Fotografija: Velija Hasanbegović; preuzeto sa: forum.tm

Igor Štiks (Sarajevo, 1977) književnik je, aktivist i znanstveni suradnik na Univerzitetu u Edinburgu. Najpoznatiji je po romanima „Dvorac u Romagni“ i „Elijahova stolica“ koji su prevedeni na petnaest jezika. Sa Srećkom Horvatom prošle godine uredio je zbornik „Dobrodošli u pustinju postsocijalizma“. U izdanju Frakture, nedavno je objavljena njegova nova knjiga „Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država“. Njegova nagrađivana drama „Brašno u venama“ i dalje se izvodi na sceni SARTR-a.


Max Horkheimer je rekao da tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka šuti i o fašizmu. Možemo li stoga kazati da nema antifašizma bez antikapitalizma?

Svakako možemo tvrditi da se o fašizmu ne može govoriti bez da se govori i o kapitalizmu. Fašizam kao politička ideologija i pokret ne može biti odvojen od društveno-ekonomskih odnosa uvjetovanih kapitalizmom. Vidimo vrlo jasno da se u razdobljima kapitalističke krize događa fašizacija društva kojoj je cilj da umanji klasne napetosti, da ukine svaku vrstu opozicije koja bi dolazila od lijevih i emancipatorskih aktera i da kroz homogenizaciju, na osnovi često rasnog, etničkog ili nacionalnog principa, zapravo sakrije dubinsko raspadanje samih tih društava po klasnim crtama.

Dakle, kada govorimo o antifašizmu danas, mi se uglavnom bavimo jednom defanzivnom pozicijom. Ta pozicija podrazumijeva primarno obranu od puzajuće fašizacije naših društava bez obzira što ulicama nužno ne marširaju smeđe košulje. Istovremeno pravi problem i pitanje je kako da taj reaktivni, defanzivni antifašizam postane gorivo za viziju jednog drugačijeg društva. Jednog društva koje će fundamentalno biti ne-fašističko, što bi značilo da će upravo negirati sve ono na čemu fašizam postoji, ali nuditi i nešto više od toga. Kao minimalni program, to društvo mora biti društvo jednakosti, kako u političko-pravnom tako i u socio-ekonomskom aspektu, društvo utemeljeno na solidarnosti, rodnoj ravnopravnosti, ljudskom dostojanstvu i miru. Tu se radi o jednom čitavom skupu vrijednosti koje se obično vezuju uz lijevo-progresivni spektar, a koji danas, u situaciji totalne dominacije desnih i radikalno desnih ideologija, mnogi čak nazivaju i radikalno lijevom vizijom. Ništa tu nije radikalno, radi se samo o viziji ne-kapitalističkog svijeta bez kojeg teško da ćemo izbjeći ratove, razaranja i kataklizme a čini se da smo već ozbiljno počeli ugrožavati i same resurse na Zemlji.


Danas se u obranu kapitalizma staje pod argumentacijom da za trenutno stanje nije kriv kapitalizam kao takav nego sekundarne devijacije. Koliko takva interpretacija zamagljuje pravo stanje stvari?

Radi se o neprestano ponavljanoj laži da kapitalizam kao takav nema alternativu. Dakle, kapitalizam je prirodno stanje a otpori njemu viđeni kroz komunističke revolucije, socijalističke režime, socijaldemokratske vladavine itd. su nešto što je jednostavno nerealno i čak nemoguće. Štoviše, tvrdi se da je kapitalizam po sebi dobar, ali ga kvari ili od države nametnuta redistribucija bogatstva (socijalistička prijetnja slobodnom samoregulativnom tržištu) ili, u situaciji ničim ograničenog kapitala, ljudi lošeg morala. Međutim, postaje nam jasno da kapitalizam kao takav jest ono što je i uvijek bio – sistem koji počiva na klasnom ratu koji bogati i moćni vode protiv većine osiromašenih i nemoćnih uz podršku određenog sloja koji donekle beneficira od takvog sistema u funkciji njegovih čuvara ili intelektualnih (akademskih, kulturnih i medijskih) zagovornika. Vidjeli smo da je mit o tome kako će nevidljiva ruka tržišta nekako svima omogućiti nešto ništa drugo nego – mit. A ako još netko u to vjeruje, možemo ga u najboljem slučaju optužiti za naivnost, u najgorem za nešto drugo. Dakle, postalo nam je jasno da je kapitalizam u njegovoj suvremenoj formi koju često nazivamo neoliberalnom opasna i destruktivna izrabljivačka mašina. Međutim kao i prije, ta spoznaja još uvijek ne znači da smo našli načine da se borimo protiv takvog sistema, a još manje da smo našli alternativu. I upravo to, činjenica da nismo jasno formulirali alternativu kao što su to činili ljevičari, socijalisti i komunisti prije Oktobarske revolucije i tokom 20. stoljeća, govori sve o krizi u kojoj se nalazi ljevica danas. Ona u najboljem slučaju privremeno gasi požare – kao u zemljama Latinske Amerike – ali to po sebi ne može biti rješenje za piromanski sistem.


Miguel de Unamuno kada je 1936. zadirkivao frankiste rekao je: „Pobijedit ćete, ali nećete uvjeriti“. Nema li današnja ljevica također isti problem – da je uvjerljiva, ali da istovremeno ipak gubi?

Za razliku od tridesetih, danas su pobijedile reakcionarne snage i uglavnom su uvjerile. A što se nas tiče, slažem se sa vama – jako smo daleko od pobjede, ali uvjeravamo sve veći broj ljudi. Nalazimo se u situaciji u kojoj ljevica na određenom polju – da to podvučem, intelektualno-akademskom, književnom, kulturnom... – posjeduje gramšijevsku hegemoniju, ali da istovremeno nema konkretnu političku, a još manje socio-ekonomsku moć. Možda trebamo shvatiti da je upravo to uloga koju nam je ovaj neprijateljski sistem i pružio kako bi nas politički ušutkao istovremeno nam dajući megafone. On nas je tako gurnuo na marginu, mudro inkorporirajući u sebe opoziciju koju predstavljamo, dok je ujedno napravio sve da nam potkreše krila. Tako paradira sa nama kao nekom vrstom dekoracije za ovaj, kako se mislilo, najuspješniji poredak u ljudskoj historiji za kojeg će budućnost biti samo stalno ponavljanje jednog te istog prezenta. Sad i njegovi zagovornici znaju da je povijest krenula dalje. Pitanje je samo kojim putem.


Vi dosta vremena provodite u Velikoj Britaniji. Radite na Univerzitetu u Edinburgu pa sam siguran da ste upoznati sa tamošnjom (dnevnom) politikom. Na čelo Laburističke partije Velike Britanije nedavno je došao čovjek koji se otvoreno deklarira kao marksist – Jeremy Corbyn. Može li to biti naznaka otvaranja novih emancipacijskih horizonata?

Mimo same pojave Jeremyja Corbyna i situacije s ljevicom kako u službenom, tako i neslužbenom okviru u Velikoj Britaniji, mi ovdje vidimo na djelu nešto što se periodički ponavlja. Ideja da ljevica donekle mora ući u sistem i da taj sistem potom mijenja iznutra – iz pozicija samih institucija. Isto tako, vidimo povremena oduševljenja sa uspjehom Podemosa, još elektoralno uspješnijom (pa potom poraženom) Syrizom ili ranije oduševljenje latinoameričkim pro-lijevim političkim snagama. I upravo to nam signalizira želju da se konačno zgrabi moć i da se, upotrebom institucija države, nešto što hitnije promijeni u svijetu u kojem živimo. Mi se tako danas suočavamo s dva velika problema. Jedan je upravo neuspjeh društvenih pokreta sa ulice da doista promijene sistem, a drugi sam neuspjeh institucionalnih borbi što nam, naravno, najbolje potvrđuje Syrizin primjer, a možda će nam to još jednom potvrditi Podemos ili Jeremy Corbyn sutra.

Šta da se radi onda? Nemoguće je kroz institucije, čak i kroz demokratski mandat mijenjati režim, a horizontalni društveni pokreti nam dolaze samo kao valovi koji se razbijaju o čvrstu hrid sistema. Oko toga šta da se doista radi lome se koplja na ljevici. Neki ljudi će reći da bez obzira na sve moramo nastaviti stvarati male prostore i oaze slobode, moramo se baviti takozvanom prefigurativnom politikom tako da ono što radimo danas ostaje sjeme za neke promjene u budućnosti ili model kako bi budućnost trebala izgledati. Naravno, ja se slažem da moramo činiti sve što možemo, bez obzira kako nam se malo, uzaludno i nevažno činilo. S druge strane, imamo one koji se isključivo fokusiraju na stratešku politiku, na nužnost da se zgrabi moć u bilo kojem obliku i da se kroz te pozicije moći – a to znači kroz postojeće institucije, utječe na promjene. I ta je pozicija opravdana, ja ne vidim da jedno isključuje drugo i mislim da smo izgubili jako puno energije na debatiranje o pravom modelu koji ćemo onda, u idealnim uvjetima, primijeniti u našim društvima. Mislim da nam je danas potrebno apsolutno sve; od debata i okupacije trgova, kazališta i institucija do političkih partija koje će se morati profilirati kroz svoje djelovanje i koje će pokušati djelovati kroz institucije režima (i pokušati se oduprijeti njihovom koruptivnom utjecaju). Pravi preokret nastat će kad počnemo stvarati vlastite institucije. No, daleko smo od toga. Nama danas treba sve jer nemamo ništa i jer se, unatoč svemu onome što smo nabrojali, što uključuje i neke impresivne rezultate ljevičarskih borbi, još uvijek nalazimo daleko od mogućnosti da svijet uređujemo prema svojim idealima.


U posljednje vrijeme svjedoci smo uspona historijskog revizionizma. U Srbiji se rehabilitira Draža Mihailović, u Mostaru se daju imena ulica po ustaškim ministrima, u Sarajevu osnovna škola nosi ime po Mustafi Busuladžiću… Kako komentirate taj fenomen?

Radi se, izgleda, o upravo neodvojivom dijelu puzajuće fašizacije. Izgleda da naši nacionalisti nisu u stanju izgraditi neku postmodernu nacionalističku ideologiju bez vezivanja uz najgore prakse povijesnog fašizma koje uključuju recimo genocidnu Endehaziju, kolaboracionističke četničke pokrete iza kojih su ostali masovni zločini, ili grupacije (među njima i muslimanske) koje su se otvoreno svrstale uz Hitlera. Dakle, ta nacionalistička desnica je toliko intelektualno siromašna da ona i dalje ne može bez ikonografije i pozivanja na najgore što je ikada postojalo među ovim narodima. Tu vidimo naravno, i njihovu slabost, ali vidimo i problem da još uvijek takav po svemu fašistoidni diskurs ima mobilizacijski potencijal. Ako je danas nekoga moguće mobilizirati s pozivanjem na ustaše, onda imamo veliki problem. Ako netko danas u Srbiji još nije načisto šta je uistinu predstavljao pokret Draže Mihailovića, onda imamo veliki problem. Ako netko doista daje školama ime nekog minornog fašističkog antisemitskog intelektualca poput Mustafe Busuladžića, onda imamo veliki problem.

Taj historijski revizionizam je, dakako, nužan radi učvršćivanja tvrde desnice na vlasti (koja sebe obično voli nazivati desnim centrom). S druge strane, revizionizam služi delegitimizaciji bilo kakve alternative koja bi nužno dolazila s lijeva – kroz političku delegitimaciju antifašističkog partizanskog pokreta i bilo čega što bi se vezalo uz komunističke ideje ili praksu. I vidimo da se tu radi o veoma smišljenim akcijama koje imaju ozbiljne posljedice, protiv kojih se mi moramo boriti i znanjem i na svaki mogući politički i društveni način ako doista želimo da ova društva zadrže minimalnu zdravu osnovu.


Ovdje u BiH, gdje je etnička podjela kodificirana u sam sistem, problemi poprimaju još destruktivniju dimenziju. Mislite li da postoji izlaz iz tog ćorsokaka?

Od nas stalno traže odgovore za izlaz iz ćorsokaka koji nismo napravili, odnosno kojeg su stvorili oni koji od njega beneficiraju. Istodobno, bilo kakva promjena onoga što nam je nametnuto se sprječava prijetnjom nasiljem. Dakle, ako dovedete u pitanje privilegije onih koji su profitirali kako ratom tako i postratnim strukturama, oni vam prijete obnavljanjem etničkih sukoba. I dok god taj strah vlada bit će nemoguće bilo šta popraviti. Bosna i Hercegovina – koja pati i od utjecaja okruženja ali i od širih geopolitičkih sukoba kojima svjedočimo – se iz toga sama ne može iščupati, ali mi ne možemo ni konstantno očajavati nad ovim stanjem niti zazivati nekoga sa strane da nam pomogne. To je do sada obično bila Europska unija u koju se teško uzdati ovih dana. Mi moramo raditi stvari u koje vjerujemo i jasno raditi protiv ideje koja je dovela do samog rata a poslije rata i do takvog ustavnog uređenja utemeljenog na etničkim podjelama. Nama nema druge nego odbiti logiku na kojoj počiva ovaj sistem i uistinu graditi nešto drugačije i pokazati da je moguće ako ne već ukinuti etnički princip onda ga učiniti politički irelevantnim. Za uspjeh tog zadatka morate pokazati svakim vašim korakom i akcijom, bez obzira kako mali bili, irelevatnost tog principa ali istodobno i snagu principa za koji se borite. Znam, lakše je sve to reći, nego nešto uistinu i napraviti.

Za Prometej.ba razgovarao Darko Vujica

11/2016