Foto: Ronald Goršić/Hanza Media

Đurđica Čilić rođena je 1975. godine u Livnu, a odrasla u Vitezu. Docentica je na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i izvodi kolegije iz poljske književnosti, prevođenja i teorije književnosti. Godine 2010. obranila je doktorski rad pod naslovom Oblikovanje autora u poeziji Czesława Miłosza i Tadeusza Różewicza. Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, književne recenzije te prevodi s poljskoga jezika, posebice poeziju.


Vanja Šunjić, Prometej.ba: Ovih dana je u izdanju Centra za kritičko mišljenje izašlo dopunjeno, bosansko izdanje Vaše prve zbirke priča Fafarikul. Po čemu se ono razlikuje od hrvatskog i koliko Vam znači da ste objavili knjigu u izdavačkoj kući u kojoj objavljuju Drago Bojić, Ozren Kebo, Darko Cvijetić?

Đurđica Čilić: U Bosni i Hercegovini je moja knjiga kod kuće i bit će joj dobro jer je i u toj zemlji i među tim autorima, zapravo među svojima. Mostarsko izdanje drukčije je od zagrebačkog jer su u njemu tri nove priče, sve tri vrlo bosanske po svojoj temi i po svojoj slatko-gorkoj melankoliji.


Priče ste prvobitno objavljivali na Facebooku. Kako ste krenuli s tim i zašto? Jeste li tada bili svjesni da ispisujete književnost ili ste samo željeli podijeliti neku misao, moment iz vlastite prošlosti?

Ni sada, nakon što su izašli hrvatsko i bosanskohercegovačko izdanje, a srpsko samo što nije, sebe ne smatram književnicom, ali drago mi je da su priče koje sam pisala neambiciozno, spontano, bez predumišljaja, iščitane kao književnost, a i da je linija između onog što je u njima dokumentarno i onog što je potpuna fikcija, pred čitateljima posve izblijedjela. Nastojim ne shvaćati ozbiljno ni sebe ni svoje pisanje, to mi daje lakoću da pišem još, ako poželim, i slobodu da ne pišem ako mi se ne da.


Zašto je jednu Bosanku toliko dojmilo drvo fafarikula?

Ma ja nisam imala pojma kako fafarikul izgleda u trenutku kad sam odlučila da će mi se knjiga tako zvati. Sve interpretacije naslova i njegovo dovođenje u vezu s razlistanim pričama, došle su kasnije, od mog dobrohotnog autora pogovora Sinana Gudževića i maštovitih čitatelja. Meni se riječ fafarikul sviđala. A sviđanje je uvijek dobar razlog. Za sve.


Odrasli ste u Vitezu. Vaše priče iz djetinjstva govore o bakama, ljetovanjima, putovanjima, muzici, simpatijama, a onda odraslost i susreti sa važnim piscima, djeca, komšije... Kako napraviti distinkciju između autorice i pripovjedačice i da li Vas je ikada uplašilo podastiranje intime čitateljima, osjećate li se ogoljeno? Previše je toponima, datuma, imena poznatih svima nama… Na poleđini knjige piše: „Autorica i pripovjedačica nemaju mnogo zajedničkog, ali slažu se u jednom: sve što je napisano, ne pripada više nijednoj od njih, nego čitatelju. Tko čita priču, njezin je gospodar.“ Amnestira li Vas ovo ičega?

O književnom djelu uvijek razmišljam kao o entitetu koji je autonoman u odnosu na autora, na njegove ciljeve i namjere. Te priče nisu autobiografske nego autofikcijske, utoliko se ne osjećam nimalo ogoljeno, dapače. I imena poznatih i nepoznatih, toponimi, datumi, sve sam to ukrala iz zbilje i ugradila u tekst. Ta knjiga najviše govori o meni i o mom svijetu tamo gdje o tome ne govori.


Osim priča, zapisa i crtica, Vi i mnoge prevode objavljujete na društvenim mrežama i stvarate fejzbučku antologiju poljske poezije. Zahvaljujući Vama, mnogo ljudi spoznalo je poljsku književnost - zašto ne reći: veliku svjetsku književnost - ali koja je na margini našeg obrazovnog sistema. Zašto?

To što radim s poljskom poezijom jako mi je važno jer je predstavljam ljudima koji njezinu vrijednost znaju prepoznati iako im nijedan autoritet (učitelj, kritičar, profesor) nije rekao da je dobra. Oni je čitaju bez prisile i sviđa im se. To me kao osobu koja je na fakultetu plaćena da se bavi književnošću, podsjeća gdje književnost nastaje, kome je namijenjena i iz kojih razloga se čita. Ne umanjujem time važnost akademskog čitanja i kompetentnog proučavanja književnosti, samo nastojim ne zaboraviti da postoji, pred nama profesorima književnosti, i jedna lijepa zadaća vraćanja duga onima koji smo bili kad smo se tek nevino zaljubljivali u čitanje.


Nerijetko svoje prevode posvećujete onima koji su Vam dragi i tako komunicirate s njima. Jeste li prvo počeli objavljivati prevode ili svoje crtice? Koliko sve to oplemenjuje kulturu čitanja i pisanja?

Čin prevođenja je intiman i istovremeno uzvišen. U maločemu mi je tako lijepo kao u prevođenju i čitanju koje mu prethodi. Kad mi je netko važan ili drag, najradije mu to kažem prijevodom.

Na Facebooku sam prvo počela objavljivati prijevode ali tek sam s autorskim crticama stekla veći broj čitatelja koji su onda, između moje dvije crtice, čitali i poneku divnu poljsku pjesmu. Neki su počeli čitati moj profil radi mojih priča, ali su nastavili radi prijevoda poezije. I dalje mislim da su ti prijevodi moj forte, ali bude mi drago i kad čujem pohvale za priče. Tašta sam, nema mi pomoći.


Koliko u našoj književnosti nedostaje priča o ženama, ženskoj solidarnosti, ženskim odnosima, sreći? Nekad imam osjećaj da su sve muške priče ispričane i da je to uzrok zašto žene mnogo bolje razumiju muškarce, nego oni nas.

Sad će ovo zvučati kao feministička hereza, ali ja mislim da nema muške i ženske književnosti. „Žensko pismo“ zvuči mi kao „dijete s posebnim potrebama“. Književnost je dobra ili nije. Neovisno o tome tko je piše i o čemu je. Nedavno sam pročitala zbirku priča „Gušterov rep“ Korane Serdarević i roman „Monáda“ Sane Perić. Odlične knjige! To što su ih napisale žene, zaista je irelevantno. Ima tih strogih feministica koje uzimaju mjeru ostalim ženama i opominju ih da nisu prave borkinje, da nisu rekle ili učinile ništa ili dovoljno za žensku stvar. Pa to je isto kao i teror nacionalista koji nas po nekom svom izopačenom aršinu mjere i određuju jesmo li ili nismo dobri domoljubi.


Uz koje knjige, autore i autorice plačete? Ko je Afadjejev, neznani autor uz kojeg je i postavljačica ovog pitanja cijelu jednu večer ronila suze?

Ne plačem uz književnost, i bude mi žao kad mi netko, kao Ti sad, veli da se naplakao čitajući moju knjigu. Mislim da nam život daje isuviše razloga za plač, u zadnje vrijeme pogotovo, i da nam književnost u ovo nevrijeme može biti mjesto utjehe, zaklon od udara zbilje. Afadjejev je ono nedokučivo u književnosti zbog čega se zaljubljujemo u čitanje, a što putem prestane biti važno jer nam književnost donese puno više od onog po što smo k njoj došli.


Rođeni ste i odrasli u Bosni u kojoj kažete da Vam se sve važno desilo, osim majčinstva. No, više od pola života živite u Hrvatskoj. Koliko Vas ljute svi oni koji progovaraju samo i isključivo u ime kolektivnog identiteta i nacije? Zašto su politika identiteta i MI govor dominantni obrasci društvenosti? Ko su oni koji imaju volje i hrabrosti istupiti protiv takvih ideoloških naracija i mehanizama?

Dvije su kategorije ljudi koji govore kroz MI, i to nikad nije samo nacionalistička nego i klasna stvar. Iza MI se skrivaju oni koje zapravo ne zanima nikakav kolektiv, nego samo osobni probitak i korist ili pak održavanje nekog već osvojenog privilegiranog statusa. Onda takvi u ime borbe za prava svoje nacije, zapravo ostvaruju samo vlastiti interes, najčešće na štetu te iste nacije. A postoji i druga kategorija MI, puno brojnija, čine je oni koji nemaju ništa doli obmanjujuću ideju da su dio važne nacije, koja se onda mistificira preko laži o dugoj i slavnoj tradiciji ili o izvanrednim nacionalnim sportskim uspjesima i slično. Ove prve MI prezirem. A ovih drugih mi je žao. Pri tome to sažaljenje ne dolazi iz arogancije nego sućuti. Nisam se naviknula na ideju nacije, čekam da se kao ljudska vrsta pomaknemo prema nekom konceptu koji nas ne drobi na male zajednice sa izmišljenim specifičnostima nego nas ujedinjuje i zbližava i s nama nepoznatim ljudima, odvajajući nas od naših lokalnih privrženosti.


Vi si jedna od prvih, i jedna od samo petoro senatora, koji su se 2018. godine usprotivili dodjeli počasnog doktorata Draganu Čoviću, a bilo vas je sedamdeset. Koliko su Vaše kolege konformisti, a koliko su neupućeni i neinformisani o društveno-političkim temama? Jesu li profesori slobodni u svom radu, ili im je ta sloboda sužena političkim i ideološkim nalozima, ili je to stvar generalne blagonaklonosti matice prema svemu onome što se dešava u ekspoziturama, a u svrhu je njegovanja dominantnog narativa?

Ljudi vole svoju svoje izdašne i sigurne plaće, vikendice na moru, ulja na platnu, svoja slobodna popodneva i duge vikende. Iz te naklonosti prema vlastitoj komociji rađa se nehajnost prema etičkim nalozima, o kojima kao intelektualci ipak nešto znamo ali kao razmaženi građani na njih lako zaboravljamo. Ne zamjeram nikom tko je krotak pred moćnicima i respektira one iznad sebe ne propitujući njihove odluke i poteze, ali tu vrstu konformizma nemam i zato živim relativno skromno ali spokojno.

A kad smo kod konformizma, spomenimo i licemjerje. Kad sam istupila u Senatu, a potom i u medijima protiv dodjele počasnog doktorata Draganu Čoviću, što sam smatrala svojom obavezom, jako sam puno komplimenata za hrabrost i istinoljubivost dobila prije svega od Bošnjaka iz BiH. Odgovarala sam svima ponaosob i iskoristila priliku pozvati ih da se i sami, pogotovo oni koji su poput mene u prilici da ih se čuje, pobune protiv sličnih ili istih praksi u svojoj zajednici. Od većine više nisam dobila nikakav odgovor.


Razgovor bih završila rečenicom iz knjige: „A kad očevi umiru, s njima se više ne opraštamo, nego im, pogotovu ako su bili u nekom ratu, moramo oprostiti. Jer su sigurno bili krivi.“ Kad ćemo se suočiti s prošlošću i djeci ispričati istinu?

Revizionisti su zadnjih trideset godina napravili loš posao od kojeg ćemo se liječiti dugo, a ljudi moje generacije doživotno. Civilizirana društva su odbacila povijesni revizionizam kako bi mogla surađivati i suživjeti, a mi smo ovdje u regiji silnu energiju uložili u to da se, kao razvedeni roditelji, jedni prema drugima odnosimo s netrpeljivošću i međusobnim optužbama zaboravljajući da tu oko nas žive neka djeca koju pri tome trujemo. Ljekovito bi bilo da film o Srebrenici napravi srpska filmska ekipa, film o Jasenovcu hrvatska itd. Ispričati istinu o prošlosti po meni znači da svaka nacija u regiji, u kojoj smo toliko blizu jedni drugima i toliko pomiješani, i na kraju krajeva – toliko slični, najprije pošteno progovori o vlastitim grijesima.

Prometej.ba

Pratite Prometej.ba na društvenim mrežama: Facebook, Twitter, Instagram