Claudia Heiss je voditeljica Odsjeka za političke znanosti na Institutu za javna pitanja na Univerzitetu Čilea gdje također radi kao istraživačica pri Centru za studije konflikata i socijalne kohezije. Između 2012. i 2014. bila je predsjednica Čileanskog udruženja za političke znanosti. Autorica je niza članaka i poglavlja u knjigama o ustavnim promjenama, politici u Čileu i povijesti političkih znanosti. Doktorirala je na Novoj školi za društvena istraživanja u New Yorku i magistrirala na Univerzitetu Kolumbija.


Nakon što je predsjednik Salvador Allende 11. rujna 1973. svrgnut u državnom udaru pod pokroviteljstvom SAD-a, na čelo Čilea došao je diktator Augusto Pinochet. Njegova vladavina obilježena je brutalnom represijom nad političkim protivnicima, u prvom redu socijalistima i komunistima, ali i instalacijom ultra-neoliberalnog modela koji se nastavio reproducirati i po povratku demokracije u Čile. Ustav donesen za vrijeme diktature, točnije 1980. ostao je čileanski Ustav i nakon 1989. i povratka demokracije. Iako je navedeni Ustav u posljednjih trideset godina modificiran, temeljne njegove postavke kada je u pitanju ekonomski model nisu bitnije mijenjane. Ipak, u zadnjih desetak godina te postavke značajno su poljuljane usljed velikih i intenzivnih protesta. Tako su u listopadu 2019. srednjoškolski učenici i učenice započeli proteste koji će privući sve deprivilegirane društvene grupe i koji će se pretvoriti u najveće proteste u povijesti Čilea. Protesti su rezultirali Sporazumom za socijalni mir i novi Ustav. Taj sporazum podrazumijevao je raspisivanje plebiscita o novom Ustavu za kojega je glasalo 78% glasača. Također, 79% glasača je biralo da Ustav piše ustavotvorna skupština koju će sačinjavati na izborima izabrani članovi. Idući mjesec, na izborima će se birati njeni članovi nakon čega će početi izrada novog čileanskog Ustava. Bio je to povod da razgovaramo sa profesoricom politologije sa Univerziteta Čilea, Claudijom Heiss koja je autorica knjige Zašto nam je potreban novi Ustav. Ujedno se zahvaljujemo Alejandri Leyva Gutiérrez koja je pomogla realizaciju intervjua.


Darko Vujica, Prometej.ba: Prije nego što počnemo razgovarati o protestima i ustavotvornom procesu, volio bih vas pitati jednu stvar koja ima veze sa starim Ustavom. Zanima me kako je Pinochetov Ustav uopće uspio toliko dugo trajati? Nezadovoljstvo dobrog dijela građana tim Ustavom postojalo je jako dugo. Mnoge društvene i političke snage zahtijevale su njegovu promjenu i ranije. Čak je i bivša predsjednica Michelle Bachelet tokom svog mandata izrazila namjeru za promjenom Ustava. Ipak, njegova promjena dolazi tek nakon dugotrajnih protesta i plebiscita. Zašto?

Claudia Heiss: Mislim da je ovo jedno veliko pitanje koje si postavljaju Čileanci i Čileanke i ono je dio kritičkog osvrta na našu tranziciju u demokraciju. Dugo vremena se mislilo da su snage lijevog centra, okupljene oko koalicije Concertación reformističke snage, ali da nailaze na određene institucionalne prepreke koje će s vremenom ispraviti. Utjecaj koji je na početku tranzicije imala Vojska počeo se smanjivati. Bitno je znati da smo mi napravili tranziciju sa Pinochetom kao vrhovnim zapovjednikom. Nije se dogodio slom vojnog režima, kao što je to bio slučaj u Argentini. Oružane snage nisu napustile politički život. One su promijenile svoju ulogu, ali su zadržale ogromne političke prerogative još uvijek imavši političku ulogu preko Ustava. Ustav je odredio da su Oružane snage garant institucionalnog poretka te da je njihova uloga garantirati i zaštititi demokraciju, onakvu kakvom je Ustav razumijeva. Pored toga, Oružane snage imale su specifičnu političku ulogu kroz Vijeće za nacionalnu sigurnost koje je bilo organ u kojemu je u njegovom izvornom obliku, Vojska imala većinu, pa čak i moć nad samim predsjednikom. Vojska je imala neke ovlasti koje su bile iznad ovlasti predsjednika, što je u bilo kojem demokratskom sistemu kontradiktorno temeljnom načelu demokracije, a to je da su Oružane snage podložne demokratskoj građanskoj vlasti. Ali toga nije bilo u čileanskoj tranziciji. Tako su stvorene Oružane snage koje su imale vrlo važnu i autonomnu političku ulogu preko Vijeća za nacionalnu sigurnost. Recimo to da predsjednik nije mogao smijeniti vrhovne zapovjednike.

Moj je dojam da se na početku tranzicije vjerovalo da će moć Vojske biti podvrgnuta demokratskoj kontroli te da će to omogućiti radikalnije promjene neoliberalnog državnog modela, koji je bio ono što je Vojska štitila. Oružane snage i institucionalni okvir ostali su tu da zaštite ekonomski model, model odnosa između društva i tržišta te između sindikata i stranaka. Političke odluke donosile su se po modelu koji se zvao zaštićena demokracija, ili tutorska demokracija, sa ograničenim pluralizmom. Mogli bismo reći da je to bio jedan sistem sui generis. Promjene nije bilo, prošlo je trideset godina. Kako kaže glavna krilatica mobilizacija: „Nije zbog 30 pezosa nego zbog 30 godina.“

Hoću reći, nije da nije bilo nikakvih promjena, bilo je važnih promjena; na primjer kod tema razvoda, abortusa, kulturnih i moralnih pitanja itd. Ta konzervativna crta koju su imale čileanske institucije ostala je jednim dijelom iza nas. Međutim, kod većine ekonomskih pitanja, taj model se vjerno održavao i mislim da nema nikakve sumnje da su u njegovom održavanju političke elite bili suučesnici. Riječju, sam Concertación (lijevocentristička koalicija predvođena Socijalističkom partijom, op. prev.) pravio je ideološke kompromise kako bi očuvao taj model. Umjesto da pomognu razvijati jedan više socijalni model, oni su čuvali neoliberalni model i sekundarnu ulogu politike te na kraju perpetuirali (ekonomski) model nametnut u vremenu diktature. Mislim da je to konačno generiralo krizu u Concertaciónu koji se smatrao najuspješnijom koalicijom u Čileu i koja je imala neka veoma važna postignuća; poboljšali su socijalne politike i održavali stabilnost, ali sa tridesetogodišnjim odmakom vidi ju se kao političku koaliciju koja nije bila na razini zahtjeva lijevog centra. Takvom joj se gleda jer je napustila agendu lijevog centra i postala vrlo važan saveznik poduzetnika i vlasnika kapitala.


Zašto je Concertación postao bitan saveznik kapitala?

To je dobro pitanje i na njega nije lako odgovoriti. No, činjenica je da je tome tako. Kada je Ricardo Lagos 2000. došao na mjesto predsjednika Čilea, bilo je impresivno na simboličkom vidjeti da se po prvi put nakon predsjednika Allendea jedan socijalist vraća u La Monedu (predsjedničku palaču u Santiagu op. prev.). Predsjednik Lagos tada je otvorio vrata La Monede kako bi ju građani mogli posjetiti. Palača je prije toga bila zatvorena. Posjete su vodili vodiči a otvorena su i vrata Morandé 80. To su bila vrata kroz koja je izvučen predsjednik Allende. On je napravio neke simboličke geste, napravio je i neke dobre stvari na polju zdravstvene zaštite, na primjer sa planom AUGE, koji se sada zove GES. Bio je to univerzalni plan zdravstvenog osiguranja i donesen je za vrijeme Lagosove vlade. Ali bilo je i velikih socijalnih rezanja, date su porezne olakšice poduzetnicima a monopol je postao dopušten. Poduzetnici su imali velike benefite od Lagosove vlade i čileanski poduzetnici ga zbog toga vole. I zbog toga, kako sam i ranije kazala, odgovor na to zašto su oni postali saveznici kapitala je vrlo složen. Dio tog odgovora su naravno i institucionalne barijere koje su zatekli. Tu je već bio veoma jaki Ustavni sud naslijeđen iz diktature koji je postao još jači za vrijeme Lagosove vlade u zamjenu za reduciranje moći Vojske, institucije stvorene za sprječavanje promjena. Ali, isto tako mislim da je postojalo uvjerenje kod nekih čelnika lijevog centra da je bolje promicati stabilnost i ne talasati previše, ne prijetiti poslovnom sektoru.

Na tome tragu, mislim da je kod njih došlo do napuštanja transformativne agende u socijalnom pogledu. Također, u vladi predsjednika Lagosa, ministar je bio Sergio Bitar, koji je bio i Allendeov ministar. On je za vrijeme diktature bio zatvorenik u jednom koncentracijskom logoru na jugu Čilea. On je bio taj koji je predložio model financiranja univerzitetskog obrazovanja kreditima umjesto javnim novcem. Zaduženost obitelji zbog pristupa obrazovanju je bila velika i to je nesumnjivo (bio) jedan od važnijih uzroka za rast prosvjednih pokreta od 2011. Jasno je da socijalna eksplozija iz listopada 2019. ima veze sa takvim modelima financiranja. Ne znam je li to kod njih bila ideološka konverzija, ali oni su zaista bili uvjereni da univerzalni zdravstveni programi nisu održivi i da je tržište korisno čak i za korištenje javnih resursa. Postoji još jedan element čiju su važnost uvidjeli analitičari lijevocentrističkih vlada u Čileu. To je činjenica da je njihova vladajuća koalicija bila previše široka. Concertación je sadržavao sve od socijalista pa do kršćanskih demokrata, kasnije i komunista. Jako je teško praviti transformativne političke agende sa političkim sektorima koji su toliko različiti. Tako su postali vlada koja održava status quo, a ne vlada koja je sposobna za reforme.


Pričajmo o protestima. Ti protesti iz listopada 2019. započeli su kao protest srednjoškolaca protiv povećanja cijene javnog prijevoza i pretvorili su se u najveće proteste u povijesti države. Pokušajmo ih rekapitulirati.

Početak izbijanja socijalne eksplozije ima svoje mjesto u tom tjednu prije 18. listopada 2019. godine. To je bio tjedan u kojemu je cijena javnog prijevoza porasla za 30 pezosa, što nije veliki porast. Tada su učenici Državnog insituta počeli da preskaču ograde na metro stanicama. O tome aktu se puno raspravljalo. Neki sektori na desnici govorili su da je to akt nasilja. Drugi, na ljevici, s kojima se ja slažem, govorili su da je to prije čin građanskog neposluha. Ne vjerujem da se preskakanje ograda podzemne željeznice može smatrati terorističkim napadom. Bio je to čin građanskog neposluha pred jednom nepravednom mjerom koja se i doživjela kao takva. Također, mislim da je socijalnu eksploziju iz 2009. važno uklopiti u kontekst cijele decenije konstantnih društvenih mobilizacija. U tom smislu, meni se čini nevjerojatnim to što su naše elite bile sposobne govoriti stvari poput onih da nitko ne dolazi na ta okupljanja. Supruga predsjednika Piñere je čak kazala da joj se ti protesti čine kao invazija Marsovaca. Oni zaista nisu mogli razumjeti šta se zapravo događa. To u osnovi pokazuje poziciju sa koje govore ti vođe. Univerzitetski profesori i profesorice sa Univerziteta Čilea, poput mene, gledali smo i doživjeli dugi niz godina intenzivnih društvenih mobilizacija. Ja sam na fakultet došla 2011. Baš u godini kada je započeo učenički i studentski prosvjed, i od tada nikada nismo kompletirali cijeli nastavni semestar. I reći za Financial Times nekoliko dana prije izbijanja eksplozije, kako je to učinio Piñera, da nema nikoga na protestima i da je Čile oaza mira, po mome mišljenju pokazuje njegovu potpunu nepovezanost sa stvarnošću. Ili pokazuje da zaista nisu ozbiljno shvatili godine vrlo intenzivnih društvenih mobilizacija koje su započele 2006. sa protestima srednjoškolskih učenika.

Te proteste započeli su djevojčice i dječaci koji su imali po 14-15 godina i koji čak nisu ni imali glasačko pravo. To je bilo za vrijeme prve vlade predsjednice Bachelet. Ti protesti su nazvani „pingvinska revolucija“. Bili su to intenzivni protesti u kojima se zahtijevao kraj profitnog obrazovanja i odabira srednjoškolskih centara. Srednje škole su mogle birati svoje učenike dobivanjem javnih sredstava. Kakav je (bio) naš sistem srednjoškolskog obrazovanja? Javno financiranje škola ima dva oblika: javno obrazovanje, gdje imamo škole koje su manje kvalitetne (zato što je diktatura uništila javno obrazovanje) i subvencionirano obrazovanje. Riječ je o mješovitoj formuli privatno-javno gdje se ostvaruje dobit, primaju vaučeri i gdje srednjoškolska ustanova po svakom učeniku dobiva dio javnih sredstava. Međutim, škole nisu obavezne da išta urade sa bonovima koje dobiju od države u svrhu unapređivanja obrazovne politike te i dalje mogu diskriminirati u odabiru.

Potom imamo paradoks koji je imao čileanski model, a to je financiranje za dobit i poslovne aktivnosti radi profita – javnim sredstvima. U Čileu je uspostavljen model tzv. „supsidijarne države“, uz jednu dosta posebnu koncepciju supsidijarnosti. Radi se o tome da se javni novac daje za ostvarivanje profita. Dakle, javne bolnice, na primjer, kada vide da su im kreveti dotrajali, mogu javnim sredstvima unajmiti krevete od privatnih klinika po cijeni koju privatne klinike naplate.

Onda, tu je apsurd sa porezima koje uplaćuju svi Čileanci i Čileanke. Ti porezi su strašno regresivni, jer se više od polovice poreza u Čileu ubire porezom na dodanu vrijednost u sektoru (obične) kupovine. I to je novac koje siromašna osoba daje državi kada kupuje tetrapak mlijeka, što čini većinu fondova ubranog poreza. S tim sredstvima država plaća privatne klinike kako bi one mogle profitirati. To je jedan naopaki svijet sa jednim strahovito regresivnim sistemom. I mislim da su srednjoškolci (koji čak nisu ni građani po Ustavu) ti koji su doveli u pitanje ovaj model, nakon svih ovih godina u kojima nije bilo strukturnih promjena po ovom pitanju. Na kraju, oni su tražili kraj ovakvog, na profitu baziranog sistema. Kazali su da javno obrazovanje ne treba služiti profitu i da srednje škole trebaju prestati sa svojim odabirom.

2011. počeli su protesti studentskog pokreta koji je bio ogroman. Milijuni ljudi su marširali po cijelom Čileu tražeći besplatno univerzitetsko obrazovanje. Uz to, stigao je čitav val društvenih pokreta, poput pokreta za pravo na vodu, za prava urođenika, za prava seksualnih manjina, protiv uništavanja okoliša i protiv instalacije termoelektrana, kao npr. instalacije termonoelektrane u Patagoniji. Također, 2018. feministički pokret napravio je veliku kolektivnu akciju na ulici i na određen način dao do znanja da kanali prenošenja društvenih zahtjeva u politički sistem ne funkcioniraju. Sve u svemu, prije izbijanja socijalne eksplozije 2019., za nama je bila kompletna decenija velikog institucionalnog kolapsa na svim nivoima.


Onda Piñerina vlada zajedno sa strankama iz Concertacióna i dijelom Frente Amplia potpisuje Sporazum za socijalni mir i novi Ustav. Bilo je to tri dana nakon najvažnijeg generalnog štrajka u posljednjim decenijama u Čileu. Mnogi kažu da je tim sporazumom zapravo spašen Piñera.

Pa, ne znam je li ga se baš spasilo sa namjerom da ga se spasi. Zapravo, mislim da je alternativa koju je Vlada imala jednostavno bila institucionalni slom. Odnosno, moglo se pozvati Oružane snage i napraviti svojevrsni puč i suspendirati vladavinu zakona. Razina nereda i nemogućnosti upravljanja bila je takva da je zahtjevala duboko djelovanje. I mislim da je bilo ispravno napraviti političko rješenje krize, bez suspenzije vladavine zakona. Suspenzija vladavine zakona mogla je rezultirati državnim udarom kao za vrijeme Pinocheta ili revolucijom. I u tom sukobu, u slučaju pobjede bilo koje strane –pobunjenih snaga ili Vlade – bilo bi ili krvi do koljena ili veoma velikog nasilja. Stoga mislim da je interes svih sektora bio pokušati izbjeći taj tip sukoba. To je, po mome sudu, bilo ispravno i za desnicu i za ljevicu jer je to bio način da se izbjegne građanski rat ili nasilni konflikt.


Prateći ustavotvorni proces u Čileu, čini mi se da je on pun zamki i ograničenja. Konkretno, mnogo se priča o normi o dvotrećinskoj većini koja će biti potrebna prilikom sklapanja sporazuma unutar skupštine. Ukoliko desnica dobije jednu trećinu i dalje će moći nastaviti braniti interese bogate manjine. Ta norma meni se ne čini toliko problematična iz perspektive političke normativnosti – jer jedan dokument kao što je Ustav treba imati što je moguće širi konsenzus – već više iz perspektive političke principijelnosti. S tim u vezi, mislim da bi sasvim legitimno bilo odbiti pregovore o dvotrećinskoj većini sa odgovornima za represiju i nasilje tokom protesta, a koji će na kraju proći nekažnjeno.

Ja to vidim malo drukčije. Mislim da su dvije trećine zaista velike i bilo bi puno bolje da imamo pravilo da se sporazumi moraju sklapati s većinom od tri petine ili drugom većinom koja nije tako velika kao dvije trećine. Ali mislim da je uobičajeno da ustavne sporazume donosi velika, a ne prosta većina. Mislim da je to ispravno jer je to temeljni društveni ugovor za koji je potrebno više od natpolovične većine. A kada ne bude bilo sporazuma o nekom specifičnom pitanju, bolje je da ono i ne bude u Ustavu. U starom Ustavu Čile se određuje kao poduzetnička država. Ja mislim da to nije većinsko mišljenje u čileanskom društvu i zbog toga ne bi trebalo biti u Ustavu. S ovim dvotrećinskim pravilom, jedna norma takvog tipa neće moći biti u Ustavu. Dakle, postoje mnoge stvari koje su kontroverzne i koje neće moći biti u Ustavu upravo zato što su kontroverzne. Tako će u Ustavu ostati samo ono oko čega će se poslanici moći složiti. I u tom smislu, dvije trećine za novi Ustav radikalno se razlikuju od dvije trećine koje se traže za modifikaciju onoga što se nalazi u (još uvijek) trenutnom Ustavu. To je zato što je do sada desnica sa vrlo malo glasova (sa manje od jedne trećine) mogla zadržati stvari koje je nametnula Vojska. Tome smo svjedočili u siječnju prošle godine. Tada je izglasano ukidanje privatnog vlasništva nad vodama iz Ustava. Prilikom tog glasanja, samo 12 senatora glasalo je za zadržavanje statusa voda kao privatnoga dobra nasuprot 24 senatora koji su glasali protiv. No, normu nije bilo moguće promijeniti zato što je za dvije trećine bilo potrebno 29 glasova. Mi dakle, imamo normu koja kaže da su vode privatno dobro, a tu normu je nametnula Vojska. Ona nije dogovorena. To je nešto što ide protiv zdravog razuma Čileanaca i Čileanki. Nametnuto je silom i samo 12 glasova bili su dovoljni da ta norma ostane u Ustavu. Takvih stvari neće biti u novom Ustavu. To neće moći raditi deničarska manjina, čak iako će prezastupljena; zbog problema koji su imale snage lijevog centra da zajedno nastupe na izborima i zbog izbornog sistema koji joj omogućava prezastupljenost. Ali čak i tako, desnica nikada neće biti zastupljena kao što je to bila u Ortúzarovoj komisiji koja je izradila Ustav iz 1980. Dakle, vjerujem da će u bilo kojem scenariju novi Ustav otvoriti političku debatu koja će voditi ka jednom demokratskijem putu koji nismo mogli preći od povratka demokracije. Iako se slažem s tobom da su dvije trećine jako velike i zahtjevne, mislim da nisu toliko dramatične i mislim da ne delegitimiraju u potpunosti način traženja političkih sporazuma za novi Ustav koji bi trebao stvoriti jedan demokratskiji politički sistem u budućnosti.


Da se još malo zadržimo na normi o dvotrećinskoj većini. Zastupnica Komunističke partije Čilea, Camila Vallejo predložila je da nova većina koja bude izabrana za skupštinu odluči o tome želi li zadržati tu normu ili ne. Šta mislite o njenom prijedlogu?

Razumijem je. Ona ima ima puno pravo kao zastupnica dati taj prijedlog. Posebno s obzirom na činjenicu da Komunistička partija nije ratificirala taj Sporazum. Komunistička partija Čilea nije potpisala Sporazum od 15. studenog i stoga ona nema nikakvu obavezu da ga slijedi. Mislim da bi bio loš znak da su stranke koje su potpisale Sporazum odlučile preskočiti to pravilo. Stoga mislim da je sa strane onih koji su ga potpisali korektno da se drže svoje riječi. Camila Vallejo kao predstavnica stranke koja nije potpisala Sporazum ima svo pravo da odbije taj sporazum i kaže kako ne može podržati tu normu.


Izbori su idućeg mjeseca. Šta očekujete od njih?

Mislim da smo u vrlo teškim vremenima. Nažalost, ovaj proces koji smo čekali toliko godina se poklopio sa pandemijom koja će stvoriti neviđenu ekonomsku krizu u Čileu. Imamo ekonomske rezove kakve nismo imali od povratka u demokraciju i koji nisu dali nikakve dobre učinke. Ranije je također bilo stezanja, naročito 2009., ali općenito, Čile je stalno ekonomski rastao. Imao je stope rasta od fanastičnih 7%. Te su stope ponekad bile skromnije, bile su 2-3%, ali čileanska ekonomija nije prestajala rasti. Danas se nalazimo u trenutku gdje možemo vidjeti fenomene koje nismo vidjeli jako dugo, „narodne lonce“ i gladne ljude, improvizirana naselja zbog problema beskućništva... U mnogim sektorima situacija je vrlo dramatična i mislim da je žalosno što ovaj konstitutivni proces – koji je nastao da bi se riješio problem socijalne nepravde – dolazi u vremenu kada država ima problem da zadovolji socijalne potrebe stanovništva kao rezultat ekonomske krize. Ali ipak, nadam se da je ovo tek privremeno stanje. Srećom, cijena bakra je dosta visoka. No, te stvari variraju i dio su problema u Čileu. Čile mnogo zavisi o cijeni sirovina jer nije imao politiku ulaganja u proizvode visoke dodane vrijednosti. Nije imao industrijsku politiku. U osnovi se posvetio izvozu sirovina, a to je imalo svoje posljedice. Ne samo zbog velike „ranjivosti“ usljed variranja cijena na međunarodnom nivou, već i zbog nerazvijanja tehnoloških kapacitata za preradu tih materijala. Postoji mnogo literature koja pokazuje da postoji korelacija između ekstraktivističkog modela razvoja i obrazovnih problema koje imamo. To je u konačnici i obrazovni problem, jer kako se čini, naš razvojni model ne treba obrazovane i kvalificirane ljuder jer se temelji na izvozu ruda i biljaka.


Mislite li da će novi Ustav proizvesti stvarne promjene? Konkretnije, hoće li sa novim Ustavom doći kraj starom ultra-neoliberalnom modelu?

Mislim da sam Ustav sam po sebi neće biti dovoljan. Ne vjerujem da je Ustav lokomotiva koja će nas odvesti na put drugačijeg modela razvoja. Ali vjerujem da novi Ustav može otvoriti prostor svakodnevnoj politici koja će to moći. Također, mislim da su glasovi koje su osvajali Ricardo Lagos i Michelle Bachelet bili glasovi ljudi koji su željeli mnogo dublje transformacije. Ljudi su nakon njihovih pobjeda govorili: „Mi želimo drugačiju politiku, drugi model razvoja, drugi model socijalne zaštite.“ Međutim, s institucionalnim okvirom koji nalikuje luđačkoj košulji, ti glasovi su bili beskorisni i nisu mogli proizvesti promjenu. Tako da, moja očekivanja idu ka tome da će novi Ustav odvezati pritegnute čvorove kako kaže Fernando Atria i omogućiti da politički procesi počnu proizvoditi promjene u bitnim pitanjima, kao što su pitanja rada, zdravstva, stambene politika, obrazovnog i mirovinskog sistema itd. Ustav po meni, kako sam kazala, neće sam po sebi generirati politički program, ali vjerujem da će otvoriti priliku da politički procesi krenu u jednom drugom smjeru.


Mnogo nezavisnih kandidata će se prezentirati na izborima za ustavotvornu skupštinu. Krajem prošle godine ankete javnog mnijenja ukazivale su na to da većina birača preferira glasati za nezavisne kandidate. Istina, sada se stvari čine drugačijima, ali u principu, koje zaključke bi se moglo izvući iz takvog raspoloženja dobrog dijela javnog mnijenja?

Da, danas ljudi ipak biraju glasati za članove političkih stranaka jer zapravo nemaju izbora. Mislim da su mobilizacije iz listopada 2019. bile antipolitičke mobilizacije i to predstavlja prilično ozbiljne probleme za demokratsku budućnost Čilea. Na tome tragu, mislim da imamo svojevrsni trijumf neoliberalizma koji pokušava suziti političke programe. Gremijalizam Jaimea Guzmána (jednog od glavnih ideologa Pinochetove diktature op. prev.), UDI-ja te ideologija koja stoji iza Ustava iz 1980. može se sažeti u par fraza: „Politika je loša“, „mi nismo političari“, „vladu trebaju činiti eksperti“... Kao da odluke koje donose „eksperti“ nemaju političku komponentu. Mislim da je ta ideja, nažalost, široko zahvatila građanstvo u Čileu. Te ideje su hranile, kako sam ranije rekla, neke političke elite koje nisu bile na visini zadatka u odgovoru na zahtjeve za društvenim promjenama koje su njihovi glasači zahtijevali. Tu „antipolitiku“ (i krizu političkog predstavljanja koja nadilazi Čile i koja nije ništa novo u cijelom svijetu) vidim kao prijetnju izgradnji pluralističkog i demokratskog projekta. Nažalost, mislim da to otvara put populistima koji nastoje suzbiti pluralizam i koji će jednostavno reći: „Ja predstavljam narod.“ Nedavno smo mogli vidjeti primjer gdje kandidatkinja Humanističke stranke, Pamela Jiles govori u korist smrtne kazne jer se dogodio slučaj brutalnog ubojstva jednog dječaka. Ona je govorila: „Smrtna kazna ubojicama djeteta.“

Kada je na dnevnom redu bila tema o povlačenjima penzijskih fondova od 10%, iznenada smo vidjeli mnoštvo ideološki nekoherentnih stavova. I mislim da će tu ideju da su stranke loše i da one traže samo svoj interes biti jako teško ispraviti. Jednostavno, demokratski sistem nije moguće izgraditi bez političkih stranaka i mislim da su političke stranke jedine koje mogu braniti stvari poput javnog dobra i općeg interesa, a ne samo privatnih interesa. Uz kritiku političkih stranaka i zahtjeva za socijalnom zaštitom, bila je prisutna i jedna vrsta ideje da postoje samo privatni interesi, da ne postoji javni interes i da ne postoji nešto poput javnog dobra. I u tom smislu imamo trijumf neoliberalizma. I to je vrlo antipolitički. A te stvari se neće riješiti konstitutivnim procesom, već drugačijom političkom reprezentacijom. Zato što postoji odgovornost političkih partija za to kako djeluju, postoji odgovornost institucija, izbornog binominalnog sistema i načina kako institucije funkcioniraju. Odgovornost stranaka je u tome što su postale strašno elitistične. Potpuno su se odvojile od svoje baze. 1989. stranke su imale ogroman socijalni legitimitet jer su njihovi lideri riskirali svoje živote kako bi obnovili demokraciju. Građani su se mobilizirali kako bi porazili Pinocheta a stranke su stečeni kapital izgubili u narednim godinama zbog pragmatizma lijevoga centra. Izgubili su ga zbog pretjeranog inzistiranja na stabilnosti, konsenzusu i zato što su prestali slušati čak i svoju vlastitu stranačku bazu. Stranke su se jako oligarhizirale. Ni sama stranačka baza, niti mladi ljudi unutar tih stranaka nisu mogli utjecati na odluke vrha. I mislim da ta distanca između baze i vrha, osim stranaka, pogađa i druge institucije političke reprezentacije.


Kako biste opisali odnose snaga pred izbore? Najprije, kako vidite poziciju tradicionalnih partija desnice i lijevog centra okupljenih oko koalicija Vamos por Chile i Lista del Apruebo?

Mislim da su to koalicije koje su izgubile mnogo društvenog legitimiteta. Kada se glasalo na plebiscitu, mišljenje ljudi iz tih sektora naišlo je na slabo uvažavanje kod građana. To se najbolje vidi u činjenici da je na plebiscitu za mješovitu konvenciju glasao veoma mali broj ljudi. Nitko nije želio mješovitu ustavnu konvenciju. Željelo se parlamentarce odvojiti od pisanja Ustava. Međutim, kada je trebalo mobilizirati glasove za ustavotvornu skupštinu, te iste organizacije su pokazale da imaju mnogo veći mobilizacijski potencijal od novih partija i nezavisnih kandidata. Oni još uvijek imaju infrastrukturu, mašinu, kako se u Čileu kaže, za mobilizaciju glasova, koja je još uvijek moćnija od drugih novih stranaka i nezavisnih kandidata. Ispalo je tako da svi govore da će glasati za nezavisne kandidate, ali na kraju će oni uzeti mnogo manje glasova nego stranački kandidati. Dijelom je tako zbog njihovog mobilizacijskog kapaciteta, a dijelom zbog toga što su same stranke izradile pravila igre. Drugim riječima, stranke su u Kongresu odobrile ovaj izborni sistem za ustavotvornu skupštinu i logično je da iz toga neće korist izvući nezavisni kandidati. Taj sistem odgovara strankama, pristran je, na štetu nezavisnih kandidata. Jasno, stranke su branile svoje interese, ali isto tako mislim da je koncepte nezavisnih kandidata pomalo teško „pobrati“. Nezavisni često govore da su protiv partija, ali nemaju jasno stajalište o tome šta će braniti u ustavotvornoj skupštini. Ima jedna lista nezavisnih koja se zove Nezavisni, ali ne i neutralni koja se čini dobro artikuliranom i dobro funkcionira. Kazali su da imaju svoje pozicije, ali osim njih, kod većine nezavisnih kandidata pomalo je teško znati šta zastupaju.


Donedavno, kako se izvještavalo, desnica nije imala podršku veću od 15%. Ankete joj sada daju više od 30%. Mislite li da desnica zaista može osvojiti više od 30 ili 35% glasova?

Mislim da čak i više! Na izborima za ustavotvornu skupštinu mislim da će dobiti više od 30%. U njoj će desnica također biti prezastupljena. Neće biti prezastupljena toliko zbog svoje snage, nego prije zbog izbornog sistema takvog kakav jeste. Desnica je stjerana u kut i boji se ustavnih promjena. Desničari se jako boje toga da bi mogli dobiti čavistički Ustav, da će se ukinuti privatno vlasništvo, da će Centralna banka izgubiti autonomiju i sličnih stvari. A to ih je potaknulo na donošenje pragmatičnih strateških odluka koje im idu u korist u elektoralnom pogledu. Taj im je strah pomogao da se zajedno okupe na vrlo širokoj listi; od krajnje desnice i Republikanske stranke Joséa Antonija Kasta pa do dijelova Nacionalne obnove koji su prilično centristički i bliski Kršćanskoj demokraciji. I to što idu svi skupa im omogućuje da dobiju dosta glasova i mnogo zastupnika. Valja reći da će pinočetizam i dalje biti prisutan u čileanskoj politici i društvu. Makar nije sva desnica pinočetistička. Tu su i pinočetistička i ne-pinočetistička desnica, ali nažalost, čini se da je pinočetizam danas ojačao zbog saveza sa umjerenijom desnicom.

S druge strane, na lijevom centru dogodio se jedan veoma težak identitarni sukob gdje dijelovi Široke fronte (Frente Amplio) ne žele biti povezani sa bivšim Concertaciónom, a posebno ne sa Krščanskom demokracijom koja je u njemu. Bilo je tu raznih lomova, a tome treba dodati i to da će se i nezavisni kandidati uglavnom boriti za glasove lijevog centra. Stoga će se glasovi na lijevom centru tako fragmentirati da će to dobrano naštetiti njihovoj zastupljenosti u skupštini. Dakle, ako je, na primjer, odnos snaga 70-30 za lijevi centar, taj će omjer u ustavotvornoj skupštini biti 60-40. Uzgred rečeno, od 80% glasova za promjenu Ustava na plebiscitu, nisu svi bili sa ljevice. Pogrešno bi bilo čitati zahtjev za ustavnim promjenama kao lijevi politički projekt.


Kako ocjenjujete šanse lijevih snaga?

Problem je sa Širokom frontom što je to koalicija koja se nije uspjela učvrstiti i koja ima krizu identiteta otkako je nastala. Tu je mnogo različitih grupa sa različitim identitetima. Mogli smo vidjeti da se jedna frakcija Široke fronte odvojila od njih zbog saveza sa Komunističkom partijom. Komunistička partija je jako stara partija sa veoma jakim političkim kapacitetima i pridružila se savezu sa Širokom frontom u koaliciji Lista Apruebo Dignidad. I to je dovelo do toga da se većina centrističkog sektora Široke fronte polako odaljava od projekta koalicije želeći ići vlastitim putem. Mnogo je grupa koje idu svojim putem i time prave fragmentaciju do te mjere da postaje teško razumjeti tko je tko na čileanskoj političkoj sceni. Ta razina fragmentacije, po mome mišljenju nažalost predstavlja gotovo nepremostiv izazov na izborima koji dolaze.

Nadam se da će u budućnosti srediti stvari da naprave jedan čvršći, širi i pouzdaniji politički projekt, a ne toliko personalistički. Jer, ponekad je teško razumjeti razlike među grupama koje su zapravo jako slične. Čini mi se da stvar nije u njihovim„iznimno“ različitim političkim projektima već da su razlike među njima više osobne, među vodstvom ili zbog konkurencije unutar vodstava. S druge strane, Komunistička partija je postala mnogo održivija i jača alternativa kao rezultat sve većeg „uljevljavanja“ biračkog tijela. To uljevljavanje je povezano sa odbijanjem davanja podrške snagama lijevoga centra koje su učestvovale u produbljivanju neoliberalnog modela i koje nisu napravile strukturne promjene u vidu reforme privatizacija koje su se odvijale u osamdesetima i nastavile se odvijati u devedesetima i dvijehiljaditima. Za davanje autocesta na koncesiju su odgovorne stranke iz Concertacióna, kao i za rast privatnog obrazovanja. Sve to otvorilo je prostor lijevom centru, socijaldemokraciji koja više nije gledana ni kroz Socijalističku partiju niti kroz PPD koje su imale diskrepanciju ne samo po pitanju političkog projekta, već i po pitanju procesa donošenja odluka. Taj način odlučivanja iza zatvorenih vrata je bio način kako se vodila politika u devedesetima i dvijehiljaditima. Zbog toga su imali krizu u vlastitim redovima jer je jedan sektor htio više socijaldemokracije, više građanske i društvene participacije odozdo prema gore, više otvorenosti, više transparentnosti, a takve stvari nisu karakterizirale Concertación. Dovoljno je bilo vidjeti kako je 2005. Lagosova vlada napravila ustavnu reformu. Tim povodom se nikoga nije pitalo ni za šta, baš ni za šta. Desnica i Vlada pregovarali su iza zatvorenih vrata i leđa potpuno okrenutih građanima. A predsjednik Lagos je smatrao da se dogodila velika demokratizacija, da smo svi braća i da smo prevladali podjele Ustava iz 1980. Takav način vođenja politike otvorio je novi prostor Širokoj fronti koja je željela kazati: „Mi ne samo da imamo pravi, istinski socijaldemokratski projekt, unatoč činjenici da lijevi centar također kaže da ga ima. Mi također imamo i drugačiji način vođenja politike, način razumijevanja politike odozdo prema gore i uz građansku participaciju, uz transparentnost.“ I to je ono što ujedinjuje stranke okupljene oko Široke fronte.

Razgovarao: Darko Vujica, Prometej.ba