[Boris Lalić bavi se knjigama i ljudima. Gotovo svaki dan u tom elementu možete ga susresti ispred Umjetničke akademije u Sarajevu. S njim smo razgovarali nakon takvog jednog susreta kada je Boris citirao Gogolja: „Prije više od sto godina jedan đavo bude istjeran iz pakla... - Ali pa ne, ta ne može to biti, kako đavola da istjeraju iz pakla? - Istjerali ga kao seljak što istjera psa iz kuće! Šta ja znam kako, mora da mu se prohtjelo učiniti kakvo dobro djelo...“]

Svašta bih te pitao. Šta ne bi da te pitam?

Ma može sve, ako naleti neko pitanje da ga ne mogu odgovoriti, reći ću.

Da ti pravo kažem, jer od neki dan te znadem, pitanja sam smišljao skrolajući objave na tvom fejsu. Ima li više književnosti tamo, na fejsu ili ispred Umjetničke akademije gdje prodaješ knjige ili ti se ona dešava posvuda pa i na biciklu?

Na fejsbuku slabo ima književnosti skroz, dominiraju neki drugi sadržaji, ljudi, čini mi se, lakše ostvaruju socijalni momenat preko crne hronike i najgorih vijesti iz svijeta, pa onda to i ide najviše. Ispred Akademije likovnih umjetnosti stvari već mnogo bolje stoje, tu se ponešto i desi čovjeku pred očima, a prodaju se knjige stare i nove uz najpopularnije cijene u gradu.


Treba biti svjestan kako ono što čitamo vrši na nas veliki uticaj i da se um može i pomračiti, jer nije svako saznanje prosvjetljujuće, ima dosta ljudi koji čine najgore stvari misleći da oni to tako u znanju


Pišeš li iz nužde ili iz ljubavi?

Volim pisati, a potrebu imam nekad veću, nekad manju. Ne bih rekao da me nužda tjera, prije će biti da me nužda tjera da ne pišem, jer nekad moram raditi malo i druge poslove zbog prokletih para, pa ne mogu od njih da se posvetim književnosti onako kako mislim da je ispravno, nemam kad. Iz nužde se piše samo zbog sebe, a ja sam malo više u fazonu da budem pisac za druge ljude, tako mislim.

Mnogo čitaš (s obzirom da većina uopće ne čita) i voliš isticati važnost klasične književnosti. Zašto i zašto misliš da je to bolje od čitanja produktā „domaćih šatro intelektualaca“?

Kao čitatelj knjiga iz raznih vremena shvatio sam da u ljudskom životu kao prirodnom i društvenom fenomenu postoje univerzalne i prolazne vrijednosti. Stava sam da saznavanje univerzalnog oslobađa čovjeka od prolaznog i u tome vidim istinsko ljudsko prosvjetljenje, a klasična književnost je odličan način da se to uprati, snimi, pa kasnije reprodukuje i u vlastitom životu, što da ne. Nemam ništa protiv da svako čita kako ko šta voli, s tim da treba biti svjestan kako ono što čitamo vrši na nas veliki uticaj i da se um može i pomračiti, jer nije svako saznanje prosvjetljujuće, ima dosta ljudi koji čine najgore stvari misleći da oni to tako u znanju.

Ako uzmemo da je književnost stvar duha, a ne kruha, što to govori o našem društvu koje s jedne strane 'kao' vjeruje u jednu od svetih knjiga, a ne vjeruje u knjige?

Naši ljudi, običan svijet, nisu po tome ni bolji, ni gori od ostatka Evropljana, jer i tamo su «najveći» vjernici slabi čitači, mahom su to sve brošurlije bez ijedne vlastite misli, a mi za svoj neknjiževni imidž ponajviše imamo zahvaliti našim državnim službenicima, koji nisu u stanju udesiti pristojnu fasadu na tom polju nego sve nešta budi bog s nama. Ima u našem društvu dosta ljudi koji čitaju ozbiljne knjige, samo takvi ne pišu prostakluke po društvenim mrežama, ne urlaju po ulici, ne prave belaja, pa ih niko ni ne vidi kako tiho i spokojno žive.

Šta su za tebe pozitivni aspekti življenja u Bosni i Hercegovini (svi samo govorimo, što li bože, o lošim), ne samo književni?

Ima ih mnogo. Naša je zemlja šarena i nudi nam mnogo toga na malom prostoru. Imamo planine, imamo jezera, imamo rijeke, ima i more ko pati od mora, imamo gradove i sela, pejzaž sad 'vaki, sad 'naki, klima isto, a ljudi su naši pitomi, dobroćudni i lijeni, kako i dolikuje istinskoj djeci jedne prirodno bogate zemlje kao što je Bosna i Hercegovina, gdje se ne moraš potući ni sa kim za čašu vode, ni za jabuku, ni za hljeb, jer sve to naši ljudi od srca daju ko ih god lijepo pita. Ima ovdje teške bijede i nesreće, što jeste jeste, ali ima i finih stvari koliko hoćeš, samo treba znati usmjeriti pažnju na njih. Osim toga, nerazvijenost zemlje nosi u sebi puno potencijala, jer sve se to treba razviti i hoće kad-tad, što znači da su istinski velika djela pred Bosancima i Hercegovcima svih vrsta. Zamislite samo kakvu će slavu požnjeti prvi domaći moćan političar kom uspije za rukom da ispuni sva svoja predizborna obećanja? Ljudi će se zaklinjati sa njegovim imenom.

Tabui našeg doba. Jesu li drugačiji od tabua prijašnjih vremena i šta ćemo s njima?

E nisam ti tu pametan, jedan dio mene vjeruje da je tabu dobar, a drugi opet tvrdi da o svemu treba pričati i raspravljati. Koliko sam uspio primijetiti od života, postoje neke stvari u njemu koje istinski imaju smisla samo kad se rade, a čim uzmeš o njima pričati iste sekunde se odaljiš od istine kao Zemlja od Sunca. Kad je nešto tabu u društvu, onda o tome pričaš krišom sa ljudima od povjerenja, možda mi je ta varijanta i slađa.

Imam dojam, možda griješim, da nisi mizantrop. Kako to uspijevaš, a izgleda da se sve urotilo u ovoj zemlji da ti dadne za pravo da to budeš?

Imam svojih momenata kad se naslađujem zamišljajući apokaliptične prizore po svijetu i đavola lično gdje žari i pali, a ja mu pomažem, ali u suštini volim ljude i nema mi ništa draže nego kad i oni vole mene. Rodio sam se usred nebodera od dvadeset spratova na Otoci, a sada živim na Alipašinu, gdje nas također u naselju ima kao mrava u mravinjaku. Mislim da nije bilo puno dana u mom životu da nisam svojim očima vidio barem 100-200-300 različitih ljudi, pa sam tako i zavolio. Država možda djeluje kao da se urotila protiv svojih građana, ali književnost je takva da njoj to u neku ruku i odgovara, jer sve što valja od toga govori na ovaj ili onaj način o ljudskim deverima i tegobama, nemaju dvije-tri poznate da su o sreći, znam da je jedna od njih Danteov „Raj“ i mislim da se za primjer uzima i ljubav između Kiti i Levina iz „Ane Karenjine“, koju za kraj pozdravljam sa porukom da se javi i meni malo, pa da i ja uhvatim kod sebe u knjigu kakvu planetarno popularnu damu.

Razgovarao: Hrvoje Vranješ