Za početak, kakvu muziku najčešće slušaš, na kakvoj si muzici odrastao?

Ja sam čovjek koji se nikada nisam stidio onoga što slušam i onoga što volim. Slušam svu muziku koju osjetim tijelom, od koje se uspijem naježiti, bez obzira kojem podneblju ili naciji pripadala.

U tinejdžerskim danima slušao sam muziku kao i većina tinejdžera, na primjer Azru i Haustor. Slušao sam dosta jazza, dalmatinske klape, afričku egzotičnu muziku, itd. U mladosti sam također volio makedonske tradicionalne pjesme. Za mene svako doba dana ima svoju muziku. Kafu pijem uz Mostar Sevdah Reunion, auto vozim uz Deep Purple ili U2, partijam uz neki stari dobri New wave, Clash i sl. U kafani volim čuti našu dobru ex-Yu ponudu, to najbolje rade kafane koje imaju taj repertoar.

Slažete li se da je najjača strana Zabranjenog pušenja tekst, koji je uvijek neka priča ispričana sarajevskim, čaršijsko-urbanim, tonom? Kako zapravo nastaju vaši tekstovi?

Pišemo na različite načine, uglavnom su to neki naši životi, crtice koje se skupljaju tijekom godine. Nema tu nekog velikog pravila. Nekad su pjesme neki istiniti događaji, a nekad nisu. Nekad su lična iskustava, a nekad iskustva koja smo mi imali kao kolektiv. Nema tu dakle posebnog pravila. Bitno je da se tekstu pristupi iskreno i pošteno, da se kroz tekst otvorimo ljudima i da ljudi povjeruju u to što govorimo.

Čini se da u svojim pjesmama uvijek nastupaš iz kuta Sarajlije koji ne voli formalnost i dotjeranost, nego iskrenost, izravnost, opuštenost, ironiju?

Pa ja ne bih toliko idealizirao Sarajlije, jer mislim da svatko, manje-više, govori iz svoga ugla. Tko god piše najbolje se osjeća na svome terenu. Pravac koji smo pokrenuli - Novi primitivizam - jeste bio jedna forma koja je zahtijevala direktnost i otvorenost, jer mislimo da je to zapravo ono što je prije svega svojstveno rock and rollu kao svojevrsnoj filozofiji života, uvjetno rečeno kao religiji. To je nešto što povezuje jedan ogroman broj ljudi. Malo i religija na svijetu ima tako veliki broja pobornika. Ne postoji institucija ni krovna organizacija koja se time bavi, ali pobornici toga pokreta osjećaju i neko kršćansko poslanje. Ja u tome vidim jako puno, da tako kažem, ranokršćanske etike, nekog načina života, odnosno neke filozofije koja je svojstvena nekim ranim vjerskim zajednicama kad još nisu bile pod utjecajem politike, moći, novca i sl. Rock and roll je na neki način ostao jedna jako humana i socijalno vrlo interesantna pojava za vrijeme u kojem se odvijao. To je vrijeme industrijalizacije, tehnokracije, vrijeme jednog ogromnog uspona kapitala koji je donio enormno bogaćenje. Takav stav jednostavno je imanentnan nekim ljudima na ovoj planeti i očigledno je da još traje i da je još uvijek jako puno ljudi vezano uz takav način razmišljanja.

Kako sada gledaš na prijeratnu sarajevsku rock školu? Što je od te škole danas ostalo?

Što se Sarajeva tiče, simptomatično je da je to uvijek - bez obzira radilo se o rock and rollu, filmu ili pozorištu - neka samonikla stvar. Ne stoji iza nikakva organizacija, nikakav sistem, nikakav plan. Tako da je ono zbog čega je Sarajevo interesantno kao kulturna pojava ljudima izvan Sarajeva i po čemu je Sarajevo prepoznatljivo i u nekim svjetskim razmjerima, upravo je to da iz jedne totalne improvizacije, jednog totalnog haosa, izlaze suviše dugo i suviše često neke vrhunske stvari koje prepoznaje svijet. Tako se može reći da je to skoro na nekoj granici čuda. U suštine je to grad koji nema skoro ni jednu ozbiljnu visoko obrazovnu ustanovu veznu za film, primjerice.

U Sarajevu, bez obzira što je prošlo već četrdeset-pedeset godina od biznisa što se zove rock and roll ili film, još uvijek nemamo ni jedan pošten studio, ni jednog vrhunskog producenta. Zato dosta ljudi snima izvan Sarajeva, po Zagrebu, Ljubljani i Europi. Ali s druge strane, sve to opet zalijepimo u jedan fantastičan proizvod koji se zove, primjerice, Letu štuke, Dubioza kolektiv, Zabranjeno pušenje, Danis Tanović, itd. Može se s pravom reći da postoji jedan fenomen koji se zove Sarajevo i to je činjenica. Ali ipak ne treba podržavati, po mom mišljenju, jedan takav način promicanja kulture, jer se može desiti da se kroz naredne decenije ne pojave tako iznimni talenti i tako iznimni radnici, uporni ljudi koji su u stanju da kroz sve nedaće izguraju svoj projekt i svoju umjetnost. Ako se zalomi da se takvih ljudi ne pojavi, može nam se desiti da zapadnemo u vrlo nezgodnu krizu što se muzike tiče.

Budući da dobro poznaješ društveno-političku situaciju u Bosni i Hercegovini, što se uostalom odražava i kroz tekstove tvojih pjesama, vjeruješ li da u bosanskohercegovačkom društvu postoji dovoljno potencijala koji bi mogao pokrenuti cijelo društvo prema društvenom i političkom sazrijevanju?

Bosna je zemlja koja se vrti u krug već nekih par stotina godina, oko istih problema, istih načela i principa. Očigledno da odgovor na pitanje o postojanju kritične mase i potencijala koji bi to promijenio daju same okolnosti. U ovoj zemlji iz nekog nepoznatog razloga još uvijek ne možemo da uredimo ovaj prostor i ovo društvo po mjeri svih nas. Da li su to vanjski ili unutarnji uzroci, da li je to splet nekih nesretnih okolnosti, teško je se upuštati u jednom intervjuu u tako duboku analizu. Očigledno da je naša budućnost da idemo polagano, korak po korak i s individualnim trudom svakog čovjeka da sebe obrazuje i da sebe upotpuni. Samo podizanjem opšteg nivoa kulture i civilizacije na ovom prostoru mogu doći i neki politički rezultati. Jednostavno još uvijek nemamo tu kritičnu masu ljudi koja bi pokrenula društvo. Kod nas ljudi još uvijek razmišljaju logikom čopora, plemena. To su jednostavno sistemi koji su u velikom dijelu Europe prevaziđeni i napušteni. Kada ih i mi prevaziđemo i napustimo postojat će prilika i za budućnost i za promjene. Pogotovo je problem što smo mi jedan prostor koji sve stvari pa i proste činjenice ne može da prepozna. Nažalost, nismo u stanju da se okupimo oko zajedničkog interesa, kojeg bi onda pokušali realizirati kroz neke institucije i državna tijela, bez obzira na naše razlike.

I budali je jasno da ova zemlja ima jednostavno četiri entiteta, a ne dva. Vrlo je jednostavno uočiti kad se samo pročitaju novine ili kad se porazgovara s ljudima na ulici da postoje četiri osnovne kategorije stanovništava u Bosni Hercegovini: Srbi, Hrvati, Muslimani i građani. To čak postoji i u Ustavu, ali očigledno da kod nas nitko nije ni pročitao Ustav. Institucije naše države građene su potpuno amputirane od onoga što u Ustavu piše, tako da postoje tri člana Predsjedništva, tri predsjednika Fudbalskog saveza, ali nema četvrtog. Petnaest godina to političarima polako promiče, a vrijeme se gubi i oni se vrte u krug, umjesto da sjednu i pošteno, oči u oči progovore o tome koji ljudi uopšte čine ovu zemlju.

Kako gledaš na ulogu vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini koje imaju veliki utjecaj u društvu, a čiji poglavari vrlo često otvoreno napadaju temelje sekularne države?

Ljudi su se jednostavno pogubili u tom haosu koji predugo traje. Političari su počeli da utječu na Fudbalski savez, predsjednici vatrogasnih društava na vjerski život, tako da je u jednom nedefiniranom društvu, u neraščišćenim odnosima, potpuno normalno da svako uzima sebi za pravo da rješava i onaj dio pitanja i problema koji uopšte nisu vezani za taj diskurs. Nažalost, imamo to što imamo. Vrlo bi jednostavno i efikasno jedan tim eksperata to riješio doradama Ustava i institucija. Ali kada imamo sve to tako u jednom prilično nedovršenom i nedefinisanom stanju, onda je normalno da imamo i takve uplive Crkve u državu, države u Crkvu, politike u nogomet i sl.

Zanima me što misliš o povijesnoj, budući da si i povjesničar, i sadašnjoj ulozi bosanskih franjevaca na prostoru Bosne i Hercegovine?

U Bosni ne postoji nitko tko nije prepoznao, razumio i osjetio rad franjevaca. Smatram da ne postoji nitko tko ne shvaća rad franjevaca, pogotovo za očuvanje kulturnog naslijeđa ove zemlje. Njihovim radom arhivirana je građa na osnovu koje naša zemlja i danas postoji. Ono malo tradicije, identiteta i ono malo državnog prava i državnih dokumenata na osnovu kojih Bosna danas traži svoje mjesto u svijetu i na osnovu čega je izborila svoje mjesto među ex-jugoslavenskim republikama, koje su to imale na jednom sasvim uređenijem, profesionalnijem i organizovanijem obliku, duguje radu bosanskih franjevaca. To je neupitna činjenica o kojoj čak ni naši histerični političari ne raspravljaju. Ako postoji nešto oko čega je konsenzus u ovoj zemlji onda je to o značaju, ugledu i veličini djela kojeg su franjevci dali i za kulturni i politički opstanak. Njihov rad se može usporediti sa nekakvim silnicama koje nekom društvu daju mogućnost opstanka, samosvojnosti i nezavisnosti. Mislim da u Bosni ne postoji nitko tko bi taj background vidio drugačije.

Međutim, problem vezan uz to, a što je meni teško pojmljivo, je koliko se malo na taj rad i na djelovanje nadovezuje politika, pogotovo hrvatska politika u Bosni i Hercegovini. Franjevci su dali jednu podlogu ne samo za opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, nego za opstojnost svih naroda u Bosni i Hercegovini. Dali su jedan put koji je toliko očigledan i praktičan, a kroz povijest dokazan.

Zanima me tvoj komentar vezan uz apsurdnu činjenicu da ogroman postotak studenata i općenito mladih ljudi u Bosni i Hercegovini pristaje na vjersku, nacionalnu ili neku drugu isključivost. Kako je moguće da se to dogodi mladim ljudima?

To je zato što danas nije cilj proizvesti pametnog mladog čovjeka, sposobnog mladog čovjeka da upravlja privredom, da operiše mašinama, da se bavi softverima, nego je cilj stvoriti individuu koja će da stoji za kasom i da kuca račune ili da konobariše. Imaš jedno društvo koje želi da stvara radničku klasu onog najjeftinijeg profila, ustvari jeftinu radnu snagu. Danas se škole, vjerske i sekularne, bave obrazovanjem ljudi do onoga nivoa kad su ljudi potrebni da potpišu ugovor po kojem će za trideset godina da voze viljuškar. To je otprilike ono što današnjeg bosanskog kapitalistu zanima. On će svoje dijete školovati na Oxfordu, a ostala bosanska masa će ići u razno-razne sumnjive škole, javnog ili vjerskog tipa, i formirat će ljude s jednim vrlo uskim pogledima. Tako danas u suštini postoje dvije estetike kod mladih ljudi: estetika radikalnog vjerskog zanosa i estetika koja se odnosi na radikalno populistički orjentisane klince koji se pale na Cecu i Draganu. I za jednu i za drugu kategoriju klinaca budućnost je ista, a to je: kasa u tržnom centru čiji će vlasnik biti Austrijanac ili Nijemac. To je budućnost, bez obzira što sad netko slušao vjerskog lidera, a netko Cecu.

Može li se danas oblikovati jedan glazbeni stil, kao što je to u svoje vrijeme bio rock and roll, koji bi pomogao mladim ljudima da im se otvore novi životni horizonti, da život promatraju u jednoj široj perspektivi? Da li je to možda hip-hop?

To su mali pomaci i mali uspjesi. Ali suština je da takve stvari generalno ne mijenjaju svijet. Umjetnost, muzika i književnost iznijeli su puno pametnih i mudrih istina o životu kroz mnoga stoljeća, ali njihov utjecaj na naš život nije toliki koliko se obično ljudima čini da jest. Ipak, ja vjerujem u reformu društva, u reformu školstva, institucija. Nadam se i vjerujem da će ljudi pomalo dolaziti do svijesti o tome. To su zapravo stvari koje će fundamentalno mijenjati društvo, a hip-hop, rock and roll, Zabranjeno pušenje u svakom slučaju će dati neki doprinos tome, ali to nisu stvari koje imaju fundamentalnu važnost. Ako govorimo o progresu, napretku, evoluciji ljudskog društva, mislim da, nažalost, naši dobri bendovi i naši dobri filmovi to neće moći sami da urade.

Cilj skupine studenata koji uređuju portal Prometej.ba, a, pretpostavljam, i naših čitatelja, je da prevladamo sve ideološke prepreke koje dijele ljude po bilo kojoj osnovi i da se zalažemo za autentične ljudske odnose lišene svih oblika determiniranosti. Što nam ti poručuješ?

Postoje mnoge kratice do uspjeha, jedna od njih je i politika, zapravo ulizivanje politici. Jedna od kratica je i ulizivanje svojoj naciji. Do „uspjeha“ se može doći na puno načina, ali samo je jedan uspjeh koji ispunjava ljudsko srce ponosom i zadovoljstvom, a to je uspjeh kada se nešto postigne svojim radom, svojim mislima, svojom autentičnom ličnošću i ljubavlju za posao koji se radi. To je ustvari jedini uspjeh koji čovjeka čini sretnim i u krajnjoj instanci uspješnim. Mladi ljudi se danas jako puno vežu uz različite lidere i kriminalce, ali pravo zadovoljstvo i prava pobjeda mladog čovjeka je kada on sa svojih deset prsta uradi nešto po čemu će ga ljudi prepoznati i upamtiti i po kojima će u društvu dobiti neko mjesto koje ima neki značaj.

(09.06.2011.)