Intervju s Dragom Bojićem | RELIGIJA I UMJETNOST

 

 

Božićno je vrijeme. Tad obično imamo prilike pogledati filmove inspirisane rođenjem Isusa?

Pripovijest o Isusu iz Nazareta, njegovom rođenju, životu i djelovanju bliska je svakom čovjeku jer ona dotiče temeljna pitanja, ne samo pitanja misterija Boga i transcendencije nego i ona ljudska pitanja o patnji, žrtvi, ljubavi, praštanju, prijateljevanju, ali i ljudske izdaje, laži, licemjerja, osobna zla i zla struktura… U suvremenoj posvemašnjoj nezainteresiranosti za riječ – za slušanje i čitanje, film je u najširem smislu tog pojma važan edukativni medij. Zato nije nimalo nevažna kvaliteta filmova religijske tematike jer te slike i percepcije utječu na ljude. Loši i ideološki jednostrani religijski filmovi su istodobno i opasni. Jedan takav je primjerice kontroverzni film Pasija Mela Gibsona, koji je svojevremeno euforično primljen od predstavnika Katoličke crkve i katolika diljem svijeta, a koji je u suštini iskrivljivanje slike Isusa iz Nazareta i njegove poruke.

Koliko filmska i uopšte umjetnost (slikarstvo, muzika) pomažu popularizaciji religije ili pak koliko daju možda neku iskrivljenu sliku?

Religija je neodvojiva od umjetnosti. One se kroz cijelu ljudsku povijest međusobno dodiruju, isprepliću, nadopunjuju. Religija se obilato koristi umjetnošću kako bi kroz riječ, ples, pokret ili sliku posredovala svoje sadržaje. U najširem smislu riječi, religija je naprosto nezamisliva bez umjetnosti. Teško je zamisliti kršćanstvo bez simbola, rituala, poezije, glazbene umjetnosti, veličanstvenih katedrala ili umjetničkih djela koja krase svete prostore. Slično je i s drugim svjetskim religijama pa i s onima koje umjetničko predstavljanje svetoga reduciraju na najnužnije. Dovoljno se samo sjetiti doprinosa svjetskoj kulturnoj baštini koji je dala orijentalna kultura inspirirana islamskom duhovnošću ili umjetničkih ostvarenja proizišlih iz duhovnosti religija s Istoka.

No, odnos religije i umjetnosti je opterećen i napetostima, posebno u novom vijeku otkada „slobodna“ umjetnost prestaje biti isključivo vlasništvo i privilegij religijskih zajednica i njihovih mecena. S onu stranu vulgariziranja religije i religijskih sadržaja, što je, nažalost, čest slučaj u našem vremenu, predstavnici religija bi trebali stvarati pozitivno ozračje za nove interpretacije svetoga koje mogu i trebaju biti i kritične i provokativne, ali ne banalne i uvredljive. Sveto nije privatno vlasništvo religijskih zajednica, a njegovo predstavljanje i tematiziranje nije isključivi privilegij pripadnika religijskih zajednica. Zato umjetnicima treba ostaviti slobodu u interpretiranju i predstavljanju svetoga. Ni najbolji propovjednici pa ni najbolji teolozi ne uspijevaju predstaviti sveto kao što je to uspijevalo i uspijeva velikim umjetničkim duhovima. Veliki umjetnici i ljudi duha sebi ne mogu ni dopustiti trivijalne i vulgarne interpretacije svetoga, pa zato nema razloga za „strah“ i otpor novim interpretacijama. Otpor ljudi iz religije prema modernoj umjetnosti osiromašuje religiju i njezine simoble, ali i naše ljudske slike i predodžbe svetoga.

Da li ove filmove možemo smatrati edukativnim, zabavnim ili dogmatskim?

Religijske filmove je teško klasificirati. Dok drugi filmski žanrovi imaju prilično jasne formate, to nije slučaj i s religijskim filmovima. Kad je riječ o filmovima o Isusu, treba razlikovati direktne filmove o Isusu (direktni historizirajući filmovi o Isusu u kojima se predstavlja njegova biografija s Isusom u glavnoj ulozi, primjerice Evanđelje po Mateju od Pasolinija iz 1964., Mesija od Rosellinija iz 1975., Posljednje Kristovo iskušenje od Scorsesea iz 1988…), indirektne filmove o Isusu (Isus u sporednoj ulozi, o njemu indirektno govore drugi, primjerice Baraba iz 1953., Ben Hur iz 1959., Isus Krist superstar iz 1972…) i transfiguracije Isusove osobe pri čemu glavni junaci doživljavaju sudbinu Isusa ili se tematizira Krist-figura na filmu (primjerice Arcandov Isus iz Montreala iz 1989). Svi su oni u određenom smislu i edukativni jer jednu općepoznatu tematiku predstavljaju na različite načine, dajući ljudima mogućnost za nove perspektive i nove percepcije Isusa iz Nazareta. Ni u kom slučaju ne bi bilo dobro da ti filmovi budu „dogmatski“, jer bismo na taj način ostali uskraćeni za nove interpretacije Isusa iz Nazareta i njegove poruke koju uostalom uvijek iznova treba otkrivati, interpretirati i aktualzirati. To jednako vrijedi i za teologiju i za umjetnost.

Brojni su filmovi koji tematizuju rođenje Isusovo. Možete li nabrojati neke od najzanačajinijih?

Jedan od najpoznatijih filmova je zasigurno Isus iz Nazareta (1977) talijanskog režisera Franca Zefirellija. To je istodobno jedan od onih filmova o Isusu koji se gotovo doslovno drže Evanđelja i evanđeoskog prikaza Isusova života. Mnogi, posebno kršćani, taj film i danas rado gledaju jer plastično i vjerno prenosi Evanđelje na filmsko platno. Osobno mislim da je jedan od boljih filmova o Isusu Posljednje Kristovo iskušenje Martina Scorsese-a. Iako je svojevremeno izazvao kontroverze, ovaj film ozbiljno progovara o mnogim ljudskim pitanjima i dilemama, od kojih ni Isus kao čovjek nije bio pošteđen. Upravo je činjenica da ovaj film naglasak stavlja na Isusovo čovještvo, izazivala i izaziva puno otpora. To je slučaj i s drugim filmovima o Isusu jer nad svima njima stalno visi pitanje koliko Isus smije biti čovjek.

Slikarstvo i muzika također su neizbježno povezani sa ovom tematikom?

Slikarstvo i muzika su neodvojivi od kršćanstva i kršćanske tradicije. Neka od tih djela su kršćansku poruku, život i djelovanje Isusa iz Nazareta bolje predstavili nego silni teološki traktati. Danas i jedno i drugo pripadaju zajedničkoj svjetskoj kulturnoj baštini. Svako vrijeme je ostavilo svoje tragove. Što će ostati kao umjetnička religijska vrijednost iz našeg vremena ne ovisi samo o umjetnicima, nego i o otvorenosti ljudi u religijskim zajednicama za nove umjetničke izraze. Na našim prostorima, primjerice, postoji snažan otpor prema modernoj umjetnosti. Zato su mnogi sakralni prostori ružni i siromašni i svojim izgledom i unutarnjim uređenjem. Neki sakralni objekti sagrađeni u posljednjih dvadeset godina (crkve, hramovi, džamije) su naprosto negacija i lijepoga i svetoga. U tom kontekstu mislim da je važno istaknuti da su se bosanski franjevci u 20. stoljeću dosta angažirali oko umjetničkog uređenja crkava i samostana. Neke od tih crkava su, iako još i nezavršene, prava remek-djela, primjerice crkve izgrađene po projektima velikih arhitekata– Ivana Štraussa, Zlatka Ugljena, Marka Mušiča... Neke od njih opet krase veličanstvena umjetnička djela, primjericu crkvu Sv. Ante u Sarajevu na Bistriku. Danas u vlasništvu bosanskih franjevaca postoje i mnoge galerije vrijednih umjetničkih djela, što prije svega treba zahvaliti pojedincima – zaljubljenicima u umjetnost koji surađuju i prijateljuju s umjetnicima. Tome naravno treba pridodati i kulturna blaga franjevačkih samostana u Bosni i Hercegovini.

Koja bi umjetnička djela izdvojili iz ovih oblasti?

Lista bi bila predugačka jer ju je teško svesti na nekoliko djela. Ali u vezi s tim čini mi se važnim nešto drugo reći. Porazna je i zastrašujuća činjenica da ljudi na ovim prostorima čak ni u glavnom gradu Sarajevu nemaju priliku pogledati bar ponekad i bar neka od velikih umjetničkih ostvarenja. To je odraz duha nekulture našeg društva, palanačkog primitivnog samodostatnog mentaliteta koji se zadovoljava jeftinim produkcijama poznatih umjetničkih djela i goblenima s pijace. U to se nažalost utopio i veliki dio ljudi iz religije koji ni same sebe ni svoje vjernike ne odgajaju za lijepo. Posljedice su katastrofalne: posvemašnja odsutnost duha i festivalski primitivizam što se u konačnici, kao dominantni trend, odražava na sve razine života u našem društvu.

Ne znam da li sam u pravu ali na prvu kad je riječ o filmskoj umjetnosti tu se više kao glavni lik javlja upravo Isus Krist, dok je lik djevice Marije donekle sporedan, a kad se govori o npr. slikarstvu lik Djevice zauzima u većini djela centralnu poziciju?

To je točna konstatacija. Budući da se najveći broj umjetničkih prikaza Isusa iz Nazareta odnosi na njegovo rođenje i smrt, Marija je tu prisutna u motivima betlehemske štalice, bijega u Egipat, svadbe u Kani, puta križa ili Pietà. Filmski prikazi Isusa iz Nazareta najvećim dijelom naglašavaju njegov životni put i njegovu poruku, pa je Marija, kako Vi kažete, u sporednoj ulozi. Doduše, ni evanđelja ne donose puno o Mariji. O njoj se govori tek na nekoliko mjesta pa je vjerojatno i to razlog da je i u filmovima slabo prisutna. S druge strane, pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji danas je jača i prisutnija možda nego ikad prije, pogotovo među katolicima, pa se ponekad može steći dojam da neki suvremeni katolici više vjeruju u Mariju i svece nego u Isusa iz Nazareta i Boga.

*Za Federalnu novinsku agenciju (FENA) razgovarala Nermina Omerbegović.