Dado Ćosić rođen je u Bosanskoj Dubici, a od 1999. godine živi u Zagrebu. Na Akademiji dramske umjetnosti je diplomirao 2014. godine, nakon čega ostvaruje niz uloga na filmu i u pozorištu, koje mu donose brojne nagrade i priznanja. Neke od predstava u kojima su njegove izvedbe bile nagrađivane su Teškoće s izražavanjem, Ružičasta sanjarica, Ja i moji osjećaji, Tartuffe, a osim toga, Ćosić je ostvario zapažene uloge u velikom broju filmskih i serijskih projekata. Nedavno prvi put je igrao u monodrami, predstavi Franz autora teksta Tomislava Zajeca, u režiji Renea Medvešeka, koja je premijerno izvedena u Teatru &TD. To je istinita priča o Franzu Jägerstätteru koji je iznijevši prigovor savjesti odbio služiti nacionalsocijalizmu i Hitleru.

Prometej: Kako je bilo raditi na predstavi Franz i ponovo se vraćati u vrijeme Drugog svjetskog rata?

D.Ć.: Što se Drugog svjetskog rata tiče, sa monodramom Franz, koja je izašla 25. 10. u kazalištu &TD u Zagrebu, na najljepši mogući način sam stavio krunu na period bavljenja tim temama, nadam se, na neodređeni period. Tekst je napisao Tomislav Zajec prema motivima iz života Franza Jägerstättera, a predstavu je režirao Rene Medvešek. Bio sam, ako nevjernik to smije reći, blagoslovljen da sam imao takve suradnike i da su zapravo na neki način, kao što sam ja njih odabrao, i oni odabrali mene. Tomislav Zajec je napisao monodramski predložak jer mu se učinilo da bi to za mene bio dobar materijal, što je već neko čudo, zaista sam polaskan time da je autor poput Tomice Zajeca nešto napisao na mene. Ponudili smo tekst, u paketu sa mnom, Reneu Medvešeku koji je rekao da, što je drugo čudo. A cijeli proces je bio nježan, lagan, tih i predivan. To su igranja kojima se jako veselim i prostori koje se radujem otkrivati.


Šta si naučio iz ovog iskustva? Koliko te pomjerila priča Jägerstättera koji se pokušao oduprijeti nacizmu tako da nije želio otići u rat? Postoji li takvo nešto danas?

Mišljenja sam da se priče o velikim ljudima koji su činili velika djela moraju pričati, da bi nas podsjetile da su velika djela moguća. I da svatko od nas ima potencijal da bude veliki čovjek. Edith Stein, koju citiram i u predstavi je napisala: “Tek kad napustite ovaj svijet stječete snagu da ga mijenjate.” Ali svoj život i živote ljudi koje svakodnevno susrećemo imamo priliku mijenjati svaki dan.


Nedavno si gostovao u Sarajevu sa predstavom Braća Karamazovi u režiji Olivera Frljića. Je li postojala razlika u recepciji sarajevske publike u odnosu na onu zagrebačku, gdje je predstava postavljena?

Nisam osjetio neku bitnu razliku u percepciji sarajevske publike u odnosu na zagrebačku. Nama je gostovanje na Mess-u bilo prvo gostovanje uopće s tom predstavom tako smo bili uzbuđeni oko adaptacije i novog prostora. Međutim, Oliver je napravio zajedno s nama jako čvrstu strukturu, čini mi se bi se ona teško, u prebacivanju u bilo kakav prostor, mogla raspasti. Ono što je svakako velika čast jest da je predstava selektirana za samo otvaranje Mess-a. Međutim, tu je jedan problem. Nakon same ceremonije otvaranja parter se poprilično ispraznio. Tako da mi se čini da protokolarnoj publici, a nju čine velikim dijelom ljudi u političkim strukturama, sam čin pozorišta nije bio pretjerano važan koliko slikanje prije same ceremonije.


Koliko ti je važno što te Oliver angažirao u jednom ovakvom projektu; s jedne strane kultno književno djelo svjetske književnosti, a sa druge sva naša trenutna ovozemaljska nedjela?

Kako Oliver u zadnje vrijeme jako rijetko radi u Hrvatskoj, raditi s Oliverom i apsolutno genijalnim kolegama iz ansambla je prava poslastica. U tom smislu, ne bih se žalio niti da je bio drugačiji materijal. S druge strane, od kada radim u kazalištu i bavim se ovim poslom, ne sjećam se da je netko postavljao Karamazove. S te strane je to svakako uzbudljivo. Nema puno dramatizacija tog romana s kojima bi se naša predstava mogla uspoređivati. Zbog toga mi se čini da sud publike, koja poznaje djelo, jedino ovisi o prosudbama koje dolaze iz vlastitog imaginatorija. Svi smo, kada smo čitali, zamišljali te likove i živjeli s njima. Jedino s čime je moguće uspoređivati je plod vlatite mašte. Meni je to uzbudljivo.


Jesu li početne pozicije važne za ono što jesmo? Dijelom i predstava postavlja to pitanje, a većini ljudi naše generacije traumatično djetinjstvo, rat i disfunkcionalne obitelji su opravdanje za ono što jesu, odnosno nisu. Kako je tebi formativno iskustvo pomoglo u onome što si sada?

Važne su onoliko koliko im mi damo na važnosti. Meni je dugo trebalo da shvatim koliko to neko minulo vrijeme, koje neminovno djeluje na nas, koristim kao opravdanje za postupke danas. Tek nedavno sam pročitao da naša svijest ne poznaje vrijeme, i da ono što je bilo nekada na neki način jeste i sada. Za mene je ta spoznaja krajnje pozitivna, jer mi omogućava da danas rješavam jučer. Ja svakako jesam sve to što je bilo, i sve je utjecalo na mene i oblikovalo neke moje obrasce. Međutim, ja mislim da su obrasci tu da se lome i da se mijenjaju i to je ta prekrasna snaga u nama, da sve može i ne mora biti. U zadnje vrijeme mi se kao najveća istina ispostavlja da sam ja ono što mislim, a to što mislim može biti apsolutno pod mojom kontrolom.


Jedna od uloga koja je obilježila tvoju karijeru bila je zasigurno i uloga Saše u filmu Zvizdan, Dalibora Matanića. Koliko ti je ta uloga pomogla da bolje razumiješ svoje iskustvo rata i odlaska iz rodnog grada, ili ti je to iskustvo rata pomoglo prilikom tumačenja uloge?

MIslim da je obrnuto, mislim da mi je besmisao rata pomogao da razumijem ulogu. Ali nisu se tu nužno morale otvarati pandorine kutije od 1991. na ovamo. Za mene je rat uvijek bio, i kada sam bio mali, besmislen i neshvatljiv. Ono čime me je zanimalo kod te uloge, jest koji je ulog, i kakvo je ostrašćivanje bilo potrebno, da nešto što je besmisleno, postane najvažnija stvar na svijetu. Sigurno imam nekih uspomena na takva zbivanja.


Ukucavajući tvoje ime u internetsku pretragu, prvo što mi je ponudilo, za razliku od većine glumaca gdje piše supruga, razvod, uloge, bilo je Dado Ćosić Srbin i Dado Ćosić roditelji. Šta nam ovo govori o društvima u kojima živimo i da li ćemo se ikada kao društvo izliječiti od PTSP-ja, depresija i vlastite nedovršenosti? Koliko uopće promišljaš o prostoru i vremenu u koje smo uronjeni?

Iskreno, mislim da ta potraga dolazi zbog toga što sam u seriji Predraga Ličine Nedjeljom ujutro, subotom navečer igrao lika kojeg su zvali Srbin. Bilo je to prije, čini mi se, 10 godina. Međutim, ta serija dosta dobro stari. Tako da i danas, zahvaljujući dostupnosti te serije na platformi HRTi i da ne kažem, torrentima, javljaju mi se neke nove generacije klinaca kojima je ta serija odlična, a ta generacija je odrasla na googlu.

Da li ćemo se ikada izliječiti? Pojam nemam. Ja hoću. Zapravo, mislim da jesam. Ali to je naporan (i plodonosan) rad, i ništa ne oslobađa kao oprost. Ustvari, čini mi se da još jedan korak ispred toga je ono stanje kada oprost niti ne postoji, jer ono čemu oprost stoji nasuprot, je potpuno izbjedjelo. Najodgovornije tvrdim, a mogu i elaborirati na zahtjev, da smo mi malo toga oprostili. Ja biram neki drugi put jer mi je taj poznat i dosadan.


Prostor, vrijeme i Srbin iz prethodnog pitanja me vratiše na fenomenalne uloge u filmovima Predraga Ličine. Radeći filmove Teleporter Zovko i Posljednji Srbin u Hrvatskoj, jeste li se plašili recepcije publike? Je li moguće kroz satiru i igranje sa žanrom otvarati važne društvene teme? Što najviše pamtiš sa tog snimanja?

Najviše pametim veselje i smijeh i Jadranku Matković koja u drvenim kolicima gleda ispred sebe u zelenilo i kaže: “U onom Zagrebu ko u logoru. Užaaaas!” Nisam se plašio reakcija, ja mislim da kada je nešto urađeno s ljubavlju i veseljem, da ta energija nekako prelazi s platna u publiku. Sjećam se također Tihane Lazović koja me gleda dok vježbam nešto što bi trebalo biti hod zombija i koja umire od smijeha i pita me “Dado, šta mi to radimo?” Svakom glumcu bi poželio da snima s Peđom. Veliki sam fan njegovog humora, i njegove satire. Ako želite dnevnu dozu toga, zapratite ga na Facebooku, vidjet ćete o čemu govorim.


U posljednje vrijeme sam imala priliku da govorim s nekoliko mladih glumaca koji su hvaljeni, nagrađivani i kao i ti probrani u najbolje glumce mlađe generacije. Šta realno to znači u vrijeme kapitalizma, hiperprodukcije, masmedija, trivijalizacije umjetnosti… Može li se živjeti od glume? Bi li mogao/htio biti freelancer bez stalnog angažmana u jednom kazalištu?

Radim u ansamblu, u Zagrebačkom kazalištu mladih, svakako meni oduvijek najboljem i najkvalitetnijem hrvatskom kazalištu koje njeguje vrijednosti ansambla u svakom smislu. To već gotovo da postaje brend, to je ono što ljude, tu govorim o kolegama profesionalcima iz regiona, najviše fascinira kod nas, kako njegujemo zajedništvo. U tom smislu stvarno mislim da za svaku ulogu koju sam napravio sam imao svesrdnu potporu kolega kojima sam bio okružen kao što mislim da sam i ja bio potpora drugima. Od svog posla se mogu i emotivno i financijski nahraniti, a s druge strane tu je sada neki fini kontinuitet rada kroz koji imam priliku svaki dan se i kao čovjek i kao umjetnik i kao kolega razvijati. Trenutno se ne mogu zamisliti kao freelancer.


Jesi li i kroz koje sve uloge imao priliku da odživiš dio našim generacijama nikad odsanjanog sna zvani Jugoslavija? Postoji li danas Sedma republika i šta ti znači?

Glavnina mog rada zadnjih godina počiva na temama Drugog svjetskog rata. Na mojoj je generaciji da se pozabavi i da barem za sebe riješi te traume i ne prenosi ih dalje. Jugoslavijom će se baviti neki novi mladi.

Kako je u svom romanu napisao divni Ante Perković, davno sam čitao, postoji, ali je na aparatima. Da li će se izvući, vjerojatno. Samo neka mine ova stoljetna kriza.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba