Prometej.ba Profesore Šarčeviću, jedan ste od onih ljudi koji su napravili zavidnu karijeru izvan svoje zemlje. Svako malo dolazite u Sarajevo gdje vodite i Centar za javno pravo i angažirani ste oko pravnog uređenja naše države. Pokušali ste se zaposliti kao profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Zašto niste uspjeli?

Da, to je već zaboravljen događaj iz 2010. godine. Prijavio sam se na mjesto redovnog profesora ustavnog prava i primljen sam odlukom akademskih tijela sarajevskog univerziteta, dakle, tijela koja su nadležna da provjeravaju stručnu i naučnu podobnost kandidata. Na to mjesto, ipak, nisam zaposlen. Razlog je odluka dekana Pravnog fakulteta u Sarajevu, Borislava Petrovića. On me je u ime uprave fakulteta obavijestio da Pravni fakultet ne može prihvatiti moj angažman zbog, kako je to formulirao, moje nespremnosti da preuzmem obaveze u kapacitetu koji je potreban za realizaciju nastavnog plana iz predmeta koje sam trebao predavati. Da pojasnim: ja sam prije zaključenja ugovora o radu zahtijevao da se raspored mojih obaveza uskladi sa propisanim brojem sati predviđenih za predavanja. Nisam mogao pristati da držim nastavu u trostruko većem broju sati od broja koji su propisani Standardima i normativima za obavljanje djelatnosti visokog obrazovanja na području Kantona Sarajevo. Zapravo, ni danas ne znam kako je moguće u okviru 40-satne radne nedjelje držati 12 do 18 sati predavanja. Dekan je odbio da zaključi ugovor o radu pod uslovima koje je predvidio zakon i u tom je smislu donio svoju odluku. Na tome je i ostalo. Za mene je ovo bilo novo iskustvo sa poslijeratnim Pravnim fakultetom, sa kolegama koje sam od ranije znao i sa kojima sam bio u kontaktu. Danas mi se čini da ovaj postupak dobro ilustrira uzajamni odnos akademskih institucija sarajevskog univerziteta i kandidata koji su akademsku karijeru izgradili prema standardima evropskih univerziteta. Mislim na sretne rasplete u kojima su obje strane zadovoljne konačnim rezultatom: domaća institucija stvorenom prilikom da se očuvaju etablirane navike i ljudske strukture od stranog udara na stečena prava, strani kandidati blagovremenim odstranjivanjem iz akademskih tijela u kojima bi bili izvor konflikta i frustracija, dakle iz tijela u kojima im ionako nije mjesto.

Prometej.ba Dvadeset godina predajete u Njemačkoj, sređenoj pravnoj državi. Istovremeno ste angažirani oko donošenja novog ustava za našu zemlju. U smislu pravnog uređenja, živite i radite u dva 'paralelna' svijeta? Gdje pronalazite motivaciju za sređivanje pravnog kaosa u našoj zemlji?

Motivira me upravo javnopravno uređenje BiH i regije. Ovdje javno pravo nastaje, gotovo je opipljivo opredmećivanje volje u pravu. BiH, Srbija i Crna Gora su prostor koji se još uvijek tetovira javnopravnim motivima. Ostanimo na bosanskom tlu: stvarni razlog je u izazovu koji zemlja teških ratnih zločina, genocida i etničkog čišćenja nudi pravnicima koji nisu zaboravili da javno pravo ima vlastite temelje u etici i da se u njemu, kao malo gdje, kondenziraju premise filozofije pravde. Izazovan je pokušaj da se, unatoč svim političkim autizmima, pokuša uobličiti pravni sistem prema javnopravnim standardima, prema standardima koji važe univerzalno, pa prema tome i u Bosni.

Prometej.ba U Vašem prijedlogu za ustav, kako rješavate pitanje "ostalih"?

Moram biti jasan, naime, nisam nikada pripremao prijedloge konkretnog ustava. Utvrđivao sam materijalne vrijednosti i principe, dakle, sumu ustavnih pravila koji se ne smiju dovoditi u pitanje i koji moraju, da istaknem: moraju! biti osigurani ustavnim tekstom. Riječ je o projekciji ustava koja je rađena po narudžbi Naše stranke i za njihove potrebe. U nju je ugrađen i dio političkih zahtjeva Naše stranke koji je prilagođen standardima ustavnih doktrina i pravnim stečevinama EU. Budući da su gotovi ustavni tekstovi u BiH jedno vrijeme nastajali iz kućne radinosti ovakav pristup je predstavljao novinu. Naime, prije konkretnog teksta utvrđuju se ustavni principi koji na današnjem stadiju razvoja predstavljaju minimum od kog se mora poći kako bi se država nazubila sa okruženjem ili sa naprednim nacijama. Riječ je o pravnim principima koji osiguravaju odgovornu i predvidivu državnu vlast i koji danas moraju ući u jedan pravnopolitički akt kako bi on bio priznat kao ustav. U suprotnom se uspostavlja ili anahrono ili proizvoljno uređenje države koja ne služi uspostavljanju socijalnog blagostanja i mira, nego se faraonizira i postaje institucionalno osiguranje blagostanja npr. političke, vojne, vjerske ili privredne klase.

A sad o Ostalima – duži uvod je bio neophodan zato što se u ustavnoj projekciji koju spominjem pitanje Ostalih nije ni postavilo u radikalnoj formi, odnosno, ono je dovedeno u istu ravan sa pitanjem konstitutivnih. Mora se imati na umu da nije riječ o popravkama dejtonskog Ustava, nego o potpuno novom modelu koji računa sa regijama i dvodomnim parlamentom u kojem se ne predstavljaju narodi nego regije, u jednom, i svi građani u drugom domu. Status Ostalih je riješen otvaranjem aktivnog i pasivnog biračkog prava bez ikakvih ograničenja svim državljanima BiH. Tamo gdje se moraju uzeti u obzir kolektivna prava formuliran je zahtjev da se ona unaprijed utvrde, naprosto kao spisak želja na koja se jednako mogu pozvati konstitutivni i nekonstitutivni građani. Takva bi se prava praktično zaštitila u posebnim procedurama koje u konačnici vode pred Ustavni sud. Sve što treba dodatno osigurati izvan takvog spiska prava koja se jamče kolektivima, dakle, narodima, predstavlja zajedničku nadležnost, takoreći našu res publica o kojoj se ne pogađaju kolektivi. O njoj individue daju zadnju riječ u klasičnim procedurama većinskog odlučivanja. Dajte mi spisak kolektivnih prava koje želite apsolutno zaštititi, kao elementarna prava za bosanske narode i građane, odnosno, Ostale, i daću vam model! Vitalni interes može ostati kao jedna vrsta stečenog prava, ali on u ovom modelu ima drugu funkciju. Govorimo o simetričnoj federaciji u kojoj nema entiteta, ovdje se radi o regijama koje nisu ekskluzivno etničke. Dakle, vitalni interes je predviđen za unaprijed utvrđena kolektivna prava i štitio bi se na jednak način u oba doma na nivou klubova, konstitutivnih i Ostalih, kao i uvođenjem kvota za vijeće novih regija.

Prometej.ba A slobodu na vjeroispovijest?

Sloboda vjeroispovijesti nije bila poseban predmet o kojem sam zauzimao stav. Ali, to ne znači da ga nemam. Riječ je o jednom ljudskom, odnosno, osnovnom pravu koje je BiH preuzela iz internacionalnog dokumenta. Poželjno je, inače, da BiH u svoj ustav unese vlastiti katalog ljudskih prava koji će biti izraz njene državnosti, njene historije i potreba. Preuzimanje međunarodnih dokumenata ne stvara prednosti jer oni artikuliraju minimalnu zaštitu, onu o kojoj se suglasio jedan krug internacionalnih subjekata – država. Upravo je za slobodu vjeroispovijesti posebno značajna lokalna, dakle državna historija i pozicioniranje vjere u državi. Od toga zavisi obim prava koja će se kao osnovno pravo zaštititi ustavom kao i definiranje kruga subjekata koji se mogu pozvati na njegovu povredu. Od toga zavisi i tip sekularnosti koji će se programirati ustavom. Sve je to u BiH manje više ostalo neregulirano samim ustavom i ostavljeno je na milost bosanskohercegovačkom zakonodavcu koji je pokazao da nema političku zrelost i senzibilnost za rješavanje kompleksnih socijalnih problema, čak i u jednostavnijim područjima od vjere i vjerovanja.

Da pojednostavim: mislim da se zbog uloge vjerskih zajednica u posljednjem ratu za BiH i zbog snažnog upliva u javnoj sferi, vjerske zajednice moraju pozicionirati prema modelu radikalne sekularne države. Naglašavam da je to samo moj stav i da nikoga ne obavezuje. Dakle, sloboda ispovijedanja vjere kao pravo koje se može ograničiti samo istim takvim pravom druge vjerske zajednice ili nevjernika, ali istiskivanje vjere, vjerskih simbola i vjerskog kulta iz svega što je država. Država mora pripadati svima na isti način, da ne bi bila ničija. Ni jedna vjerska zajednica ne smije biti privilegirana ni na jednom pedlju bosanskog teritorija. Možda se upravo preoblikovanje fenomena vjere u kvazidržavnu potporu za održavanje etničkog čišćenja i rezultata najtežih ratnih zločina samo najjasnije vidi u institucionalnom i vaninstitucionalnom održavanju Republike Srpske na premisama pravoslavlja. Taj fenomen stapanja države, vjere i vjerskih ustanova jeste ratni i poslijeratni trend u cijeloj BiH, i on se vidi u konkurenciji vjerskih ikonografija, vjerskih simbola i vjerskih objekata. On ima i važniju komponentu. Korištenje državnih institucija za potrebe vjernika, preuzimanje na državni budžet vjeronauka, neoporezovana primanja vjerskih službenika ili upražnjavanje vjerskog obreda u toku radnog vremena prelaze vrlo brzo u zauzimanje stavova o državnim pitanjima, o izborima, o zakonima, čak o ustavnom statusu BiH – dakle u jedan sistem kojim se koriste vjerske zajednice kao vlastitom polugom samoodržanja. Nije tajna ni da državne strukture, prema pravilu simbioze, koriste potencijale vjere za promociju političkih ideja i za održavanje na vlasti. Ukratko, to je sistem snažnog prožimanja državne sfere i sfere vjere, sistem u kojem vjera postaje zaštitni znak jednog naroda i njegovog teritorija i služi održavanju etničkog čišćenja i političkog status quo-a. Upravo treba spriječiti da se takav model uspostavi kao konačno rješenje za Bosnu i Hercegovinu.

Prometej.ba Prije dvije godine Centar za javno pravo, na čijem ste čelu, predložio je ustrojstvo BiH sa šest federalnih regija, koje bi se zasnivale na privredno-gospodarskoj osnovi a istovremeno bi zadovoljavale i etničke interese. Htjeli ste u Ustavu pomiriti princip građanske demokracije i etničkih, kolektivnih prava. Nije li taj prijedlog iz konteksta sadašnjih društveno-političkih odnosa utopijski?

Svaki prijedlog ustavne reforme je u sadašnjim odnosima utopijski, i onaj koji je otvara prema društvima blagostanja i onaj koji je otvara prema društvima za blagostanje etno-klasa. Ustavni i politički sistem je zacementiran, uloge su podijeljene i radi se samo na njihovom očuvanju, eventualno na daljnjem slabljenju kontrolnih ingerencija države. To je stanje koje očigledno odgovara svima, pa i onoj teško odredivoj kategoriji koju nazivamo građanima ili narodima. Sve dok se bespogovorno i aktivno participira u postojećem sistemu on je prihvaćen i proceduralno legitimiran. Socijalni kukavičluk je izraz lične konformnosti, oboje čini svaku promjenu utopijom.

To ne znači da moramo zaboraviti na imperative znanosti, da moramo potisnuti vlastitu etičnost pred diktatom političkog i pravnog pozitivizma, ukratko, da moramo odustati od poziva da propagiramo i branimo istinu. Ja sam naučio da utopija ima granice u ljudskoj volji i uspijevao sam u svom ličnom životu prekoračiti sve ciljeve koji su na početku izgledali utopijski. Tako je i sa racionalizacijom teritorijalnog ustroja BiH – postojeći model je duboko nepravedan, nefunkcionalan i krajnje neracionalan. On se održava ideološkom i privrednom potporom iz Srbije i Hrvatske, podrškom vjerskih zajednica, dijelom internacionalnim angažmanom, dijelom površnom reinterpretacijom stvarnosti domaćih intelektualaca. Ne odustajem od apela na zdrav ljudski razum i od uvjerenja da i frustrirani nacionalista još uvijek može napraviti razliku, npr. između korumpiranog sistema liječenja i liječenja u nekorumpiranim sistemima zapadnoevropskih država. Pod tim uslovima je i novi teritorijalni ustroj realnost u kojoj se moramo, prije ili kasnije, svi susresti. Taj susret se samo odgađa, tako da ćete sa svakim satom odgode duže živjeti u uslovima socijalne bijede i mentaliteta «rođaka po zanimanju» – mislim na mentalno vezivanje za inozemne doznake u novcu i odlukama. Utopija o kojoj govorite zahtijeva uspostavljanje četiri do šest regija prema uputstvima geografa i ekonomista, nominaciju regija prema pravilu etničke neutralnosti i, što je kratkoročno najvažnije, denominaciju Republike Srpske, naime zamjenu ovog naziva, etnički neutralnim imenom. Zar to nisu zahtjevi zdravog razuma? Izgleda da su zdravorazumska rješenja u BiH utopija.

DSC 6410a

Prometej.ba U našem bh. društvu nepravda je ozakonjena, i kad je u pitanju položaj "ostalih" ali i kad su u pitanju međusobni odnosi triju konstitutivnih etničkih skupina, koje žive zajedno a sve im je podijeljeno. To se posebno vidi u organizaciji obrazovnog sustava. Odgajaju se generacije koje funkcioniraju prema principima plemenskog mentaliteta. Na koji način je moguće u takvoj situaciji kod ljudi probuditi želju za alternativnom organizacijom države i društva?

Pitanje dolazi na pogrešnu adresu – socijalni psiholog bi bio pozvaniji od mene. Iz moje perspektive odgovor ne može računati samo sa jednim inicijalnim faktorom. Postojeći sistem je empirijski dokaz da je «dogovor naroda» na kojem se insistiralo uoči rata i koji je postao ratni i poratni model političkog djelovanja put u neefikasan, nepravedan i ekonomski neodrživ model organizacije države i društva. On je antinomičan i postavljen je tako da producira konflikte, ali na pretpostavci konflikta i produkcije straha, osigurava političkoj klasi siguran profit.

Treba razmisliti da li se želja za alternativnom organizacijom može općenito očekivati u društvima koje spajaju strah i demokratiju, negativna iskustva i pozitivne zahtjeve razuma, u društvima političke produkcije bijede i haosa. Zadržimo se na političkoj produkciji haosa, dakle na sistemu vladavine socijalnim bruto produktom u ime naroda. Vladavina u ime naroda je ovdje vladavina koja svaki kriminal uspijeva pokriti brigom za narod i proizvodnjom straha jednih od drugih izbaciti iz fokusa stvarne probleme: loše penzije, loš zdravstveni standard, neefikasno pravosuđe, nekompetentna i bezvoljna javna tužilaštva, nezakonito trošenje javnih sredstava ili imenovanje u upravne odbore. Nije li to dokaz da ovo društvo nije naučilo ništa iz rata, da ono nije u stanju da institucionalno i kolektivno uči izvan haosa. Možda je rješenje upravo u podsticanju haotičnog stanja jer bi u tom zlu moglo biti dobra ako bi se već sada pojavila realna socijalna snaga koja bi upravljala socijalnim haosom. Mislim da mora postojati vaninstitucionalni savez istomišljenika koje vrijednosti građanskog društva, pravila na kojima empirijski funkcionira napredan svijet, može uspostaviti u pravilo vlastitog djelovanja. Na toj pozadini se u institucijama i izvan njih, pod pretpostavkom socijalnog haosa, mora usmjeravati socijalno nezadovoljstvo prema alternativnom rješenju.

Prometej.ba Nedavno je jedan teolog izjavio da bi mnogi političari u našoj zemlji najradije na oltar, a svećenici za političku govornicu. To zapravo govori o pogubnoj simbiozi nacionalnog i religijskog u našem društvu. U kojoj je mjeri naše društvo sekularno, i što bi se to trebalo podrazumijevati pod sekularnim društvom?

Pod sekularnim razumijevam društvo koje je kao vlastite organizacione principe prihvatilo ljudski razum i odbacilo vjerske tradicije i doktrine. Sekularizacija je proces potiskivanja religije kao organizacionog principa društva i države, dakle, uspostavljanje organizacionih formi koje ne upravljaju društvom kao skupom vjernika, a državu ne organizuju prema premisama jedne ili više religija. Jasno mi je da ovakav opis nije bez nedostataka, no pojednostavljujem kako bih došao do pitanja koje mene zanima: do sekularne države. Ne mislim da je bh. društvo sekularno, ono je upravo desekularizirano u ratu u BiH i pred našim očima se odvija snažna kristijanizacija i islamizacija ovog društva. Vjerske zajednice u tom procesu vode glavnu riječ i sve su drugo osim naivne i nevine. Meni je manje važno samo društvo, tu se ne može mnogo učiniti – konkurencija vjerskih vrijednosti je kriterij koji djeluje samoregulativno. Meni je stalo da država, dakle državni organi, fungiraju po ljudskim zakonima i da se država uspostavi u vjerski neovisnu, neutralnu ustanovu pred kojom su svi bogovi jednaki. Stalo mi je do jasnog laicističkog principa u državnoj sferi. O tome sam već nešto i rekao.

Prometej.ba Etničke zajednice u našoj zemlji pravdu poistovjećuju sa svojim nacionalnim instinktima, pa se događa da ljude koje su činili ili naređivali zločine, i koje su osudili međunarodni sudovi smatraju posve nevinima. Je li riječ o pravnoj nepismenosti ili, etički gledano, nepoštenju?

Riječ je o namjernom sljepilu za činjenice. Veličanje zločinaca i poistovjećivanje s njima nije samo posljedica socijalnih rituala koji imaju uzrok u individualnom stavu prema zločinu. Važnije je uočiti da je ustavni sistem inkorporirao zločince, pomagače, ideologe i pristalice u državne institucije, u administraciju, sudove, bolnice, da ih je integrirao u konkretno ustavno uređenje. Njihova imena uglavnom ne znamo jer se ratne biografije brižljivo prikrivaju. Dejtonski model je, i to je važno, u vremenskoj perspektivi postao pravni okvir u kojem se uspostavilo ustavno uređenje inkorporiranjem zločina u pravo. Zašto se onda čuditi da prigodne godišnjice, vjerske slave i slavlja, spomenici, spomen ploče ili manifestacije podrške haškim osuđenicima sa pratećim ritualima artikuliraju zločin kao narodnu volju, kao javnopravni odnos koji se u BiH smatra prirodnom reakcijom na historijske činjenice. U tom se fenomenu sastaje sve, i nepoštenje i nepismenost.

Prometej.ba Politika se u nas vodi bez ikakve vizije, a političari poznaju samo dva vremena: ono prije izbora i ono poslije izbora. Trenutno smo u predizbornom periodu. Što bi nam ovi izbori mogli donijeti, možda debakl građanske opcije i novi trijumf nacionalističke politike? Što poslije toga?

Nisam najbolji sagovornik o ovoj temi, nemam dobre uvide. Općenito mislim da nema izbora koji mogu donijeti važnu promjenu – izbori samo legitimiraju postojeći sistem. Demokratske procedure unutar nepravednog sistema služe legitimaciji tog sistema i njegovom održavanju. Tako će biti i ovaj put. Čak i da glasači imaju drukčije namjere ubijeđen sam da su već sada razrađeni planovi za izborne prevare. One se isplate. Takvu procjenu zasnivam na činjenici da postoji nevidljiv funkcionalni odnos između izbornih prevara i nadležnih tijela u BiH, odnos koji upravo izbornim prevarama obezbjeđuje konačan rezultat, a počiniocima sigurnu poziciju. Primjer koji znam je vjerovatno tipičan: u Sanskom Mostu je nakon izbora iz 2012. za opštinske organe utvrđena izborna prevara, de facto je CIK utvrdila postojanje krivičnog djela. Prva krivična prijava je podnesena u junu 2013, a zatim je uslijedila i prijava CIK-a. Predmet je završio u kantonalnom tužilaštvu Bihać kod tužiteljke iz Sanskog Mosta, Vildane Dedić. Do polovine juna ove godine postupak nije pokrenut, predmet je negdje u aktima ili možda na dnu ladice tužiteljke Dedić. Zamislite kakvu poruku šalje rad ovog tužilaštva biračima i potencijalnim prevarantima, odnosno kakvu bi poslalo da je nadležna tužiteljka predmet odmah obradila i donijela odluku. I sad, ako idemo korak dalje, moramo se zapitati zbog čega tužilaštvo nije ništa poduzelo. Ili je tužiteljka nekompetentna, ili ima lične razloge da ovu prijavu ne procesuira u opštini kojom od rata vlada najrigidnija SDA politika ili je u pitanju neki treći razlog. Svaki od njih zove na uzbunu i dovoljan je da se odmah opozovu sanski tužioci, a materijala ima uz ovaj slučaj više nego dovoljno. Pozvani su i ured disciplinskog tužilaštva pri VSTV-u i glavni kantonalni tužilac da reaguju brzo i strogo. Nihova šutnja i bezvoljne reakcije dokazuju da negdje izvan institucija postoji prećutni konsenzus o izbornim rezultatima i prihvatljvostio prevara. Da najveći dio odgovornosti ide na adresu tužilaštava potvrđuje opisani primjer.

Prometej.ba Nada za promjenama u našoj zemlji bila se zakratko probudila na zimušnjim socijalnim prosvjedima i plenumima. I sve se nekako ugasilo. Je li posve nestala energija za društvenom promjenom ili će ona opet nenadano nahrupiti, čak uz mogućnost nasilja?

Ne mogu procijeniti, nisam pažljivo pratio prosvjede i rad plenuma. Mislim da su oni značajni kao generalna proba za demokratski diktat građanina koji tek treba doći. Sada se vidi da glas ulice nije jednak glasu politički svjesnog građanina i da bez znanja nema ni promjene. U moj bilans prosvjeda ulazi zaključak da je etablirana vlast odnijela veliku pobjedu, a da se promjene ne mogu osigurati partikularnim zahtjevima ili pobunama ograničenih dometa. Cijela država mora raspoznati zahtjev razuma kao zahtjev za novom socijalnom pravdom koja je etnički neutralna. Sve dok se u jednom dijelu BiH može prodati napad na nepravedni sistem kao napad na jedan narod, jasno je da je politički autizam takvog naroda dominantna konstanta i da se na njega ne može računati u dogledno vrijeme. Ne znam gdje treba započeti, da li je moguće obrazovati, da li su parole o ugroženosti i danas toliko moćne da mentalno blokiraju čitave populacije, ne znam kako u Bosni ukloniti mentalne mrene sa kolektivnog sjećanja i pameti, kako vratiti ljude u pojmove i slike modernog svijeta. Za mene je svakako razočaravajuće posmatrati nesposobnost razumijevanja aktuelnog trenutka, bar u pogledu ljudi kojima je novi sistem pravde najpotrebniji. Bio sam svjedok prosvjeda u Sanskom Mostu i tamo sam vidio da nedostaje organ za shvatanje prevare koja im se servira pozivanjem na ugroženost ili pozivom na odbranu postojećeg. Tu su borci sa svojim privilegijama najsnažniji oslonac postojećem stanju. Čini mi se čak da se ovaj sistem iznutra ne može ni reformirati ni urušiti jer nedostaje kritična masa pameti i spremnost na žrtvu, jer je većina još uvijek potkupljena malim privilegijama, a kukavičluk je najisplatnije zanimanje. Intelektualci tu svakako prednjače. Promjene moraju dobiti aktivaciju izvana, ciljanim dozama nasilja i modernim idejama – na domaćem terenu je i suviše adaptiranih.

Prometej.ba Našu zemlju, dijelove Srbije i Hrvatske zahvatile su poplave s katastrofalnim posljedicama. Čini se da su ljudi u zajedničkom iskustvu patnje uspjeli porušiti antihumane zidove koje su izgradili između sebe i pomagati jedni drugima. Hoće li ta probuđena ljudskost trajno promijeniti ljude ili je ona pak kratkoga daha?

Poplava je donijela solidarnost kao medijski fenomen. Nisam siguran da je solidarnost stvarno življena u mjeri u kojoj je medijski eksponirana. U Prijedoru su npr. najugroženiji bili Bošnjaci, ona populacija koju je samoproglašena republika srpskog naroda ciljano ubijala i protjerivala. Lokalne vlasti i srpski komšiluk sada nisu učinili ništa da im pomognu. Da nije bilo pomoći iz bošnjačkog Unsko-sanskog kantona i Kozarca skapali bi od žeđi. Dakle, unekoliko se medijski mitologizira vanetnička priroda uzajamne solidarnosti i treba sačekati sa konačnim zaključkom.

Meni je fenomen zanimljiviji kao dokaz uzajamne veze dejtonskog državnog modela i neefikasne države. Pokazalo se da sistem državne pomoći u uslovima rascjepkane vlasti ne funkcionira. Možda je ovo bio najbolji empirijski dokaz da se državne funkcije moraju dodatno centralizirati. Ja sam zagovornik unitariziranja Bosne i Hercegovine i poplave su bile ogledni prostor na kojem se golim okom vidjelo kako decentralizirane državne funkcije u uslovima konfederirane države predstavljaju odličnu pretpostavku za stradanje, za prelaz elementarnih nepogoda u katastrofu. Pri tom mislim da bi unitariziranje BiH prenošenjem svih zakonodavnih kompetencija na državu moralo biti provedeno za slučajeve elementarnih nepogoda i prirodnih katastrofa. To je zahtjev razuma jer takve nepogode ne priznaju administrativne granice i mogu se uspješno sanirati koordinacijom sa jednog mjesta. Isti princip važi i za uspostavljanje jednog vrhovnog suda kao i za sve nadležnosti koje ulaze u domen evropskih integracija. Unitarizacija po sebi ne podrazumijeva uništavanje složene državnosti, ona nije znak za nedemokratske ili retrogradne procese kako je razumijevaju polupismeni političari sa velikodržavnim ambicijama. Inače bi Savezna Republika Njemačka, koja predstavlja klasičan primjer unitarne složene države, morala predstavljati negativan primjer unitarizma.

Prometej.ba Znamo da se broj Hrvata u BiH prepolovio u odnosu na prijeratno stanje, a trend iseljavanja ne prestaje. Što se treba dogoditi da Hrvati opstanu u BiH kao relevantan politički faktor, kako riješiti i tko uopće treba i može riješiti ono što se naziva "hrvatsko pitanje"?

Pitanja su jednostavna, odgovori nisu. Najprije o hrvatskom pitanju – ono se neprestano postavlja, iako ne znamo kako glasi? Pitanje mora biti formulirano da bismo mogli dati odgovor.

Ako je riječ o zahtjevu da samo etnički Hrvati biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH, odnosno da jedan ili dva HDZ-a imaju monopol na ovo mjesto, onda je potrebno izmijeniti Ustav BiH i prateći izborni zakon. Ja, međutim, smatram da je sadašnje rješenje klica političkog razuma u cijelom sistemu. Naime, slovom ustava člana Predsjedništva BiH ne bira ni jedan narod sebi, da bi ga predstavljao ili artikulirao njegove interese. Slovom ustava u Predsjedništvo se biraju članovi iz reda tri naroda kako bi izabrani, u skladu sa ustavnim nadležnostima, preuzeo funkciju u državnom organu. To znači da članovi Predsjedništva ne predstavljaju isključivo ni entitet, ni narod kojem pripadaju. Njih biraju svi građani bez obzira na pripadnost birača određenoj etničkoj zajednici. Prema tome, hrvatski član je obavezan kao i druga dva člana, da u skladu sa ustavnim nadležnostima Predsjedništva štiti, na jednoj strani, interese države i da, na drugoj strani, zastupa interese entiteta iz kojeg je izabran. On nije predstavnik svog naroda. Izbor po jednog člana iz svakog konstitutivnog naroda izraz je nastojanja da im se osigura jednak položaj u kolektivnom tijelu. Još jednom, Hrvat u Predsjedništvu je predstavnik entiteta i države, nikako predstavnik hrvatskog naroda ili jedne političke opcije. Ovo pravilo su praktične politike sa pratećom medijsko-propagandnom mašinom preveli u zahtjev da član predsjedništva reprezentuje interese jednog naroda i na tim su osnovama falsificirali ustavni propis o nadležnostima i legitimacionoj bazi članova Predsjedništva. U ustavnom smislu se ne može postavljati hrvatsko, kao ni srpsko ili bošnjačko pitanje. Ako neki samoproglašeni predstavnici hrvatskog naroda još uvijek mogu zastupati stav da je narod ugrožen ustavnim rješenjem, onda bi morali proći istim putem kojim su prošli Sejdić i Finci! Dakle, morali bi pred odgovarajućom pravosudnom instancom, eventualno pred ESLJP u Strasbourgu, dokazati i pokazati u čemu se sastoji njihov neravnopravan položaj, odnosno kako ih kao kolektive ugrožava ovaj sistem. Sve nakon toga bi bilo mnogo jednostavnije, bar se ne bismo suočavali sa nacionalističkim dimnim zavjesama. Manipuliranje hrvatskim pitanjem u smislu neravnopravnosti, do takve odluke, nije ništa drugo do nacionalistička retorika koja hercegbosanskom pameću radi na razbijanju države.

Dok smo na terenu Predsjedništva BiH: smatram da problem leži na drugom mjestu, naime, na odvojenom izboru članova po entitetima. To bi praktično značilo da Srbina iz Drvara općenito ne zanima, ko kao srpski član predstavlja zemlju prema vani i štiti ustavnost prema unutra. Dakako, to je pervertirana predstava o demokratiji. Upravo bi se moralo osigurati da svaki građanin BiH ima mogućnost da odlučuje o svakom članu Predsjedništva BiH. Zamislite da svaki građanin raspolaže sa tri glasa za tri člana predsjedništva BiH i da ih bira neposredno! Da li bi loši demagozi i solidni nacionalisti tipa Radmanovića, Izetbegovića, Jovića ili, ko se još sjeća, Radišića, ikada omastili stolicu u Predsjedništvu BiH? Da članovima ovog tijela mandat ovisi o volji svih građana BiH, da li bi zaista srpski član vodio velikosrpsku politiku, odnosno da li bi bošnjački član djelovao kao ambasador Turske sa saudijskom ideologijom? Stvari bi se drukčijim izbornim modelom brzo dovele u red.

Što se tiče prvog dijela Vašeg pitanja, naime pitanja o uslovima pod kojima Hrvati postaju relevantan politički faktor, trebalo bi najprije utvrditi da li su oni zaista irelevantan politički faktor. U ustavnom sistemu su Hrvati postavljeni u ravnopravan položaj i participiraju u državnim poslovima na jednak način kao i druga dva, daleko mnogobrojnija naroda. Nisam siguran da se može govoriti o normativno projeciranoj neravnopravnosti. Pitanje opstanka nije dakle državnopravno pitanje i nije samo hrvatsko pitanje, no ostanimo na tlu te fikcije. Odgovor leži u vrednovanju historijskih činjenica, naime u empirijskoj vezi sadašnjeg položaja Hrvata sa politikom koja je vođena u ime Hrvata. Ja ovdje vidim usku uzajamnu vezu hercegbosanskog projekta, velikohrvatskih ambicija i HDZ-ove politike sa aktualnim položajem Hrvata. Ako je hrvatski opstanak de facto doveden u pitanje, onda je to zasluga politika koje su se vodile u ime hrvatskog naroda na bosanskohercegovačkom tlu. Račun se mora ispostaviti HDZ-ovim funkcionerima, dvostrukim državljanstvima i projekciji hrvatskog teritorija koji je forsiran kao etnički očišćen prostor sa državnim perspektivama. Mislim, naravno na zapadnu Hercegovinu i planirano pražnjenje Bosne. Nije li već empirijski jasno da razlog leži u fenomenu hadezeizacije narodnog programa Hrvata kao i u uspostavljanju hercegbosanskog mentaliteta kao zaštitnog znaka hrvatstva. ■

| Prometej.ba | Franjo Šarčević

18.06.2014.