Amer Tikveša profesor je književnosti naroda BiH, završio je i Visoku školu novinarstva Mediaplan te magistrirao na Rodnim studijama. Koautor je čitanki „Svezame, otvori se!“ od petog do devetog razreda te autor zbirke priča „Taksi priče“. Prošle sedmice iz štampe je izašla i njegova druga knjiga „Ljetovanje u podrumu: priče o pjesmama“. To je ujedno bio i povod za razgovor u kojem smo se dotakli i drugih tema.


Franjo Šarčević, Prometej.ba: Prije nekoliko dana iz tiska je izašla tvoja knjiga „Ljetovanje u podrumu: priče o pjesmama“. U trećoj od ukupno 18 priča, na jednom mjestu usputno ističeš stih „Naše pjesme svi neka se plaše“ iz pjesme „Druže Tito, mi ti se kunemo“ u izvedbi Zdravka Čolića, ilustriravši njime „nepresušnu potrebu za sijanjem straha od sebe“. Ko su pjesnici kojima se baviš u ovoj knjizi i ima li među njima i u njihovom stvaralaštvu potrebe za sijanjem straha od sebe u ime kolektivnog „mi“?

Amer Tikveša: Svi su s našeg govornog područja. Izuzetak su Franc Prešern, koji je pisao na slovenskom, Enver Đerćeku, koji je pisao na albanskom, ali je samog sebe prevodio i prepjevavao na srpsko-hrvatski, i Aco Šopov, koji je pisao na makedonskom i srpsko-hrvatskom. Dakle, to je prostor bivše nam zemlje, Jugoslavije. Bilo je kod pojedinih pjesnika o kojima je u ovoj knjizi riječ i stvaralaštva koje je bilo patriotsko ili nacionalno-budničko, ali birao sam one pjesme u kojima toga nema ili one koje su opozit tome, ali sve one se na neki način reflektuju kroz situacije iz mog života ili života ljudi koji su mi bliski. Navedem neku pjesmu tih pjesnika, a onda ispričam priču koja je njeno ogledalo, koja funkcioniše kao priča, ali je istovremeno i narativna interpretacija te pjesme. Te pjesme nisu najbolje od svega što sam pročitao, one se ne mogu shvatiti ni kao meni najdraže, jer ne selektiram tako poeziju, ali su one koje sam iskustveno, ne samo čitalački, doživio.


Kako je ova zbirka priča nastala i kakve čitaoce traži? Jedna od recenzentica, Ferida Duraković, rekla je kako bi „mladim glavama ovakve interpretacije književnog teksta bile mnogo, mnogo zanimljivije od onih koje im se nude u našem (...) školskom planu i programu“. Očekuješ li da će knjiga doći do njih i bar nekome otkriti sve ono što književnost jest, odnosno što bi trebala biti?

Pa ja odavno imam ambiciju da napišem takvu knjigu. Nadam se da je ovo samo dio njenog ispisivanja, ne kraj. Želja se pojavila kad sam prije dosta godina, dok sam radio u školi, napisao priču o jednom svom času. Tema časa je bila „Veče na školju Alekse Šantića“. Đake je zbunila socijalna tema kod Alekse, ali i kršćanski kontekst. Ljudi se mole Bogu koji na njihove molitve ćuti. Jedan đak se iznenadio prvo činjenicom da je Aleksa kršćanin, a potom ga je uznemirio stih u kojem se kaže: „ćuti raspeti Bog“. Dijete je naviknuto na poslijeratni Mostar, u kojem su Srbi bili neprimjetni i bilo ih je malo, te znajući Aleksine pjesme koje su pune insignija islamske kulture Aleksu percipiralo kao muslimana, vjernika. Ja sam napisao priču, ona je sad u ovoj knjizi, i otvorio mi se taj način promišljanja o poeziji. Šta je svakom od nas neka pjesma ili neki pjesnik? Zašto nam znači ili zašto nam prestaje značiti toliko kad o njemu ili njoj nešto saznamo? Tu poezija postaje i stvar samopropitivanja i samospoznaje. Uglavnom, krenuo sam s tim prije otprilike dvije godine u dogovoru sa Selvedinom Avdićem, književnikom, urednikom Žurnala. Tekst po tekst, nastala je knjiga. Tekstove sam za knjigu u manjoj ili većoj mjeri sve izmijenio. Čitaoci kojima je namijenjena su svi koji vole poeziju, da je čitaju, tumače, pišu, zatim svi koji misle da žive u nekoj pjesmi, ali bi mi posebno bilo drago kad bi bar jedan nastavnik pokušao ovakav interpretativni model primijeniti sa svojim đacima ili studentima te kad bi čitaoci pokušali sastavljati svoje lične pjesničke antologije birajući pjesme koje su se reflektovale kroz njihov život. Postojeći interpretativni modeli premalo su intimistički. Oni su ili bubatorski, u smislu da se nešto kao takvo nauči, ili su u funkciji nečega van poezije, recimo ideologije.


Treba li otići odavde, pa makar i u Ukrajinu, kako kaže glavni junak iz jedne priče u tvojoj knjizi, ili ćeš kćerci ipak reći da ostane u ovoj zemlji, u kojoj njezini idoli umiru u siromaštvu, samoći i bolovima, kako si to naveo također u knjizi, pišući o Biseri Alikadić? Iskren da budem, bez obzira što znam za značajno mjesto koje ona zauzima u književnoj povijesti jednog od bh. konstitutivnih naroda, da nisam tebe čitao – na pitanje o tome gdje je Bisera Alikadić, dvoumio bih se da li je još živa ili pak živi negdje u Sjevernoj Americi...

Pazi, da je pameti, Bisera Alikadić bi zauzimala značajno mjesto u književnosti uopšte, pa ako bismo sužavali, onda u južnoslavenskoj, a onda i u onoj jednog naroda, gdje samo formalno zauzima značajno mjesto. Naime, kanonizatori bošnjačke književnosti su se sjetili da je lijepo u kanonu imati neke književnice, imaju svi, pa što ne bi imali i Bošnjaci. Onda imate prvu pjesnikinju, pa prvu ovu i onu, e Bisera je prva romansijerka. Međutim, njeni romani su podrivajući u odnosu na tradicionalne vrijednosti koje kanon promovira pa je tu došlo do nezgodne situacije. Gledaj da je spomeneš kao prvu, ali da se ona što manje čita. Mi, nažalost, nemamo neki feministički osmišljen kanon, kao i generalno kanone drugih svjetonazora i ideologija osim ovog nacionalističkog. Nekad mislim da bi bilo dobro da imamo, a nekad opet ne. Radi se o kompetencijama kanonizatora, kompetencije ne podrazumijevaju samo naučeno, nego i intelektualne sposobnosti na nivou većem od prosječnog i osjećaj za književnost. Kod nas se kompetencije za kanonizatore stiču na osnovu formalnog obrazovanja i ideološke podobnosti i nisam siguran da li se uopšte prononsijanti drugih ideoloških obrazaca, bar oni najglasniji, uopšte razlikuju po pristupu materiji od nacionalista. No, u svakom slučaju, ja sam taj koji će promovirati kad god budem u prilici i Biseru Alikadić, kao i sve druge pisce koje su politika i ideologija skrajnuli ili im nakazili djela kako bi tako unakažena emanirala one vrijednosti koje dominantna ideologija nalaže.

Što se tiče odlaska iz zemlje, moja kćerka je još mala da bismo o tom pričali otvoreno ili da bih joj pričao o težini života ovdje. Međutim, već je počela pomalo ispoljavati neke želje u vezi sa životom u nekim svjetskim metropolama, a ja govorim kako je to divno, kako je moguće, kako je poželjno i sve tome slično ne bi li joj se što prije odlazak pretvorio u jedan od životnih ciljeva. Naravno, može željeti da mijenja stvari ovdje. Ako si, naprimjer, borac protiv korupcije ili za ljudska prava, gdje ti može biti bolje nego ovdje, bilo da se želiš iskreno boriti protiv toga ili okoristiti pozicijom? Profesionalno možeš biti ovisan o vlastitom jeziku, onda odlazak nije pametno rješenje. Uzmi za primjer sebe. Ti si matematičar i medijski aktivist, urednik si portala koji propagira kritičko mišljenje. Kao matematičaru, nesumnjivo ti je bolje da odeš. Ovom drugom dijelu tebe bolje je da ostane. Ne sumnjam da bi se i u jednoj Finskoj moglo promovirati kritičko mišljenje, ali to ne bi bilo izazovno kao ovdje. Vidjet ćemo šta će biti, ali to da veliki broj poštenih, vrijednih, obrazovanih ljudi ovdje pati zbog neodgovornosti i zločinstava vlasti, to je činjenica i da ako si dobar, kako valjda svak normalan nastoji odgojiti vlastito dijete, velike su šanse da postaneš paćenik, i to je činjenica.

"Čitaoci kojima je namijenjena knjiga su svi koji vole poeziju, da je čitaju, tumače, pišu, zatim svi koji misle da žive u nekoj pjesmi, ali bi mi posebno bilo drago kad bi bar jedan nastavnik pokušao ovakav interpretativni model primijeniti sa svojim đacima ili studentima te kad bi čitaoci pokušali sastavljati svoje lične pjesničke antologije birajući pjesme koje su se reflektovale kroz njihov život"


„Manje bole odsijecanja/ Glava kad su uspavane“ završni su stihovi tvoje „Pjesme živih mrtvaca“koju donosiš u 15. priči zbirke. Meni kroz cijelo ovo desetljeće dolaze periodi – i upravo je počeo jedan takav – kad otrovnu i lažljivu stvarnost u kojoj živim (ili je to samo medijski posredovani simulakrum?) više ne mogu da probavim. Tada se na neko vrijeme „diskonektujem“ s društvenih mreža, veoma reduciram kontakte s drugim ljudima uopće, da bi nakon par godišnjih doba opet proradila potreba da se bude društveno aktivan i da se za nešto „bori“. I gotovo uvijek se ispostavi – na svoju štetu. Koliko često se ti umoriš od svijeta i poželiš li malo uspavati glavu? Ako ništa, da manje boli.

Ta pjesma je odgovor svima onima koji su žrtve autocenzure i koji je pokušavaju nametnuti drugima kao životno pravilo, u stilu: Nemoj, pusti, sebi ćeš naudit, zašto se zalažeš za bilo šta. Ja taj stav shvatam, razočarenja su ogromna, žrtve koje se mogu pretrpjeti zbog aktivizma također, zato mnogim ljudima kojima smeta zlo, podjednako im smeta i upozoravanje na njega jer budi u njima želju i potrebu da se aktiviraju a nemaju snage za to i onda ih kritički istupi aktivista uznemiravaju. Ili im je zona komfora mala, ne moraju misliti na to šta će sutra jesti ili kako će platiti režije pa ne žele da to dovedu u opasnost. Ja taj strah nemam, ali kao u onom vicu o filozofu, počeo sam se pitati, i to ne jučer, čemu sve to? S druge strane imam žal za nepovratno izgubljenim vremenom. Otud sam, mogu reći, smanjio svoj društveni angažman – a pod tim podrazumijevam dobrovoljno, besplatno trošenje sebe za opštedruštvenu korist. Nije to zbog toga što mislim da sam ja više vrijedan od društva, nego što sam sve manje siguran da li društvo želi to što mu aktivisti nude. Mislim na građanski, lijevi aktivizam u najširem mogućem spektru te riječi.

Mogao si biti zaveden da kreneš u rat, da pristaneš na privatizaciju društvenog, dakle i svog vlasništva pod pričom da to nije valjalo kad je svačije a da će eto sad valjati kad je nečije, u svakom slučaju ne tvoje. Sve si mogao do nekih granica, ali od prvih demokratskih izbora je prošlo 30 godina! Ne možeš 30 godina birati za sebe najgore a da to iz nekog razloga ne želiš. Možda imam moć da osvijestim nekoga da je nešto pogrešno, ali da mu mijenjam želje, nagonske, animalne reakcije, to nemam.

Sve je više stvari od kojih odustajem ako vidim da ih ne mogu sam i u relativno kratkom roku promijeniti. Ogromna je šteta trošiti vrijeme, naprimjer, na to šta je rekao neki političar, a nisi pročitao sva djela Dostojevskog. Krleža je bio, recimo, veliki polemičar. Ima li ikog da se sjeća imena ijednog od tih opskurnih likova s političke scene iz Krležinog vremena? Međutim, svi znaju za Krležu. Kamo sreće da je manje s njima polemisao, a više književnih djela iza sebe ostavio. Ipak, svi mi imamo te momente kad nam djeluje da je životno važno na nešto reagovati ili nešto uraditi što baš ne ide na ruku našim ambicijama i afinitetima ili nam možda može i naštetiti. Ja to radim sve manje, najčešće ukratko, kroz FB status, s izvjesnom dozom ironije, bez vjere da ću uticati na bilo šta, ili izlaskom na neki protest. Još mi se uvijek čini pomalo važnim pozicionirati se u odnosu na stvari koje nam opterećuju svakodnevnicu. Dati do znanja da ne pristaješ na laž, na prevaru, da nisi budala jer su očito neke stvari urađene sa sviješću da su većina ljudi naivne budale i da neće primijetiti. Onda se izjasnim da kažem ili da nisam ta većina ili da uvećam brojnost onih koji su prozreli laž, da pokažemo da nas u nekim slučajevima ima više koji su se spremni usprotiviti nekim djelima nego što su počinitelji tih djela mislili. Mada, opet ponavljam, sve manje. Malo je vremena, a namjeravam još knjiga napisati i raditi neke druge stvari koje će ostaviti dugotrajniji trag od samopredstavljanja u političkom/ideološkom svjetlu, jer ti angažmani rijetko kad dobace dalje od samopredstavljanja. Ponavljam, druga je stvar kad ti je posao da to radiš. Da budeš angažirani novinar, političar, profesionalni demonstrant i sl. Ti ljudi od tog žive i novac koji primaju kompenzira rizike kojima se izlažu. Besplatan rad, lično, radije posvećujem umjetnosti. To ne znači da u njoj nema angažmana, ali je umotan u dugotrajniju ambalažu i veće su šanse da kroz vrijeme trajanja te ambalaže nađe nekog sagovornika.

Razgovarao: Franjo Šarčević, Prometej.ba

Knjigu „Ljetovanje u podrumu: priče o pjesmama“ možete naručiti preko Prometeja (možete se javiti u inboks Facebook stranice Prometej.ba ili na mejl prometej.ba@gmail.com) ili direktno od autora.