Davor Jozić (Konjic, 1960), kao igrač ponikao u Igmanu iz Konjica, ali najveće uspjehe postigao u FK Sarajevo. Vezni igrač druge šampionske generacije FK Sarajevo, kluba koji je bio prvak Jugoslavije u sezoni 1984/85. Za taj tim Jozić je odigrao 169 utakmica. Bio je i strijelac pogotka za pobjedu nad Hajdukom i plasman u finale Kupa maršala Tita 1983. godine. Njegovu igračku karijeru obilježila su i dva gola na Svjetskom prvenstvu 1990. za reprezentaciju Jugoslavije, protiv Njemačke i Kolumbije. Gol protiv Kolumbije nas je odveo u drugu fazu takmičenja. Za “Plave” je odigrao preko 30 utakmica.

Po odlasku iz tima sa Koševa, nastupao je za italijanske ekipe Cesenu i Speziju, te meksički Club America. Danas živi u Ceseni i radi kao trener u tamošnjem fudbalskom klubu.

Za Prometej.ba govori o svojoj karijeri.


Još kao srednjoškolac si ušao u prvi tim matičnog kluba Igman iz Konjica. Kako je to išlo?

U trećem razredu gimnazije sam zbog fudbala iz popodnevne prešao u prijepodnevnu smjenu. To je klub sredio sa školom da bih mogao trenirati s prvim timom. Tada su nam treneri bili Faruk Hadžimesić i Tarik Helja. Oni su došli u Konjic i imali modernije ideje o načinu treniranja i odnosu prema radu. Dosta toga sam pokupio od njih. Ali prvi trener koji me je selektirao i trenirao bio je Zvonimir Belša Nono.


Kakav je to tada tim bio? Opiši nam malo tadašnje uslove rada?

To su većinom bila raja iz Konjica. U to vrijeme je Igman bio u nazatku, ispao je u treću ligu. Još se treniralo na “Metalčevu” (stari stadion, pokraj rječice Trešanice). Svega se još zapravo dobro sjećam: tribine, svlačionice, pomoćnog igrališta… To je, zapravo, bila jedna obična njiva na kojoj su nam vlasnici dali da ponekad treniramo. A nekad, bogami, i nisu. Ali moj pravi “poligon” za treniranje je bilo popularno “Partizanovo” igralište. To je bilo pravo mjesto za “male” sportove. Tamo sam se iskalio, igrajući i rukomet, i košarku, i mali fudbal… Tu sam razvio specifičnu motoriku koja je izuzetno važna za svaki sport. To malo igralište je bilo “srce” sporskog života u gradiću na Neretvi.


Gdje se još igralo “na male”?

Gdje god smo stigli, ali poseban nam je gušt bio igrati “na male” na gradskoj pijaci. Tu bismo, između tezgi, golove označili školskim torbama i šutali do besvijesti. Poslije toga, kad bi pao mrak, ljeti bi sa tezgi krišom ćopili i pokoju lubenicu. Uh, što su bile slatke!


Na ovo se odmah nadovezuje pitanje o današnjoj mladosti. Već dugo si trener mlađih kategorija fudbalskog kluba Ćezena, u istoimenom italijanskom gradu u kome živiš. Ima li kod današnje mladosti takvog entuzijazma za fudbal?

Ovdje u Ćezeni nema takvih prostora za loptanje. Jedino možda kad djeca odu na vjeronauk, pa im fratar poslije časa dâ loptu da se malo poigraju. Inače moraš zakupiti neki teren. Zato djeci ovdje hronično fali koordinacija pokreta, koju sam ja u ranoj mladosti “pokupio” na “Partizanovom”. Osim toga, mi smo se svuda verali i skakali: po okolnim brdima, po stablima, krali voće, pa poslije bježali da nas vlasnici ne uhvate… Sve to razvija motoriku potrebnu za bavljenje sportom. A sad djeca treniraju 3-4 puta sedmično po dva sata, i to je to. Ostalo je škola, mobilni telefon, igrice… Sve sjedeći “sportovi”. Osim toga, oni ovdje žive u relativnom blagostanju, pa im često nedostaje motivacije za naporno treniranje.


Vratimo se početku karijere. Poslije Igmana si relativo brzo, 1979. godine, otišao u FK Sarajevo.

Ne. Prvo sam po završetku srednje škole otišao u zagrebački Dinamo. Potpisali smo papire, sve sredili, s tim što je moj uslov bio da me upišu na fakultet. Htio sam da imam neku sigurnost ako ovo sa nogometom ne uspije. Međutim, prođe mjesec, dva, a nigdje upisnice! Zato sam se vratio u Sarajevo, i to prvo u Želju. Ali je i tu bilo administrativnih problema. Poslije nekog vremena nazovu me ljudi s Koševa i kažu: “Dođi kod nas, mićemo ti srediti sve papire.” Tada je tamo glavni bio Svetozar Vujović. Tako sam prešao na Koševo.


Tamo si došao u pravom trenutku?

Tako je. Ali nije bilo lako. Za njih sam bio “došljak iz Zagreba”. Morao sam se žestoko boriti. U početku su me stavili u neki kao drugi tim. Trenirali smo izvan stadiona, između nekih stabala… Dvije godine sam tu proveo.


Kako i kada je onda došao preokret u tvojoj karijeri?

Obrat je došao kad je za trenera došao Srbo Markušević. On je polako uvodio mlađe igrače. Tu je još uvijek bio Safet Sušić, igrali smo Kup UEFA protiv Anderlehta, Hamburga… U to prvo vrijeme mi je mnogo pomogao pokojni Želimir Vidović, On mi je bio neka vrsta tutora, starijeg druga i zaštitnika.


Ko su, osim Sušića, još bile zvijezde tog tima?

Pa bili su tu još Nijaz Ferhatović, Zoran Lukić, Srebrenko Repčić, Edhem Šljivo… Oni su uskoro svi otišli, ali su nas na neki način pripremili za šampionsku titulu.


Titula je došla 1984/1985. godine?

Da. Pred tu sezonu iz Kluba su otišli svi ovi gore nabrojani igrači. Zato tada nismo ni sanjali da bismo mogli osvojiti prvenstvo. Kad smo već negdje pri početku “osvanuli” na prvom mjestu, naprosto nas je uhvatio strah. Tu sezonu je maestralno odigrao Paja (Predrag Pašić), ali smo titulu osvojili u prvom redu kao tim. Družili smo se, pomagali, disali jedno.


To je bila godina nakon Olimpijskih igara. Kakva je atmosfera bila u gradu?

Zvuči čudno, ali Olimpijada je nama više odmogla, nego pomogla. Naime, zbog nje nismo mogli koristiti naš stadion, koji se preuređivao za Olimpijadu. Čitavu 1983/1984. smo odigrali na “Željinom” stadionu. Naredne sezone smo osvojili titulu.

Što se tiče atmosfere u gradu, to je posebna priča. Sve je bilo nekako svečano. Ljudi su bili puni entuzijazma. To se naprosto ne može opisati. To veselo mješanje ljudi, kultura, nacija, polet mladosti… Svi ti ljudi donose nešto svoje i obogaćuju tvoj svijet.


U to vrijeme si ušao u reprezentaciju Jugoslavije. Kako je to išlo?

Tada je selektor reprezentacije bio Miloš Milutinović. U prvo vrijeme nisam imao stalno mjesto u timu. Onda smo jednom Hažibegić, Pašić i ja sa reprezentacijom otišli na jedan turnir u Indiju. To je bilo prije Olimpijade. Ukupno imam više od trideset nastupa za “Plave”.


Je li vrhunac tvoje karijere bio odlazak na Svjetsko prvenstvo u Italiju? Tamo si čak i “zabio” dva gola?

Jeste, s tim što mi je žao da se to desilo tek u mojoj 30. godini. Da je bilo ranije, karijera bi mi sigurno bila još uspješnija. Ovako, igrao sam na znanje i iskustvo. A da sam bio u punoj snazi, bila bi to druga priča. Ali kad igraš na svjetskom prvenstvu, ne smiješ kiksat, ne smiješ igrati slabo. Ipak su u našoj ekipi neki igrači na početku bili dosta slabi. Znao sam da mi je to zadnja prilika za dokazivanje na velikoj sceni. Rekao sam sebi: “Nećeš odigrati slabo, nećeš se odmah vratiti kući! Neka ostali rade šta hoće, ali ja moram dati sve od sebe.”


Bilo je to čudno vrijeme. Država se raspada, a vi na svjetskom prvenstvu...

Jeste. U Italiju smo ispraćeni zvižducima iz Slovenije, Zagreba… Mene politika nije interesovala. Ja sam na sve to gledao isključivo sa sportskog aspekta. Morao sam dati sve od sebe. Jer ako to ne uradim, neću imati mira sa samim sobom.


Ja bih rekao da je to pristup pravog sportiste.

I ja, ali i cijeli tim smo isključili sve oko sebe. Išli smo po sobama i bodrili jedni druge, govorili da moramo uspjeti. Drago mi je da je mojim golom omogućen preokret. Tako sam Stojkoviću, Prosinečkom i nekim drugim igračima dao priliku da postanu zvijezde. Moj gol im je otvorio vrata. Ja sam sto puta slabiji igrač od njih, ali sam im ja otvorio vrata! Da nisam dao gol, vratili bismo se kući k’o popišani. A nije bilo lako odigrati dobar turnir. Taj pritisak se osjetio i na selektoru Ivici Osimu. Bio je dosta nervozan, nije radio onako kako obično radi. Ipak smo uspjeli da podignemo glave i kući se vratimo kao ljudi. Poslije smo imali još jaču ekipu, ali nam nisu dozvolili da odemo na Evropsko prvenstvo. To m je jedino žao, što nisam tamo otišao. Igrali smo za reprezentaciju zemlje koje više nema. To mi se desilo i ovdje u Italiji. Igrao sam za klub od koga je ostalo samo ime. To me prati. Kao da me neki stalno neki cuko ujeda.


Ali ti kao da si iz svih problema uvijek izlazio jači. Koliko si zadovoljan svojom karijerom?

Pa zadovoljan sam. Dao sam sve od sebe. Više nisam mogao. Iz ove kože se ne može.


Kojeg bi trenera izdvojio iz tvoje bogate karijere?

Žao mi je što nisam više radio sa Ivicom Osimom. On je u ono vrijeme bio vrlo napredan trener, s veoma modernim idejama i pristupom igri. Uvijek je bio najmanje za korak ispred drugih. U FK Sarajevu sam najviše toga “pokupio” od Mirsada Fazlagića. On je bio vrstan odbrambeni igrač, pa nam je dosta toga i prenio. Ali kao igrača najviše me je napravio Konjic, i njegovi kvartovi: Pleha, Varda, Suhi do, željeznička stanica… Trčali smo, igrali, družili se… Ja sam nostalgičan čovjek. Konjic mi puno nedostaje. A kad tamo dođem, onda mi fale ljudi kojih više nema u zavičaju. Ali dok je jedan od tih starih drugara u gradu, ja ću mu se rado vraćati.


Pri kraju nam reci nešto o Meksiku, zadnjoj avanturi tvoje karijere?

Tamo sam, u jednom od njihovih najvećih klubova, proveo godinu dana. To je poseban svijet. Ogromni stadioni, frenetično navijanje. Tamo je nogomet mnogo više od sporta. Neke stvari su bile neponovljive. Dolaziš u grad koji se nalazi na 2.300 metara nadmorske visine, a na pripreme te vode na cijelih 4.200 metara! Tu lopta ide k’o metak! Nagledao sam se golova sa pola igrališta. Prvih deset dana sam bio kao komiran. Kad sam se malo aklimatizirao, prva utakmica pred 120.000 ljudi. Pitaš se: gdje sam došao? Ali atmosfera je bila vrlo opuštena, srdačna. Navijači su skupa išli na utakmice, družili se i pjevali. Nije bilo toliko kriminala kao danas. Svijet je izgledao nekako sigurniji.

Razgovarao: Goran Sarić, Prometej.ba