Goran Bogdan (Široki Brijeg, 1980) je pozorišni, filmski i televizijski glumac, prepoznatljiv po ulogama u serijama Stipe u gostima i Senke nad Balkanom, te filmovima Sonja i bik, Agape i Otac. Živi i radi u Zagrebu. Prije nego što je odlučio da upiše glumu, Bogdan je studirao na Ekonomskom i Saobraćajnom fakultetu u Zagrebu. Shvativši da je gluma, ipak, njegov pravi poziv, 2005. godine je upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Premda ga pozorišna publika poznaje iz brojnih predstava u kojima je igrao, šira javnost ga je upoznala kao advokata Čuljka u seriji Zabranjena ljubav, a onda su uslijedile TV serije Obični ljudi, Cimer fraj, Luda kuća, Ponos Ratkajevih, Stipe u gostima i druge. Uporedo sa bogatom pozorišnom i televizijskom karijerom, Bogdan gradi jednako uspješnu karijeru na filmu. Od 2007. do 2020. godine odigao je više od dvadeset filmskih uloga, među kojima je najupečatljivija uloga Ante Keve u filmu Sonja i bik. Tumačio je Jurija Gurku u popularnoj američkoj TV seriji Fargo, Mišu Halenka u seriji Ransom, te Antonia u švedskoj komediji All Inclusive. Regionalnu popularnost je stekao ulogom Mustafe Golubića u seriji Senke nad Balkanom, te Nikole u potresnoj drami Otac.


Vanja Šunjić, Prometej.ba: Evropska filmska akademija Vas je nominovala za Evropsku filmsku nagradu u kategoriji najboljeg glumca, za film Otac Srdana Golubovića. Maestralno ste odigrali svoju ulogu, u univerzalnoj priči o borbi sa socio-ekonomskim i administrativnim nedaćama koje izjedaju naše društvo. Kako je bilo raditi na filmu?

Goran Bogdan: Radeći sa Srđanom osjetio sam da je to pravi put. Tokom procesa rada htio sam ići do kraja, i još dalje, koliko se može kako bih otkrio šta je tamo. Je li nekada razočaranje između onoga što ja mislim o sebi ili nedostižnost, terra incognita, ponor između ega i superega, zahvaljujući Srđanu i takvim redateljima prestaje biti bitno. Bitan je onda sami put. Nominacija je znak da smo na pravom putu. Nije stvar sreće nego neke sigurnosti. Kada pitate o socijalnoj tematici, nije mi bitna koja tema, nego kako.


Uloga je bila namijenjena prerano preminulom Nebojši Glogovcu. Da li ste, prilikom iščitavanja scenarija i proba, zamišljali njega i nastojali ga uvesti u svoju ulogu?

Jest. Svi znamo što se dogodilo i koliko je to teško i bolno bilo. Stalno je bio prisutan u mislima i htio ne htio - zamišljao sam kako bi on to. Bio je veliki uzor. Ali iz dana u dan rađao se taj lik i pomalo preuzimao svojom voljom i moje i njegove postupke. Od jednog trenutka je u potpunosti imao svoju volju i na meni je bilo samo da slijedim.


Prvi ste hrvatski glumac nominovan za tu nagradu, a 2010. godine je bila nominovana Zrinka Cvitešić, za film Na putu bh. redateljice Jasmile Žbanić. Je li dobra sreća raditi u susjedstvu?

Mislim da je i jedan i drugi film zbroj koprodukcija. Nije više pobogu susjedstvo, to je bliže. Jer za razliku od političkih granica, ovdašnji ljudi, pogotovo oni iz srednjih i nižih klasa, imaju više zajedničkog nego što bi nacionalno nastrojeni čuvari ograda htjeli priznati. Ili ako su nam napretci nacionalni onda nam je jad jugoslovenski. Još jednostavnije, sreća je raditi. Sreća je raditi u susjedstvu. Još jednostavnije, sreća je raditi sa dobrim redateljima i na dobrim projektima. Kada bi to bila moneta načelom nevidljive ruke, bio bi to najveći rast BDP-a i najveće domoljublje.


Dosta radite na postjugoslovenskom prostoru i kroz svoje uloge prolazite kroz historijski kontekst naših prostora iz različitih perspektiva. Kako gledate na potenciranje razlika i drugosti te stalnu potrebu isticanja da smo mi (ma šta to značilo) superiorniji u odnosu na one druge?

To su normalne boljke kao i rast zuba. Stvar je perspektive. Stvar je i toga koliko imamo osobne hrabrosti široko gledati, imamo li srca za širinu. U svojoj sobi, u onom šatoru koji napravimo kao djeca, mi smo kraljevi, vođe, tirani. Sami izmišljamo pravila i sami si dajemo nagrade. Sami uspostavljamo varijable i matrice usporedbe. Kad smo sami, nemamo oglednih veličina ili manjina. Postjugoslovenski, ili engleski, ili njemački, svejedno je. Da se ne zavaravamo, ja ne potenciram taj prostor jezika radi, istog ili sličnog. Samo, mi glumci smo tom prvom barijerom ograničeni. Nastojim da slijedim prirodne puteve. Razlike jesu uzrok sukoba i netrpeljivosti, ali su i potencijal. Mogu biti komparativne prednosti.


Šta je za Vas identitet? Smeta li Vam skrivanje iza nacionalnih identiteta i etiketiranja te vrste? U Zagrebu ste Hercegovac, u Beogradu Hrvat, u Hercegovini vjerovatno Purger.

Identitet je nešto intimno i nešto što se gradi. Ne može biti nešto dato, nešto što dolazi samo rođenjem. Ako se u ime identiteta stvara toliko razdora, onda bi on morao biti nešto vrednije od slučajnosti. A ukoliko je vredniji, onda mora biti zaslužen. Smetaju mi etikete. Loše su i površne. U konačnici – smiješne. Ne smatram važnim kako netko gleda na mene. Uostalom, ukusi i percepcije su podložni raspravi.


Nedavno su filmski kritičari u Jutarnjem birali najbolje domaće filmove i samo je film Srbenka Nebojše Slijepčevića iz postjugoslavenskog perioda. Šta to govori o našoj kinematografiji, ali i odmaku iz tamnice naroda i suverenoj, neovisnoj i samostalnoj Hrvatskoj?

A valjda taj proces još traje. Proces tranzicije ili permanentni šok koji vlada decenijama. Valjda se naša zemlja još traži u tome, barem sa aspekta kulturne politike. Sad ne znam koji je odnos prema kulturama bio u prošlom sistemu, u odnosu na ovo što se dešava danas. Tko će to znati. I ja se slažem sa kritičarima Jutarnjeg. Sad, šta li je tome uzrok – to da nemamo kulturnog zanosa, ili nešto drugo, nisam siguran. To da neka represija dobro djeluje na kulturu filma ne može biti baš točno, jer bilo je te muke i kasnije, a desilo se da je film nakon rata upao u neku blijedu nejasnu slabokrvnu poetiku, koja se tek zadnjih godina počela otvaratil, pa smo je opet skrajnuli.


U posljednje vrijeme sve više snimate vani. Šta je ono što Balkan može ponuditi američkom i evropskom tržištu? Da li su im zanimljiviji izvanredni glumci i glumice, koji tamo mogu zabljesnuti kao jeftina radna snaga, ili naša repetitivna historija? Znamo li prodati naše traume ili ih umijemo samo živjeti?

Može ponuditi sve. U kulturi nema jeftine radne snage. Marina Abramović je proizvod Balkana. Mogućnosti su nebrojene. Samo mi moramo posložiti sebe, okolinu i tržište. Usprkos mogućnostima, mi još najviše proživljavamo svoje traume. Politike ovdašnjih vlada nisu svjesne kolike su mogućnosti kulture kao generatora ekonomskog. Skrajnuti prvo budžetski pa onda i reflektorom pažnje, kulturnjake se odvaja od same kulture. Ostali su nam stari navadi i petljanje politike u kulturni menadžment na krivi način. Umjesto da potpomažu svoju kulturu, kulturni establišment koji dolazi ispred svojih vlada uspijeva je – ni sam ne znam kako – samo unazaditi. Nisam kompetentan da procjenjujem kako je u kojoj umjetnosti. Međutim, mene stalno štrecne u duši kada vidim recimo tiraž izdanja u knjižnicama. Mogućnosti je mnogo, i u jednu i u drugu stranu, da se razvijemo ili da kulturu do kraja razbijemo.


Dugi niz godina organizujete West Herzegowina Fest i u Hercegovinu dovodite umjetnike i umjetnice koji se bave književnošću, muzikom, filmom, teatrom, slikarstvom... Tu ideju je imao i Mak Dizdar prije 50 godina, kada je osnovao Slovo Gorčina. Je li ovo proizašlo iz plemenite namjere da sugrađanima i sugrađankama ponudite vrsnu umjetnost, ili da na jedno mjesto sakupite sve ono što biste da vidite od produkcije u toj godini, pod krinkom društveno odgovornog rođaka iz matice?

Nisam znao da je Mak o tome sanjao. Obožavam Maka. Nisam ni sam znao šta bih s time. Preraslo nas je. Jednostavno je lijepo. Napravio sam si i obavezu da dođem kući, sa velikim K, da vidim svoje, da se družim, da uživam. Veliki Mak je lijepo zapisao:

Došao si ovdje

Gdje je najnezahvalnije bilo doći

Ovdje gdje je najluđe bilo stići

Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo naići

Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo

Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo

Ovdje se umire da bi se živjelo

Dobro je da je ista ideja. Ja se nadam da će West Herzegowina Fest generirati dalje dobrog. I ništa više.


Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba