Foto: Mišo Prodanović

Fuad Šetić (Schweinfurt, 1995) dirigent i klavirski saradnik iz Sarajeva. Zaposlen kao stručni saradnik pri Odsjeku za dirigovanje Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio dodiplomske i diplomske studije. Master studij iz oblasti muzičkog menadžmenta završio je 2020. godine na Univerzitetu Westminster (UK). Kao dirigent, usavršavao se na majstorskim radionicama kod Uroša Lajovica, Uriela Rodrígueza, Eduarda Portal Martina i Liora Šambadala. Član je INSAM Instituta za savremenu umjetničku muziku i Muzičkog društva Giuseppe Verdi iz Guadalajare (Meksiko), te počasni dirigent K-orkestra iz Yangpyeong-guna (Južna Koreja). Umjetnički je direktor Festivala klasične muzike Orfej, osnivač i muzički direktor Sarajevskog gradskog orkestra, te umjetnički rukovodilac Mještovitog hora RKUD Proleter.


Nikolina Todorović, Prometej.ba: Nekoliko je razloga zbog kojih me razgovor sa Vama iskreno raduje. Prvi je to što sam zadivljena Vašim dosadašnjim uspjesima, time koliko vrijedno i posvećeno radite, koliko ste značajnih projekata i suradnji do sada ostvarili širom svijeta. No, ono što me naročito zainteresiralo za ovaj razgovor jeste Vaše primarno profesionalno obrazovanje i zanimanje. Vi ste, naime, dirigent. Rijetko imamo priliku u našim medijima čitati razgovore sa djelatnicima/icama, suradnicima/icama iz svijeta muzike. Na našim prostorima pažnja se obično koncentriše na, uslovno govoreći, muzičke zvijezde, pjevače i pjevačice, pa samim time mnogo aspekata muzike ostaje u sjeni. Da li je dirigovanje jedan od tih nepravedno zanemarenih, kompleksnih aspekata umjetničke muzike? Na koncu, svjesna toga da je dirigiranje izuzetno kompleksan čin koji podrazumijeva mnogo odgovornosti, neposrednu komunikaciju sa izvođačima/icama, ne mogu a da Vas ne upitam koje su to sve vještine i tehnike koje dirigent mora posjedovati i usavršiti – slušanje, razumijevanje, poznavanje i sviranje nekoliko instrumenata? Koje su najveće odgovornosti i izazovi ovog posla? Napokon, da li biste Vi, kao mladi dirigent, mogli dirigovanje okarakterisati kao iscrpljujuću i izazovnu fizičku i mentalnu aktivnost? Jer čini mi se da se uloga dirigenta u našem društvu poprilično podcjenjuje. Ne nužno iz loše namjere, ali gledano kolektivnim očima našeg društva, dirigenti su ljudi koji, eto, nešto mlataraju rukama i palicom, previše se zanose... Zasigurno ste se susretali sa takvom vrstom elementarnog nerazumijevanja Vaše profesije?

Fuad Šetić: Dirigent (ili dirigentica!) je individualac koji je, može se reći, prisutan od samog početka grupnog muziciranja i neizostavna je karika u oblikovanju interpretacije muzike pisane za veće (a nekada i manje) ansamble. Kao takvi, imam utisak da od svojih kolega muzičara zaista zaslužujemo, ali i uživamo poštovanje.

Što se tiče odnosa pažnje koju široka javnost posvećuje muzičkim zvijezdama pop/rock/folk industrije i umjetničkoj/klasičnoj muzici, a samim tim i dirigentima, moram biti iskren i naglasiti da mi zapravo nemamo istu publiku, i da publika jednih sigurno nije ciljna grupa ovih drugih. Po mom mišljenju, umjetnost i industrija (proizvodnja, konzumacija, prodaja i drugi glagoli koji se uz nju vežu), u suštini, iako se mogu ispreplitati, zapravo se međusobno isključuju. Kako sam sada razdvojio publiku umjetničke muzike, moram naglasiti da tu dirigenti nisu u sjeni, te da je dirigovanje u svijetu, ali usuđujem se reći i kod nas, cijenjena djelatnost. Međutim, ni sa ljudima koji nisu publika umjetničke muzike, lično nisam imao neugodna iskustva kada je riječ o mojoj profesiji. Obično su bili vrlo radoznali i kada bih samo površno nabrojao šta sve jedan dirigent treba da zna, na šta da misli, šta da sluša i kako da komunicira svoje namjere, sagovornici bi postajali zainteresovani i otvoreni da poslušaju nešto iz repertoara umjetničke muzike.

Dirigenti, prije svega, trebaju biti vrlo receptivni, posjedovati visoki nivo inteligencije (urođene, stečene, emocionalne i socijalne), poznavati psihologiju, imati vrlo razvijen muzički sluh (kontrola svih muzičkih parametara iz partiture – tonske visine, ritam, tembr, fraze, agogika, dinamika, tempo, itd.), dobro znanje iz orkestracije, analize muzičkih oblika, harmonije, nerijetko i kompozicije, muzičkih stilova, te barem teoretsko znanje o svim instrumentima i svim vrstama glasa sa kojima se susreću. Idealno bi bilo da i sami sviraju barem jedan od orkestarskih instrumenata, imaju osnove vokalne tehnike, a pored toga velika je prednost i ako dirigent svira klavir. Na sve ovo, veliki je bonus ako je dirigent i muzički kreativan i može ponuditi jedinstvenu muzičku interpretaciju u okviru parametara koje djelo diktira. Nakon ovoliko nabrojanih stvari, očito je da imamo i određenu dozu narcizma (ha-ha-ha).

No, uz sve ovo, dirigent ne može ništa sam i bez izvođačkog ansambla. Mislim da se upravo tu krije i najveći izazov dirigentskog posla – odnos sa grupama ljudi. Vrijeme dirigenata diktatora relikvija je prošlog stoljeća, te danas kada postoje sindikati, a i orkestarski svirači su nerijetko izuzetno obrazovani, nekada i multiinstrumentalisti, takav pristup izazva bojkotiranja, otkazivanje produkcija, itd. Danas odnos dirigent-ansambl funkcioniše skoro na demokratskom principu, barem u teoriji.

U ovisnosti od djela, dirigovanje zna biti jako iscrpljujući posao – i mentalno i fizički i duhovno – ali je i proporcionalno ispunjavajuće.


Dok sam se pripremala za ovaj razgovor, naišla sam na nekoliko činjenica iz povijesti dirigovanja, koje se meni, kao nekome ko neprestano kritički promišlja o položaju i utjecaju žena, čine izrazito problematičnim. Naime, u gotovo svim zvaničnim enciklopedijama dirigenata, pa na koncu čak i na spisku dirigenata koji je dostupan na Wikipediji, nije uvrštena niti jedna žena. To me po prvi put navelo da zastanem i zamislim se: da, zaista, žene dirigentice su jako rijetka pojava. Zbog toga me iskreno zanima da li ste se Vi susretali sa ženama dirigenticama, i uopšte šta mislite o tome zašto se žene ne osjećaju pozvanim baš u ovo zanimanje, odnosno zašto su, izgleda, sistematski isključene iz njega?

Istina je da su kroz historiju žene u umjetničkoj muzici bile nepravedno marginalizirane i kao izvođači i kao stvaraoci i kao dirigenti. Na svu sreću, ili na žalost što smo čekali ovoliko, u posljednjih nekoliko godina svjedočimo sve većoj inkluziji žena u ovom poslu. Neka od poznatijih dirigentskih imena u svijetu su Marin Alsop, Sian Edwards, Natalie Stutzmann, Mirga Gražinytė-Tyla, Elim Chan, Barbara Hannigan, Alondra de la Parra, koje su na mjestima šefova (ili šefica) dirigenata u značajnim svjetskim orkestrima.

Također, jako je pozitivna stvar da se, u posljednje vrijeme, pojavljuju i programi pripravništva i stažiranja, stipendije i takmičenja za mlade dirigentice, među kojima je najpoznatije La Maestra takmičenje, u saradnji sa Pariškom filharmonijom, a iz kojih upoznajemo vanredno darovite mlade dirigentice. Vrlo značajno otkrovenje takmičenja La Maestra je Glass Marcano, koja je, iako nije pobijedila, osvojila nagradu orkestra Pariške filharmonije, te simpatije publike širom svijeta.

Smatram da su ovako fokusirani programi neophodni sve dok na svjetskoj sceni na vodećim pozicijama ne budemo imali jednako, ili više, dirigentica. Tek kada se premosti ovaj stoljećima dug jaz možemo govoriti o jednakim šansama i o dobijanju pozicija na osnovu kvaliteta.

S druge strane, zanimljivo je da Sarajevo i Sarajevska filharmonija jedini u regiji imaju ženu rezidentnog dirigenta, maestru Samru Gulamović.

Kroz svoje obrazovanje, moram napomenuti, često sam se susretao sa fantastičnim dirigenticama, u čijim sam ansamblima i nastupao.


Trenutno ste zaposleni kao stručni saradnik pri Odsjeku za dirigovanje Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu. Vaše muzičko obrazovanje i jeste primarno vezano za Muzičku akademiju u Sarajevu jer ste tu završili dodiplomske i diplomske studije iz drigovanja, u klasi profesora Ognjena Bomoštara. Tome je prethodila i Srednja muzička školu u Sarajevu – Smjer za harmoniku, a zatim i Opći smjer. No, master studije, iz oblasti muzičkog menadžmenta, završavate na Univerzitetu Westminster (Ujedinjeno Kraljevstvo), gdje ste boravili kao dobitnik prestižne Chevening stipendije. Zanimljivo je da muzički menadžement uklapate sa svim muzičkim smjerovima i studijama koje ste završili. Zbog čega ste željeli završiti ovaj studij i, u konačnici, mislite li da je muzički menadžment još jedan od aspekata koji nedostaje našoj zemlji, koji je nedovoljno osviješten i o čijem se značenju za muziku danas jako malo promišlja? Prema Vašem sudu, koji su najveći zadaci menadžmenta i PR-a u kulturi i umjetnosti?

Mislio sam da bi mi studij muzičkog menadžmenta, ali prije svega boravak u centru evropske i svjetske kulturne scene, koristio u formativnom smislu kada je riječ o mojoj ličnosti – ljudskoj i muzičkoj. Nadalje, kako sam to naveo i u svojoj aplikaciji i za pomenutu stipendiju i za univerzitet, u Bosni i Hercegovini više nemamo zvaničnu koncertnu agenciju koja se bavi umjetnicima i umjetničkom muzikom. Postoje fondacije i udruženja građana, kao i neke firme koje usput obavljaju i tu funkciju, te održavaju našu umjetničku scenu živom, ali to niko ne radi u kapacitetu u kojem bi to radila jedna koncertna agencija.

Nažalost, ugovaranje i organizacije koncerata dug je i iscrpljujući posao, koji muzičarima oduzima dragocjeno vrijeme namijenjeno usavršavanju njihovih interpretacija. Pored toga jako je bitan, ali i jako zanemaren, aspekt muzičkog marketinga (naravno, ovdje govorim isključivo o muzici kojom se bavim) – društvenih mreža, promocije, intervjua, umrežavanja i sl. Zato imamo mnogo fantastičnih muzičara koji se jako rijetko ili skoro nikako ne pojavljuju na koncertnim scenama.

Drugi razlog zbog kojeg sam odlučio da studiram muzički menadžment je želja da vlastitu dirigentsku karijeru od samog početka počnem graditi ozbiljno i koliko je moguće profesionalno.

Treći i ujedno razlog koji se vremenom iskristalisao kao i najvažniji za ovaj korak bilo je osnivanje i rad sa novim orkestrom. Ovaj orkestar nedavno je i zvanično zaživio kao Sarajevski gradski orkestar. U njemu sviraju prvenstveno mladi daroviti instrumentalisti iz Bosne i Hercegovine, ali i susjednih država, a koji su svojim djelovanjem vezani za Sarajevo.

U državi u kojoj još uvijek imamo samo jedan profesionalni orkestar (Orkestar Sarajevske filharmonije), koji instrumentalistima nudi zaposlenje u smislu bavljenja izvođaštvom za koje se na muzičkim akademijama i obrazuju, nepotrebno je govoriti o nizu negativnih efekata kakve ovakvo ustrojstvo ima naročito po mladi talentovani kadar – deterioracija umjetničke scene, doprinos odlivu mozgova, neadekvatno očuvanje kulturne baštine naroda BiH, te generalno nemogućnost da se stvaraju novi umjetnički (kulturni) outputi u onoj mjeri u kojoj se stvaraju u Zapadnoj Evropi i svijetu, što znači da naša muzička kultura i umjetnost sistemski ne evoluiraju.


Kao dirigent usavršavali ste se na majstorskim radionicama kod bitnih imena poput Uroša Lajovica, Uriela Rodrígueza, Eduarda Portal Martina, Liora Šambadala, te sa SONEMUS triom. Nedavno ste se oprostili od profesora Ivana Čavlovića, muzikologa, pedagoga, profesora emeritusa Muzičke akademije u Sarajevu, dirljivim riječima i porukom: Odlazak profesora boli jednako kao i odlazak članova porodice, jer oni zapravo i jesu naša porodica. Koliko su Vama, kao mladom dirigentu i muzičaru, važni prethodnici, ljudi od kojih ste učili i od kojih učite i dalje? Koliko im dugujete? U muzici je, čini mi se, linija prethodika i nasljednika posebno značajna, odnos mentor/ica-student/ica možda nigdje nije toliko intiman, osoben i empatičan kao što je to u svijetu muzike. Slažete li se sa time? Na tom tragu, koliko Vas pogađa odlazak onih koji su Vas i Vaš rad trajno obilježili?

U svim djelatnostima, zanatima, sportovima, borilačkim vještinama, nauci, ali naročito u umjetnosti odnos sa mentorom je zaista poseban. Prijenos znanja s koljena na koljeno je u muzici jako poštovan, pa ćete stoga često u biografijama muzičara vidjeti u čijoj su klasi studirali, kod koga su se usavršavali. Ti profesori, mentori, postaju naša referenca, garancija da to što radimo ispunjava određene kriterije.

Nakon toliko vremena provedenog u zajedničkom radu, istraživanju, upoznavanju sebe, nemoguće je ne ostvariti poseban odnos sa mentorom. Uzmemo li na sve to da muzika, kao najeteričnija umjetnost, iziskuje od nas koji se njome bavimo poseban senzibilitet i generalnu empatiju, a koje mi otkrivamo pred/prema mentorima. Naši profesori često po potrebi preuzimaju ulogu trećeg roditelja, psihologa, savjetnika, prijatelja… S druge strane, oni u nas ulažu svoje vrijeme, vještine, znanje, ukazuju nam svoje povjerenje. U nama i kroz nas postaju besmrtni. Rekao bih da jedni drugima dugujemo sve, ali istovremeno i ništa.

Kada je riječ o mojim profesorima, jako me usrećuje što sam sa svima ostvario divan, produktivan i intelektualno stimulirajući odnos. Naravno, među njima posebno mjesto zauzima nekolicina sa kojom sam učio individualno.


U posljednih godinu dana, unatoč pandemijskim ograničenjima i utjecajima na kulturu, Vi ste ostvarili uistinu mnogo zapaženih i značajnih suradnji. Za početak, spomenut ću to da ste u julu 2020. godine, imenovani za člana žirija u Internacionalnom takmičenju International Orchestra Auditions Awards, kao jedini predstavnik sa Balkana. Nadalje, postali ste član Muzičkog društva Giuseppe Verdi iz Guadalajare (Meksiko), te počasni dirigent K-orkestra iz Yangpyeong-guna (Južna Koreja). Napokon, od novembra 2020. godine, postali ste i umjetnički direktor Festivala klasične muzike Orfej. Kako je došlo do suradnje sa orkestrima i udruženjima iz Meksika i Južne Koreje, i to upravo u vrijeme kada je pandemija zatvorila sve granice? Jesu li sve ove značajne suradnje unijele prekretnicu u Vaš život u vrijeme kada se i cijeli naš svijet dosta izmijenio?

Pandemijski period očito je vrlo nasilno prekinuo ustaljenost naših života, stavio pred nas nove izazove. Naročito se to odrazilo na umjetnike koji djeluju na sceni, u velikim grupama poput opernih kompanija, orkestara, horova, itd. Upravo zbog potrebe da očuvaju kulturnu i umjetničku scenu i improvizirano prebrode pandemijski period, kolege iz Italije kontaktirali su me sa pozivom da budem član žirija na Internacionalnom takmičenju IOAA 2020. Takmičenje je već u svojoj prvoj ediciji okupilo umjetnike iz preko 60 zemalja svijeta, a posebno me radovalo što su na istom takmičenju rezultate ostvarili i mladi umjetnici iz Bosne i Hercegovine. Iako zapravo ne volim muzička takmičenja, ovo je imalo drugu dimenziju – bilo je audicija za internacionalni orkestar koji je ostvario nastupe u Italiji i Austriji. Nimalo zahvalan zadatak žiriranja, omogućio je i poznanstva sa muzičarima iz cijelog svijeta, između ostalog i sa onima iz Meksika i iz Južne Koreje.

I jedni i drugi uvidjeli su koliko je značajan proces internacionalizacije i umrežavanja sa umjetnicima širom svijeta u postpandemijskoj rekonstrukciji kulturne i umjetničke scene, na lokalnom, ali i na internacionalnom nivou. Siguran sam da će ova članstva iznjedriti bitne projekte i za mene lično, ali i za sredine u kojima radim.

S druge strane, festival klasične muzike Orfej dugogodišnji je projekat koji smo ove godine podigli na jedan viši nivo. Prvo izdanje festivala producirano je 2018. godine, a krajem 2020. godine festivalsku strukturu podijelili smo na nekoliko ogranaka. U skladu s tim, imenovali smo i dva umjetnička ko-direktora festivala, od kojih sam ja jedan.

Sve ove aktivnosti i saradnje na kraju nisu u moj život unijele nikakve velike prekretnice. Prije bih rekao da su se vrata ka njima otvorila u periodu kad sam ja za njih bio spreman, a igrom slučaja desile su se u vremenu pandemije. Ali ono zbog čega sam sretan jeste to što sam u ovom periodu upoznao nevjerovatne mlade ljude, koji svojim talentima i entuzijazmom najavljuju da svijet umjetnosti i dalje evoluira zanimljivim linijama.


Uporedno ste angažirani kao dirigent, član horova, klavirski suradnik, osnivač i muzički direktor nekoliko udruženja, suradnik na Akademiji... Nastupali ste i radili u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Makedoniji, Turskoj, Belgiji, Češkoj i Austriji, angažirani ste i u Operi Narodog pozorišta u Sarajevu kao asistent dirigenta i korepetitor na produkciji Prodane nevjeste Bedřicha Smetane povodom 100. godišnjice Narodnog pozorišta u Sarajevu i 75. godišnjice Opere. Čini mi se da ste u konstantnom pokretu, radu i obavezama? Takav tempo nije svakidašnji niti svojstven velikom broju Vaših vršnjakinja i vršnjaka, pa Vas, shodno tome, želim pitati da li smatrate da su kontinuirano usavršavanje i rad, pored talenta, jedini načini da se postignu zagarantovani rezultati? Pored toga, koliko je, iz Vaše perspektive, mladim osobama danas teško na ovome prostoru ostvariti svoje snove?

Jedini način da budem produktivan je da sam, zapravo, hiperproduktivan. Iako me često upozoravaju da takav način funkcionisanja nije izbalansiran i da može utjecati i na moje zdravlje, ali i da se negativno može odraziti na poslove kojima se bavim, još uvijek nisam naučio da filtriram ponude, te pristajem na sve u čemu vidim djeliće vlastite životne i/ili umjetničke filozofije i creda.

Ne usuđujem se baš govoriti o univerzalnom receptu za zagarantovan uspjeh, jer me takvi neodoljivo podsjećaju na veliki broj univerzalnih recepata za gubljenje kilograma. Naravno, sve zavisi i od toga šta smatramo uspjehom, te dobrim rezultatima. Ono što znam je da sam sebi najveći kritičar i da u svemu što radim nastojim dosegnuti svoj lični maksimum.

Isto je i sa snovima. Svi već znamo da je situacija na ovim prostorima generalno loša, naročito kad je riječ o umjetnosti, umjetničkoj muzici, izvođaštvu, izdavaštvu… Ali, svijet je zaista postao mali i izuzetno dobro povezan, tako da smatram da se profesionalni uspjeh, ako mislite na to kada kažete snovi, u skladu sa vlastitim kapacitetima i ambicijama, može ostvariti – ako ne NA ovim prostorima, onda SA ovih prostora.


Osim spomenutih pojekata, šta je ono na čemu trenutno radite? Na koncu, da li će uskoro bosanskohercegovačka publika moći prisutvovati nekom od koncerata na kojima ste Vi angažirani?

Trenutno sam stalno angažovan kao stručni saradnik na Odsjeku za dirigovanje Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu, gdje primarno radim u nastavi sa studentima solo pjevanja i dirigovanja. Pored toga, u saradnju sa Centrom za muzičku edukaciju i vanrednom profesoricom magistrom Yeon Ju Jeong, u pripremi je i projekat koji je jedna vrsta muzičkog kampa za mlade instrumenetaliste, a o kojem će se uskoro čuti i više.

Od februara vodim Mješoviti hor RKUD-a Proleter sa kojima redovno nastupam, a od septembra ove godine jedan sam od osnivača i dirigent Sarajevskog gradskog orkestra. Na kraju, za mene lično jako značajana je produkcija Smetanine Prodane nevjeste, gdje sam angažovan kao asistent dirigentu i korepetitor, a gdje stječem neprocjenjivo iskustvo rada na velikom projektu kakav je postavljanje jedne opere.

U decembru ove godine, kao klavirski saradnik tenoru Jasminu Bašiću, nastupit ću na koncertu francuske šansone Oh-la-la… Paris!. Početkom naredne kalendarske godine, planirani su koncerti i saradnje sa Sarajevskim gradskim orkestrom, a u aprilu naredne godine pozvan sam da ponovo sarađujem sa Operom Narodnog pozorišta u Sarajevu.