Antonela Marušić (Nora Verde) rođena je 1974. godine u Dubrovniku. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti. Prvu knjigu poezije Sezona bijegova (Sveučilište Split, 1994.) objavljuje kao studentica. Autorica je knjige Posudi mi smajli (Meandar, 2010.), romana Do isteka zaliha (Sandorf, 2014.) i knjige kratkih priča O ljubavi, batinama i revoluciji (Sandorf, 2016).

Jedna je od pokretačica feminističkog portala VoxFeminae, za koji piše i uređuje ga od 2011. godine. Sarađuje s nizom hrvatskih i regionalnih medija i portala koji se bave nezavisnom kulturom, medijima, književnošću, muzikom i ljudskim pravima. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.


Vanja Šunjić, Prometej.ba: Razgovaramo nakon globalne kampanje 16 dana aktivizma, koja nastoji da skrene pažnju na rodno zasnovano nasilje, a iza nas je i Međunarodni dan ljudskih prava. Koliko 16 dana aktivizma uistinu može educirati i senzibilizirati po pitanju rodno zasnovanog nasilja, a koliko samo daju privid odgovornog i solidarnog društva, koje iskazuje interesovanje za ovakve teme?

Antonela Marušić: Sami ste odgovorili na pitanje, svojim drugim dijelom. Solidarnost je, rekli su to mnogi prije mene, često prazan označitelj. Malo se i nedovoljno kritički razgovaralo o tome što doista jeste solidarnost i čemu ona služi. Poteže se i rasteže ta riječ u brojnim formalnim i neformalnim polemikama, crowdfunding akcijama. Različite globalne kampanje mogu ponešto senzibilizirati ljude za probleme rodno uvjetovanog nasilja, čak i kada su kratkoročne, ako se u razdoblju njihovog provođenja povede kakva ozbiljna rasprava ili istraživanje koje po završetku projekta ostane. Ako takvo što izostane, vrijeme i novac su potrošeni uludo.


Osnovni generator ove kampanje su mediji. Koliko oni mogu doprinijeti boljem i solidarnijem društvu? Jedno vrijeme si radila u komercijalnim medijima, koji imaju potpuno drukčiji pristup prenosu informacija od nekomercijalnih medija. Kako se osjećaš prilikom iščitavanja naslova u kojima mediji činjenice da su žene i sve manjine žrtve onih koji su većina i jači, svode na usputnu informaciju?

Mediji imaju svoju ulogu, ne samo u pukom informiranju ljudi o nepravdama i nasilju, već i u njihovoj senzibilizaciji za teme društvene (ne)pravde. Međutim, u kapitalizmu se ova namjena izgubila, a većina medija se promoviranjem nenasilja, rodne jednakosti i empatije bavi dominantno u segmentima koji donose neku novčanu/tržišnu korist. Ne želim za to kriviti svoje kolegice i kolege koji u različitim mainstream medijima zarađuju za kruh. Njihov utjecaj na medijske i kulturne politike je minoran, premda neki od njih nerijetko propuste iskoristiti priliku za neko manje ili veće narušavanje dominantnog medijskog narativa, no mnogi se trude i uspijevaju vlastitim zalaganjem i obradom teme naglasiti prave akcente u ovim i srodnim temama.


Pri izlasku iz mejnstrim medija počela si da radiš na nekomercijalnim portalima i nastavila da se baviš svojom književnom karijerom. Koliko danas sami sebi podilazimo nazivajući se freelancerima i slobodnim umjetnicima/ama, ili je poštenije da si priznamo da smo prekarni radnici/e?

Jasno, pošteno je da priznamo da smo prekarni, ali ta riječ je još uvijek nepoznata širem krugu ljudi, pa ja sama vrlo često posegnem za freelance odrednicom. Što se tiče izraza „slobodni umjetnik/ca“, u pitanju je prije svega termin koji koristi birokracija, a isti također unosi i dodatnu mistifikaciju umjetničkog rada, gdje se implicira da umjetnici i umjetnice slobodno stvaraju u kulama babilonskim, neometani od teškoća vanjskog svijeta i nesvjesni problema „običnih smrtnika“, a to je sve samo ne tako. Ono što želim reći je da je potrebno da prestanemo uspoređivati svu silu, u srži, prekarnih poslova, i stupnjevati ih po težini rada, izvedbe. Stalno čitam takve pokušaje u intervjuima i još češće društvenomrežnim komentarima znanih i neznanih. Naprimjer: imam kolege koji su službeno zaposleni, ali je njihov radni status u više segmenata nesiguran i svakog trenutka mogu dobiti otkaz i s ruba egzistencije pasti u siromaštvo.


Kome je najteže u ovoj konstelaciji odnosa i snaga i kako ujediniti sve naše borbe?

Najteže je onima koji su na bilo koji način izolirani, smanjeno mobilni, isključeni iz zajednice, bolesni, potplaćeni, opterećeni dugovima, umorni, bolesni, željni razumijevanja i empatije, sami. Naše borbe možemo ujediniti tako da kada god možemo govorimo iz vlastitih manjinskih iskustava, o vlastitim sistemskim nepravdama, da slušamo i uvažavamo jedni druge. I da smo spremni pokazati slabost, zatražiti pomoć i razumijevanje. Nekada i glasno, jer u buci koju proizvodi kapital nije dovoljno govoriti samo tiho, iako i šapat ima ogroman potencijal, ako odaberemo dobar trenutak.


Naše pluralno društva daje pravo samo odabranima na određeni status, iskustvo, sjećanje, pa čak i traumu. Kako promijeniti tu matricu u kojoj su i uživatelji prava i oni obespravljeni formatirani posljednjih 30 godina?

Ja više ne znam kako promijeniti te, kako kažeš, formatirane i zadane privilegije. Probale smo: različitim metodama, pristupima, intenzitetima. Za promjenu je potrebno više odricanja od različitih oblika komfora koji imamo. Mislim ovdje i na sebe, ne koristim zamjenicu Mi da bih popovala drugima. Hrvatska aktivistička scena i ljevica se u posljednje vrijeme nalaze u mnogim trvenjima, a većina tih konflikata potječe iz nepristajanja na odricanje od brojnih oblika komfora i osvješćivanja privilegija, te različitih odnosa prema političkom i aktivističkom organiziranju.

U svojoj knjizi O ljubavi, batinama i revoluciji kažeš da je neposluh Tvoj grijeh. Kome sve danas i zašto smeta neposlušna žena, koja nije stvorena samo da pati i obnavlja naciju? Da li ona više iritira muškarce, čuvare patrijarhata ili automizogine žene? Koliko žene na pozicijama učestvuju u učvršćivanju patrijarhata?

Smeta kapitalizmu i onima koji brane njegovu reprodukciju. Upravo zato neke od žena na pozicijama moći pristaju biti čuvarice ovakvog poretka. Svaki dan nam valja biti poslušnima jer ako bismo krenule_i prokazivati svaku situaciju izgubile_i bismo razum, čak i onda kada smo uvjereni_e da je doista u pitanju značajan i nedopustiv oblik nejednakosti ili diskriminacije. Zato smo prisiljeni_e „birati bitke“, a to za svakoga od nas nije jednostavno jer uvijek je mnogo toga što riskiramo, a jednom kad se uđe u polemiku – nema više natrag, nema utišavanja vlastitog glasa i povlačenja u autocenzuru. Da odgovorim na vaše pitanje: neposlušna žena smeta svima, a ponajprije čuvarima patrijarhata koji su zapravo psi čuvari kapitalizma.


Šta je danas sve književnost, a šta treba da bude? Može li književnost dovesti do neke vrste oslobođenja, ili barem vizije moguće slobode?

Književnost je danas uglavnom tržišna kategorija i u njoj smo prisiljeni učestvovati gotovo svi mi koji se na bilo koji način nalazimo u famoznom knjižnom lancu: izdavač, autor, tiskara, mediji, knjižare, kulturne institucije, čitatelji. Iz tog je kruga nemoguće pobjeći, no treba neprestano ojačavati prava dionika koji su u ovom lancu najslabiji, a to su prije svega autor i čitatelj, premda se često u nezavidnoj poziciji nalaze i izdavači.

Književnost jest moje oslobođenje, od prvog dana kada sam kao mala djevojčica čitanjem učila o svijetu oko sebe, a pisanjem se oslobađala osjećaja nepravde, zarobljenosti u patrijarhalnoj sredini i najvažnije – pozicije žrtve. Iako toga tada nisam bila svjesna, književnost mi je bila sve: u tim ranim godinama nisam imala prijatelje i prijateljice o kojima sam mogla razgovarati o „ozbiljnim“ stvarima koja su me zanimala i mučila. Književnost me nikad nije do kraja iznevjerila, iako se na nju znam (na)ljutiti i danas. Jednom sam je i na dugi rok napustila, unaprijed se pripremajući za romantični povratak, koji se 7 godina kasnije ipak dogodio. Književnost me ojačala da se pobunim, pokazala mi da imam šansu osloboditi sebe šutnje i trpljenja i da to može temeljito promijeniti pravila igre. Da ako emocije i misli pametno i srčano sabijem u riječi i rečenice, književnost može biti bomba za fašiste. Tog se nadanja nikad nisam oslobodila, iako su me mnogi uvjeravali da je književnost ponajprije lijepi predmet koji našu realnost čini ugodnijom, koji oplemenjuje i nudi zaborav od ružne svakodnevice. A književnost najmanje treba da bude ta pilula ili puška za uspavljivanje, jer tako na koncu najviše služi onima koji žele da se društvene nejednakosti nastave i produbljuju.


Kroz svoju književnost nastojiš dekonstruisati i demistifikovati LGBTQ veze, govoreći o emocionalnim, socijalnim, ekonomskim i svim drugim problemima u kojima se nalaze i homoseksualni parovi.

Zapravo, moja namjera nikad nije bila vezana za neku programatsku demistifikaciju LGBTIQ egzistencija. Nisam se jednog jutra probudila ili jedne noći pošla na spavanje s čvrstom mišlju: „Ja ću demistificirati naše živote!“, haha. Pisala sam iz točke iskustva bivanja lezbijkom i svega onoga što nosi takva egzistencija, a što nije svedivo samo na homofobno nasilje, već cijeli niz malih i velikih stvari koje naši životi donose. Prečesto i predugo smo se bavili samo homofobnim nasiljem, i na aktivističkom i na umjetničkom planu. Činili smo to jer nas je boljelo, jer smo bili ljuti i željni promjene, ali polagano dolaze autorice i autori koji pišu iz drugačijih uporišta i tema, iz gledišta žudnje, užitka, nekih drugih oslobađajućih iskustava. Takva književnost nosi dobitak za obje strane: i autorsku i čitateljsku. Ne želim reći da se ne trebamo baviti homofobnim nasiljem, da je to besplodno, no famozno širenje područja borbe je poželjno.


Trenutno završavaš novu knjigu. Koliko se ona tematski razlikuje od onoga čime se inače baviš? Je li proces pisanja uvijek novo iskustvo i šta Ti donosi u smislu spoznaja o temama o kojima govoriš? Tokom procesa rada na ovom rukopisu, jesi li ostvarila neku vlastitu slobodu?

Novi roman radnog naslova „Moja dota“ ponešto se tematski razlikuje od mojih prethodnih knjiga, no ipak se radi o referiranju na teme nasilja i položaja žena u našem društvu, ovog puta na život u patrijarhalnoj sredini južne Dalmacije u 80-im godinama prošlog stoljeća. U pravu si, proces je uvijek nekako nov i star. U pitanju je ponovno obračun sa unutarnjim nesigurnostima, ali i novi virovi adrenalina koje taj proces donosi. Proces rada na „Doti“ donio mi je dublji uvid u moje naslijeđe i odrastanje, pa na koncu i ovo što danas jesam. Zbližavanje s prošlošću, probavljanje traume i sjećanje na plemenitost i dobro koje sam ipak sačuvala.


Šta je za Tebe Sedma republika?

Sedma republika za mene je vrlo opipljiv prostor komunikacije, prepoznavanja, poštovanja između svih nas koji živimo na postjugoslavenskom prostoru, svjesni činjenice da su granični prijelazi izmišljena, politička i represivna strategija kontrole.

„Sedma republika“ je i naslov jedne od najljepših glazbeno-publicističkih knjiga koje sam ikada pročitala, autora Ante Perkovića, našeg divnog prijatelja s kojim nikada nećemo prestati razgovarati i sjećati ga se. Oprostite mi na ovoj patetici za kraj intervjua, ali sentimentalna sam prema svemu što mi znače ta knjiga, autor i ova sintagma koja je postala zajedničko dobro. Ukratko: Sedma republika je stvarna zajednica i ja je vidim kao svoje najvažnije utočište. Ona je moj stvarni dom.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba