U listopadu 2022. godine Odsjek za slavensku filologiju ugostio je Ivana Lovrenovića. Ivan Lovrenović je krakovskim slavistima bio predstavljen kao pisac, intelektualac, poznavatelj kulture te kulturne povijesti Bosne i Hercegovine; kao osnivač i urednik važnih časopisa, kao zasnivač etički angažiranog publicističkog pisma u BiH, kao čovjek nekada silno angažiran u javnoj debati na temu budućnosti svoje zemlje, a u zadnjim godinama fokusiran prvenstveno na pisanje i urednički rad.

Ovim razgovorom otvoren je trodnevni krakovski program namijenjen prvenstveno studentima. Bio je zamišljen kao upoznavanje i uvod u radionicu.

Razgovor je održan unutar projekta organiziranog od strane znanstvenog kružoka krakovskih slavista (Koło Naukowe Slawistów UJ). Osim studenata iz Krakova u njemu su sudjelovali predstavnici slavističkih sredina iz Varšave, Katovica, Vroclava, Poznanja i Lođa.


Dominika Kaniecka: U brojnim ste tekstovima razmatrali pitanja važna za upoznavanje i razumijevanje kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Što Vam se danas u tom području čini ključnim? Što biste istaknuli danas iz te velike teme kao najznačajnije?

Ivan Lovrenović: Nažalost, mora se poći od aktualnog konteksta. Aktualni kontekst u Bosni i Hercegovini danas najmanje pogoduje za produktivno promišljanje o kulturnom identitetu zemlje, o karakteru kulturnog identiteta zemlje, zato što je taj kontekst strašno opterećen političkom i društvenom fragmentacijom Bosne i Hercegovine i njezinog društva. Govorim o onome tipu društvene fragmentacije koji je najgori, to je nacionalna fragmentacija. Unutar te fragmentacije gotovo da je već postalo iluzorno, utopijski govoriti u jednini o kulturnom identitetu Bosne i Hercegovine. Jer agresivne, vladajuće, nacionalne politike u toj zemlji inzistiraju na tome da se može govoriti samo o tri zasebna nacionalna i kulturna identiteta, izrijekom srpskom, hrvatskom i bošnjačkom (bošnjačko-muslimanskom). Time hoću da naznačim da je današnja Bosna i Hercegovina - ne samo pitanje njezine kulturne konstitucije, nego ako hoćete i pitanje života, pitanje najvažnijih stvari u društvu i životu - da je vrlo snažno pogođeno tom vrstom političke fragmentacije. Ja cijeli život u toj zemlji živim i o toj zemlji razmišljam kao o prostoru koji bi se ipak – bez obzira na njegovu pluralnu strukturu, kulturnu, nacionalnu, vjersku – morao moći gledati kao cjelina. Na razne načine sam se dovijao u svojim razmatranjima i u svojim tekstovima, pa sam davno smislio jednu sintagmu, jednu ideju, da se u Bosni i Hercegovini, u kulturnom smislu, radi o kompozitnoj cjelovitosti. E, sad, pogledajte što taj pojam može da sadržava, kako to nešto može biti istovremeno kompozitno, dakle sastavljeno od zasebnih elemenata, i u isti mah cjelovito. Mene je uvijek privlačila ta ideja o Bosni i Hercegovini, govorimo prije svega u kontekstu vašeg pitanja o kulturnom statusu Bosne i Hercegovine, ideja da se povijesne, kulturološke, vjerske i – u novo doba – nacionalne različitosti od kojih je bosansko-hercegovačko društvo sastavljeno, ipak na neki način mogu realno sagledavati i kao cjelina. Unutar te dijalektike se uvijek kretao moj interes za Bosnu i Hercegovinu, za njezino kulturno lice. I ni danas se toga ne odričem.


Dominika Kaniecka: Ja ću se samo nadovezati, upadam u riječ, ali svjesno, jer u velikoj mjeri se razlikuje naš pogled na stvar. Mi koji gledamo izvana vrlo često i bez dublje refleksije govorimo u odnosu na Bosnu i Hercegovinu o multikulturalnosti tog prostora. Vi ste na više mjesta na to upozoravali, odnosno upozoravali ste na opasnost takvog pojednostavljivanja.

Ivan Lovrenović: Da, uz malo pretjerivanje mogu reći da sam protivnik pojma multikulturalnost kad je riječ o Bosni i Hercegovini. Naprosto zato što je multikulturalnost ili, u zaoštrenijem smislu bolje rečeno multikulturalizam, društveni i politički projekt, društveni koncept koji naprosto nije primjenjiv na praksu života u Bosni i Hercegovini. Ako pod multikulturalizmom podrazumijevamo ono što bi se moglo najjednostavnije nazvati kao svjesno političko upravljanje razlikama. Malo pojednostavljujem, ali to je to. U Bosni i Hercegovini se, prije nego što bi bila riječ o multikulturalnosti i multikulturalizmu, može govoriti o jednom duboko povijesno tradiranom, pluralnom društvenom krajoliku koji je stvaran u najmanju ruku 500 godina, a može se reći, u proširenju, i više od toga. Kroz to dugo vrijeme proživljavao je pluralizam razne faze, razne oblike. Da vas ne zamaram sad previše s historijom, reći ću samo to da, kad je riječ o novom vijeku, o vremenu nakon 1492., u Bosni se to vrijeme poklapa sa osvajanjem Otomanske imperije, kada dolazi potpuno nova politička paradigma s vlašću turskoga carstva i s dominacijom islama kao vjere i civilizacije. Tada se u Bosni stvara bazični, početni oblik novovjekovne pluralnosti, koji se u osnovnim elementima tada stvara kao konfesionalna pluralnost, i tu imate posla sa islamom, koji je dominantna vjerska i civilizacijska komponenta, s pravoslavljem bizantskog tipa i s katolištvom zapadnog, rimskog tipa. U taj mozaik ulazi u 16. vijeku i mala zajednica Židova nakon njihovog progona iz Španjolske i Portugala, kada ih Otomansko carstvo prima i raseljava po svojim gradovima u provincijama. I na taj način se u Bosni kroz naredna stoljeća stvara taj mozaik. Zašto polazeći od aktualnog konteksta govorim o tome? Zato što je taj mozaik pokazao u više smislova nevjerojatnu vitalnost. Mi je možemo procjenjivati kako želite, pozitivno, negativno ili neutralno, kako god hoćete. Ali je činjenica da on pokazuje svoju vitalnost upravo u skladu s onom velikom idejom francuskih modernih historiografa, s idejom procesa dugog trajanja, la longue durée, koju je formulirao Fernand Braudel i njegovi kolege. Od tog početnog stadija, gdje se radi o religijsko-konfesionalnim različitim komponentama, kroz stoljeća, do 19., pa od 19. do danas, taj mozaik je poprimao drukčije sadržaje, drukčije oblike. Sa 19. stoljećem u to provaljuje na velika vrata, što je vama jako dobro poznato, kao u cijeloj Europi, ideja nacionalizma. Onda se ideja nacionalizma sparuje s tom tradiranom, starom situacijom konfesionalnom. U razdoblju komunističke Jugoslavije u cijeloj Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini na trenutak je počelo izgledati kao da su te tradicionalne strukture nekako adaktirane, sklonjene na sporedni kolosijek društvene i političke historije. Izgledalo je da prevladava jedan potpuno sekularizirani oblik društvenog života. Da bi nas ponovo devedesete godine uvjerile na vrlo težak i surov način kako taj oblik pluralizma, stari, povijesni, kako on ima i dalje svoju snagu, svoju vitalnost. I danas, nova Bosna i Hercegovina kao da proživljava neku vrstu – iako se time ne volim služiti – comebacka u staro, u religijsko-konfesionalno-nacionalni oblik te kompozitnosti. I sad se vraćam na svoju ideju: kako sad, nakon svega toga, nakon što su svi ti veliki projekti 20. stoljeća doživjeli poraz, kako sad ponovo govoriti o nekoj vrsti kulturne cjelovitosti. To je izazov i za mene, ali važnije od toga, to je izazov za cijelo društvo.


Dominika Kaniecka: Imam jedan citat koji se nadovezuje na pluralnost koju ste spomenuli. Kad sam krenula čitati Vaš najnoviji roman „U sjeni fantoma“, friško izdan, naišla sam na jedan ulomak koji me je vratio na pitanje granica koje ne moraju nužno dijeliti. Kad opisujete lik djeda, odnosno dida, u tom romanu, čitamo: „Granice su dijelile njegov katolički od muslimanskog i pravoslavnog svijeta bile su jasne, a živjelo ih se prirodno, i s jedne, i s druge, i s treće strane. U svemu drugome did je i s jednima i s drugima jednako radio, poslovao, razgovarao, a s izabranima i prijateljevao.“ Što to znači za kulturu? Gdje su te granice koje ne moraju nužno dijeliti?

Ivan Lovrenović: Pa da, to je zapravo pitanje svih pitanja. Tradicionalni oblici života u malim bosanskim gradovima, a svi su zapravo bili mali, jesu kao što ste i pročitali. Imali su jasno postavljene granice između ta tri konfesionalna svijeta. Koje su to granice? To su granice privatnog života. Stoljećima je bio utvrđen nepisani oblik ponašanja unutar kojeg se znalo šta je od tih granica nepovredivo, šta ti kao katolik smiješ, trebaš ili ne trebaš, na koji način se ponašati prema muslimanu i pravoslavcu, i obrnuto u tom trokutu. I te su granice bile potpuno jasne, čvrste i nepovredive, osim naravno incidentalnih situacija, kojih uvijek ima. Ali uz taj prostor, uz taj svijet granica, postojao je paralelno, u toj istoj svakodnevnici, i drugi prostor koji su svi dijelili, a to je prostor javnog života. Što je javni život bio u starim oblicima? To je život na tržnici, život u čaršiji, život svakodnevnih susreta u poslovima. A šta je omogućivalo da taj drugi prostor života, zajednički, bude zaista zajednički, bez ikakvih problema u komunikaciji? To je zajednički jezik. To je jako zanimljiva situacija. Stoljećima generacije žive dakle na taj dvostruki način, žive istovremeno život koji je jasno podijeljen u tri zasebna svijeta, intimna, i – u isti mah – kroz ista 24 sata, žive taj drugi život unutar kojega su svi iz te tri zajednice upućeni jedni na druge. Komuniciraju bez ikakvih problema jer imaju isti jezik, ali ne samo isti jezik, nego su im zajedničke i mnoge socijalne institucije koje nisu iz religijske sfere, nego su iz sfere običnog života, oblici komunikacije, oblici zanatske proizvodnje, trgovine, poslova poljoprivrednih ili drugih, i tako dalje. To je omogućivalo taj dvostruki, binarni oblik života unutar kojega si istovremeno bio i sam za sebe, ali i s drugima. To je nešto što u historiografiji i u antropologiji na Balkanu, a posebno u Bosni, nije nikada zapravo bilo obrađivano. Ja mislim da je to i danas znanstvena oblast koja je silno zanimljiva i koja vapi za stručnjacima različitih disciplina. Nažalost o tome imamo vrlo malo pravih radova jer je naša historiografija uglavnom do novih vremena bila sva politička, događajna, a antropologije gotovo da nismo ni imali. To je neki osnovni nacrt cijele te bosanske situacije koja je u prošlim vremenima funkcionirala tako kako je funkcionirala, bez kodifikacije. Taj život nigdje nije imao svoju meta razinu. On nije bio kodificiran ničim. Jedino čime je bio kodificiran to su osmanski zakoni, osmanski normativni kompleks koji je sasvim okvirno postavljao te tri zajednice u neku vrstu unutarnje autonomije s obavezom, naravno, poslušnosti i lojalnosti prema centralnim vlastima. I to je bilo sve što se tiče normativnoga oblika života. Ostalo sve je bilo prepušteno životu samome. I taj život je pokazivao, evo kao što sam pokušao to ilustrirati, sposobnost da čvrsto utvrđene granice između konfesionalno-religijskih i civilizacijskih posebnosti nekako ublaži, umekša i oslobodi prostor i za zajedničke oblike življenja. Danas je to, opet ponavljam, na paradoksalan način, najugroženije. Danas, kao nikad dosad, ljudi u Bosni i Hercegovini su u elementarnom smislu isti, s istim jezikom, s istim znanjem modernih tehnologija, s istim znanjem engleskog jezika i tako dalje, dakle jedno potpuno kompaktno društvo ako gledamo taj nivo. A na vrlo rigidan način u nacionalno-konfesionalnom smislu razdvojeni, separirani.


Dominika Kaniecka: Dolazite nam iz zemlje o kojoj ste nekad pisali: „najkompliciranija zemlja u Europi“ što je nažalost aktualno i za današnje prilike. Danas, u mnogim komentarima koje se odnose na Bosnu, možemo čuti i jednu drugu etiketu: „zemlja koja nestaje“. Mislite li da se osvještavanjem vrijednosti vlastite kulture Bosnu i Hercegovinu može spasiti od svojevrsnog nestajanja?

Ivan Lovrenović: Ne može, sigurno. To se već pokazalo za ovih skoro trideset godina koliko je prošlo od završetka tog rata. To je iluzija. Ako Bosna kao država i kao društvo bude spašena, odnosno opstane, to će biti isključivo zahvaljujući nekom grubom, jakom političkom projektu. Nažalost, iz same Bosne i Hercegovine, kako sad stvari stoje, energije, ideja, snage za takav projekt nema. Ne vidi se jer je politički zemlja strašno fragmentirana. Kad je bjesnio rat i kada je međunarodna zajednica, zapravo budimo konkretni, kada su Amerikanci, zbog svojih motiva, da ih sad ne raščlanjujemo, odlučili da to treba završiti, onda su svojom grubom silom, kao što je poznato, sazvali bosanske političare u daleki gradić Dayton u Ohio, zatvorili ih na nekoliko dana i noći i izdiktirali taj famozni Dejtonski sporazum, kojim je završen rat, koji je postavio današnji oblik političkog ustrojstva u Bosni i Hercegovini i koji se danas pokazuje nedovoljnim, beživotnim i traži se novi politički dogovor, novi politički status. Kažem, u samoj Bosni za to trenutno nema potrebne energije i političkoga konsenzusa, a ne bih rekao da se može očekivati neka nova intervencija ove vrste iz međunarodne zajednice ili iz Amerike, to se više ne može dogoditi. Tako da, ako je riječ o spašavanju zemlje, na mjestu bi bio neki skeptični odgovor. Ali bih ja nešto drugo rekao. Mi koristimo pojam zemlja kao sinonim za državu, a u Bosni i Hercegovini nikad kao danas nije zapravo iznutra, iz samih tih pojmova bila jasnija razlika između države i zemlje. Hoću reći ovo: Bosna i Hercegovina kao država ne znam hoće li opstati, to nitko ne zna, ali kao zemlja ona ne može propasti. Ona može biti u političkom smislu i razdijeljena. E, sad, šta je zemlja? Počev od osnovnoga značenja pojma, geofizičkoga, pejzažnoga, reljefnoga, pa popnimo taj pojam malo više u meta sferu - zemlja kao neki oblik pripadnosti ljudi nekom geofizičkom prostoru, koji nikad ne znači samo stvar političkog identiteta ljudi, nego i stvar primarnog osjećaja ljudskog koji se zasniva na doživljaju zavičaja, na emocionalnom doživljaju krajolika - mislim da to ne može nestati. Nikad. Sad ću malo odlutati, dajte mi tu mogućnost, ali bit ću kratak. Ima jedan hrvatski znanstvenik koji živi u Portugalu i radi na Lisabonskom univerzitetu, profesor Zoran Roca. Stručnjak za ekologiju, za okoliš, na visokom svjetskom nivou. On je razvio jedan koncept koji se meni strašno sviđa i koji je dragocjen i važan upravo zbog Bosne i Hercegovine, i zbog mogućnosti da ona kao država možda i propadne, a da ne propadne kao zemlja. On je taj koncept nazvao identerra. Identerra kao jedna riječ. Sastavio ju je, vidite i sami, od pojma identitet i pojma terra – zemlja. Ja sad neću razlagati taj koncept, ali bacam ga pred vas samo kao sugestiju koja možda nekoga zainteresira. On nije jedini koji se time bavi. Oko tog pojma razvijena je, koliko sam uspio da uhvatim, cijela jedna mala, ali vrlo moćna grupa znanstvenika, koji redovito diskutiraju svoje ideje. Mislim da je to koncept budućnosti. Ako bismo mogli zamisliti na trenutak utopijsku situaciju, u kojoj nema političkih granica - pokušajte, recimo, na trenutak vizualizirati, da ne idemo dalje, samo Europu. Pokušajte je vizualizirati, kao što to možete vidjeti na Google'u, kao fizički prostor bez iscrtanih granica država. Mene je uvijek zanimao taj izgled zemlje. Ako pokušate to tako zamisliti, a u to onda uvrstiti pojam identerra, pojam koji podrazumijeva sve ono o čemu smo ranije govorili, tu ljudsku vezanost za prostor, pa ponovo onda iscrtajte granice, ali granice pod navodnicima, dobit ćete vrlo zanimljivu sliku. Neću dalje.


Dominika Kaniecka: Kad smo već kod tog ljudskog, kod ljudske vezanosti za prostor, moje sljedeće pitanje jest: Što za vaše pisanje o kulturi znače putovanja? Prije svega mislim da putovanja po Bosni i Hercegovini.

Ivan Lovrenović: Sad, nakon svih ovih godina, kada već završavam sve svoje stvari, mogu reći, možda toga nekad nisam bio racionalno svjestan, ali sad mogu reći s punom sviješću, da je zapravo sve i započelo s putovanjem. Putovanje, ako ga shvatimo kao svaki izlazak preko kućnih vrata. Ivo Andrić je zabilježio jednu izreku, koju je on opet našao kod jednog od starih franjevaca bosanskih, izreku koja kaže da je Bosancu kućni prag najviša planina. E, u trenutku kada se kao Bosanac odlučite da tu najvišu planinu pređete, izađete iz kuće, tu već počinje putovanje. Kroz svoju ulicu, pa kroz svoj grad i onda dalje. Moja prva putovanja, ali u pravom smislu riječi putovanja, ako putovanje podrazumijeva iznenađenje na svakom koraku onim što svaki korak donosi pred tvoje oči kao novo, kao nepoznato. U mom iskustvu putovanje je zaista počinjalo u tim nesvjesnim dječačkim danima, odmah sto, dvjesta metara dalje od kuće. I nekako sam se naučio bez neke posebne svijesti o tome, da bi zapravo svaki izlazak iz svoje najosnovnije ampule u kojoj živiš, da bi trebalo tako zapravo doživljavati svijet. Putovalo se naravno kasnije i kojekuda drugdje i po svijetu. I to jest zanimljivo, naravno, i važno, ali sad, kad sve račune svodim, znam i vidim da je za mene Bosna bila svijet tih putovanja koja su uvijek otkrivala nešto novo. Otkrivala je novo u poznatome. Tu je možda ta formula. Jer kad idete u strani svijet, vama je sve strano i morate imati poseban senzibilitet da to doživljavate, da to sebi osvješćujete. U slučaju mojih putovanja po Bosni, čarolija se sastojala u tome da unutar poznatoga otkrivaš da je sve zapravo nepoznato. I naravno, u odlučujućoj mjeri je sve opet skopčano s fenomenima kulture, dakle ljudskoga rada koji zatječeš u pejsažu, u ambijentu, u starim gradovima. Mogao bih to čak i ovako reći: u mom obliku bavljenja književnošću putovanje je ne jedina, ali možda najvažnija poetička odrednica.


Dominika Kaniecka: Spomenuli ste u svom odgovoru franjevce, to mi se nekako odmah automatski veže s putovanjem. Kakvo mjesto u vašem poznavanju Bosne i Hercegovine zauzima pitanje bosanskih franjevaca?

Ivan Lovrenović: To je ogroman kompleks i riskantno je kad mene pitate o tome, jer se bojim da bi nam trebalo pet sati. Pokušat ću najkraće. Franjevci, dakle redovnici franjevačkog reda u Bosni i Hercegovini, to je jedan fenomen koji je u svjetskim razmjerima potpuno unikatan. Možda je nekada nešto slično bilo u Palestini. Zašto je to tako, zašto je to fenomen koji je unikatan u Bosni? To je pitanje povijesti i nećemo se sad s time previše zamarati. Meni je važno, kad govorim o tome, da se razumije da je to prvenstveno vjerska formacija, crkvena, ali unutar toga je formacija koja je – u bosanskom slučaju – pomalo izvan velike, mogu tako reći, totalitarističke strukture rimske crkve. To je bilo moguće zbog njihovoga položaja u Bosni koja je bila pod Otomanskim carstvom. Dakle, Otomansko carstvo je u Bosni zateklo katolički element. Kroz stoljeća je Otomansko carstvo bilo glavni antagonist Rima i obratno, Rim je za Otomansko carstvo bio najveći neprijatelj. Zbog toga u Bosni i Hercegovini Rim nikad nije mogao da uspostavi takozvanu redovnu crkvenu hijerarhiju, biskupsku. Ostalo je na redovnicima, da oni u Bosni, jer su za to dobili dozvolu od osmanskih vlasti i zadržali je kroz cijela ta stoljeća, ostalo je na njima da oni kako znaju i umiju, u neetabliranom obliku njeguju svijet katoličkog ritusa, katoličke kulture, itd. Iz toga se razvio specifični fenomen koji je istovremeno crkveni, odan Rimu, odan papi, ali u načinu na koji oni u Bosni njeguju crkvenost, pa čak rekao bih i vjerski život, u tom načinu oni su u ogromnoj mjeri autonomni. Rade kako znaju i umiju, vladaju se u velikoj mjeri autonomno i u odnosu na otomansku vlast, koja im to dozvoljava – za uzvrat moraju biti lojalni, i u odnosu na rimsku vlast kojoj su oni podložni, ali koju, u svim mogućim situacijama, nastoje da iskoriste za vlastitu korist, za vlastite oblike života, a da se nekako zanemari rigidni i totalitaristički duh rimokatoličke crkve kao svjetske organizacije. To dugo traje, ako uračunate i prethodno vrijeme srednjeg vijeka, pa do danas, franjevačka organizacija u Bosni i Hercegovini traje već preko 700 godina. To je jedina institucionalna forma u Bosni i Hercegovini koja je preživjela sva ta vremena u svom izvornom obliku. To govorim zbog toga da pokušate shvatiti da je taj oblik života, taj oblik crkvenosti, taj oblik stopljenosti sa svojim narodom proizveo jedan potpuno poseban mentalitet. Taj mentalitet je nešto što je bosanskog franjevca ustanovilo kao unikatnu formu. Ono što je ovdje bitno, kada govorimo o kulturi, o tradiciji, o književnosti, pismenosti – ključno je to da su ti franjevci u Bosni i Hercegovini već negdje od ranih otomanskih vremena, od kraja 16. stoljeća, za potrebe pastorala počeli razvijati vrlo respektabilnu spisateljsku aktivnost koja je u velikom broju slučajeva graničila i s ozbiljnom književnošću, sa znanošću, s teologijom. To je prostor koji mene silno zanima, koji jest istraživan, publiciran, ali ni blizu onoliko koliko tog materijala ima i koliko bi se trebalo tome posvetiti.


Dominika Kaniecka: Imam još jedno pitanje koje se odnosi na samo pisanje. Spomenuli ste, još prije dolaska, da se zapravo vraćate u Krakov jer ste već ovdje bili, u sedamdesetima. Sjetila sam se jednog od vaših dnevničkih zapisa upravo iz sedamdesetih godina, koji se odnosio na to što znači biti pisac. Tada ste, pretpostavljam o sebi kao početniku, ali i budućem piscu, zapisali: „Biti pisac! Pisac je onaj koji piše, svaki dan. Sve drugo je izmotavanje“. Sad me zanima kako se danas osjećate u toj već realiziranoj ulozi, posebno kad pogledamo temu koja dominira u vašim tekstovima, temu koja vas nikako ne pušta ili koju vi nikako ne možete pustiti. Mislim na Bosnu za koju sami kažete da je na neki način vaš mikrouniverzum ali možda i pandemonij.

Ivan Lovrenović: Da. Da, pisac je onaj koji piše svaki dan, sve ostalo je izmotavanje. Ja nažalost moram reći iz ove perspektive da sam se u životu, što se tiče pisanja, jako puno izmotavao. To govorim bez šale i sa žaljenjem jer znam jako dobro koliko sam vremena prokockao, propustio, bacio na nepotrebne stvari. Ima jedna riječ u našem jeziku, ne znam kako se to kaže na poljskom - danguba, dangubljenje, gubljenje dana. Dakle puno se toga više moglo i trebalo uraditi. A kad je riječ o Bosni... Znate šta? Ispast će na kraju da je u mom pisanju Bosna bila i ostala glavni motiv, a jako se dobro sjećam kada sam negdje osamdesetih godina u intervjuu za jedne novine, kada me novinar pitao nešto oko mog pisanja i Bosne, rekao: nadam se da neću cijeloga života pisati jednu knjigu o Bosni. Od tada je prošlo već 40 godina, nažalost, ispalo je da da. Hoću reći ovo: nema tu ničega što je svjesno odlučeno, to se naprosto tako događa po nekim unutarnjim impulsima, po nekim unutarnjim magnetnim silnicama kojih čovjek i može i ne mora biti svjestan, a onda se okrene unazad i ustvrdi da su zapravo presudile, da su odlučile o svemu i mimo mene.


Dominika Kaniecka: Kad smo kod pisanja, teško je preskočiti temu biblioteke koja je povezana s pisanjem i fascinacijom knjigama, tekstovima i čitavim tim svijetom. Razmišljala sam da li da postavim to pitanje, jer može biti prilično teško. Zanima me kakav je vaš stav prema biblioteci kao takvoj, prema zamisli ili predodžbi o biblioteci nakon tog posebnog iskustva koje dijelite. Mislim na gubitke koje ste prošli, i na gubitak za kulturu Bosne i Hercegovine, na nacionalan i na vaš privatan gubitak.

Ivan Lovrenović: Nekad je bilo teško. Danas se sve to već ohladilo. Velika je to priča, a opet imam nelagodu da je danas dižem na neki visoki nivo. U ovome ratu u Bosni od '91. do '95. uz sve ostale strahote, gubitke, stradanja, jedan od temeljnih oblika propasti i uništavanja bio je uništavanje ne samo biblioteka, nego uništavanje svih dostupnih oblika društvenog i kulturnog pamćenja. Simbol svega toga je naravno sarajevska Vijećnica u kojoj je bila smještena Univerzitetska biblioteka BiH, ali to je samo simbol. Uništavani su redom arhivi, najviše u Sarajevu, ali i drugdje. Uništen je ogroman dio arhiva i rukopisa predragocjenih u Orijentalnom institutu u Sarajevu i tako dalje, i tako dalje, pa je to išlo sve do nivoa uništavanja privatnih biblioteka, privatnih kućnih arhiva. Jedno od toga je zadesilo i mene. I, kako da vam kažem? Neopisiv je osjećaj, ja ga ni danas zapravo ne znam izraziti ni opisati, samo ga znam osjećati. Neopisiv je taj osjećaj gubitka, ne toliko ni same biblioteke, osim toga meni nije ni stradala sva biblioteka nego samo jedan izabrani dio – a tko je to tako i zašto birao, to je također jedno intrigantno pitanje – nego kućnoga arhiva. Što je kućni arhiv? To su prije svega osobni dokumenti, ne samo moji, nego cijele obitelji, pa osobni dokumenti iz nasljeđa i tako dalje. Pa su to rukopisi, naravno, pa je to građa za rukopise, pa su to neki dokumenti skupljani godinama koji bi trebali da posluže za pisanje raznih proznih projekata. Pa su to recimo fotografije, fotografije su nešto neprocjenjivo. Stare fotografije, to nema cijenu! Pa evo, kad već nabrajam, onda i negativi filmova. Ja sam imao kutiju punu crno-bijelih negativa foto-filmova itd. To je neprocjenjivo. To je sve propalo. I dosta vremena poslije svega toga živio sam u nekoj vrsti šoka i uvjerenja da od toga nikada neću ozdraviti. Međutim, znate, vrijeme je čudo. Vrijeme je sve. Vrijeme je to već prilično ohladilo.


Dominika Kaniecka: Nešto mi je palo na pamet, nekad smo već o tome i razgovarali kad sam spominjala da pratim što se događa na vašoj internetskoj stranici. Nekako me razmišljanje o biblioteci podsjeća na to da niste prestali ni malo biti strastveni skupljač tekstova i nekih važnih komentara, važnih imena, važnih glasova u prostoru u kojem živite. Zadnje pitanje: kako taj svoj novi internetski prostor, koji bi se možda i mogao usporediti s bibliotekom, dijelite sa drugima? Koga pozivate? Tko vam bude sugovornik u skupljanju i prezentiranju tekstova?

Ivan Lovrenović: To je oblik uredničkog posla. Smije li se nazvati i izdavačkim poslom? U nekom smislu možda da. Tome sam pristupio u trenutku kada sam stjecajem raznoraznih okolnosti, o kojima sad ne trebamo pričati, rezignirao, ali na pozitivan, zdrav način, rezignirao od aktivnog sudjelovanja u javnom životu. To je bilo prije 12 ili koliko već godina. I onda mi se otkrilo, i možda ne bih to sam ni otkrio, jer ja nisam čovjek modernog, tehnološkog, medijskog doba, za mene je to bilo jako daleko i strano, ali su mi pomogli moji najbliži. Otkrio sam zgodnu mogućnost o kojoj govorimo, s vrlo malo ulaganja, da čovjek ima svoj prostor na internetu i da ga koristi baš isključivo onako kako mu srce želi. To se odnosi i na vlastite tekstove, iako to sve manje radim jer me sve manje zanima, ali se odnosi i na sve ovo što ste rekli, na plasiranje najrazličitijih dokumenata, tekstova, članaka, književnih tekstova, poezije, po vlastitom izboru ili po onome što do mene dođe preko drugih zainteresiranih ljudi. Tu nema nekog određenog sustava. I to namjerno radim da bude bez sustava, bez neke čvrste takozvane uređivačke politike. Naprosto, ono što me u cijelom moru izazova kojima je čovjek izložen, što me intimno zanima. Bilo da je to pitanje historiografije, bilo da je u pitanju književnost, bilo da je u pitanju politički neki moment. Poezija također. Vremenom se pokazalo da taj medij ima svoje pratioce, svoje čitaoce, iako sam potpuno isključio bilo kakvu povratnu informaciju. Nemam nikakvo mjerilo gledanosti te stranice, niti me zanima tko je prati. Time neću da se bavim, ali na indirektan način saznajem. Javljaju se ljudi. Ima određeni krug ljudi koje to zanima, a onda neki od njih šalju svoje sugestije ili svoje priloge. Ono što je, to vi znate puno bolje od mene, velika prednost ovog načina plasiranja stvari u javnost jest to što nema granica. To je čudo. Nema granica, cijeli planet je potencijalno dostupan, cijeli planet potencijalno može da vidi o čemu se tu radi.

ivanlovrenovic.com