Nakon održane ljetne turneje, u Sarajevu smo se sreli sa Srđanom Jevđevićem. Ako vam ovo ime ne znači ništa, sigurno će značiti kada kažemo Gino Banana. Vokal benda Kultur Shock, ali i mnogo više od toga. Ginu smo zamolili za razgovor, što je rado prihvatio. Pred vama se nalazi više od dva sata razgovora o pandemiji, politici u SAD-u, ljevici i desnici, kulturi otkazivanja (cancel culture), Kultur Shocku, LGBTIQ zajednici, marksizmu i anarhiji, sarajevskoj i bh. underground i alt sceni, izborima i budućnosti. Danas objavljujemo prvi dio razgovora; drugi dio slijedi za sedam dana.


Minel Abaz, Prometej.ba: Prolazimo pandemiju Covid-19, mada nas možda čeka novi val, vidjećemo kroz mjesec-dva. Pored Covida čekaju nas drugi izazovi i problemi koji su i dalje tu pored njega. No, počeću od pitanja kako si, kako si prošao pandemiju, kako lično, tako i kao umjetnik i muzičar. Kako si hendlao lično sa svim “nuspojavama” pandemije kao što su anti-vakseri, desničari, teoretičari zavjere, dezinformacije. Radio si kao crisis stabilization counselor, što je zabilježeno u jednom video klipu. Reci mi, je li ti u pandemiji i u ovom radu pomoglo iskustvo iz (ratnog) Sarajeva, i je li - kao što se kaže u videu - pandemija dobro vrijeme da se promijeni svijet?

Gino: U zadnjih 15 godina ja se bavim psihologijom, prvo kao entuzijasta, a onda poslije toga sam se počeo baviti time čisto zato jer sam želio da uradim predstavu - htio sam da radim sa glumcima sa invaliditetom, jer sam jednom imao čast da radim sa jednim mladićem koji je bio nevjerovatno talentovan, ali je imao invaliditet, zaostatak u razvoju. Međutim, kasnije kad sam se malo u to udubio, nekako sam Malog princa uvijek htio da radim u pozorištu, jer mi je Mali princ personifikacija dobrote - a ljudi sa oštećenjem u razvoju su mi personifikacija te dobrote o kojoj govorimo, jednostavno kod njih nema ništa maliciozno, a ako ima, to ti odmah kažu, u glavu, što je nevjerovatno osvježenje. Tako sam došao na ideju da radim Malog princa, za tih 15 godina sam uradio Malog princa, ali sam isto tako - kako se u SAD-u kaže drink the kool-aid - postao član “kulta”, obožavalaca ljudi sa invaliditetom. Ja sam jednostavno skontao da ono sve što sam ja naučio za vrijeme rata u Sarajevu, svirati zadnju pjesmu kao da ti je zadnja, kao da imaš 5 minuta da pjevaš, koje je ustvari moto moga rada, oni tako žive, i onda sam ja skontao da nisam ja to izmislio, tako ljudi sa invaliditetom žive čitavog svog života, i mene je to strašno počelo zanimati, i onda sam sa drugom Danom koji je ovdje direktor Sound Mental Healtha počeo pomagati, raditi projekte, pozorišne predstave. I prije pandemije, mi počnemo da radimo na nekom teoretisanju, kako se ljudi mijenjaju, na koji način, kako krize utiču na ljudski razvoj odnosno na razvoj ljudske svijesti, kada dotjera cara do duvara, kad te neko u ćošak stisne, e šta onda. Mi skontamo - zapravo Dan skonta - da imaju troja vrata na koje čovjek izlazi kad je izložen stresu. Jedan je PTSP: grozno, to što ti se vraća, flashbackovi. Druga vrata su ljudi kojima se ništa ne desi, odbije se od njih. Treća vrata su vrlo zanimljiva: ti postaneš druga osoba, ti postaneš bolji, ti skontaš da život koji si dosad živio ustvari nema nikakvog smisla. Ja sam postao vrlo sebičan po pitanju mog ukusa, ako se to meni ne sviđa, jebe mi se! Kod mene se taj konzumentski mentalitet izgubio 1992. godine, kad sam izgubio sve pare i na kraju skontao da pare uopšte nisu potrebne za život. Apsolutno ti nisu bile potrebne koliko, 3 godine. Na stranu sad to što sam ja naivno vjerovao da više nikad neće biti potrebne, to je druga stvar, ali sam osjetio da može. Osjetio sam da može, i nikad više nisam gledao nazad u životu svom. I onda se desila ova krizaovdje. Logično sam se priključio kriznom štabu, jer prvo poludio bih u kući, drugo, ja znam kako i šta treba da se radi, svega se sjećam iz rata, i treće, najzad u svom životu - to sam shvatio u zadnjih 15 godina, kako idem na seminare, pomažem ljudima - nešto se dešava važno, a da nije o meni, i da se ne radi o meni, da ja nemam nikakve veze s tim. I to je nevjerovatno otvaranje očiju, skontao sam da ljudski život nije potpun ako samo uzimaš, ti moraš i da daješ. Kad samo uzimaš, dolazi do zasićenja i više ti ništa nije zanimljivo, isto tako i kad samo daješ, kao i ljubav. Mora biti i jedno i drugo za egzistenciju.


Kao neki dijalektički odnos?

Gino: Jeste. Recipročnost naravno ne može uvijek biti savršena, ali mora postojati. Ja sam shvatio da je to upravo ono što je meni falilo čitavog mog života. Čitav moj život sam ja nešto kao probavao, da ja nešto uradim, da nešto uspijem, pa onda i kad sam skontao da ne treba da radim to što mi se ne sviđa, da radim samo ono što mi se sviđa, i onda sam radio samo ono što se meni sviđa, dok u ovom momentu više nisam ja uopšte, nego su nekakvi ljudi s kojima se ja osjećam jako dobro kad radim, oni mene čine boljim. Opet sam ja dobio, postajem bolji, moje pjesme su bolje, sve mi je bolje. I onda se desi kriza. Do krize, u Kultur Shocku je išlo kako je išlo, super, i ja tu nešto počnem da razmišljam. Ja imam nekog svog demona koji mene prati od početka mog života, koji mi stalno govori ne možeš ti to, nema šanse, niko to nikad nije, kako ćeš ti, kako ti možeš to uraditi i koji mi je rekao Kultur Shock je svir’o koliko je svir’o, nemoj se sad zajebavati, sve si uradio koliko si uradio, nemoj da budeš jedan od onih starih ljudi koji hoće da sviraju a neće niko da ih sluša. Kaže meni taj demon, sad ćeš se ti oprostiti sa svima za svoj 60. rođendan (prošle godine), održati u Sarajevu jedan fini koncert, kompletnu turneju, nećeš nikome govoriti ono nešto ja odlazim. Dođe pandemija, sjebe kompletne sve te moje planove, i skontam ja, pa nije li to ista stvar koju sam ja radio 80-ih godina da bih se raji svidio i da bih raji nešto pokazao. I opet me je kriza spasila, ovaj put silom, od glupog poteza u životu.

Mene je prva kriza promijenila, i mi smo skontali da ja imam PTSG: post traumatic stress growth, post-traumatični stresni rast. Da sam ja za vrijeme rata, jednostavno da me je to nekako učinilo “ratnim profiterom”, postao bolji. Bliskoća smrti me je natjerala da shvatim neke stvari. Ova kriza isto tako me je natjerala da shvatim neke stvari, da u sekundi ti kao jedinka nisi važan uopšte. Na početku pandemije smo morali napraviti svi jedan izbor, da li da vjerujemo teorijama zavjere, ili da vjerujemo doktorima. Ja ne vjerujem da su svi doktori u pravu, i da je svaki doktor bogom dan i da su pokupili svu pamet svijeta, ali jebiga, ko je išao u školu za to, ja ili oni?! Oni su išli u školu za to. Ako doktor meni vjeruje da dođe na svirku, onda bih trebao i ja njemu vjerovati. Nemaš drugog izlaza, šta drugo postoji. Kod našeg naroda je to drugačije, recimo u Sloveniji. Gledam hašišare - moja raja, ja ih od milja zovem hašišari - pankeri, alternativa, kako god, i oni isto tako, kao jel’ ti vjeruješ ovom, jel’ ti vjeruješ onom, i za Ukrajinu isto tako, dosta je više američkog. Ma halo ba, boli me kurac za američki, čovjek gine, ubiše ljude tamo na pravdi boga boga, ‘nako, kakve veze ima išta više! Zar je ičija ideja vrijedna ljudskog prsta? Nije, i tačka! Nemoj slučajno ni za koga dić’ pušku u ruke, slučajno, ni za mene! Ako ti na vrata neko naleti, udri ga palijom, puškom, šta god imaš, brani se. Tako je isto što se pandemije tiče, kod našeg naroda je uvriježeno to iskonsko nepovjerenje prema vlasti. Kao u onom vicu: idu Mujo i Suljo, hladno u Sarajevu, decembar i kaže Mujo joj jes’ hladno, dok na to Suljo odgovara jes’ jebo im ja mater. Vazda je država kriva za nešto. Meni je to van pameti, i onda se hašišari ujedinjuju sa krajnjim desničarima, sa fašistima, u njihovom nepovjerenju prema državi.


Nažalost, došlo je do te preklopne tačke radikalne ljevice i ekstremne desnice, što je išlo u prilog ekstremnoj desnici, a nikako radikalnoj ljevici.

Gino: Upravo to. Radikalna ljevica je ostavljena sa najglupljom teorijom na svijetu, hajmo sada sviju otkazivati, hajmo sada praviti neprijatelje od sviju. Nije dovoljno što su nam prostituirali ime anarhija, što sada zvuči ekskluzivno razbijanje izloga, što nema nikakve veze sa Bakunjinom, sa svim onim što je definitivno, ono jebote, ukradeno od mene i moje generacije. Mi smo je vratili iz mrtvih poslije Drugog svjetskog rata, mi smo vratili teoriju i mi govorimo o filozofiji, o nekom sofisticiranom porijeklu tog termina. U ovom momentu termin anarhija svak’ koristi na sve moguće načine, samo ne u onom smislu u kojem treba da se koristi. Sad nas optužuju za sve i svašta, ovakvi smo, onakvi smo. Njima ti se ne sviđa rezultat izbora, oni uzmu pušku i idu da ubijaju ljude koji su izabrani. Ali mi, mi razbijamo izloge. Pa jebem ti mater, čuj razbijaš izloge, e svaka čast! Sad smo sve promijenili.


U julu si sa Kultur Shockom bio na evropskoj turneji, nazvanoj Back to the New Old World. Zašto New Old World?

Gino: Turneja je bila nevjerovatna. Ja još uvijek ne mogu da vjerujem. Turneja je sve ono što smo mi. Turneja je bila rasprodana, sva mjesta u kojima smo svirali. Svirali smo u zatvorenim prostorima za vrijeme groznog toplotnog vala. Zagreb, Beograd, Rijeka, su mjesta u kojima su dolazili klinci od po 25 godina koji su imali 5 godina kada sam ja napravio pjesmu Zumbul.


Što pokazuje snagu Kultur Shocka i taj transgeneracijski momenat. Znači da Kultur Shock ima filozofsku liniju koja prevazilazi moju generaciju.

Gino: To je tekovina naše revolucije, to je tekovina ovog benda. To je najbitnija stvar koje se sjećam. Naravno, pune sale, bez obzira je li 35 hiljada u Sofiji, ili 400 ljudi u nekom malom mjestu, mi smo uradili sve što smo mogli uraditi, i svi ljudi koji su došli su se isto osjećali, i mi smo svirali svaku pjesmu kao da nam je zadnja. Desile su se nekakve nesuglasice, nekakve gluposti, i mi smo odlučili da ne sviramo festivale ove godine; samo jedan, samo Hills of Rock, internacionalni, a ove naše uopšte ne. Nadobudan kakav jesam, imali smo solističke koncerte u tim gradovima u kojima su bili festivali, ili okolo, ko ih jebe, mislim šta! Ne da smo razvalili, ne govorim ja o tome da je sve bilo rasprodato, nego je to totalno jedna nova publika - naravno i stara publika je tu - i stvar u tome da mi imamo svoj razlog postojanja. Bilo je tu divnih ponuda, veoma dobronamjernih ponuda, kao za festival u Sarajevu, međutim, nije to naš milje. Generacijski, ja možda pripadam tim ljudima koji su svirali u Sarajevu, ali po svemu ostalom, Kultur Shock ne treba da bude tu. Nekako mi je drago, izrafinisali smo se ovom turnejom, mi tačno znamo ko smo i šta smo, i isti smo pred 35 hiljada ljudi, pred 45 hiljada ljudi dole u Turskoj, i pred 400 ljudi u Lukavcu. Mi nemamo pojma šta će se desiti sa COVID-om, već izumire živa muzika, je li ovo kraj? Da vidimo šta se dešava, ali da ne idemo na zicere, ne idemo po festivalima, nije to tvoja publika, nisu oni došli zbog tebe. Možda jeste njih pet, deset, petnaest, možda jedna trećina, mi smo toliko dobri uživo - ja to jako dobro znam! - da bez obzira jesi li čuo za nas ili ne, bićeš na nogama, sa rukama u zraku sve vrijeme. Ali to nisi ti, to nema veze sa realnošću! Back to the Old New World je sam naš izazov da vidimo gdje smo mi u tome svemu, gdje se mi nalazimo u realnom.


Spomenuo si činjenicu da ste svirali tokom toplotnog vala. U kontekstu te klimatske katastrofe neću postaviti pitanje je li drugačiji i bolji svijet moguć, već je li drugačiji kraj svijeta moguć?

Gino: Ako bude ovakav kraj svijeta, ja sam ok s tim. Ako ovako završi, na visokoj noti, ja sam ok s tim. Strah me da će se malo po malo raspršiti, i da će se malo po malo introvertisati. Prvo smo počeli ostajati kući. Pa će nam to postati neka nova normalna stvar. Zvuči mi ko science fiction film. Recimo, dođem ja poslije sljedeće turneje u Sarajevo, a ti mi kažeš, znaš alternativci više ne izlaze, mi smo samo po kućama, samo narodnjaci izlaze, onda sljedeći put, znaš alternativci više ne prave koncerte, to samo po kućama radimo i što manji broj ljudi imamo i šaljemo jedni drugima, koncerte samo narodnjaci rade. Onda vidiš za 20 godina, ne postoji niko, ne postoji ništa, i ti narodnjaci se dogovaraju sa vanzemaljcima. Ništa nije nemoguće, jer to je nedostatak anarhije, prave anarhije, nedostatak pitanja autoritetima. Što, u pičku materinu, zašto, zbog čega nema nigdje ništa?! Nakon turneje sam bio u Sarajevu na par dana, kontam odoh ja prošetati po gradu, 10 sati navečer nigdje ništa, nema lokala u kojem bih ja mogao popiti piće. Kako?


Nije mi drago što je takva situacija, ali “drago” mi je da si ti to uspio vidjeti u nekoliko dana.

Gino: Vrlo lako to postane normala. I rat nam je bio normala. Sve je bilo normala. Čovjek je jako prilagodljiva životinja, i vrlo lako nam sve postane normala. Toga sam se ja bojao, da jednostavno to ne postane normala. Nemam bolan ja ništa ni protiv laptopa, ni protiv narodnjaka, ko ih jebe, nek rade šta hoće, baš me briga. Ako hoće oni da im svira laptop, nije to moja stvar, međutim kultura i civilizacija odoše u drugom smjeru, nikad ne bih vjerovao u kojem će smjeru otići. A mi jedni drugima ne pomažemo nekim nadobudnim osjećajem ja znam šta je dobro, a ti ne znaš. Mi na alternativnoj strani ne da se ne držimo kao oni, ne da noge zaplićemo jedni drugima, nego se kurčimo.


Dotaknimo se odluke koja je potresla SAD i čitav svijet, a koja se desila neposredno prije početka turneje Kultur Shocka, a to je poništavanje odluke Roe protiv Wadea, tj. poništavanje prava na abortus. Vidio sam da Kultur Shock nije ostao tih povodom ovoga i javno ste reagovali. Da li je ova odluka dokaz da je trampizam živ i poslije Trumpa, jer je Trump ipak dobio preko 70 miliona glasova na predsjedničkim izborima 2020. godine.

Gino: Promijenili smo i logo u znak protesta. Prvo da postavimo stvari na svoje mjesto. Trampizam nije ništa drugo nego što ga mi zovemo tamo kod nas, fašizam. To je populistički, vrlo perfidan način mišljenja i ubjeđivanja ostalih u svoju istinu, vrlo je perfidno i zajebano to. Oni daju veoma jednostavne odgovore na jako komplikovana pitanja, a vazda im je za sve kriv neko drugi. Skoro je to pa nauka, neko sjeo pa skont’o. Lako je to za shvatiti, lako je to za primiti, nisam ja, nego on, nisam ja glup, shvatam ja to. Ma glup si jarane i ne možeš ti to tako lako shvatiti, ne može niko od nas, svi smo mi glupi po tom pitanju. Da, fašizam je živ: od tih 70 miliona koji su glasali za Trumpa nisu svi fašisti, ali su svi fašisti glasali za Trumpa. Fašista ima 15%, ja sam govorio 10% ali nisam bio upravu, recimo da ih ima 15-20%, međutim ako od 100 ljudi imaš 15-20 ljudi koji su naoružani i znaju šta da rade sa tim oružjem i imaju u planu da ostale nas porobe ili pobiju, nema ovih 80 ljudi šansu, jel’ tako? Plus što mi nemamo oružje. Mislim, ja ne zagovaram to hajmo nabaviti oružje pa se tući s njima jer to bi opet bilo ono protiv čega se ja borim, ideja za koju uzimaš oružje. Ovdje (u SAD-u) ima vojske, i policije, međutim ako ona bude vojska Trumpova, i policija Trumpova, to će onda biti vrlo zajebano. Šta god se desi u SAD-u, desi se i u svijetu. Ako može i u Americi, može i u svijetu. Da su ovi 6. januara uletili unutra i ubili Nancy Pelosi i objesili potpredsjednika Trumpovog, zato što nije sluš’o, odmah bi tako i kod nas bilo, jer to se može. To je vrlo opasno. Da li oni imaju većinu? Nemaju, jer većina Amerike je protiv ukidanja ove odluke. Moja žena je bila u pravu. Ja nisam vjerovao, ja sam kont’o može sve, ali nećemo u srednji vijek. Kaže ona hoće, i LGBT će ukinuti, kažem ja neće bolan. Ona je pesimistički bila upravu, ja nisam bio upravu.


Ona je možda više gramscijevski nastrojena, nego ti.

Gino: Ne znam, vjerovatno zna svoje ljude bolje nego ja. Mene uvijek optužuju ljudi da sam pesimista, da proričem lošu sudbinu, šta god napišem desi se. Međutim nisam, ja sam ba optimista! Nisam ja ni 1992. kont’o da će ove budale pobijediti. Jebote, šta bi, 11% nas glasalo za građanske stranke. Fol je u sljedećem: mi svi moramo da glasamo. Ako normalni ljudi glasaju, ljudi koji nisu fašisti, ako svi mi budemo glasali, oni nemaju šanse. Međutim kad oni glasaju, njihovi, pa konformisti, pa oni kojima su kao oni bolji za biznis, za pare, za meni lično. Jer nema dovoljno radikala, njima trebaju meni lično ljudi. Neko mi je to rekao, kad ISIS uđe u selo, prvo pobiju i povade oči svim onim koji su se borili, da naprave primjer. Onda ide druga ekipa, i donosi hljeb, namirnice, hrani narod, postavlja mreže, televizije. I onda sjedi neki čovjek, i razmišlja u svojoj kući joj baš mi je žao što su mi komšiju ubili, što su mu odsjekli glavu, to nije lijepo, ja to ne volim, međutim meni je lično mnogo bolje sad. E to meni lično je osnova svakog apsolutističkog sistema.

Kad smo kod toga, da li onda misliš da je država dio rješenja ili dio problema? Da li je moguće - vraćamo se ka anarhističkoj političkoj filozofiji - ukidanje države i da li bi to bilo neko rješenje ka boljem i pravednijem društvu i svijetu? Također, da li bi neko ukidanje rada - kao koncepta koje nas opterećuje - bilo isto dio rješenja?

Gino: Što se rada tiče, problem je ukoliko ljudi ne vole to što rade, ako ljudi vole to što rade, onda nije problem. Ja sam čitav svoj život podredio tome da volim ono što radim, i da mi finansije budu zadnja stvar o kojoj razmišljam (kuca od cajon). Ja još nisam imao problema tih finansijskih, a nikad nisam razmišljao o njima. Mislim, 100% sam ubijeđen - ma nisam, to niko nije - da ako bi svi radili ono što vole u životu, mi bismo bili jedno društvo umjetnika, koji uživaju u onome što rade i ne bi bio problem natjerati nas da radimo, nego bi bio problem da se vratimo kući svojim familijama koje bi nas željno iščekivale, jer je meni dobro tamo gdje sam. To je rad, prema tome rad treba redefinisati. Rad je dobra, a ne loša stvar. Rad za nekog drugog da bi se neko drugi obogatio, a ti preživio je loša stvar. Nek rade oni za sebe, ko ih jebe, šta ćeš ti raditi za njih, nek svak’ radi za sebe.
Država je isto zlo. Država je vještačka tvorevina, nacija je vještačka tvorevina, religija je vještačka tvorevina. Te tri stvari ne postoje, nisu elementarni prirodni savezi, kao što je lična veza između dva partnera, muško-žensko, žensko-žensko, muško-muško. Ovo su elementarne veze koje ljudi imaju, država, nacija i religija nisu elementarne veze, ovo su veze koje su nametnute od strane onih koji hoće da imaju vlast nad ostatkom. Međutim, ima jedna stvar u tome svemu, zašto mi sad u ovom momentu nismo svi sretni i živimo u anarhiji, u jednom divnom društvu bez autoriteta? Zbog kriminala najviše. Međutim kad bi ukinuli materijalnu vrijednost, kriminal bi se spustio, bilo bi nekih 5% kriminala iz strasti, ili iz mržnje, ili iz ovoga ili onoga. Ukoliko ti recimo nemaš pripadništvo naciji, ali mrziš čovjeka koji je sa ženom koju ti voliš, odeš i ubiješ ga. To je problem koji se treba riješiti. Ljudsku, homo sapiens nesavršenost su tvorci države, nacije i religije iskoristili za grabljenje vlasti. Problem je u našoj nesavršenosti kao ljudi, u zavisti, to je jedna grozna osobina. Postoje bezbolniji načini od države za regulisanje toga, i kad bismo se posvetili samo tome, možda bismo došli do rješenja.


Ne znam da li si vidio vijest: dio bivših republikanaca i demokrata su najavili formiranje nove političke stranke koja će se zvati Forward (Naprijed). Meni ovo izgleda kao neki očajnički pokušaj ekstremnog centra, te ne mislim da je ovo ikakva stvarna promjena niti izazov statusu quo. Šta ti misliš o ovome? Sa druge strane, šta je sa ljevicom u SAD-u, kako onom institucionalnom (AOC, Bernie Sanders) tako i neinstitucionalnom (grupe, sindikati, IWW)?

Gino: Kod nas mainstream ima neki elitistički prizvuk, ponekad to može biti loša stvar. Ovdje kod njih ne. Oni se ovdje totalno gradifikuju. Mi se ne gradifikujemo toliko brojanjem glasova koliko oni, brojanje glasova je najvažnija stvar. E kad je brojanje glasova najvažnija stvar, svi moraju znati da postojiš. Ne vjerujem da svi znaju da oni postoje. Forward je očajnički pokušaj - ja bih volio da nije očajnički, ja bih volio da bude treća, ne što bih ja glas’o sad nešto za njih - nego zato da bude treća, da uzmu Republikancima glasove. Da bude nešto, a ne ovako, ovo je ludilo, ovo će rat brzo ako bude ‘vako. Ovdje je država snažna, neće ovdje rat komšija na komšiju k'o mi, ali meni veća frka za nas. Ovdje krene, eto me kući, da branim mamu, jer kod nas bi onda.

Što se tiče AOC i Bernie Sandersa, sve što AOC misli, ja mislim, sve ono što Bernie Sanders govori, ja mislim, nema problema. Ja glasam onako da ispoštujem ono u što vjerujem naravno. Međutim, ja malo šire sad razmišljam. Ja neću nikad za desničare glasati, ali stvar je u onim ljudima koji to ne znaju, koje ovo ne zanima. Onih 15-20%, onih suludih 25%, 30%, oni će glasati za desničare. Ovih mlađih 20-30% će isto tako glasati za ljevičare. Šta će se desiti sa ovih skoro 50%? Govorimo o skoro 50% ljudi koji ne znaju gdje su. Tako isto kod nas u Bosni, skoro 50% ljudi ne znaju ni šta su, ni gdje su, ni ko se kandiduje, ni gdje ni kako je. Ovdje sad kao znaju zbog gluposti koje Trump pravi, ali inače, po njihovoj obavještenosti to može biti dobra stvar, može biti loša stvar, pa će se opet tako podijeliti. E sada, ovi se vjerovatno trude da osvoje tu sredinu. Taj centar pokušava da spasi kapitalizam i kapitalističku demokratiju. Kapitalistička demokratija ima jedan problem, taj da ko više uloži para, pobijedi. A oni su predstavnici onih koji imaju para. Za radikalnu desnicu, demokratija više ne postoji. Za ljevicu postoji, ali oni će ti reći šta je. U svojoj familiji mi to uvijek razglabamo tako, i naša mantra je nikad ne možeš nijedan pokret, ni jednu stranu uzeti za ozbiljno ako prvo ne napadneš luđake na toj strani. Ti na svojoj strani moraš identificirati luđake, kretene koji vuku nazad, koji su radikalni po pitanju gdje mi prestajemo da budemo individualci a postajemo stado. Bez obzira koliko ja mrzio kukasti krst, zabranit’ bi ga trebalo, ali onda kakav je presedan, šta se sljedeće može zabraniti. Ja mislim da to sve potiče iz jednog generalnog izvora, a to je što oni stvarno misle da su u pravu i da bi svako trebao da misli, al’ pazi da misli, da su oni u pravu. Republikancima, fašistima je dovoljno da pobijede na izborima, i kažu, mi smo pobijedili na izborima, a vi sad svi nosite žute trake, ko vas jebe! Kod nas, ne, mi hoćemo da te odvučemo u kampove, da te natjeramo da razmišljaš kao mi, nama nije dovoljno da mi pobjedimo, i da onda krenemo sa infrastrukturom, krenemo sa ekologijom, krenemo s nekim stvarima koje treba. Ne, mi se fokusiramo na one koji nisu glasali za nas, što pobogu ti nisi glas’o za mene, ma garant nisi shvatio, evo da ti ja objasnim! Ma bolan, da je htio da shvati, shvatio bi.


Je li to što opisuješ cancel culture i politička korektnost? Slavoj Žižek (pa i Srećko Horvat) će reći da je politička korektnost opasniji oblik totalitarizma. Šta misliš o woke/cancel kulturi i političkoj korektnosti i da li si osjetio “kulturu otkazivanja” na svojoj koži, bilo vezano za neki tvoj solo projekt, bilo za neki zajednički, recimo Kultur Shock ili neki drugi?

Gino: Mnogo puta i na mnoge načine sam osjetio kulturu otkazivanja. Ali ne govorim samo o ovoj kulturi otkazivanja u ovom, današnjem političkom, svjetskom smislu. Kultur Shock je odmah bio izložen kulturi otkazivanja na svom postanku, jer odmah, iste sekunde su se javili rockeri da kažu a pa to su narodnjaci. Ja koristim sevdah kad sam bolestan, metal kad sam ljut, punk rock kad želim nešto politički da kažem, zbog toga što sam to ja, što je to u meni, ja sam se takav rodio, ja to jako ozbiljno mislim. Ja se s time ne zajebavam, niti želim da napravim prodaju i to je jako očigledno, i to je razlika, trebalo je tome vremena. To je cancel culture kod nas. Prije rata i u ovom momentu - Sarajevo je nekako izbjeglo tu cancel culture na neki način - to su Beograd i Zagreb najviše imali, naš cancel culture. Zove se balkanski kompleks. Oni sviraju, ubiše se, jebote svaki njihov bend bolje od našeg svir’o. I njihovi instrumentalisti, ja se sjećam, pogotovo kad je New Primitives krenuo iz garaža, od zla oca od gore matere, jebote jučer počeo svirati. A ovi ‘vamo ubiše svirajući. Čak i moj bend koji je dobro svirao nije bio nešto zapažen k'o ovi što nisu dobro svirali. Šta je, kako je, u čemu je stvar? U balkanskom kompleksu. Ti hoćeš da budeš engleski bend, a ovaj se ne stidi onoga šta je. Nikom to nije bilo jasno, sad je to meni jasno. Ali oni i dalje žele da budu engleski bend. Sad kad bi posluš’o najbolji beogradski bend i posluš’o najbolji engleski bend, nikakve razlike tu ne bi bilo u soundu, to je iskopirano do kraja. E sada, to je vjerovatno bio i cilj, da tako zvuči, da ne zvuči kao folk muzika koje se mi stidimo. Ne stidimo se mi folk muzike, ne stidimo se mi našeg kulturnog nasljeđa, mi se stidimo onih koji su je prostituisali i napravili je simbolom raspada našeg svijeta. Ponekad pomislim, Amerikanci su glupi ko kurac. Pritom mislim na desnicu. Oni očito vjeruju u laži, koje su 100% laži u koje niko nikada ne bi povjerovao bez obzira da li im je koeficijent inteligencije viši ili niži. Kod njih se neke stvari jednostavno ne mogu dovoditi u pitanje kao naprimjer teorija da su Hillary Clinton i lijevi političari pripadnici satanističkog kulta, da se bave pedofilijom i piju krv nerođenih beba. Onda malo sjednem, razmislim pa skontam, nema govora da ovi ljudi vjeruju u ovo. Nema govora da iko vjeruje u ovo, možda stotinjak budala, ali sama priča je toliko suluda i zarazna u istom momentu da je to sada tema dana, mjeseca, godine. I onda skontam da je desnica ustvari izvadila laž iz mrtvih i upotrijebila je da bi uništila istinu, dovela nivo komunikacije među ljudima na stupanj nemogućeg. Svrha tih laži nije da se u njih povjeruje nego da se istina kao takva uništi i da više niko nema povjerenja ni u koga te da to postane glavna društvena norma. Što bi rekla Hannah Arendt:Rezultat dosljedne i potpune zamjene laži činjeničnom istinom ne znaći da će laž sada biti prihvaćena kao istina, a istina ocrnjena kao laž, već da će smisao kojim se orijentišemo u stvarnom svijetu – a kategorija istine nasuprot laži jedno je od mentalnih sredstava za postizanje tog cilja – biti uništena.

Problem sa ljevicom je da su oni ujedinjeni samo po pitanju toga što nisu desnica i što desnica sve njih želi da eliminiše. Što se tiče cancel culture, otkazivanje za ono što meni odgovara, za ono što meni ne odgovara, ne. Ako sam LGBT, otkazivanje za sve one koji govore, pričaju, rade protiv onoga šta je meni bitno, ne boli me nešto pretjerano kurac za ove migrante da ti pravo kažem. I tu ne govorim o našim migrantima, govorim o afričkim migrantima, govorim o migrantima sa Bliskog istoka pogotovo. Sve su to veoma religiozni ljudi koji su ovdje došli i evo ga sada oni su na istoj strani sa LGBT iz samo jednog razloga što ovi ovamo hoće da ih ubiju. A u principu im se gade, ne vole ih.


Al’ pod istom su prijetnjom, i nagnalo ih je da se ujedine kao recimo rudari i LGBT zajednica ‘84. kad je Margaret Thatcher napala rudare - rudari se nisu solidarisali sa LGBT zajednicom dok ovi nisu s njima pa kao naravno sve nas gazi ista politika. Nevolja nas zbližila kad već nećemo sami.

Gino: Jest, jest rek’o Mujo Behmen, u ratu on na liniji i neki kuhar zasp’o ovom jednom na ramenu kaže nevolja ih zbližila (smijeh). E tako i ove, nevolja ih zbližila. Ove rasne manjine, njih boli kurac za migrante, štaviše, gledaju koji migranti su koje boje pa ih tako biraju. Fol je u tome, dok se oni prirodno ne ujedine ništa od toga svega nema. I što se tiče cancel culture, moj najveći problem je u tome što prepadate onu sredinu pizda vam materina, prestanite! Možda se ja i slažem s tim što oni govore da ne treba, ali ako neko hoće da bude she/he/they nek bude. Međutim ako to napraviš prioritetom, jarane prepadaš onoga u sredini, onoga Johna u sredini prepadneš pravo i on ode tamo ovim koji mu kažu eto vidiš…


Da, ne možeš ga onda dobiti, već si ga izgubio.

Gino: Oni će te u zatvor staviti zato što mu ne kažeš ime pravilno. Aaa neću da idem u zatvor, odoh s vama vi ćete me štititi. Tako, to je nastanak fašizma. Cancel culture je isto toliko kriv za nastanak fašizma i za Trumpa koliko i desnica, jer prepadaju sredinu. Inače ta sredina je jako povodljiva za desnom stranom čisto zato što je mnogo jednostavnija za shvatiti. Ovdje nema jednostavnosti za shvatiti. U tome je problem. Ne znam jesam li odgovorio na pitanje.


Jesi, mislim da je veoma dobar odgovor jer će izazvati reakciju ljudi koji se možda neće složiti sa ovim. Ali mislim da je to veoma dobro.

Gino: Kod nas je totalno drugačije. Ja ti u ovom momentu govorim o cancel culture u SAD-u zbog toga što su Trump i fašisti najveća opasnost za svijet. Pobijede li oni, mi odosmo u pičku materinu djeco. Mogu se oni sad složit’ il ne složit’ sa mnom, ja ću uvijek glasati za naše. Nema problema nikakvih, ja ću uvijek za lijeve glasati i okej sam sa pravilnim personifikacijama, izrazima i tako dalje. Nisam okej sa osuđivanjima nikoga, isto tako nisam okej sa prominentnim književnicima i misliocima da budu na suprotnoj strani samo zato da bi bili na suprotnoj strani. Neću da ih pominjem, ali moji drugovi odjedanput su shvatili zašto da mi primamo vakcine kao eto to je isto tako protiv ljudskih prava. Uvijek ti to možeš.


Da, lako je biti kontraš na svaku čak i razumnu odluku.

Gino: Jeste, jeste. To moje kolege umjetnici, prijatelji, pogotovo intelektualci, pisci, oni to vole pravo. Ja to ne radim u ovom momentu, ja znam na čijoj sam strani i na kojoj sam strani. Mene je jarane strah fašista. Dođu li oni na vlast, ovdje više nema demokratskih izbora, ne bude li ovdje demokratskih izbora, nema ni kod vas demokratskih izbora, ode moja zemlja u pizdu materinu. Ne prepadajte srednje ljude. Ne prepadajte ih, ide to sve svojim tokom. Prioriteti su veoma bitna stvar. Prioritet jeste: ne daj im da pobijede na izborima.

(nastaviće se)

Razgovarao: Minel Abaz, Prometej.ba