Foto: Jovica Drobnjak, tjednik Novosti

Hajrudin Hromadžić je rođen u Bihaću, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, te uz puno sreće preživio rat. Nakon što je krajem devedesetih diplomirao žurnalistiku i kratko vrijeme radio kao novinar u Sarajevu, početkom 2000. seli u Ljubljanu gdje je doktorirao antropologiju i medijske studije. U međuvremenu piše i objavljuje znanstvene i stručne tekstove s područja medijskih i kulturalnih studija, eseje, kritike i recenzije, te povremeno novinarsko-dopisničke članke. Trenutno je profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Nedavno je objavljen njegov Leksikon tranzicije.


Prometej: Da parafraziram Krunu Lokotara, Leksikon tranzicije je knjiga koju svaka kuća koja drži do sebe treba imati. Šta te je nagnalo da ga kreneš pisati? Jesi li pri sistematizaciji građe bio iznenađen koliko su tranzicija, ali i drugi procesi poput digitalizacije itd. obogatili jezik, ili ga oskvrnavili, kako bi jezikoslovci desne provenijencije tumačili?

H.H.: Za temu tranzicije počeo sam se intenzivnije zanimati negdje u rano proljeće 2017., dakle u vrijeme kada je ta tema, odnosno procesi koji pod nju potpadaju, bila već uvelike tretirana kao „obrađena“, priča koja je navodno na zalasku. Činilo se da o tranziciji, barem iz neposredno živućih iskustava, znamo sve. Motivacija je dakle jednim dijelom dolazila iz perspektive takve samorazumljivosti, a svi koji društvenu realnost tretiramo iz kritičke perspektive znamo da tamo gdje caruje načelo konsenzusa zdravog razuma, vlada hegemonija koju uvijek valja raskrinkavati. Pritom me posebice zanimalo pitanje kojim to jezikom „govori tranzicija“, kojim se diskurzivnim alatima koristi pri konstruiranju socijalne zbilje u dispozitivima politike, ekonomije i kulture. Zaronio sam u arhive medijsko-javnog jezika koji nesmetano kruži našim društvenim prostorima već godinama i decenijama, te pokušao kritički-interpretativno zahvatiti njegovu semantičku prtljagu.


Šta je tranzicija? Raspadom Jugoslavije i težnjama za prelaskom u kapitalistički poredak, nekako smo mislili da će se taj proces okončati i da ćemo onda ravnopravno zakoračiti u vrli novi svijet, no kroz iskustvo uviđamo da to nije linearan proces i da se ne nazire kraj. Što bi moja prijateljica rekla, kad padnem na dno, počet ću se širiti horizontalno.

Ne postoji jedna definicija tranzicije. U najkraćem, onako kako sam ja pristupio fenomenima koji se upisuju pod taj krovni „kišobran pojam“, tranzicija je ideologem, to jest termin opterećen ideološkim značenjima, odnosno pojam upregnut u svrhu određenog ideološkog rada. U suprotnosti s dominantnim libertarijansko-konzervativnim interpretacijama koji tranziciju nedopustivo pojednostavljeno tumače kao linearno-povijesnu putanju kretanja od zatečene točke A prema pretpostavljenoj točki B, recimo od socijalizma prema kapitalizmu, lijevo-kritički orijentirane teorije marksističke provenijencije znaju da tomu nije tako. Stoga umjesto proklamirane bajke o „vrlom novom svijetu“ kapitalizma, u koji ćemo navodno dospjeti čim dovršimo zadnji krug bolnih tranzicijskih reformi, mi znamo i vidimo da tranzicija znači i simbolizira nešto drugo. Umjesto ponešto „hrapave“ linearnosti dobili smo bolne turbulencije, društvene rupture i prijelome. Tranzicijom smo doživjeli poraze, razvlašteni smo. Kroz individualna i kolektivna iskustva dobacili smo do uvida da tranzicija ne samo da nije linearna, već može biti, a često i jest, reverzibilna. Iskustva jugoslavenske regije u tranziciji upravo pokazuju kako se preko ruševina i zgarišta na poprištima nekadašnje socijalističke društvene modernosti, progresa i emancipacije, dospjelo do sadašnjih obličja koja u nekim primjerima više nalikuju predmodernom svijetu kasnog srednjovjekovlja, nego „rajskim“ prizorima kapitalističke hipermodernosti, luksuza i sjaja.


Je li bilo dileme u tome da li izabrati formu znanstvenog rada, ili se opredijeliti za publicističko djelo, pristupačno svima? Budući da je Leksikon prvobitno izlazio u tjedniku Novosti, koliko te redukcija na karticu i pol teksta ograničavala da sažmeš neke kompleksne pojmove koji sežu iz daleke prošlosti, ali su u tranziciji drukčije (re)interpretirani?

Da. Otpočetka sam znao da ne želim pisati još jedan znanstveni rad na tu temu, iako i toga, barem u sveobuhvatnijoj knjiškoj formi, nedostaje na ovom jeziku. Neki hibrid esejistike, angažirane publicistike i teorije, protkan ironijskim nitima, činio mi se idealnim jezikom kojim sam želio pisati o ovoj temi. Tome je dijelom doprinijela i spomenuta okolnost da su prve verzije natuknica na odabrane pojmove i sintagme izlazile u Novostima, da bi kasnije u ponešto proširenim izdanjima, uz pripadajući okvir u vidu uvodnog poglavlja koje sam napisao u klasičnom znanstvenom idiomu i odličnog pogovora recenzenta knjige Deana Dude, bile objavljene kao Disputov knjiški uradak. Upravo to ograničenje na izvornu kratku formu od kartice i pol teksta, toliko sam prostora dobio u Novostima, za koje sam u početku mislio da će predstavljati frustraciju i teško premostivu prepreku, naučilo me da tekst počnem gledati i tretirati drugačije, iz promijenjene vizure. Ono što je izgledalo da će biti velika muka, preraslo je u svojevrstan mazohistički užitak pri brušenju teksta, a to je proces u kojemu niti jedna riječ, kamoli rečenica, ne smije i ne može biti suvišna. Posebice je to došlo do izražaja kod tzv. paradigmatskih pojmova poput prosvjetiteljstva, demokracije, globalizacije, itd., označitelja za procese koji su slojeviti i preopsežni, teme o kojima su napisane hiljade relevantnih studija, a koje nisam mogao, niti sam imao pravo zaobići ih, pa ih je trebalo dovesti u vezu s našim iskustvima tranzicije. Naravno, u knjiškom izdanju dobio sam priliku proširiti interpretacije pojmova i sintagmi, što sam i napravio, ali je i tada trebalo voditi računa o određenom balansu sadržaja.


Vrlo mi je značajno to što je knjiga pisana razumljivim jezikom. Ono čemu se ne mogu oduprijeti, a moguće je da je učitavanje, jeste određena doza ironije u posljednjem registru koji definiše kulturološke pojmove koji su u srži senzacionalizma i upravo iz tih razloga ih nećemo imenovati.

Spomenuo sam već da se nisam mogao, još manje želio, oduprijeti porivu da preciznu i serioznu obradu pojmova protkam dozom ironije, humora i šaljivosti. Možda je to doista ponajviše došlo do izražaja kod tzv. kulturoloških pojmova tranzicije jer je tamo najviše blasfemičnog, tragikomičnog materijala. Pritom treba i reći da, premda sam knjigu strukturirao na ponešto klasičan način, dijeleći pojmove i sintagme po liniji velikih društvenih polja politike, ekonomije i kulture, potpuno je otvorena mogućnost da se neki od tih pojmova nađu u nekoj drugoj kategoriji u odnosu na onu u kojoj su završili. Tome je tako i iz razloga jer se tek mali broj pojmova možda iscrpljuje u jednoj dimenziji, češće se preko njih prelamaju dvije-tri dimenzije. Recimo pojam hipster. On je smješten pod kulturu, ali znamo da se preko dimenzija njegova značenja čitaju i interpretiraju neki važni suvremeni ekonomski procesi poput komodifikacije.


U uvodu govoriš o tranziciji periferije, čije su zemlje izmanipulisane i pred ogromnim zadatkom su da se uključe u svjetski kapitalizam, a samu tranziciju definišeš kao supstrat neoliberalnog kapitalizma. Šta kod nas znači liberalno? Mnogo se plašim te odrednice, odnosno interpretacije na Balkanu. Da pojednostavim, to su mi oni što nit smrde, niti mirišu, a smatram da nemamo elementarne temelje za takvo uređenje i politiku.

Doktrina šok terapije uvođenja kapitalizma u Jugoslaviji započinje prije ratova i smrti te zemlje. Pa čak i prije poznatih privrednih reformi zadnjeg premijera SFRJ Ante Markovića na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e koje su zapravo predstavljale provedbu tipičnih MMF-ovih neoliberalnih naputaka za države kapitalističke (polu)periferije. Sjetimo se da Jugoslavija već polovicom 1960-ih poduzima cijeli niz ekonomskih promjena kapitalističkog tipa u smjeru onog što se uvriježilo nazivati „tržišnim socijalizmom“. No ekonomsku tranziciju ka kapitalističkom uređenju države i društva cijelo to vrijeme pratio je snažan nacionalističko-klerikalni naboj. Liberalno-građanski model koji bi slijedio političko-ekonomsku kapitalističku paradigmu, poražen je u tom procesu u Jugoslaviji. Iako ne smijemo zaboraviti da je upravo ta liberalno-građanska opcija u nekim svojim historijskim epizodama, zastupljena recimo kod tzv. hrvatskih proljećara i srbijanskih liberala krajem 1960-ih i u ranim 1970-im, također na svoj način doprinijela slabljenju autentičnog jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Za razliku od snažne linije unutar jugoslavenske verzije studentskog pokreta koja je od Partije zahtijevala više, a ne manje, stvarnih lijevih socijalističkih politika, pa je kao takva od strane nekih komunističkih partijskih lidera bila etiketirana i kao „lijevi radikalizam“. U redu, nije se teško složiti s tezom da bismo, u slučaju prevage liberalno-građanske, a ne nacionalističke paradigme u tim historijskim društveno-političkim i ekonomskim procesima koji su se odvili uoči donošenja zadnjeg Ustava SFRJ 1974., vrlo moguće izbjegli užasne i bespotrebne ratove 1990-ih, a to bi bilo ogromno postignuće gledajući iz perspektive naknadne pameti i iskustva. Možda nije besmislena ni hipoteza da bi čak i Jugoslavija u tom slučaju preživjela u nekoj poprilično transformiranoj konfederalnoj postsocijalističkoj formi uređenja države. No usud periferije kapitalističkog sistema i svih mu pripadajućih ekonomsko-društvenih obilježja u vidu deindustrijalizacije, porasta nezaposlenosti, depopulacijskih trendova, disbalansa uvoza i izvoza roba, rasta javnog duga, itd., ne bismo izbjegli ni u tom scenariju.


Prvi termin kojim otvaraš Leksikon je antifašizam. Može li pojam antifašizma da dobije novu savremenu sadržinu, novo ruho? Do koje mjere je u tome bitno znanje o NOB-u i da li ono mora biti presudno? Revizionističke politike stavljaju tabu na saznanje o NOB-u – ukoliko nije izvitopereno ili krivotvoreno, pa tako u Srbiji i manjem dijelu Bosne imamo priču o dva oslobodilačka pokreta.

Antifašizam je svakako prijeporno važan pojam u iskustvima naše tranzicije. Termin preko kojega je moguće najdosljednije pratiti radikalizam revizionizama koji su provodile i provode desničarske politike i režimi na prostoru naše regije. Zato je zaista važno održavati na životu svijest o autentičnom i izvornom antifašizmu kao jednoj od najvažnijih tekovina jugoslavenskog socijalizma. Takva nastojanja upravo otežavaju revizionistički društveno-politički procesi poput spomenutih u Srbiji, nedopustiva jednačenja partizana i četnika, ili dekontekstualizirana preuveličavanja osvetničkih zločina počinjenih od strane partizana nad nacifašističkim kolaboracionistima na Bleiburgu potkraj Drugog svjetskog rata, što je čest narativ u Hrvatskoj. Međutim, ništa manje opasna i kontraproduktivna su i zastranjenja liberalno-demokratskog tipa kada govorimo o ovoj temi. Recimo vrlo problematične rezolucije izglasavane u Vijeću Evrope i Evropskom parlamentu u razdoblju 2006-2019, a kojima je zajednička nit osuda „svih totalitarizama“. Time se nedopustivo i opasno izjednačavaju ideologije nacizma i fašizma na jednoj, te socijalizma i komunizma na drugoj strani. No, te dvije strane nisu i ne mogu biti isto. Niti jedno političko-historijsko zločinačko zastranjenje izvedeno u imenu nominalnog socijalizma, recimo zloglasni staljinizam, ne može negirati činjenice da nacifašizam počiva na idejama rasne i etničke supremacije jednih, navodno više vrijednih, nad drugima koji su navodno manje vrijedni pa ih stoga valja eliminirati, dok su socijalizam i komunizam ideje baštinjene na progresivnim utopijskim vizijama univerzalnog humanizma, bratstva i jednakosti. Odnosno, dok je staljinizam predstavljao iščašenje i zastranjenje u odnosu na izvorne ideje socijalizma/komunizma, politike Hitlera i Musolinija bile su poprilično dosljedne izvedbene izvedenice nacizma i fašizma.


Zašto kažeš nekadašnja Jugoslavija, a Sovjetski Savez?

Jugoslavija je bilo nekoliko, pa se termin nekadašnja Jugoslavija pomalo uvriježio kao eufemizam za socijalističku Jugoslaviju. No dijelom prihvaćam kritiku jer se svakom upotrebom nekog takvog pridjeva iznova „cipelari mrtvaca“. Pri čemu je ipak puno problematičniji pojam „bivša država“, nerijetko prisutan u hrvatskom javnom i medijskom žargonu. Na tom primjeru pratimo slučaj krajnje radikalne negacije dijela vlastite prošlosti i nasljeđa, svojevrsnog kolektivnog lobotomiziranja kao rezultata ideološkog rada, do te mjere da se izbjegava čak i izgovaranje imena koje je zaštitni znak tog i takvog historijsko-društvenog iskustva. Kao da je bačena kletva na „ime njezino“.


Bila mi je zanimljiva nju ejdž konstrukcija rad na sebi, koja nas pretpostavlja kao sirovinu od koje treba napraviti robu i ispostaviti je na tržište. Može i ono simboličko kao što su društvene mreže. Kako smo došli do ovoga?

Kovanicu „rad na sebi“ i sam tretiram kao jednog od svojih favorita u knjizi. Naime, iza tog prividno neproblematičnog, pa čak i afirmativnog pojma koji nedužno cirkulira javnim diskursom, kriju se neki esencijalno važni suvremeni socioekonomski procesi. Naime, dok je nekad rad na sebi mogao pretpostavljati samorazumljivu tendenciju ka osobnom razvoju i emancipaciji, izrastanje u ono što se nazivalo društvenim bićem, u uvjetima i okolnostima suvremenog kapitalizma rad na sebi poprima neka druga značenja. Sada je to imperativ, ukaz instance super ega. Moje malo ja kao resurs koji valja neprestano obrađivati, dorađivati, oblikovati u pravcu poželjnih tržišno-prodajnih vrijednosti. Ja kao kapital koji treba plasirati i prodati, sebstvo kao sirovina na tržištu kapitala. To je jedan od dosadašnjih vrhunaca duge historije kapitalističke komodifikacije, pretvaranja svega i svih u neki tip roba koje se prodaju. Naravno da iz kulturološke perspektive rad na sebi možemo čitati i interpretirati u ključu narcističke kulture kasne modernosti ili postmodernosti, a novomedijske društvene mreže učinkoviti su, izuzetno efikasni alati za realizaciju takvih praksi.


S tim u vezi dolazi i čitav set termina poput individualnosti, izvrsnosti, kompetencija i svega onog što nam kapitalističko društvo zajedno sa Bolonjskim procesom donose. Šta to znači u realnosti, u učionici, ali i na tržištu rada?

Svjedočimo strašnim degradacijama vrijednosti na svim društvenim poljima, pa tako i u obrazovanju. Vjerojatno niti jedna prijašnja velika reforma nije nanijela toliko štete obrazovanju kao što je to napravila tzv. Bolonjska, vođena kapitalističko-tržišnim principima i načelima. Nikada nije bilo više samodopadnih ideologema i praznih slatkorječivih fraza poput društva znanja i izvrsnosti, a nikad manje stvarnih vrijednosti koje bi trebale pripadati takvim označiteljima, ali su u praksi dokinute. U suštini i u najkraćem, imate klasičan odnos poslužitelja i klijenta usluga na tržištu obrazovanja. Njihova relacija više nije određena davnim akademsko-utopijskim idealima zajedničke kolegijalne potrage za znanstvenom istinom i znanjem kao vrijednostima po sebi, već pukom robno-kreditnom tržišnom razmjenom koju recimo simboliziraju famozni bodovni krediti koje studenti/ce realiziraju putem kolegija. A kolegiji su zapravo nešto što više nalikuje brzim tečajevima, a ne nekadašnjem ozbiljnom akademsko-studijskom predmetnom radu. Forsira se tzv. vještinama usmjereno obrazovanje čiji su proizvod, u najboljem slučaju, fah idioti, a ne cjelovite, zrele, kritički orijentirane i emancipirane osobe. U tako skrojenom formatu nemoguće je realizirati makar minimum nekadašnjeg prosvijetiteljskog obrazovanja. I fakultetsko nastavno osoblje u sve se većem broju i u sve većoj mjeri ponaša kao svojevrstan kapitalistički menadžment, menadžeri/ce koji se bore za dobivanje komercijalnih i kompetitivno modeliranih projekata. Sve u svemu, potpuni poraz.


Kad smo kod učionice, budući da predaješ kolegije vezane za globalizaciju, a na jednom takvom grupa studenata nije znala da mi definiše gentrifikaciju jer nije pisalo u nastavnom materijalu, koliko odolijevamo ovom procesu, izuzimajući Ljubljanu, Zagreb, Beograd i druge veće gradove? I da li primjećuješ neke drugačije odlike gentrifikacije na Balkanu, u odnosu na globalne tokove?

Gentrifikacija urbanih prostora, gradova, stari je proces i set fenomena, mogli bismo reći da je to sastavni dio urbanističkog razvoja, ako riječ razvoj ovom prilikom ne problematiziramo. Meni se ponajviše sviđa kratka definicija gentrifikacije na tragu autora kakav je na primjer David Harvey. Parafrazirajući, tu radi o svojevrsnom kapitalističkom preuzimanju grada kao životnog društvenog tropa. Takav je proces globalnog karaktera i gradovi regije naravno nisu izuzetak. Ako netko želi to praktično testirati, neka promotri intenzitet kvartovsko-urbanističkih, građevinsko-arhitektonskih mijena i njima pripadajućih društveno-ekonomskih, socijalno prostornih, te klasnih i demografski fenomena koji ih u stopu prate, recimo na zagrebačkoj Trešnjevci ili beogradskom Vračaru. Osobno mi je jedno od najšokantnijih iskustava tog tipa bio San Francisco u Kaliforniji, grad koji sam tijekom proteklih desetak godina tri puta posjetio u manje-više pravilnim razmacima, pa sam mogao pratiti i uočiti posljedice koje je gentrifikacija nanijela i nanosi tom gradu. Recimo u tamošnjem poznatom distriktu Mission u kojemu već niz generacija većinsko autohtono stanovništvo čine Meksikanci niže srednje radničke klase, ali koji si zbog strahovitog naleta kapitala koji dolazi s IT klasom zadnjih desetak godina, a koja je povezana sa Silicijskom dolinom i korporativnim gigantima iz tog sektora poput Googlea, Twittera, Facebooka (danas Meta), Microsofta i sličnih, više ne može priuštiti cijenu života u svome kvartu. Bujaju cijene najma, nekretnina, hrane, režija… zbog mladih programera, informatičkih gikova, tzv. digitalnih nomada i urbanih hipstera koji nemaju problem to platiti. Slične bih stvari, u možda nešto manje radikalnom obliku, mogao reći i o Berlinu. Što se već godinama zbiva s čuvenim berlinskim kvartovima poput Kreuzberga ili Neukőllna, na primjer. Ukratko, problem gentrifikacije je globalni fenomen, ali se intenzitet njegove artikulacije razlikuje u ovisnosti od količine kapitala koji kruži određenim zonama i prostorima.


Pri otvaranju knjige odmah sam krenula da tražim hipstere. Iako će svi semantički odbiti da se poistovjete sa hipsterima (što za ostale subkulture i nije baš slučaj), vizualno, stilom života i navika će se truditi oponašati drugog hipstera, dok ga istovremeno kritikuju. Da li se autentičnost potpuno izgubila, ili mi više ne znamo da je prepoznamo?

O hipserima sam već nešto prethodno rekao. Možemo se složiti da je ta subkultura, koja uzgred rečeno i nije tako mlada kao što nam se to možda može činiti, jer joj počeci sežu sve do 1940-ih i američke jazz scene iz tog vremena, donekle specifična zato što svoje životno-stilske karakteristike u velikoj mjeri bazira na „retro vintage“ izričaju, u kombinaciji s tzv. zdravim načinima života u vidu vegetarijanske i veganske prehrane, indie muzike i kreativnih DIY praksi (Do It Yourself; učini sam), sklonostima ka „zelenoj politici“, liberalnim sociokulturnim vrijednostima, itd. No mimo primjera hipstera, moramo se uvijek kritički odrediti spram kategorije autentičnog, posebno kada je kultura u pitanju. Naime, povijest kulture je i povijest konstantne aproprijacije i prerade kulturnih vrijednosti, njihove razmjene, preuzimanja, te većeg ili manjeg preoblikovanja. Nekakva stalna igra brikolaža.


Definiciju identiteta započinješ lat. Identitas, što znači karakteristična jedinica. Gore smo spomenuli individualizam i izvrsnost koje učimo uz pomoć Bolonje, da nas spremi za tržište, a onda većinu mladih ljudi kad pitate šta su, sakriće se iza vjerskog i nacionalnog, izbjegavajući da kažu da su gay, naučnik/ca, umjetnik/ca. Zašto?

Ako se pitanje odnosi na jugoslavensku regiju, potom se odgovori, kada je o identitetima riječ, nameću po sebi. Malo je prostora svijeta doživjelo tako regresivnu, agresivnu eskalaciju politika identiteta s kraja 20. i s početka 21. vijeka, kao što je to doživio ovaj naš prostor. I to ne bilo kakvih, već upravo onih konzervativnih, nazadnih identiteta kakvi su nacionalni i vjerski. Sve ideologije ovog prostora radile su i rade na proizvođenju tih negativnih distinktivnih obilježja, na procesu patologije narcizma malih razlika. Stvar je toliko poremećena da se nacionalni identitet ovdje više ne doživljava i razumije kao ono što on jest, a to je historijsko-politički konstrukt jedne epohe, započete s procesom koji nazivamo Francuska buržoaska revolucija. Ne, ovdje je to shvaćeno i doživljeno kao rezultat neke mitske etnogeneze, nepostojećeg „stoljeća sedmog“. I uspjeli su, pogledajte samo tugu Bosne i Hercegovine. Svi se luđački drže za ideju o svojim malim tribalnim identitetima, busaju se u svoja nacionalna prsa i u grčevitom stisku zajednički tonu, nestaju. Prema relevantnim demografskim istraživanjima i nalazima, u BiH bi krajem ovog stoljeća moglo živjeti tek oko milion stanovnika! Neće tu dakle više biti ni Bošnjaka, ni Hrvata, ni Srba, niti će se više itko sjećati njihovih herojskih epova, mitova i legendi. Bit će kao da ih nikad bilo nije.


Šta je za tebe Sedma republika (apel za drugo, dopunjeno izdanje)?

Lijepo je to sročio dragi, nažalost pokojni Ante Perković. No ne mislim da je taj duhovni, kulturalni jugoslavenski entitet koji je on nazvao „sedmom republikom“ nestao sa smrću države Jugoslavije. Mislim da on i dalje na neki način žilavo životari, opire se tendenciji nestanka, naravno u poprilično transformiranim formama u usporedbi s razdobljem od 1960-ih do kraja 1980-ih o kojem piše Perković. Taj virtualni prostor koji je i svojevrsna heterotopija, egzistira glede i unatoč svim objektivnim poteškoćama koje mu stoje na putu evo već preko trideset godina. Tome je tako jer govorimo zajedničkim jezikom, dijelimo obilje zajedničkih kulturnih karakteristika, sve do onih najsuptilnijih, tananih mjesta kakvi su kodovi humora, šale, dosjetke… Ukratko, zajedničko tlo kolektivne duhovnosti. I to do danas ostaje nepremostivom preprekom za sve nacionalističke neimare na ovom prostoru koji bi da nas zauvijek podijele, bilo kojoj etno-konfesionalnoj provenijenciji takvi pripadali. Mogu na primjer hrvatski predsjednik Zoran Milanović i bošnjački nacionalistički političari dugo još voditi besmislene verbalne ratove, kalkulirati širenjem netrpeljivosti i govora mržnje, ali sve to u trenutku zamre kada recimo Halid Bešlić dođe u zagrebačku Arenu, u svega par dana rasproda dvije noći zaredom i maestralnim šou mejkerskim obredom trideset-četrdeset hiljada ljudi koji sebe nazivaju Hrvatima i Hrvaticama bez problema odvede u ekstazu višesatnog duhovnog transa.

Razgovarala: Vanja Šunjić, Prometej.ba