Gáspár Miklós Tamás (1948, Cluj) mađarski je marksistički filozof i javni intelektualac. Profesor je na Odsjeku za sociologiju i socijalnu antropologiju Srednjoeuropskog univerziteta u Budimpešti. Tijekom realnog socijalizma u Mađarskoj bio je jedan od vodećih disidenata tog vremena. U mađarskom parlamentu kao predstavnik Saveza slobodnih demokrata – Mađarske liberalne stranke, sjedio je u razdoblju od 1989. do 1994. Početkom ovog stoljeća, vraća se marksističkoj analizi. Poznat je po razvoju koncepta „post-fašizma“. Žestoki je kritičar Orbanovog režima u Mađarskoj i neoliberalnog kapitalizma generalno.


Darko Vujica, Prometej.ba: Ukoliko pogledamo Europu i Europsku uniju danas, vidimo brojne probleme. Izuzmemo li migrantsku krizu i rast desnog populizma, koje su to dodatne krizne tačke Europe i Europske unije i kako ona po vama izgleda danas?

Gáspár Miklós Tamás: Prvo, desni populizam uopće nije populizam, on je besprijekorno buržoaski i klasno je svjestan, a migracijska kriza je tek dio raspada svjetskog sistema oblikovanog nakon 1945. od strane “hladnoratovskih” balansa moći. Drugo, valja imati na umu da se Europa spasila od fašizma samo intervencijom vanjskih snaga: Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i SAD-a. Sovjetski Savez je prestao postojati, Velika Britanija je napustila Europu, dok su SAD otvoreno neprijateljske prema njoj: nema pomoći sa strane. Ostajemo sami s našim demonima. Etnicizam – nasljednik starog nacionalizma – pridonio je raspadu Jugoslavije i Čehoslovačke (vrlo slično fragmentaciji Austro-Ugarske), a političari neznalice i novinari neznalice nadali su se da će nepostojeća “Europska ideja” zamijeniti kohezivnu, centripetalnu silu realnog socijalizma. Neprijateljstvo istočne Europe prema Zapadu pripisano je sovjetskoj okupaciji i ruskom utjecaju koji je automatski nestao: sada je mnogo gore nego što je bilo prije četrdeset godina. Upitni napredak zapadne desnice (kao opasnosti) nije ništa ako ga usporedimo sa novom – ali zapravo, veoma starom – Istok-Zapad podjelom unutar Europe. Navodno trijumfalne i univerzalne ideje jednakih prava, konstitucionalizma, vladavine prava, liberalnog kozmopolitizma (u kantovskom republikanskom smislu) strastveno se odbijaju svugdje u Istočnoj Europi – čak i u razblaženom obliku zapadnjačkog licemjerja – a ovdje nema ništa popularnije i inspirativnije od takvog odbijanja. Zajedno sa našim jadnim i neurednim kapitalizmom, u našoj regiji postoji dominantna „religija nejednakosti“, koja se odnosi na klasu, spol, etničku pripadnost, dob, vjeroispovijest i „kulturu“. Konstruktivna strana nacionalizma iz devetnaestog stoljeća (strašna kao što je bila također) nestala je bez traga. Europska unija se na Istoku vidi samo kao novčana krava, ali je inače ismijavana kao hrpa imbecila koji smatraju muslimane, žene i homoseksualce ljudskim bićima.


Nedavno su u Velikoj Britaniji održani parlamentarni izbori na kojima je Laburistička partija pod vodstvom Jeremyja Corbyna ostvarila izuzetno dobar rezultat. Kako vi gledate na fenomen Corbyna i može li njegov uspjeh biti naznaka otvaranja novih emancipacijskih horizonata?

Corbynov uspjeh je divna stvar – to je u cijelosti izolacijski fenomen. Koliko on otvara emancipacijski horizont, čak samo u Engleskoj, ne znam. Čini mi se da je ovaj uspjeh rezultat moralnog ustanka protiv nepodnošljivog nepoštenja establishmenta. Corbyn je pravi viktorijanski (ili preciznije edvardijanski) ljevičar, tip koji je odmah prepoznatljiv u Velikoj Britaniji, dobar i častan čovjek, skroman, ozbiljan, s plebejskim dostojanstvom – kakvog je Orwell toliko volio. (Ja također). On je mnogo tradicionalniji Englez nego svi torijevci zajedno. Njegovi pristaše nisu nužno socijalisti, ali svakako se suprotstavljaju engleskoj vladajućoj klasi, poludjeloj i pokvarenoj do srži, te žude za iskrenošću i jasnoćom. Ja im želim dobro.


Kapitalizam je u krizi, to je više nego očigledno. Imamo rastuću eksploataciju širom svijeta, probleme ekologije koji postaju trauma za kapitalizam, probleme intelektualnog vlasništva, rast ekstremno desnog populizma... Međutim, apologeti neoliberalnog kapitalizma staju u njegovu obranu i kažu kako za to zapravo nije kriv kapitalizam nego razne sekundarne devijacije, slabe zakonske regulacije itd. Kako vi gledate na to?

Kao što sam kazao – tu nema populizma – to je samo prazna fraza koja zavarava i zbunjuje. Živimo u vremenu reakcije. Ovo nije nova vrsta desnice (kao što je to bilo u epohi fašizma), nego doslovno – reakcija: pokušaj da se rastave uspjesi radničkog pokreta (koji je sovjetska prijetnja učinila djelotvornijim) koji je rezultiralo „welfare liberalizmom“ (ne socijalizmom, naravno) sa svojim egalitarizmom kojeg konzervativci nazivaju „širenjem prava“ (etničkih prava, prava žena, prava homoseksualaca, prava djece, prava bolesnih i starih ljudi itd.). To je restauracija iskonskog, čistog kapitalizma: tržište nasuprot razumu. Razuma naravno, u smislu „socijalističke“ države – redistribucije, planiranja, komunalnih institucija (besplatnog zdravstvenog osiguranja, jeftinog stanovanja, jeftinog javnog prijevoza, besplatnog državnog obrazovanja), progresivnog oporezivanja – i tržišnog anarhizma identificiranog kao spontanost, individualna sloboda i konformizam sa „prirodnim sklonostima čovjeka“ (konkurentan, gramzljiv itd). Ove „prirodne sklonosti“ uključuju rasizam, etnicizam (kao što je islamofobija), heteroseksizam i otvorenu klasnu mržnju prema potlačenima. Postoji mnogo ljevičarskog i liberalnog prodikovanja, ali ne i organizacije – osim parlamentarnog kretenizma – i sjećanja na prosvjetiteljske korijenje svih progresivnih tendencija. Tko može poreći da ekološka kriza može biti riješena samo racionalnim postupcima – uvedenim od strane socijalističke svjetske države koja je sposobna slušati znanost – te nametanjem oštrih mjera na svjetskoj razini kako bi se spriječila vatrena i vodena smrt čovječanstva? Izgleda da je to očito nemoguće – ali je još gore, nitko nema hrabrosti misliti u tako širokim terminima koji bi bili ismijani od strane svih razumnih mladića i djevojaka uronjenih u javno mnijenje, društvene medije i jeftini komercijalizam, odnosno zakopanih u smeću: to su naši lideri.


Jednom prilikom ste kazali kako nova reakcionarna politika za vladanje ne treba totalitarističke metode. Možete li detaljnije govoriti o tome?

Zar sam rekao krivo? Pogledajte oko sebe. Ono što sam opisao u svom eseju „O post-fašizmu“ (2000) je već odavno postalo stvarnost. Čak i u Turskoj, gdje su uhićene tisuće pristaša opozicije, postoji opozicioni tisak (naravno, urednici takvog tiska završavaju u zatvoru) i postoje prosvjedi i demonstracije – zapravo, tamošnji otpor je zadivljujući i herojski – no tipičan primjer je moja draga zemlja Mađarska u kojoj je 95% medija (i svega drugoga) pod kontrolom vlade (država kupuje medije preko posrednika), no mene nitko ne uznemirava i čak me pretvaraju u neku vrstu kontra-selebritija (što mrzim) i svi se ponašaju kao da je sve normalno, jer je prevrat koji smjera nenasilnoj, ali radikalnoj diktatori uglavnom neformalan ili legaliziran. Srednja klasa je na odmoru na dalmatinskoj obali, a siromašni su tihi i ignorirani. Etnonacionalizam će dostajati kao umirujuća ideološka podloga.


Kako komentirate fenomen tzv. „lijevog fukujamaizma“? Sve više čak i ljevičara danas ne može zamisliti kraj kapitalizma i misli da ga je moguće samo popravljati. Radi li se tu tek o krizi alternative i nepostojanju prave lijeve politike koja bi mogla izazvati neoliberalni kapitalizam ili je riječ o nečemu drugom?

Ni jedno ni drugo. Alternative postoje kao i prije a ljevičarske politike se mogu dizajnirati i dizajniraju se od strane hrabrih i inteligentnih ljudi. Jednostavno: mi smo poraženi. Poraz nije istoznačan s manjkom alternativa ili misli. Poraz zapadne socijalne demokracije i istočnoga realsocijalizma (istovremeno i zbog veoma sličnih razloga) prisilio nas je da brzamo u traženju „novih rješenja“, bez da zastanemo kako bismo reflektirali lekcije koje smo mogli naučiti, umjesto čega smo se zadovoljili plitkim spontanim ispoljavanjem antitotalitarističkih stavova (tako držeći korak s duhom vremena koje je, naravno, neokonzervativno: druga je priča zašto zadnjih godina svi neokonzervativce nazivaju neoliberalima; radi se o jednostavnom ali lukavom triku). Strankama radničke klase i sindikatima je dopušteno da izmaknu s radara i skliznu u nebitnost, ili su se iste transformirale u snage desnog centra s vidno slabim kapacitetom djelovanja. Fukuyama je imao pravo s obzirom na barem jednu tvrdnju: povijest kapitalizma (tj. povijest modernosti) je uvijek bila povijest kapitalizma i socijalizma, povijest kontradikcija (u kojoj se ogledao ključni klasni konflikt). Ukoliko kapitalizam ispuni potpuni horizont, moderna je završena. No to je, naravno, puka ideologija. Klasni konflikt još uvijek postoji, čak i ako politički ima jedva ikakve borbe. Kapitalizam je bio izvorniji i stariji od otpora kapitalizmu i čini se kako je preživio taj otpor. No problem klasnog konflikta ostaje i neriješen je u jednakoj mjeri kao i onomad kad je pisan Komunistički manifest, ako ne i više. No jednostavno nema političkih struktura koje bi prouzročile ozbiljnu promjenu. Pri tom ne mislim samo na ljevicu. Jedva da se može govoriti o ikakvoj „progresivnoj buržoaziji“ kadroj premostiti klasnu podjelu niti možete pronaći „progresivne birokrate“ posvećene redistribuciji, planiranju ekonomije i blagostanja – znate, stari utilitaristički radikalci, fabijanci i paternalistički egalitarijanci. Oni naravno nikada ne bi završili u vladinim odjelima bez pritiska izvana. Sada su vladine odluke eksternalizirane i usklađene s poslovnim korporacijama. Velike farmaceutske kompanije su npr. sudjelovale u planiranju Obamacarea.


Raspadom Jugoslavije socijalizam je zamijenjen nacionalnim demokracijama, post-jugoslavenske države nemaju nikakvu viziju napretka i potpuno zanemaruju socijalnu dimenziju. Na performativnom nivou, kada se govori o napretku i ekonomskom rastu govori se u autokolonizacijskim terminima „priliva stranih investicija, stranog kapitala“ itd. Gdje je tu mjesto ljevice? Kako adresirati prave probleme s kojima se suočavaju građani?

Pretpostavljam da ove novonastale države možete zvati „demokracijama“, ako hoćete. Disolucija Jugoslavije je katastrofa – katastrofa koja se nastavlja: pogledajte npr. problem srbijanske manjine na Kosovu i u Slavoniji (Hrvatska), problem sandžačkih muslimana u Srbiji, albanski problem u Makedoniji i Crnoj Gori, konflikte između praktično tri autonomna etnička entiteta u Bosni; ove nemoguće državice se i dalje raspadaju. Ukoliko se želite oduprijeti utjecaju stranog kapitala – unutar slabijih kapitalističkih država to je jedva moguće – prvi korak za progresivce (čak ni ne kažem „ljevičare“) bila bi borba za ponovno približavanje ex-jugoslavenskih zemalja i, ukoliko je moguće, za balkansku federaciju s Bugarskom i, poželjno, s Grčkom. Vaši lokalni političari pričaju besmislice – čak i s njihovog sebičnog klasnog stajališta – ako tvrde kako mogu privući strani kapital u permanentni kaos uzrokovan vječnom balkanizacijom i rasparčavanjem na sve manje državice, što su najveći uzroci opasnosti za ovu regiju i za cijelu Europu od 18. stoljeća. Balkan je i dalje zaglavio između Turske i EU kao ovdašnjeg nasljednika Habsburške monarhije. Ostavljen sâm sebi u trenutačnom obliku, osuđen je biti samoubilačka kombinacija kolonije i pobune, „globalističkog neoliberalizma“ i seljačkog hajduštva. Neposredna stvar koja se treba učiniti za razvoj i za zastupanje stvarnih interesa naroda je postići neku vrstu jedinstva južnih Slavena, odričući se etnonacionalizma, otvarajući granice, osnivajući carinsku uniju, potičući demilitarizaciju i smirivanje milicija i smanjivanje nasilnog organiziranog kriminala, osiguravajući kulturalna prava svima (posebno manjinama), forsirajući sekularizaciju (posebno, molim, bez nacionalnih ili državnih crkava!), reducirajući korupciju. Kako bi se mogle oduprijeti, te države trebaju stvarnu moć, a one same su premale i izgubljene u svojim uzaludnim međusobnim borbama oko simbola koji su zasada, naravno, psihološki i kulturno značajni, budući da oni simboliziraju slobodu, građanski ponos, samopoštovanje itd., stvari potrebne svakoj naciji i koje sada tako tužno nedostaju. Nije dovoljno dokazati kako je vaš prosječni lokalni političar tupoglavac, što – dozvoljavam – on ili (rjeđe) ona vjerojatno jest. Skeptičan sam prema pojavama „progresivnog nacionalizma“ u Kataloniji i Škotskoj – koji bi ostavili Španjolsku i Englesku u strašnoj poziciji – kao što sam skeptičan i prema lijevom euroskepticizmu. Lijevi nacionalisti će vam reći kako je EU arhikapitalistička institucija. Veoma istinito. No, zar buržujska nacionalna država također nije arhikapitalistička institucija? Ozbiljno. Lijevi nacionalizam (čak „lijevi“ kolonijalizam u Francuskoj) je vodio u mnoge ratove. Zar lijevi nacionalizam nije zauvijek kompromitiran u kolovozu 1914? Kako vaš portal ima središte u Sarajevu, ne moram dalje pojašnjavati.


Iako danas – nakon sveopćeg trijumfa globalnog kapitalizma – dominantni neoliberalni narativ sve realsocijalističke zemlje želi strpati u isti koš, u socijalističkoj Mađarskoj tijekom perioda „gulaš komunizma“ je zacijelo bilo drugačije u odnosu na druge zemlje Varšavskog pakta. Kako Vi, iz današnje perspektive gledate na period „gulaš komunizma“ u Mađarskoj?

Ne smatram kako je „gulaš-komunizam“ (mučan termin skovan prvotno od zapadnonjemačkog tiska, nikada korišten u Mađarskoj) bio išta bitno drugačiji od ostatka država istočnog bloka ili od Titove Jugoslavije. Sve istočnoeuropske zemlje - dom čudne vrste socijalizma koji je bio društvo proizvodnje dobara i plaćenog rada, tip egalitarijanskog državnog kapitalizma gdje su samo vlasnički odnosi bili formalno drugačiji od onih u socijaldemokratskim državama Zapadne Europe – su eksperimentirale s nekom vrstom „tržišne reforme“, bile su zadužene Zapadu i htjele su se riješiti sovjetskog utjecaja. Mađarska je bila za dlaku uspješnija od ostalih zemalja, iako je njena industrijska osnova bila iscrpljena (prva je pretrpjela ovu sudbinu) više nego u drugim zemljama Comecona i u Jugoslaviji. Mađarski vođe su potrošili sve kredite na potrošnju jer su se – nakon događaja u Poljskoj poslije 1981. – smrtno bojali radničke klase i njenog mogućeg saveza s inteligencijom: recept za sve revolucije 20. stoljeća (pogledajte moj članak o revoluciji 1956. u: International Socialism: http://isj.org.uk/hungary-1956-a-socialist-revolution/) i stoga su omekšali nivo cenzure, osim kad je u pitanju bio lijevi, poglavito marksizam prisutan u zapadnim zemljama (različito nego u Jugoslaviji). Zemlja je na kraju čak i politički postala ovisnom o Zapadnoj Njemačkoj (kao što je i DDR to istodobno bila, makar bez gulaša i bez dolarskog turizma i bez ideološke restauracije; u Mađarskoj je Marx odavno zamijenjen Maxom Weberom i Wittgensteinom).


Ostavljen sâm sebi u trenutačnom obliku, Balkan je osuđen biti samoubilačka kombinacija kolonije i pobune, „globalističkog neoliberalizma“ i seljačkog hajduštva


Nejednakost se raspojasala; siromaštvo koje ostaje do dan danas je formirano u tom razdoblju; problem romske populacije je bio sve više prisutan s popratnim polujavnim rasizmom; antirumunjski sentimenti su bili na vrhuncu, diskretno poticani s vrha. Radilo se o prilično neatraktivnom aranžmanu koji je imao svojih neobičnosti – bio je manje nacionalistički i više „modernistički“ nego u ostatku država – no bio je jednako tako dekadentan kao i u ostatku država. Diktatura je bila slabo ukorijenjena i čak je i Partiji bila dosadila. No postojala je iskrena želja za demokracijom (danas negirana, ocrnjena, klevetana). Službena teorija danas je kako su siromašni neprosvijećeni Mađari vjerovali kako će napuštanjem sovjetskog bloka postati bogati kao Austrijanci. Što nije istina. Narod 1989. nije bio ništa manje potrošački nastrojen nego 1979. ili 1969., možda čak i manje. Ono što se međutim nedovoljno razumije je to da je reakcionarni prevrat – religija nejednakosti – započeo u ranim 1980-ima. Tada je riječ „buržuj“ (‘polgár’) stekla konotaciju slobode i civilizacije (u današnjoj Mađarskoj ova riječ znači nešto između „normalnog“ i „rafiniranog“) dok je ‘proli’ (nekada indikativan pojam za proleterski pokret, koji je pjesništvo Attile Józsefa učinilo besmrtnim) značio i dalje znači idiotski, prljavi propalitet. Ipak, doajen mađarske sociologije, profesorica Zsuzsa Ferge razdoblje 1965.-1985. naziva zlatnim dobom mađarske sociologije: socijalno, ekonomski, kulturno, to je bilo vrijeme velikih postignuća, no moralno je bilo trulo. Trulost je ostala do dan danas, a postignuća su bačena psima. Siromašniji smo i u mnogim vidovima manje slobodni nego 1985. – no naravno na jedan sasvim drugačiji način. Šefovi današnjice su prilično sretni da su ljudi skloni amneziji. Kao što znate, i sâm sam bio disident 1970-ih i 1980-ih – ne žalim zbog toga, no nikad nisam mogao ni pomisliti da će me ljudi nakon svega četvrt stoljeća „demokracije“ opet nazivati disidentom, no oni bi to svakako trebali. Današnja vladajuća klasa snažno budi sjećanja na staru vladajuću klasu prije 1918: njihova mržnja prema neprincipijelnom podvrgavanju EU i NATO-u savršeno odražava stav njihovih prethodnika prema Austriji; njihov prezir prema balkanskim narodima, Slavenima i pravoslavnim narodima također nije ništa novo; njihovo korištenje rasnih predrasuda kako bi umirili mišljenje nižih klasa je ostalo nepromijenjeno, kao i njihova neumrla mržnja prema moderni, kritičkoj kulturi, slobodnom tisku i prema svakome tko nije šovinist i seksist. Otvoreni prezir prema siromašnima, nesretnima i gubitnicima je, čini se, također trajan.

Oni se, naravno, osjećaju upravo kao kod kuće u novoj političkoj razdiobi koja prijeti da se nametne gotovo posvuda.

Razgovarao: Darko Vujica

Prometej.ba, 15.8.2017.

Zahvaljujemo Marijanu Oršoliću za pomoć pri prevođenju