Razgovarao: Hrvoje Vranješ

[Ferida Duraković, pjesnikinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1980. godine. Prvu zbirku poezije Bal pod maskama objavila 1977. godine i za nju dobila nagradu Književne omladine BiH i nagradu ''Svjetlosti'' za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila još Oči koje me gledaju (1982), Mala noćna svjetiljka (1989), Srce tame (1994), Locus minoris – Sklonost Bosni kao melanholiji (2008), Putnici kroz (ne)vrijeme - 50 godina Sarajevskih dana poezije (s Fadilom Nurom Haver, 2011) i knjigu kolumni Pokret otpora (2012). Piše kratke priče i knjige za djecu (Još jedna bajka o ruži, Mikijeva abeceda, Amilina abeceda, Mikijeva i Amilina abeceda, a Ezopove basne i Vjetrov prijatelj s Mirzom Hasanbegovićem). Godine 1999. objavila izabrane pjesme na engleskom The Heart of Darkness (White Pine Press, Fredonia, New York), za što je dobila nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write Award, PEN New England, USA. Poezija i proza prevedeni su joj na dvadesetak jezika.]


Čitao sam Marka Vešovića neki dan i u njegovim ratnim pričama bilo je i Vas. Poslije kada bi opisivao da je u gradu skrivajući se od metaka susreo neke poznanike, ja bih uvijek nekako mislio da ste i Vi bili među njima. Jeste li znali da Vi u njegovim sjećanjima, barem u ovima koje sam ja čitao, uvijek postavljate pitanja?

To je za mene iznimno zanimljivo otkriće, posebno zato što je to primijetio neko kao vi, ko me uopće ne poznaje. Čak i mojoj sujeti prija ta vaša konstatacija; neobično je da mi se postavi ovakvo pitanje. I da, u pravu ste, postavljati pitanja – to sam, u stvari, ja. Jednom kada sam počela pitati, najprije majku, pa oca, pa sebe, pa onda ostatak svijeta, osjetila sam slast otkrivanja odgovora, strast razotkrivanja ljudi, pojava, način pronalaženja ljepote u ružnoći i obrnuto... Marko Vešović nekada je davno znao odlično odgovarati na moja pitanja – bio je moj gimnazijski profesor, u drugom i trećem razredu – on me je učio kako se misli poezija, kako se prosuđuje o književnim prosedeima – i kako ne treba slušati profesora! Ali Marko je prestao davati odgovore onda kad se počeo svađati s ljudima... Moje posljednje pitanje njemu, još davno, bilo je: Zašto ne pišeš sjajne pjesme umjesto što se s budalama pljuješ po novinama? Odgovor još čekam.

Ne očekujem razumijevanje mlađih generacija, kao što ja nisam razumjela zaglavljenost moga oca mladoga partizana u Drugi svjetski rat – meni je sve to bilo dosadno. Sad mi se to vraća u liku moje kćeri kojoj su naši bh. uskogrudi, neinformirani i jednostrani ratni narativi mučni i dosadni...


Postavljaju li žene u svojoj poeziji drugačija pitanja nego muškarci, imaju li više empatije za druge i jesu li ružnoća i ljepota svijeta iznijansiranije kod žena?

Prirodno je da žene postavljaju drugačija pitanja, ne samo u poeziji, nego u svemu što ih konstituira kao ljudska bića. Ellen Showalter ima jednu od definicija ženskoga pisma − kao „žensku estetiku“ u književnosti – što mi se čini najbližim (i najblažim) kad ispitujemo fenomen ženskoga koje ispisuje sebe u odnosu na svijet. To, onda, podrazumijeva i više empatije, više dubinskoga razumijevanja sebe, svijeta i njegovih pojava – ali time žene ne moraju bitno biti i nježnije, suptilnije ili dubokoumnije od muškaraca – ako se ne razviju u tom pravcu. Dakle, raditi na sebi da bi se istaknulo i potaknulo i razvilo žensko kao visoka kvaliteta, kao svjetonazor, kao načelo koje stvara svijet, a ne razara ga.

Čini mi se da žene efektivnije i efikasnije znaju uspostaviti mreže solidarnosti, što se zorno dokazuje u ratovima, ali to ne mora u vremenu mira ostati njihova prepoznatljiva tačka, mada se ja tome iskreno nadam iako me stvarnost i žene oko mene, spisateljice posebno, konstantno demantiraju. Ah, te žene! Ah, prijateljice i neprijateljice...


Pamtite li više onaj život prije rata ili su ratna sjećanja prevagnula? U kakvom su odnosu ta sjećanja danas, dvadeset godina poslije, pogotovo s obzirom na Vašu poetiku?

Imam dovoljno (i previše!) godina da mogu kazati kako mi je u bivšoj državi protekao važan, formativni period života. Imala sam 36 na početku rata, taman dovoljno da mi sve što mi nije bilo jasno pukne pred očima zajedno sa granatama posred kuće u Sarajevu, i da se poetički potpuno osvijestim i shvatim šta u književnosti (i životu) hoću, a šta više neću i ne smijem: neću više pisati lahoraste pjesme koje se ne dotiču stvarnosti, neću više biti sama sebi poetička meta i domet, a posebno ne mogu ili ne smijem više živjeti izvan društveno-političkoga konteksta – što sve skupa veli kako se nikada više neću izvući iz živoga pijeska ratnih događaja i doživljaja. To koliko je dobro, nisam sigurna, ali pošteno govoreći, nije mi više ni stalo da se izvučem iz tog konteksta, jer je cijena koju sam platila u toj graničnoj situaciji, s ove tačke gledišta, bila visoka i valja taj kredit vraćati cijeli život. Ne očekujem razumijevanje mlađih generacija, kao što ja nisam razumjela zaglavljenost moga oca mladoga partizana u Drugi svjetski rat – meni je sve to bilo dosadno. Sad mi se to vraća u liku moje kćeri kojoj su naši bh. uskogrudi, neinformirani i jednostrani ratni narativi mučni i dosadni... Kao studentica sam naučila napamet stihove Branislava Petrovića, koje tek sada, nakon četrdeset godina, razumijem kako treba: „Sudiće nam budući ljudi / Kao što sin oca voleti ne sme / Već vidim sudiju, nasmešen, pravedno sudi / Bez milosti za našu javu, naše pesme.“


Što u životu najmanje razumijete: ljude, laž povijesti, ružnoću svijeta, zlo (ili nešto drugo, suprotno tomu?) – i što je od svega toga najteže ispripovjediti?

#

ŠTO NE RAZUMIJEM

#

Ljude

Laž povijesti

Ružnoću svijeta

Zlo

#

A ni ono drugo

Suprotno tomu

#

Ne razumijem

Ne razumijem

Ne razumijem

#

Ali promatrati

Očima od vedrine

I pitati

Ustima od glagola voljeti

#

Kakav božanski dar!

#

Ima li mjesta za radost u našim susretima, povjerenju i nadi, unatoč osjećaju da je nakon što su ljudi u ratu toliko toga zlog doživjeli, ali i učinili, tama pobijedila i sakrila nam sreću?

Vidite kako vaše riječi mogu postati i pjesma! Eto, to je radost susreta među nama. Nesreće nas mogu oboriti, ali i uzdići. Izbor je naš. Meni književnost, i inače umjetnost, nakon rata pomaže da ostanem normalan ljudski stvor – a najteže je biti normalna žena. Živjeli normalni ljudi! A posebno živjele normalne žene! Kako kaže Milosz, neka ono malo što napišete bude rezultat dobrih a ne zlih sila.