Andrej Korovljev: „Prezirem sistem i borim se svim sredstvima protiv njega“
„...ali ja i nekoliko mojih istomišljenika ga ne možemo revolucionarno promijeniti“
Andrej Korovljev je filmski redatelj i nesalomivi panker. Po završetku studija u Londonu, vratio se u Hrvatsku i započeo profesionalnu karijeru. Režirao je nekoliko kratkih filmova, dokumentaraca, TV-emisija i muzičkih video spotova. Njegove reklame, dokumentarni filmovi i muzički video spotovi su dobili brojne hrvatske i međunarodne nagrade. Član je Društva hrvatskih filmskih redatelja.
Vanja Šunjić, Prometej.ba: Davne 1995. godine si otišao u London. Kako je taj grad izgledao jednom Puležanu, čija se država raspadala? Kako si fakulteta strojarstva zamijenio studijama film?
Andrej Korovljev: Te '95. je bila depresivna situacija u Hrvatskoj. Studirao sam strojarstvo i nisam se nalazio u tim studijama, više sam naginjao kreativnim stvarima. Prvo sam otišao u Amsterdam kod prijatelja, gdje je bilo mnogo mojih poznanika koji su, nezadovoljni situacijom u Hrvatskoj, otišli gore. Nakon toga sam odlučio da amsterdamsku hladnoću zamijenim onom londonskom. Multikulturalna londonska sredina, drugi koncept studiranja i njihova toplina, uprkos predrasudi da su hladni, tamo me održala šest godina. Po noći sam radio, a preko dana studirao.
London se, posljednjih godina, fizički i etnografski dosta promijenio i iskomercijalizirao, ali je karakterno ostao isti.
Godine 1999. režirao si dokumentarac o pulskim marginalcima „Una Storia Polesana“. Šta te nagnalo da radiš taj film? Kako je tada izgledao život jednog marginalca?
Taj film sam počeo raditi dok sam studirao u Londonu, jer preko dvomjesečne ljetnje pauze morali smo da živimo negdje i radimo nešto. Zato sam svako ljeto dolazio u Pulu. Pohađao sam kreativnu filmsku radionicu Imaginarna akademija, u Grožnjanu. To su bili rijetki zlatni trenuci regionalne filmske edukacije. Imali smo vrhunske predavače koje tadašnje institucije i akademija nisu mogle pružiti, poput Nenada Puhovskog, Rajka Grlića...Tako je nastala serija izuzetnih flmova, autora: Stanislava Tomića, Tomice Rukavine, Dalibora Matanića, Dane Budisavljević...
Tu se rodio film o marginalcima. Mahala zapuštenih kuća gdje smo snimali još postoji. To su bili ljudi koji nisu imali izlaz i bolju situaciju, te magrinalci koji su se svjesno isključili iz socijalnog života. Film je bio dokument vremena, živopisan i simpatičan, ali dosta uspješan i ujedno moj prvi iskorak prema dokumentarnim temama o marginalcima. I danas kad ga pogledam, ima novi pathos i možemo se referirati na njega.
Godine 2000. je izašao nagrađivani film „Godine hrđe“, koji govori o pulskom brodogradilištu. Gledajući film, stiče se dojam da se i prije 20 godina nazirao kraj Uljanika, zbog tranzicije, neuspješne privatizacije... Da li je Uljanik svjesno osuđen na propast i zašto? Da li to u ekonomskom, socijalnom, duhovnom i kulturnom smislu znači i smrt grada, pa i regije?
Za priču o antikorozivcima sam čuo još dok sam studirao i bio stipendist brodogradilišta, još devedesete. U to vrijeme, moji prijatelji su već radili tamo. Nekolicina poznanika mi je pričala o uvjetima rada u nekim preduzećima unutar brodogradilišta i šta sve ljudi rade kako bi preživjeli. U nekoliko navrata sam išao preko ograde da pogledam šta se tamo zaista dešava. Čim uđete, mirisalo je na to da neće dobro završiti. Vizuelni dojam je bio čemeran. Postojala je negativna aura i neki izrabljivački odnos, kao u predindustrijsko doba. Čim smo malo dublje zagrebali, iako smo dobili dozvolu da snimamo, objasnivši da snimamo film o gradnji broda, počeli su problemi. Shvatili su da ne glorificiramo velike brodove, nego da snimamo ljude koji ne bi radili taj posao da nisu primorani, pa smo na pola filma dobili zabranu ulaska u Uljanik. Na kraju smo uspjeli, uz pomoć medijskog i političkog pritiska. Na kraju je film pričao priču u godinama pred kraj milenija, koja liči na 1800 i neku. Imao je velike političke i ekonomske posljedice. Ta slika, uz štrajkove, probleme sa platama itd., Uljanik je pratila do potpunog sloma.
Ja lično nisam ni sumnjao da se priča o Uljaniku može drukčije završiti, poznavajući tu koruptivnu priču, te kontekst industrijske proizvodnje u Hrvatskoj. Šta se sve i kako radilo, Uljanik se dugo i žilavo držao na nogama. Svako ko kaže drukčije, ili je upetljan u to, ili laže.
Kako si došao na ideju da snimiš film o Tusti?
Odrastao sam uz muziku KUD-a Idijoti. Imali su često koncerte u gradu. Bili su pank heroji našeg grada. Kako sam postajao stariji, njihova muzika, poruke i tekstovi su imali veći uticaj na moje svjetonazore u formativnim godinama. Nisu se libili iznositi beskompromisne stavove. Bili su mnogo više od lokalne subkulture. Zbog toga sam krenuo u dugogodišnji projekat, da dostojanstveno napravim film s dušom i onim drugim (da sad ne psujem).
Kako je tada bilo svirati pank i biti pripadnik radničke klase, kraj svih oblika i formi roka, te zlatne mladeži, sinova i kćerki političara, činovnika?
Kad je pank nastajao, osamdesetih, postojale su samo naznake zlatne mladeži, ali mejnstrim je itekako postojao. No, te dvije scene se nisu dodirivale i ti ljudi nisu bili ideološki, pojavno i muzički kompatabilni, iako su organizatori po omladinskim klubovima spajali te ljude i puštali im nešto što su zbirnim imenom zvali rok. Ta dva paralelna svemira su funkcionisala zasebno, a pank je rastao i imao sve više publike. Jugoslavija je bila veliko tržište. Dolaskom devedesetih, svjedoci smo šta se dogodilo i koliko se urbana kultura izgubila; a koliko su šund, kič i cajke odgojile ljude, jer rok nije evoluirao u nešto drugo. Da nije bilo cajki, možda ne bi bilo rata.
Gdje je sve film snimao, ko je učestvovao u njemu i šta nam sve otkriva?
Film je sniman u Puli, Rijeci, Zagrebu, Kopru, Mariboru, Novom Sadu, Skopju, Sarajevu... imali smo mnogo sagovornika i sve je bilo opušteno. Film priča o Tusti, Idijotima i muzici unutar tri dekade postojanja benda. Na početku je to bio mali pulski bend u provinciji, a onda je nastala jaka i dominantna scena na području Jugoslavije, da bi se sve to prelomilo u devedesetima, kad počinje rat, sredine se zatvaraju, Tusta i Idijoti postaju državni neprijatelji, bivaju cenzurisani i zabranjuju im se svirke; zatim budu pred raspadom, ali se konsoliduju i opstaju i druga postava nastavlja svirati po regiji, sve do Tustine smrti. Bend je odmah nakon rata svirao u Beogradu i Novom Sadu i bio glasnogovornik mira.
Film pruža mnogo informacija i emotivnih stanja, o priči koja je obilježila jednu generaciju mog života.
Zašto je pulska muzička scena toliko tvrda, nema tu mekih nota, nema mejnstrima. Je li geografska otuđenost uzrok za to, način života, ili?
U Puli je bilo lakih nota, mekanih i pop bendova, ali se nisu uspjeli etablirati i postati dio scene. Svi osim Atomskog skloništa su egzistirali na lokalnom nivou. Tako je ostalo i mnogo sjajnih bendova koji nisu uspjeli, poput Problema, Golih jaja... ostali su u mikrosredinama i nisu predugo trajali. U posljednje vrijeme, Gustafima je uspjelo da se probiju. Pula je slijepo crijevo, nije protočan grad. Tamo dolaziš da radiš u Uljaniku, ili si turista. Probiti magično brdo Učke je dosta teško, ni Alenu Vitasoviću nije bilo lako... :D
Da li je u Jugoslaviji postojao fenomen angažovane umjetnosti? Kudaše u Jugoslaviji niko nije ozbioljno doživljavao, sve do incidenta u Italiji?
Na festivalu mediteranskih zemalja 1987. karabinjeri su prekinuli izvođenje pjesme Bandiera Rossa što je umalo izazvalo međunarodni incident. Osamdesete su bile jako angažovane, kroz muziku, film, teatar... I mejnstrim je znao šta radi s publikom i za šta ih regrutuje.
No, vjetar slobode je puhao i kanali sa zapada su bili otvoreni. Bili smo dobro upoznati šta se progresivno radi u svijetu. Išli smo u Italiju po ploče i instrumente. Val informacija koji nam je dolazio na svakodnevnoj bazi je ostavio traga kao i trendovi, pogotovu među studentskom, kulturnom, revolucionarnom i progresivnom mlađeži.
Elite i establišment nam to nisu zabranjivali, jer nisu razumjeli, niti su htjeli zakuhavati kašu sa buntovnom socijalističkom omladinom. Sve je bujalo, do devedesetih, kad se sve slomilo.
Za sebe kažeš da si stari panker. Kako danas živjeti pank, kako se otrgnuti od kapitalizma, konzumerizma i mejnstrima?
Svjedoci smo glazbene struje i novoprobuđenih ideja u kapitalističkoj zatupljenosti. Nemoguće je pobjeći od toga. Na ekonomskom planu je potrebno pokušavati izvući što ti ova zajednica nudi.
Ja u isto vrijeme radim komercijalne projekte i panker sam, kako ne bih živio na ulici i kako bih imao sredstava i mogućnosti snimiti filmove o panku i raznim socijalnim problemima. Prezirem sistem i borim se svim sredstvima protiv njega, ali ja i nekoliko mojih istomišljenika ga ne možemo revolucionarno promijeniti. Pank nije mrtav, hibernirao je, ali nikada ne spava.
Osim što režiraš dokumentarne filmove sa socijalnom i kulturnom tematikom, snimaš i reklame. Nije li to malo kontradiktorno? Da li je to odraz zbilje koju živimo, između želja i mogućnosti?
Stalno smo u kontradiktornosti, rastrgnuti između želja i mogućnosti. Od umjetnosti ne možeš preživjeti. Ni u doba mraka i odurnosti socijalizma se nije živjelo. (smijeh)
Proces snimanja filma traje predugo, a sredstva su tolika da ne možeš platiti račune i kupiti osnovne namirnice dok traje snimanje. Od budžeta za umjetnost se može napraviti samo umjetničko djelo, ne ostane ti novca za distribuciju i plasman. To je tako u kapitalizmu kod nas. Susjedi koji su dugo u kapitalizmu, imaju fondove za umjetnost i sistemsku podršku. Nije kapitalizam u svakom sistemu toliko loš, kao ovaj naš. Kod nas ga stvaraju oni kojima je umjetnost višak.
Koliko nam treba pank kao izraz bunta i otpora u 2019., 20 godina nakon raspada KUD Idijota i sedam godina poslije Tustine smrti?
Pankera nam nedostaje više nego ikad. Ne mislim tu na paradu bedževa, kožnih jakni i irokeza, koje dobro izgledaju u modnim magazinima. I tu ikonografiju kapitalizam je uzeo kao svoje oružje. Treba nam pank kao svjetonazor i ljudi koji znaju izaći na ulice i ne libe se svoje stavove iznijeti u medije, te stvoriti kritičnu masu, koja se zna boriti protiv sistema.
Film o Tusti
završava riječima prerano preminulog Ante Perkovića, autora Sedme republike.
Šta je nama danas Sedma republika?
Sedma republika je stanje svijesti i sistem vrijednosti koji gradiš za sebe, pokušavajući da se uklopiš u dehumanizirani svijet.
Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba