Intervju za Magazin Glasa Slavonije, 12. i 13. prosinca 2020.

Daytonski sporazum donio je 1995. godine mir u Bosni i Hercegovini, ali taj mir nije bio pravedan. Rečenice poput te postale su već folklorne. Ako mir ne definiramo kao odsutnost rata, nego kao nemogućnost, nevjerojatnost ratnog sukoba, onda je iz cjelokupnog postdejtonskog iskustva, a danas možda više nego ikada prije, jasno da on nije donio ni mir - kaže Franjo Šarčević sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, glavni urednik web-magazina Prometej.ba, te dodaje:

- Daytonski sporazum legitimirao je ratnu tvorevinu Republiku Srpsku, stvorenu višegodišnjim etničkim čišćenjem, a Bošnjake i Hrvate sveo je na polovinu države s brojnim neriješenim pitanjima, oko kojih se spore već 20 godina, gdje jedni drugima neprestano pothranjuju strahove od dominacije odnosno secesije. BiH jest formalno-pravno država, ali s vrlo malo “unutrašnjih razloga” za to. Dayton je 1995. zaustavio rat, ali ratne ideologije nastavile su djelovati tako da se politika danas često shvaća kao nastavak rata drugim sredstvima. U takvoj situaciji novi sukob, makar zbog međunarodnih i drugih čimbenika trenutno nije nimalo izvjestan, kao konačno poravnavanje računa i završetak onoga što je zaustavljeno 1995., u mnogim glavama stoji kao opcija.


Zašto međunarodna zajednica nije spremna na reviziju Sporazuma? Tko koči promjene...?

- Imam dojam da međunarodna zajednica ide linijom manjeg otpora i da pušta da stvari idu svojim tokom, nadajući se da će se već nešto riješiti s vremenom. Previše je različitih interesa u toj zajednici, od Rusije do Amerike, da bi se mogao provoditi nekakav jedinstveni plan rješavanja bosanskohercegovačkog problema. Tako se sve prepušta dogovoru domaćih političkih aktera, koji se, jasno, ne mogu dogovoriti oko ključnih postavki. Problem s revizijom Sporazuma jest u tome što sve tri političke nacije u BiH imaju potpuno različitu viziju u kojem bi smjeru ta revizija trebala ići. Srbi ne žele odustati od teritorijalne autonomije u BiH, od svoje nacionalne države u državi, Bošnjaci ne žele odustati od mogućnosti da će BiH jednoga dana biti država Bošnjaka i onih koji se tako osjećaju, a Hrvati ne bi, primjerice, prihvatili ukidanje kantona (ne županija, županija i kanton nisu sinonimi, nego pojmovi različita značenja, usput rečeno) jer im oni jamče autonomnu politiku u nekim dijelovima Federacije BiH.


Što se Hrvata tiče, njihov je položaj u toj i takvoj Bosni i Hercegovini i dalje težak, napose onaj politički. Što učiniti da bude bolji?

- Položaj pojedinačnog građanina hrvatske nacionalnosti u BiH prosječno je bolji od položaja građana druge nacionalnosti zbog njihova višeg životnog standarda. No politički položaj Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH definitivno je najteži. Najmalobrojniji su, u Republici Srpskoj već su davno svedeni na nivo statističke pogreške, bez ikakve stvarne političke moći, potpuno ovisni o milostinji republičkosrpske politike, a u Federaciji BiH izloženi udaru bošnjačkog nacionalizma, utjelovljenog u izetbegovićevsko-komšićevskoj političkoj paradigmi, koji im već otvoreno prijeti da će ih doskora potpuno politički eliminirati. Velik dio krivnje za to snosi HDZ-ova politika, koja je 1990-ih učinila sve da bosanskohercegovačkim Hrvatima omrzne njihovu domovinu Bosnu i Hercegovinu i iskoristi ih kao topovsko meso za stvaranje države Hrvatske, da uvuče Hrvate u besmislen i poguban sukob s Bošnjacima, zbog kojeg su dodatno demografski stradali, uz teško breme kasnijih haških presuda, koje opterećuje i svaki njihov legitiman politički zahtjev, a posljednje desetljeće i pol kroz politiku Dragana Čovića i njegovo savezništvo s republičkosrpskom politikom opet nanosi štetu Hrvatima. Da ne govorimo koliko koruptivni i klijentelistički način vladanja HDZ-a ubija perspektivu i nadu kod bosanskohercegovačkih Hrvata, koji u velikom broju napuštaju svoju zemlju.


Vaš komentar proteklih izbora u BiH, kao i izbora koji u Mostaru tek slijede 20. prosinca?

- SDA je izgubio vlast u većini sarajevskih općina, ali je najveći pobjednik tih izbora stranka Narod i pravda, opet jedna konzervativna nacionalna stranka, sastavljena dobrim dijelom od bivšeg kadra SDA-a, koji je izišao iz SDA-a ne zbog razilaženja oko temeljnih ideoloških postavki, nego oko tehnologije upravljanja. U Banjoj Luci jest izgubio kandidat stranke Milorada Dodika, ali je novi gradonačelnik otvoreni srpski nacionalist, koji ni po čemu ne odudara od temeljnih ideja i ideologema republičkosrpske/velikosrpske ideologije. Najveći problem politike u mješovitim sredinama Federacije BiH, tj. u onim općinama u kojima Bošnjaci i Hrvati čine relevantan demografski i politički faktor, jest što se posebno tu politika – i bošnjačka i hrvatska – prezentira kao nastavak rata drugim sredstvima, a izbori se svode na nacionalno prebrojavanje. Tako se i izbori u Mostaru predstavljaju kao svojevrsno nacionalno osvajanje grada, u kome je pitanje “mi” ili “oni”, hrvatska ili bošnjačka većina u Gradskom vijeću, hrvatski ili bošnjački gradonačelnik, zapravo pitanje samog opstanka naroda odnosno države. U takvoj paranoičnoj atmosferi, ispunjenoj huškanjem i primitivnim nacionalističkim strastima, odgovorna, ozbiljna i dosljedna građansko-demokratska nenacionalistička politika postoji samo u tragovima. Na primjeru Mostara još jednom se dokazuje da je u nacionalnim politikama u BiH ideja eliminacije i nadjačavanja porazila ideju kooperacije i ravnopravnosti.


Uzimajući sve u obzir, kakva je budućnost BiH između Daytona, EU-a i NATO-a?

- Nitko ne zna kakva je budućnost svijeta u sljedećim desetljećima, jer se čovječanstvo nalazi pred izazovima i strukturnim promjenama kakvi nisu viđeni nikada u povijesti, a čije posljedice izmiču svakoj mogućnosti predviđanja. Tako da nitko ne zna ni što će biti s Bosnom i Hercegovinom na dugoročnom planu. Sve su šanse, međutim, da nas u bliskoj budućnosti ne čeka ništa spektakularno novo i da ćemo nastaviti tavoriti u procesima postupne atrofije, urušavanja društvenih institucija, populacijskog propadanja, sve u stanju koje je dobro opisano kao “ravnoteža nemoći”.

Europska unija je svjetlosnim godinama daleko od nas, odnosno mi od nje, a ni NATO savez nam nije puno bliže, tako da sada ne moramo previše zaokupljati maštu benefitima koje bi nam eventualno članstvo u tim organizacijama donijelo.