Foto: Sandra Šimunović/PIXELL


Damir Karakaš je rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskojm a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržavao sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Objavio je knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi, zbirke priča Kino Lika i Pukovnik Beethoven, romane Kombetari, Kako sam ušao u Europu, Sjajno mjesto za nesreću, Blue Moon, Sjećanje šume, Proslava i Okretište. Djela su mu prevedena na desetak jezika, nagrađivan je u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi u Zagrebu.



Vanja Šunjić, Prometej.ba: Svaku tvoju knjigu publika i kritika ocijene kao najbolju do sada. Tako je bilo i sa romanom Okretište u kojem si se literarno suočio s nasilnim i traumatičnim događajem u kojem si gotovo izgubio život. Koliko se samo iskustvo ispisivanja tog teksta razlikovalo od ostalih?

Damir Karakaš: Neki kažu da se gleda tko je kakav pisac po zadnjoj knjizi koju je napisao, ja mislim da baš i nije tako. Ali, istina je da mislim kako sam bolji pisac od svih knjiga koje sam dosad napisao i da je to ono što me na neki način tjera naprijed. I što znači za literaturu ovakav traumatičan događaj, najgori dan u mome životu; netko može preživjeti robiju Dostojevskog pa napisati loš roman, a netko može gledati pile kako se peče u pećnici pa napisati odličan roman. Tako sam se ja nekako osjećao dok sam radio ovaj roman, kao pile u pećnici.


Kako si izbjegao crnu nakon napada?

Pa izbjegao sam je u životu i romanu, ipak jedina vijest objavljena je u crnogorskim novinama, jer sam tamo trebao na neko gostovanje, ležao sam u šok sobi, pa šta da kažem čovjeku. Uglavnom, nisam htio da me razvlače po novinama, tako da je na moju sreću i nekim čudom sve nekako prošlo ispod radara, iako su moji prijatelji i neki ljudi iz kulturnih krugova znali. A u romanu sam je izbjegao na način da sam težište prebacio na jezik, jer za mene književnost ni nije nikad bila opisivanje događaja, nego u prvom redu jezik.


Jesi li ikada pomislio da roman može doći do napadača i šta će on osjećati dok ga bude čitao? S jedne strane, reklo bi se da ljudi koji čitaju Karakaša nisu baš nasilni, ali s druge, moguće da je napad motiviran tvojim dugim jezikom, kako to kolokvijalno kažu.

Prije sam mislio o svemu tome, sad više ne, nemam vremena za to, život ide dalje, ali kako se kaže u romanu, moj ožiljak to neće nikada zaboraviti. Ovo je roman i koji prekida s junačkom tradicijom moga kraja, i moji djedovi na nebesima ne gledaju dobro na ovaj roman, jer su tražili oko za oko, zub za zub. A u mom kraju, kroz povijest je najjače sjajila krv – takva je situacija da mi nikad za prvi, drugi ili ovaj zadnji rat ne govorimo onaj tamo je nekoga ubio, nego imenom i prezimenom tko je koga ubio i to se prenosi s koljena na koljeno. Odrastao sam uz oružje, još nisam išao u školu, a mogao sam učas rastaviti i sastaviti pištolj, koji je otac držao skrivenog u ormaru ispod mamine odjeće. S takvim mentalitetom sam želio raskrstiti u ovom romanu.


Roman je ispisan u ja formi iz koje progovaraš i kroz ostale knjige. To nosi određenu opasnost, jer publika voli da učitava i pravi poveznice s tvojim životom, ljudima i okruženjem oko tebe. Kako se nosiš s time? Jednom prilikom si demantovao svoju fikciju, kazavši da si izmislio svoj roman.

Da znam što se dogodilo, da mi je jasno, napisao bih o tome esej ili neki znanstveni rad, a pošto ne znam napisao sam roman, ali ta nejasnoća kako kaže Borges dobra je za književnost, u njoj se nalazi za književnost bogatstvo. Uglavnom, nisam htio raditi ovaj roman na način da pisac pliva u jezeru krvi, to mi je prvoloptaški, ovaj roman je i nastao kao plod dugotrajnog promišljanja kako ga napisati. Za njega je važna i jedna Handkeova rečenica koja postoji u romanu, a koja glasi: kasnije ću o svemu ovome tačnije da pišem.


Literarnu sliku vršenja nužde u posude iz kuće susrećemo i kod Handkea, koji ti je značajan kao pisac. Ne znam da li su njega nakon što je dobio Nobelovu nagradu u zavičaju natjerali da opovrgne bilo šta, a govorio je i nedopustivije stvari od toga. Očito je da je borba za preživljavanje univerzalna stvar, samo se razlikuje naše suočavanje s vlastitom bijedom.

Preko dvadeset godina imam zbog literature problema s rodnim krajem, od svih tih gluposti bi i robot dobio čir na želucu. Tri godine nisam zbog prijetnji bio u Brinju, a naravno nitko od tih ljudi nije ni pročitao roman niti čita moje knjige. Sad su se uhvatili tog lonca, sutra će nečeg drugog. Drago mi je da ni moji roditelji nisu na mojoj strani, tako su barem zaštićeni.


Uvijek kad promišljam o startnim pozicijama i svemu onome što smo, ili nismo mogli, ne mogu da se ne sjetim priče o tvom odrastanju u Lici, koje si pretvorio u komparativnu prednost i iz toga počeo da crpiš inspiraciju i oblikuješ svoj književni glas. Koliko smo žrtve i robovi vlastitih početaka, a koliko to koristimo kao izgovor za sve ono što smo mogli, a nismo?

Od malih nogu volio sam knjige, imao sam deset godina kada sam čuvajući stoku u planini pročitao Tolstoja, i knjige su me na neki način spasile, ali spašavaju me i dan danas, jer ako će nešto spasiti svijet, onda će to biti upravo čitanje i knjige. A rođen sam tamo gdje sam rođen i to ne mogu mijenjati, niti želim. Lika je kao topos jak formativni okvir moga identiteta i rada i od toga ne bježim, a moja literatura nastala je iz ljubavi prema rodnom kraju jer se ne može pisati iz mržnje. Nažalost, očito da je kod mene prirodna stvar da pisac bude u nesporazumu s okolinom.


Na Balkanu je uvriježeno mišljenje da dobra umjetnost nastaje iz traume i žala za prošlim, boljim vremenom. Je li to nepisano pravilo ili ventil kroz koji kanališemo vlastite traume, pa ako hoćeš i nezadovoljstvo? Ovdje je nekako sjebano biti sjeban, pa onda svemu tome treba dodati i šačicu glamura.

Iskreno, da sam mislio što tko o meni misli, već bih se objesio na prvo drvo. Pišem, želim ispuniti svoju sudbinu pisca, želim pisati što bolje.


Rijetko ko tvoje knjige čita u feminističkom ključu, iako tvoji likovi dolaze iz patrijarhalnog okruženja koje ih je oblikovalo i njihove osobine i postupci jesu svojevrsna kritika patrijarhata. Zašto je to tako? Postoji li muško i žensko pismo?

To možda i nije pitanje za mene, ali dozvoljam da moje knjige svatko čita na svoj način, što mi drugo preostaje. A istina, živimo u muškom društvu, svoje tri kćeri odgajam da budu hrabre, da se bore za svoja prava, ako muškarac neće da pere školjku da mu stave glavu u školjku i malo mu operu kosu. Šalim se, ali ne baš skroz. A što se tiče muškog i ženskog pisma, postoji samo dobra i loša literatura.


Često kritikuješ mlade književnice i književnike da malo čitaju, jer ne stignu od pisanije vlastitog. Zašto je to tako, budući da bavljenje umjetnošću i izdavanje knjiga na našim prostorima ne priskrbljava neke posebne benefite? Šta tebe tjera na toliku disciplinu i ustrajnost kada su čitanje i pisanje u pitanju? Ima li tu pomalo mazohizma, ili se držiš one Puškinove da je i trud talenat?

Pa možda zato jer je valjda pisanje najjeftinije, za sviranje moraš imati neki instrument, za slikanje kist, boje, štafelaj, a ako imaš malo hartije i plajvaz, ili laptop odmah si pisac. Ima stvarno sjajnih mladih pisaca, evo obratite pažnju na Suzanu Džuver iz Novog Sada, kakvu poeziju piše, a ima samo dvadeset i pet godina. Ima i onih drugih, koji samo pišu, šalju, čekaju ujutro u pet u liftu da vam daju svoje genijalne radove, a ništa ne čitaju, onda se ljute kad im kažete da ne forsiraju, da ne žure s objavljivanjem, da puno čitaju. A istina, ja puno radim, fanatičan sam, ali ako danima tražite neku riječ, a mora biti baš ta riječ, onda vam se na polici neka knjiga sama otvori i kaže vam baš tu riječ.


Kad vratiš film unatrag, Lika, Bordo, Pariz, Zagreb, Split… ulični svirač, karikaturista, novinar, književnik… šta je ono u čemu si se najkomfornije osjećao? Čemu se najčešće vraćaš u snovima i mislima? Hoće li Zagreb jednom postati premalo izazovan, ili si prosto harmoniku okačio o klin?

Imao sam te neka talente, crtao sam, još u srednjoj objavljivao sam karikature i ilustracije u poznatim novinama u Jugoslaviji, dao i neke intervjue, a tada nije kao sada bilo lako doći u novine. Svirao sam harmoniku, pisao, ali talenti su zajebani, ako ih ne realiziraš mogu se okrenuti protiv tebe i uništiti te, ja sam sve to na neki način ujedinio u pisanje. Osim toga, uvijek postoji opasnost da mi kad sviram harmoniku netko kaže, bolje da sviraš nego pišeš, haha.


Koliko si iz Francuske sa sobom donio discipline i mangupluka, ili je to ništa za jednog ličkog fakina, koji je svirao ispred Bowiea, telefonirao Kiša…?

Bio sam godinu dana u Bordeauxu, oko šest godina u Parizu, sve to mi je jako pomoglo da se na neki način izbalansiram, posložim bolje u glavi, jer Pariz je svijet u malenome, kada po njemu napraviš krug, kao da si obišao cijeli svijet. Bio sam igrom slučaja i po drugim gradovima, London, Peking, Kairo, ali Pariz mi je najbolje legao, a uvijek kad bih dolazio u Zagreb, već bih u avionu iznad aerodroma vidio dosadu u zraku. Bio sam u Parizu u zatvoru, ali kako kaže velika kiparica Marija Ujević, muškarac za života mora riješiti dvije stvari, napraviti kuću i provesti neko vrijeme u zatvoru. Tako da mi ostaje još da napravim kuću, što mi je teško zamisliti i u najluđim snovima.


Prva knjiga koju si sam izdao bila je Bosanci su dobri ljudi, čije ime dijeli i hit Nedeljka Bilkića iz 1980. godine. Radio si kao reporter u ratnoj Bosni i Hercegovini. Po čemu najviše pamtiš to razdoblje puno straha i proturječnosti, kakva je i omotnica knjige?

Bio sam se prvi put razvodio, pa sam bauljao po Bosni i svađao se sa ženom, tražio po cesti telefonske govornice, ulazio u opasna područja, ali kad hoćeš da te netko ubije, neće nitko. Jednom sam u Bugojnu ušao u neku staju, onako s fotoaparatom, i iz bačve su se digla dva klinca, Roma, mislili su da mi je možda u rukama oružje, a nisu znali kojoj strani pripadam, pa su da me zbune digli jedan dva prsta, drugi tri, tako je nastala i naslovnica te knjige putopisa.


Šta je za tebe Sedma republika?

Pa u svakom slučaju duhovni i kulturni prostor koji se raspao zajedno s državom. Da, to je bilo neko drugo vrijeme, za koje čak i neke ustaše u Lici kažu da je bilo bolje.


Prometej.ba