Dinko Gruhonjić je bosanskohercegovački i srbijanski novinar, profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, glavni i odgovorni urednik Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra (VOICE) i bivši predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine.


Vanja Šunjić, Prometej.ba: Ovih dana ste ponovo izloženi linču u srpskim tabloidnim, prorežimskim medijima, gdje Vas nazivaju antisrpskim subverzivnim elementom i domaćim pripadnikom lažne građanerske elite. Je li lakše biti srbofob ili autošovinista?

Dinko Gruhonjić: Ne vrijedi se tim budalama na zadatku pravdati pa prepuštam njima da me svrstaju, pošto su svakako kvalifikovani za izlijevanje srpstva u mozak. Uzaludno je postavljati pitanja ko je uopšte vlastan i gdje je stekao certifikat da određuje ko je veći a ko manji Srbin i koji su to kriterijumi za utvrđivanje „kvaliteta srpstva“. I šta, uopšte, znači „srpstvo“? Jesu li to gusle i kosovski mit ili je ovo društvo za sve ove vijekove ipak - sem nekrofilije - porodilo i neke druge vrijednosti, neke važne ličnosti, neke naučnike, prosvjetitelje, koji su ga – uprkos ogromnim otporima – ipak nekako dovukli do 21. vijeka.

A tek autošovinizam!? To je kvazinaučna budalaština epskih razmjera koju su smislili notorni tipovi poput bivšeg ubijeđenog marksiste, potom stipendiste Šoroš fondacije i aktuelnog profesora univerziteta, preobraćenog u velikog Srbina, Slobodana Antonića, koji sada mrzi i marksizam i Šoroša. Sve su to moralne kreature koje se savršeno uklapaju u onu da je takav „patriotizam“ posljednje utočište nitkova. Neki od njih su naprosto plaćenici, a neki su stvarno i iskreno ubijeđeni u sopstveno ludilo. Znate, nacionalizam je zarazniji od korone, kuge i kolere, i umije da kontaminira gotovo cijelo društvo, kao što je slučaj sa Srbijom već 30 i kusur godina. I ta zaraza onda traje, jer je u pitanju mentalno zagađenje, najopasnije od svih vrsta zagađenja, kojem ekolozi pridaju tako malo značaja. Skeptici bi rekli da traje već 200 godina. Nije to od juče, riječ je o procesima dugog trajanja, u kojima se uporno i sadomazohistički odbija svaka vrsta modernosti. Uporno se slavi smrt, a ljudski život vrijedi koliko jedan metak. Ili trzaj noža.


Sve je počelo Vašim pisanjem o filmu Dara iz Jasenovca, gdje ste se suprotstavili ideji da zločinci i kreatori genocida iz devedesetih snimaju film o žrtvama genocida iz Drugog svjetskog rata. Više se vlastita krivica ne relativizira samo događajima vezanim za posljednje ratove, nego se seže i u daleku prošlost. Zašto i je li to metafašizam?

Ja bih prije rekao da je to palanački, provincijalni, fašizam sa periferije. To, naravno, ne znači da je zbog toga manje opasan, u šta smo posljednji put imali priliku da se uvjerimo devedesetih godina prošloga vijeka. Pošto taj fašizam nije do kraja slomljen, on nastavlja živjeti kroz pokušaj transformacije iz „velike Srbije“ u „srpski svet“. Nema tu hepienda. Kao i svaki fašizam, i ovaj će se završiti potpunom autodestrukcijom. Kada kažem autodestrukcija, to ne mora značiti da će doći do nekakvog potpunog društvenog sloma. To bi čak bio i bolji scenario. Ali, prije sam sklon vjerovanju a će se ova pervertirana stvarnost kojoj sada svjedočimo nastaviti do unedogled. Jer, pakao nije na nebu nego na zemlji. A jedna od definicija pakla je da predstavlja beskonačno ponavljanje istoga.

Vlastita krivica se relativizuje sezanjem u prošlost jer su zločini iz devedesetih učinjeni na istoj fašističkoj platformi na kojoj su činjeni zločini u Drugoj svjetskom ratu, a čija je suština teorija krvi i tla. Potura se teza da neki narodi mogu biti samo žrtve a neki samo dželati, što je, naravno, teška laž. „Jedan narod, jedna država, jedan vođa“, a tome treba dodati i „jednu krv i jednu sudbinu“ kao propovijed. Rehabilitovanjem četnika iz Drugog svjetskog rata Srbija se pripremala na rehabilitaciju Miloševićevih koljača iz jugoslovenskih ratova. Jezivo je gledati pokušaje da se na krvi nedužnih žrtava Jasenovca izgradi alibi za zločine iz devedesetih. Nažalost, oko toga postoji konsenzus političkih elita u Srbiji. I upravo zbog toga je na vlasti danas Vučić, kojem su put na vlast utrli oni koji su prihvatili da post festum postanu saučesnici u zločinima iz devedesetih, tako što su odbili da se suoče s njima i da kazne i zabrane njihove protagoniste. Jednostavno – u Beogradu su svjesno odbili mogućnost da zabiju glogov kolac u ideju „velike Srbije“. Umjesto toga, svi zajedno i dan-danas tetoše Republiku Srpsku, koja nije ništa drugo do nekakva postmoderna NDH, jer je iz iste vrste korijena zla iznikla. Etnički predznak je tu posve nevažan, jer zlo je univerzalno i uvijek isto, semper idem. To je zastrašujuće.


U novembru prošle godine na ulazu u Vašu zgradu ispisani su uvredljivi grafiti sa neonacističkim simbolima, nakon VOICE-ovog teksta pod naslovom Novi Sad – nacionalšovinistička palanka koja slavi genocid? u kojem si analizirao problematičan sadržaj grafita koji se pojavljuju u Novom Sadu. Jesu li počinioci ikada pronađeni i sankcionisani? Jeste li veći neprijatelj države kada progovorite o sprezi državnih zvaničnika i njihovoj ulozi u jačanju organizovanog kriminala, ili o nacionalizmu i ulozi Srbije u ratovima devedesetih?

Mislim da sam na meti različitih prijetnji već bezmalo četvrt vijeka, ali ovaj put su nam „došli na vrata“, doslovno, i tu su pisali grafite, koje je potom prvo vidjela naša kćerka, koja ima 14 godina. Počinioci, da ja znam, nisu pronađeni. Baš kao što doslovno nikada niko ko mi je prijetio nije pronađen. Jer, kako da ih pronađu, kad znaju ko su i gdje su? Hoću da kažem da upravo ta nekažnjivost predstavlja glavni dokaz da iza tih navodnih grupica nacionalističkih entuzijasta stoje ponekad državne a ponekad crkvene strukture, drugim riječima, strukture tajne policijske i vojne službe.

Što se drugog dijela pitanja tiče, pisati o sprezi državnih zvaničnika sa mafijom ili pisati o nacionalizmu i ulozi Srbije u ratovima iz devedesetih godina je podjednako opasno, pošto je suštinski riječ o istim temama. Ključ nesreće ovog društva leži u njegovoj devastaciji iz posljednje decenije 20. vijeka. Ta devastacija je podrazumijevala ubistvo Jugoslavije, organizovanje genocida, „etničkog čišćenja“, ratnih zločina, silovanja, miliona i miliona raseljenih, fizički i duševno obogaljenih ljudi čiji duhovi (ili koji kao duhovi) tumaraju ovim „regionom“. Devastacija je, međutim, podrazumijevala i ratnu pljačku nezamislivih razmjera, i to je bio organizovani kriminal, koji je organizovala - država. A ti ratni profiteri ne samo da nisu odgovarali za ratnu pljačku, već su ostali najugledniji članovi društva. Samim tim, nije im ni milo ni drago kada pišemo o njihovim vezama s mafijom (a oni su šefovi mafije), kao što im nije po volji ni kada uporno podsjećamo na devedesete, jer je među njima veoma mnogo direktnih učesnika i saučesnika u zločinima.


Neke od poruka bile su da ovo nije Vaš grad ni zemlja i da treba da odete iz Srbije. Čemu danas služi domovina koja je svedena na himnu i zastavu, a čemu nacionalizam i patriotizam? Zašto se ovi pojmovi kod nas temelje samo na kultur-rasizmu i krvturi, kako to kaže Ivan Čolović?

Srbija je država čija većina stanovnika ne zna čak ni riječi sopstvene himne, a siguran sam da dobar broj njih ne zna ni redoslijed boja na zastavi. I kada podižu ona grozna tri prsta pod kojima su činjeni nepojamni zločini, i kada pjevaju odvratne nacionalističke i koljačke pjesme, oni zapravo ne demonstriraju nikakav inat – iako im je to navodni argument – već poput problematične djece nastavljaju po svome. To je čist infantilizam, i to kao dijagnoza, koji je nažalost uzeo masovne razmjere. Sve ono čime su ih napajali akademici i ostale „elite“ - od Memoranduma SANU, koji ove godine „slavi“ 35 godina, pa do dana današnjeg - dalo je rezultate: Srbija se odavno masovno otcijepila od normalnosti. I pluta poput nekog otrovnog ostrva po okeanu. Sve je bazirano na binarnom kodu, na algoritmu „mi“ i „oni“. Čitav svijet se posmatra kroz te naočale. Mi smo posebni, i zato nam svi rade o glavi. Iz te vrste „arijevstva“ dolaze i kulturasizam i krvtura. Dok ljudi u Bosni treba da njeguju patriotizam prema svojoj jedinstvenoj, zajedničkoj državi koja je preživjela fašističke udare od desnih i lijevih komšija, dotle je sramota biti patriota u Srbiji na način na koji se u ovoj zemlji patriotizam većinski shvata – tako što se slave fašisti iz devedesetih.

Ali, nije Srbija ni prvi ni posljednji slučaj u ovoj našoj civilizaciji, tako je kroz istoriju prošla velika većina društava koja je odbila da se suoči sa magnum crimenom koji je počinjen u njihovo ime.

Jednom sam prisustvovao predavanju u Dubrovniku koje su pohađali studenti master studija iz ljudskih prava iz raznih evropskih krajeva. Naglašavam: studenti ljudskih prava, dakle ljudi koji su sami i valjda svjesno odabrali sopstveni master studij. Ti ljudi, koji bi trebalo da su senzibilisani za te teme, napali su predavača: Turkinja sa Kosova ga je izvrijeđala jer je spominjao genocid nad Jermenima iz 1915. godine, Jevrej iz Doboja ga je napao jer je spominjao masakre nad Palestincima, Španac ga je napao da bi odbranio Frankove zločine, a studentkinja iz Banjaluke ga je napala jer je govorio o genocidu u Srebrenici. Čitav život se bavim traženjem odgovora na pitanje zašto je nacionalizam toliko privlačan ljudima i zašto je nacija tako bitna identitetska odrednica, kada znamo da je riječ o devetnaestovjekovnom političkom konstruktu a ne o nekakvoj „datosti“. Očito, nacionalizam gađa ono iracionalno u čovjeku, a mi koji nacionalizam kritikujemo to radimo sa zdravorazumskih i racionalnih stanovišta. Mislim da zbog toga i ne uspijevamo da ga porazimo. Ostali smo bez mobilizatorske ideje, koja takođe može biti iracionalna ali mora u svojoj srži biti humana.


Zašto je na Balkanu koncept slobode sveden na sužavanje, crtanje granica i čišćenje od drugosti, kada i kako je počelo getoiziranje vlastitih naroda u identitete po pripadnosti?

Zato što su nacionalisti uništili Jugoslaviju. Pa su još poturili tezu da se Jugoslavija „raspala“ jer je bila „vještačka tvorevina“. To je isto kao kada kažu da su nam se ratovi „desili“. Ni raspad Jugoslavije niti ratovi nisu nikakve elementarne nepogode koje se „dešavaju“ ili se „raspadaju“ sami od sebe. I jedno i drugo su organizovali nacionalšovinisti i sve to je bilo dio njihovog krvoločnog plana koji im je, nažalost, zasad uspio.

Sve vrijeme postojanja druge Jugoslavije i Tito i svi vodeći jugoslovenski ideolozi bili su svjesni da je nacionalno pitanje ključ za opstanak zajedničke države. Unutar same Partije, od njenog formiranja pa preko AVNOJ-a, do svih ustavnih reformi federalne države, bili su svjesni smrtne opasnosti koja vreba od nacionalšovinista. Gledano sa današnjeg aspekta i sa iskustvom života u ovim banana-republikama, koje su tobož demokratske tvorevine, jasno je da je u toj jednoj Partiji bilo daleko više pluralizma nego što ga ima danas. O kompetencijama i da ne pričamo. Ovi što su danas predsjednici država u Jugi bi teško bili izabrani i za predsjednike kućnih savjeta, sem ako ne bi lažirali glasanje.

Dakle, nije getoiziranje nacija počelo samo od sebe, već su ga šovinisti planski proizvodili i vodili. Doduše, nije im to ni bio preveliki problem, jer ovdje kod nas ne možemo govoriti o politički dovršenim nacijama. U Bosni i Hercegovini, na primjer, ljudi slabo da su do prije nekih 70-80 godina i znali da postoje nekakvi Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Dijelili su se na pravoslavne, katolike i muhamedance, ili pogrdno - na vlahe, šokce i balije. Ovo što su nam nacionalisti zakuhali je zapravo jedan čist arhaizam. Kao što je pokojni Mirko Đorđević govorio za upokojenog „oca nacije“ Dobricu Ćosića: „On je najbolji srpski pisac na prelazu iz 20. u 19. vijek“. To je poenta tog ćosićevskog mahnitanja pod maksimom „zaostalost je naša prednost“. U skladu s tim, kako vidimo, nacionalisti neumorno rade na reprimitivizaciji sopstvenih „naroda“, na izmišljanju tradicije, jer su svjesni da se neprosvijećenim, neobrazovanim, kvazireligioznim, sujevjernim ljudima daleko lakše manipuliše. Baš kao što je i Ivica Dačić bio svjestan šta radi kada je onako svesrdno s mjesta ministra policije obezbjedio građanima Srbije bijelu šengensku listu. Zašto? Zato jer je znao da će takve pasoše prvi iskoristiti najobrazovaniji, najtalentovaniji i najsposobniji građani Srbije. Da pobjegnu glavom bez obzira. I da Dačić lakše i bezbrižnije vlada.

Partizani su na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. godine u Jajcu, među ostalima, donijeli i odluku da se u svakom našem gradu, selu, u svakoj našoj zabiti, ima sagraditi po dom kulture. Obrazložili su to jednostavno: da se naši ljudi odvrate od crkve i od kafane. Nacionalisti su uradili suprotno: spalili su domove kulture a prije toga od njih napravili mučilišta i stratišta: I potom sagradili crkvene „hramove“ i kladionice (pročitati monografiju „Iza sedam logora...“). Čini se da je Druga Jugoslavija bila emancipatorski incident na našim prostorima. Ako je tako, nacionalisti su nas vratili na fabrička podešavanja.

Ali, ja ne vjerujem u tu priču o nesreći kao nekakvom balkanskom usudu. Mislim da je riječ o još jednoj opakoj manipulaciji. Pa svaka stopa takozvane razvijene Evrope je natopljena sa daleko više krvi i nesreće nego li svaka stopa Balkana. Međutim, to se ovdje prima kao teza, kao sudbina, jer i to proističe iz nekakve nacionalističke potrebe da se bude drugačiji, ekskluzivan, jedinstven, pa makar i u nesreći. Ako su onakvi Evropljani uspjeli napraviti Evropsku uniju, nakon dva svjetska rata koje su zakuhali upravo Evropljani, nakon stogodišnjih ratova i međusobnih istrebljivanja, zašto mi nismo uspjeli održati Jugoslaviju. A sad bi tobož svako od nas da bude dio Evropske unije. Pa mogli smo to uraditi i prije 30 godina.


Kako ćemo pomiriti posvađanu kultura sjećanja? Hoće li naši narodi početi podizati spomenike vlastite krivnje? Ovdje ne mislim na Spomenik mira u Srebrenici, kojeg je podigao gradonačelnik i Općinsko vijeće, koji negiraju genocid.

Nećemo pomiriti kulturu sjećanja dok god ne osmislimo način, formulišemo ideju kako se politički suprostaviti nacionalističkoj koaliciji koja upravlja našim životima već duže od 30 godina. Oni sarađuju, nabacuju jedni drugima lopte na volej, a mi se – svako u svojoj državici – borimo protiv tih ala i aždaja kao jalova ostrvca otpora. Ponavljam, u tom smislu, krivi smo mi, jer ne možemo artikulisati političku ideju koja bi imala mobilizatorski potencijal. Možda smo ogrezli u sopstveni komfor, ko zna?

Dodatni problem u kulturi sjećanja jeste činjenica što su naši ratovi praktično proglašeni neriješenima i što nisu adekvatno kažnjeni oni iz Beograda koji su ih organizovali. Dok god se bude pričala ta priča „Ko nas, bre, zavadi“ ostaćemo u stanju vječitog zamrznutog konflikta. A nije nikakva tajna ko nas je zavadio, niti je tajna da je sve počelo iz Beograda i da je Beograd imao u svojim rukama cijelu JNA, koju smo svi plaćali decenijama da se baškari i naoružava, da bi potom po svima nama izbljuvala svoju poganu vatru.

Pogledajte Bosnu, kojoj se sada svi čude kako to da ne može profunkcionisati a toliko je para uloženo u nju. Ni Bosna ni „region“ ne mogu profunkcionisati niti gajiti zdravu „kulturu sjećanja“ dok god su živi, zdravi i vladajući nacionalšovinisti, koji su promovisali kulturu selektivnog sjećanja, koja je dominantna i danas, na kojoj odrastaju generacije i generacije mladih iz kojih onda izraste, na primjer, nekakav Draško Stanivuković, i još se predstavlja kao alternativa. Srce tog pakla smjestili su ciljano u Bosnu, koja je preživjela najveću tragediju u svojoj istoriji. Kako je moguće čuditi se da država ne funkcioniše ako znamo da je Srebrenica nakon rata pripala – Republici Srpskoj!? Teško je zamisliti krvaviji cinizam od toga. Današnja Bosna je, dakle, sagrađena na temeljima nekažnjenog genocida. Dok god je tako, neće biti nikakve budućnosti. Krajnje je vrijeme da „međunarodna zajednica“ počne s pranjem sopstvene griže savjesti u Bosni. Ni puno veće i „jače“ države od Bosne ne bi bile u stanju da se suoče sa ovim stepenom planske nacionalističke destrukcije.


Iza nas je još jedna godišnjica NATO bombardovanja Srbije i javni prostor bruji o žrtvama i nepravdi učinjenoj spram srpskog naroda, bez propitivanja uzroka. Hoće li se ikada građani i građanke Srbije odreći ratova koje je u, i za ime njih vodio Slobodan Milošević?

Sami od sebe neće, pod spoljnim pritiskom možda i hoće. Ko zna, možda dolazi vrijeme kada će takav pritisak veoma ojačati...


Nedavno je 212 uglednih srpskih intelektualaca među kojima su Bora Čorba, Matija Bećković i Emir Kustrurica uputilo apel državnim institucijama da se spriječi donošenje zakona o istospolnim zajednicama, jer bi, kako tvrde, bio neustavan i ugrozio bi pronatalitetnu politiku. Svi oni vrlo malo izlaze sa osudama seksualnog nasilja nad ženama, ili recimo, nikoga ne tangira činjenica da u Domu zdravlja u Mladenovcu, na 27.000 žena dolazi jedan do dva ginekologa. Kako nacionalizam, desnicu i crkvu maknuti od nataliteta, materice i vagine?

Tako što ćemo im izaći na crtu uvijek i svuda. Na apel tih tzv. intelektualaca, koje je kolega Dragan Bursać ispravnije nazvao „telektualcima“, mi smo ovdje odgovorili apelom hiljada ljudi za usvajanje tog zakona. I da se češće manemo tviterašenja i fejsbučenja, koji su imitacije aktivizma a u stvari nas guraju u još dublju pasivnost i apatiju. Formiraš balon na društvenoj mreži, okružiš se istomišljenicima i klimoglavcima, i stvoriš paralelnu stvarnost koja ne postoji, sem na „mreži“. Dakle, na njihov konketan napad - naša konkretna odbrana. U stvarnom životu, ne na društenim mrežama. Na primjer: napadate nezavisne novinare zbog toga što pišu? Nema problema, sad će umjesto tog jednog novinara o istoj temi o kojoj je on pisao pisati njih deset u deset različitih medija. A ne da novinari, poput ovih ovdje u Srbiji, protest izražavaju tako što se okupi njih 100 ispred zgrade vlade sa megafonom u ruci i novinarskim legitimacijama i tako „protestuju“!?

Na apel – apelom, na protest kojekakvih „hrišćanskih“ udruženja – protestom u znaku građanskih vrijednosti. A na njihovo proklamovanje „porodičnih vrijednosti“ čija je suština da se žena zadrži u ropskom položaju, odgovoriti konkretno – masovnim podizanjem srednjeg prsta na ulici, ispred sjedišta tih laičkih i religijskih institucija koje bi da nas drže zarobljene. Da prevedem: oni bi da gospodare vaginom, ali dobiće kurac kao gest.

A ispred svega toga, kao uslov svih uslova, na primjer da odgovore na test pitanje organizatori svih protesta u Srbiji: šta mislite o genocidu u Srebrenici? Jer, ne može se furati nekakav građanski aktivizam a sjediti i planirati za istim stolom sa kojekakvim oblicima života koji bi da povlađuju vladajućem „raspoloženju“ u Srbiji, to jest nacionalističkom ludilu. Jednom smo probali, kada smo rušili Miloševića, ići sa tim konceptom „ili mi ili on“ pa smo vidjeli dokle smo dogurali s tim pristupom: do Vučića!

Imam 50 godina i nakon svega čega sam se nagledao u posljednjih 30 i kusur godina, nemam više nikakvih iluzija, stvar je veoma jednostavna: s nacionalistima i šovinistima koji negiraju genocid zaista nemam o čemu razgovarati, a kamoli s njima planirati nekakav „otpor režimu“. Zašto? Da bi Vuk Jeremić opet puštao „Marš na Drinu“ u sjedištu Ujedinjenih nacija u Njujorku? Da bi cijela ta „elita“, i politička i ova kofol građanska, ćutke gledala kako „srpski svet“ razvaljuje građansku Crnu Goru i pričala priče o „padu diktatora“, o „prelivanju talasa slobode“ iz Crne Gore u Srbiju, o slavljenju pokojnog Amfilohija Radovića, tog notornog šoviniste i zaštitnika ratnih zločinaca? Ili da bi iz Beograda potpisivala sporazume sa „ekološkom“ partijom URA iz Crne Gore, glavnim sekundantom velikosrpskog šenlučenja po Crnoj Gori? Izvinite, ali - fuckoff!


U idealnom svijetu, ljevica zastupa ljudske mase i radnike, a desnica kapital, konzervatizam i crkvu, međutim radnik na Balkanu nije socijalista, nego nacionalista, a ljevica egzistira samo u akademskom diskursu. Može li se pomjeriti ovaj poredak?

Ljevica je u velikoj i globalnoj krizi. Poredak se može pomjeriti, ali samo - ponavljam - idejom. Jedino ideje imaju mobilizatorsku moć, oko njih se ljudi okupljaju. A pošto je ljevica u krizi a neoliberalni model kapitalizma se iskompromitovao, jedini koji danas imaju moć da mobilišu su populisti, koji se začas pretvore u naciste i fašiste. Strah od povampirenja tih ideologija još je uvijek dovoljno snažan da ih zaustavi u pohodu na vlast. Ali, ne još zadugo.


Izjašnjavate se kao Jugosloven. Jesu li Jugosloveni i Jugoslovenke danas sporni ostatak prošlosti, ili drugačija vizija budućnosti? Može li jedinstveni (post)jugoslovenski prostor biti odgovor na sve postistine koje su uslijedile nakon raspada države i sve veći klasni i kulturni jaz, te jačanje fašizma?

Mislim da sam o tome već dosta toga ovdje rekao. Jugoslavija je bila država koja je funkcionisala, što znači da je bila moguća. Ako je bila moguća, moguća je i opet. Samo za početak treba da prestanemo da šapćemo kada izgovaramo riječ „Jugoslavija“. Jer nije Jugoslavija ono čega bismo se trebali stidjeti, već ove užasne (s)tvorevine u kojima sada živimo. Kao što sam rekao, na ofanzivu udruženih nacionalista, može se odgovoriti samo protuofanzivom udruženih Jugoslovena. A nije nas malo, naprotiv. Da li ćemo željeti da obnovimo Jugoslaviju ili ćemo granice srušiti kada svi zajedno budemo u Evropskoj uniji, to je potpuno nevažno. Uprkos tridesetogodišnjem upornom razaranju, zajednički jugoslovenski kulturni prostor je veoma živ, čak i među onim generacijama koje su rođene nakon ubistva Jugoslavije. A kultura je nukleus za buduće ideje, pitajte nacionaliste ako meni ne vjerujete.


Šta je za Vas Sedma republika?

Teško pitanje, svašta bi moglo biti. Ali, hajde ovako: Alan Ford i Novi talas iz osamdesetih godina, ja sam se formirao u to vrijeme. Ovo što živimo neodoljivo podsjeća na epizode Alan Forda. Možda je vrijeme i za Novi Novi Talas. Da muzika opet u sebi nosi ideju, a ne da bude samo – što bi naši klinci rekli – fun.


Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba