govore, čitaju, pjevaju. Jer, jasno je, bićemo željni jedni drugih, tuđe blizine i razgovora. Riječi na papiru nam nisu dovoljne. Pozorište to tvrdi stoljećima, zar ne? Na nagovor prijateljice napravljena je Facebook grupa „Pozorište u kući 2020“, i tu se već okupio veliki broj ljudi, postavljaju zanimljive, inspirativne i, da, utješne snimke.


Da, ako ima nešto dobro u pojavi SARS-CoV-2, to je da nas je podsjetio koliko je umjetnost utješna i važna, iako joj se u kapitalističkom poretku stvari neprestano spočitava beskorisnost: ljudi se okreću muziciranju, pjevaju i sviraju sa svojih balkona bodreći jedni druge, teatarske kuće i filmski arhivi nude svoje uratke online, što veseli, vraćamo se knjigama u nastojanju da ne svisnemo od viška epidemioloških informacija. Zašto su nam potrebne krize da bismo uvidjeli važnost umjetnosti za krepkost duha čovjeka i šta učiniti da svijest o njoj zadržimo i jednom kad sve ovo bude juče?

Nesreće su uvijek zbližavale ljude. I tako treba da bude, tako će uvijek biti. Dok nauka radi svoj posao, traži odgovore na njoj znanim mjestima, mi ostali čeprkamo po nama dostupnim utjehama. Religija i umjetnost idu zagrljene, rade ono što najbolje znaju. Pričaju priče. Pričama se uspavljuje i umiruje, a ne naučnim konstatacijama o ljekovitosti sna. Nadam se da će ovo vrijeme izroditi ne samo lijek protiv virusa, već i mudre misli, lijepu poeziju, divnu muziku, pametne romane, privlačne drame. Želim vjerovati da ćemo ovo stanje iskoristiti kao mikroskop, ili bar kao dvogled, te da ćemo bolje pogledati svijet oko sebe. Ne ispred sebe, već oko sebe... i u sebi.


Za kraj, možeš li našim čitateljkama i čitaocima preporučiti svoj izbor filmova, knjiga i muzike za prekraćivanje dugih dana u kući?

Suvišno je preporučivati naslove koji su ljudima danas nedostupni. Dakle, nećete pogriješiti ako uzmete prvu knjigu sa police, vratite se lektiri, čitajte klasike, čitajte knjige onih autora koje ste mjesecima odlagali sa strane i ostavljali za neka druga vremena. Druga vremena su došla. Čitajte enciklopedije, bajke, a najviše poeziju. Molitva i poezija su „od dva brata djeca“. Dajte šansu muzici koja vas je nervirala, koju niste pokušali „shvatiti“. Pustite sebi jazz, poslušajte Dvoržakovu „Humoresku“, plešite uz Ed Sheerana, pjevajte sa Damirom Imamovićem, isplačite se uz seriju „Kako sam upoznao vašu majku“, smijte se uz Chaplinove filmove... Za one tvrdokornije, za namćore, i za hipohondre, pokušajte naći priču Antona Čehova „Opklada“. Priča je to o ljudima koji raspravljaju šta je prihvatljivije – smrtna kazna ili doživotna robija. Čehovljev junak prihvata izazov i pristaje biti dobrovoljno izolovan, zatočen u samicu u kojoj su mu dostupne knjige, hrana, muzika. Otkriću vam, priča ima sretan kraj. Pun utjehe. Želim nam svima još puno radosnih dana u kojima ćemo biti u stanju uraditi najjednostavniju stvar – zagrliti drage ljude.

Razgovarala: Tamara Zablocki

Prometej.ba