Marko Oršolić teolog je, politolog i publicist. Rođen je u Tolisi (Orašje) 3. VIII. 1943. Osnovnu školu završio je u Tolisi (1950-1958), gimnaziju u Visokom (1958-62), novicijat u Kraljevoj Sutjesci (1962-1963), filozofsko-teološki studij u Sarajevu (1963-1964, 1966-1967) i Königsteinu (1967-1969), studij povijesti (1969-1973) i politologiju (1969-1974) u Sarajevu, postdiplomski iz filozofije u Dubrovniku – gdje je 1977. magistrirao radom Filozofija znanosti Rogera Bacona, i teologije u Ljubljani – gdje je 1988. magistrirao radom Filozofija religije Ernsta Blocha. Za svećenika je zaređen 1968. Bio je profesor u Visokom (1973-1986) i na Teologiji u Sarajevu od 1986, te predsjednik provincijske komisije Justitia et pax i tajnik Udruženja katoličkih vjerskih službenika Dobri Pastir. Oršolić se, premda je povjesničar po formaciji i dugogodišnji profesor povijesti, ponajviše bavi pitanjima i problemima s područja političko-socijalnog. Objavio je više knjiga i nekoliko stotina članaka s područja filozofije znanosti, fundamentalne teologije i teologije dijaloga. (izvor: bosnasrebrena.ba) Intervju s Markom radili smo povodom 25. rođendana IMIC-a.


Prije 25 godina sa svojim suradnicima ste osnovali IMIC (Internacionalni multireligijski i interkulturni centar) „Zajedno“. Što ste sve osnivanjem ovoga centra željeli postići?

IMIC „Zajedno“ nastao je na poticaj MEFRA-e (Srednjoevropske konferencije franjevaca) i Pax Christija iz Njemačke, kojemu su se odazvali gradonačelnik Sarajeva Muhamed Kreševljaković (predsjedavao osnivačkom skupštinom), predsjednik ANUBiH, beogradski rabin, novosadski vladika, provincijal Bosne Srebrene i pedesetak značajnih pojedinaca iz religijskog, kulturnog i javnog života Sarajeva.

A svi smo mi osjećali duboku tjeskobu zbog političke situacije u kojoj smo se našli. Intuitivno smo osjećali da nam samo neka nadzemaljska sila može pomoći i da je se može uprisutniti i učiniti djelotvornom kroz tri velike religijske tradicije - judaističku, kršćansku i islamsku. Od presudne je važnosti da se ljudi vjerom ne dijele, jer ćemo doći, u uzavreloj nacionalnoj euforiji, do međusobnog istrebljenja. Po vjeri se razlikujemo, a zagrižene nacionalne ideologije hoće da se vjerom dijelimo. Crta razdjelnica između vjernika i nevjerujućih ide kroz ljude a ne između ljudi, što važi i za pripadnike različitih vjera.


U to vrijeme posebnu pažnju posvetili ste brizi i zaštiti tzv. mješovitih brakova i njihovoj djeci. To su ljudi koji su postali višak u antihumanoj nacionalističkoj ideologiji. Kako su se tada oni osjećali?

Mi smo u to vrijeme znali da možemo uspjeti jedino ako se internacionaliziramo i ako se oslonimo na ljude u miješanim brakovima i djecu iz njih. Čak su me i ugledni vjerski predstavnici iz Sarajeva javno difamirali u Grazu zato što sam rekao da poštujem ljude iz miješanih brakova, jer je njima ljubav važnija i od nacije i religije. U Bibliji je zapisano - sad ostaje vjera, nada i ljubav i poslije smrti vjera i nada će nestati, a ljubav će vječno ostati.


Jedan ste od rijetkih ljudi u Crkvi, i uopće jedna od rijetkih vjerskih osoba na ovim prostorima koja je odmah na početku prepoznala kuda nas vodi alternativa propalom režimu. Čak je Vaš subrat Ljubo Lucić kasnije otvoreno priznao da je i on u početku podržavao HDZ dok nije vidio kuda sve to vodi. Kako ste već tada naslutili u kojem pravcu će se situacija razvijati i jeste li očekivali onakve razmjere sukoba?

Taj režim nije propao nego je kao paradigma dotrajao nakon 45 godina svoga rada i transformacija, uspjeha i, naravno, svojih ograničenih mogućnosti. Trebalo ga je zamijeniti višestranačkom demokracijom i njegove parole o bratstvu i jedinstvu nadopuniti zaboravljenim pozivom na slobodu i to implementirati u političkom životu. Naša perestrojka se svela na kontrarevoluciju i na sasvim anakrone nacionalizme. Samoupravni socijalizam (neistomišljenici vole reći komunizam, no on je bio ideal, a ne stanje) brzopleto je zamijenjen trostrukim plitkim nacionalizmom i diletantizmima. To što su tri nacionalizma ne znači više demokracije nego troskok u zlo i neizvjesnost. Jedan stari franjevac, prijatelj Adenauerov mi je uvijek govorio: Nemoj se raspravljati s nacionalistima, oni nemaju čula za argumente, inače ne bi ni bili nacionalisti kad bi ga imali. I često je ponavljao da se svaki nacionalizam budi kao uspavana ljepotica iz bajki, a završava kao monstruozno čuduvište iz bezdana. Što je potkrepljivo činjenicom sukoba za vrijeme nacionalsocijalizma.


Jeste li zbog takvih stavova imali problema u svojoj redovničkoj zajednici?

Moja redovnička zajednica i odgovorni u njoj imali su mnogo više problema zbog mene, nego ja problema sa njima. Od 1991. godine svi provincijali su mi pomagali koliko su u tom trenutku mogli, a nikada mi nisu pravili probleme. Nekima sam govorio neka mi zabrane, ako hoće, javne nastupe, a oni su bojažljivo dodavali: „Bilo bi divno, kad bi to isto kazao, ali pod pseudonimom“. Normalno, na to nisam pristajao. Naravno, moji redovnički i crkveni poglavari imaju ponekad teškoća sa mnom, a i ja s njima, ali nikada ne krijem svoju lojalnost koja se ne može pretvoriti u sluganstvo ili izmanipulirati. Postoje, prirodno, trajna napetost i svakodnevni problemi koji se razrješavaju pazeći da su ljubav i poštovanje važniji od istine i formalne poslušnosti. Četvrta Božja zapovijed kaže poštuj oca i majku - a ne slušaj, kad si već punoljetan. Naši teolozi nemaju dovoljno hrabrosti da se okrenu imanentnoj kritici vjerske zajednice koja je u skladu sa teološkim principom Ecclesia semper reformanda.


Spomenuli smo ranije Vašu posebnu pažnju posvećenu tzv. mješovitim brakovima. Negdje sam pročitao da su Vam stoga za vrijeme rata zamjerali što „više radite za Srbe, Muslimane i djecu komunista, nego za 'svoje'“. I danas često vidim da iz hrvatskih nacionalističkih krugova pišu pamflete u kojima Vam spočitavaju navodno nedovoljnu crkvenost, i antihrvatstvo. Kako odgovoriti tome, jeste li se umorili od objašnjavanja i polemika s takvima?

Ljudi teško prihvaćaju činjenicu da su vjerski službenici (pogotovo redovnici) zapravo sluge Božje, a ne neki službenici vjerske zajednice. Svi mi pripadamo svima i nema nitko pravo da nas monopolizira i za svoje isključive interese izmanipulira. Nikome ništa ne razjašnjavam, jer naši članovi vide tko šta radi. Najteže mi je bilo u ratu kad su me svjetovni, politički autoriteti javno napadali da govorim o miru, kad je 70% BiH okupirano.

Nekima sam morao javno odgovoriti da kad je Isus u govoru na Gori hvalio mirotvorce njegova domovina je bila okupirana od Rimljana, pa to ne znači da je on bio za rimsku okupaciju. Političari često hoće da vječne istine iskoriste za dnevnopolitičke interese. Naš Centar u Münchenu pomagao je svakom ugroženom čovjeku iz naših krajeva i pazio da pomoć bude ravnopravno raspoređena na sve. Recimo, njemački Caritas je organizacija koja upućuje katoličku pomoć ugroženim ljudima, a ne samo katolicima. Postoji jedna nedjelja u godini kad se milodari skupljaju samo za katolike. Kod nas je bilo mnogo neshvaćanja u tom smislu, a to su nacionalističke ideologije još pojačale i zloupotrijebile. IMIC „Zajedno“ je zbog toga, u najgore vrijeme, morao napraviti svoj Servis dobrote, da bi se stanje popravilo.


Činjenica je da vjerske zajednice imaju prevelik utjecaj u našem društvu i da je sekularnost naše države upitna. Kako generalno ocjenjujete njihovu ulogu u poslijeratnom procesu pomirenja u BiH? Je li vjerski kapital kroz djelovanje vjerskih zajednica stavljen u službu nacionalističkih ideologija?

Mislim da je danas situacija mnogo bolja nego što je bila u periodu kad je pomoć vjerskih zajednica bila najpotrebnija. BiH je sekularna država, ali postoje različiti oblici praksi koje to demantiraju. Treba vremena da se shvati kako najbolje iskoristiti duhovne potencijale u obnovi društva. Treba pluralistički pristupiti shvaćanju sekularnosti i nužno je da u tom smislu i lijevo orijentirane stranke pokažu više fleksibilnosti i hrabrosti. Inače će naše desno orijentirane stranke pretvoriti našu demokraciju u običnu partitokraciju, a državu u diletantsku tvorevinu. Desno orijentirane stranke svakodnevno se koriste religijom u ostvarivanju svojih dnevnopolitičkih ciljeva. To po sebi ne mora biti loše. Svatko ima pravo da se koristi svim legalnim sredstvima na putu do cilja. Instrumentalizacija religije u političkom životu ne smije se pretvoriti u njeno iskorištavanje i svođenje na ulogu otirača za prljave cipele uz financijske privilegije.


Kako danas vidite međureligijski dijalog, na čemu bi se on trebao zasnivati i što je pritom najvažnije kad je riječ o našim prostorima? Konkretno, kako gledate na odnos katoličke i pravoslavne Crkve na ovim prostorima, je li previše opterećen poviješću i političkim svecima?

Što se tiče međureligijskog dijaloga treba reći da tu ima problema. Recimo nisu raščišćeni ni jasni neki pojmovi. Katolicizam i pravoslavlje su jedna vjera, ali samo dvije Crkve. Čak i Ivo Andrić je govorio o četiri vjere u BiH, a ima ih samo tri: judaizam, kršćanstvo i islam. Pravoslavlje odnosno istočno kršćanstvo ima mnogo teško rješivih organizacijskih problema. Njihov cezaropapistički pristup crkvenosti i opterećenost tradicionalizmom ne mora uvijek značiti prednost koja doprinosi čuvanju vjere, nego opterećenje s kojim treba izaći na kraj. Isto tako zapadno kršćanstvo ima mnogo opterećenja od inkvizicije i križarskih ratova, kao i odgovornosti za holokaust i predugo podržavanje i pravdanje starih režima, do odgovornosti zbog neprovođenja ljudskih prava i upotrebe lažnih kvaziteoloških opravdavanja njegovih kršenja. Zbog toga je nužno da se uspostave simbolični znaci kojima će religije u javnosti predstaviti svoju spremnost za dijalog. Kao prvo: nužno je Aja Sofiju u Istanbulu pretvoriti funkcionalno u bogomolju svih triju religija. Svakoga petka u podne ona mora dopustiti džumu, petkom uveče šabat, u subotu uveče katoličku misu, u nedjelju liturgiju, a u ponedjeljak bila bi stavljena na raspolaganje turistima sve do petka. Slično, treba i džamiju Al Aksu pretvoriti u hram molitve jednom te istom Bogu. Tako bi se skinula bremena stoljeća i dala nada budućim pokoljenjima.

Odnos katoličke i pravoslavne Crkve ne treba apsolutizirati i predimenzionirati njihovu ulogu. Jedino je Bog Apsolutni. Što se tiče svetaca jasno je iz dijaloga sa judaizmom i islamom da je jedino Bog svet. Sve je ostalo relativno i ograničeno, podložno mjestima i vremenima i svrsishodnosti.


Mladi u bh. društvu i građani uopće dosta su pasivni i čak možda neodgovorni kada je u pitanju politički angažman u smislu ozbiljne brige za opće dobro. Jesu li ljudi doista uvjereni da sadašnje stanje nema alternative?

Sadašnje stanje je veoma teško i izgleda bezizlazno. Treba globalistički pristupiti rekonstrukciji svjetskog ekonomskog poretka, svjetskom miru i brizi za čovječanstvo. Nada postoji, iako vjerujemo da će doći Kijamet na kraju, ili Sudnji dan.

Prometej.ba/Franjo Šarčević