________________________

 

Kao sociolog religije koji se jednako bavi analiziranjem društvene i političke zbilje u Hrvatskoj i BiH, među rijetkim ste intelektualcima koji se ne ustručavaju otvoreno kritizirati djelovanje vjerskih zajednica, prije svih, Katoličke crkve. Sa sociološkog stajališta, ali i iz pozicije praktičnog katolika, kako vidite stanje u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i BiH?


Uvijek polazim od toga da su crkve i vjerske zajednice, kao prvo, organizacije i institucije koje imaju svoju hijerarhiju službenika čija je zadaća „prenositi i održavati određene sustave ideja, vjerovanja, vrijednosti, simbola i prakse“ i, drugo, da postoje ljudi, pojedinci i skupine, koji su na različite načine vezani za dotične vjerske zajednice, koji prihvaćaju njihov nauk, norme i vrijednosti i koji opet prema njima na različite načine organiziraju i vlastiti život. Zavisno od uređenosti odnosa države i crkve, zavisi i djelovanje vjerskih zajednica u nekome društvu. U bivšemu socijalističkom sustavu, društveno značenje vjerskih zajednica, pa time i Katoličke crkve, nije bilo veliko. Zapravo, prakticirala se potpuna odvojenost crkve i države, što je značilo i potpunu marginalizaciju vjerskih zajednica. Međutim, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, dolazi do porasta društvenoga značenja religije i vjerskih zajednica, kao i do porasta religioznosti građana kao u RH tako i u BiH, svejedno na njihovu nacionalnu pripadnost, čak za 30% u odnosu na predratno stanje. Reklo bi se, svi oni koji su prije bili članovi Saveza komunista, sada odjednom postaju gorljivi vjernici. No, istraživanja pokazuju, da se broj praktičnih vjernika kao i broj nevjernika (ateista i agnostika) nije mijenjao.


Potrebno je reći da se religija u tome vremenu vraća „na velika vrata“ u društvo. Međutim, taj povratak ne dovodi do oživljavanja istinskoga, tijekom socijalizma zamrlog vjerskog života, nego, što je paradoks, do promjene političke uloge religije i religijskih zajednica. U tome razdoblju one uspijevaju izvršiti snažan utjecaj na politički, obrazovni, kulturni te, posebno, na medijski prostor. Uz sve to, u tome razdoblju, o čemu sam već pisao, Nacija postaje „religijska vjera“. Ona je predmet obožavanja, ona je božanstvo koje je postalo toliko važno da su mu se na oltar prinašale i prinijele mnoge žrtve tijekom rata.


Također, u tome razdoblju dolazi do snažne religijske i nacionalne identifikacije. Tom „zovu divljine“ ne odolijevaju ni vjerske zajednice,. One, iako univerzalne, odjednom postaju partikularne, postaju nacionalne čime gube i svoje vjersko poslanje. Htjele su, a to hoće i danas, biti glavni nositelji nacionalne predaje i nacionalnog identiteta. I na tome ustrajavaju, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Glavni naglasci u nastupima njihovih poglavara ne odnose se na vjersku praksu njihovih članova, nego na ponašanje „njihovih“ i „tuđih“ političara.


Kad je riječ o Hrvatskoj, može se reći sljedeće: rijetko ćete naći državu u kojoj vjerske zajednice imaju toliki broj vjernika zahvaljujući upravo državi. Naime, umjesto da vjernici plaćaju crkveni porez i na taj način potpomažu svoju vjersku zajednicu (bez obzira na njezinu brojčanu veličinu), to za njih čini država i svake godine iz proračuna izdvaja milijunske kunske iznose za rad vjerskih zajednica.



U uvodu Vaše najnovije knjige „Hrvatska i Bosna i Hercegovina na Križu života“ pišete da ste s polazišta sociologije religije bili vođeni pitanjima je li kršćanstvo u Hrvatskoj i BiH, prema najnovijim istraživanjima, uistinu deklarativno u tolikoj mjeri da se može okarakterizirati kao „pripadanje bez vjerovanja“. Pitate se i može li takvo kršćanstvo biti dovoljno uvjerljivo da barem potakne govor o potrebi prevladavanja postojećih anomalija u hrvatskom i bh. društvu. Do kakvog ste odgovora, na koncu, došli?


U našim tranzicijskim društvima sa sociokulturnim promjenama došlo je i do religijskih promjena. Iako se prividno povisio broj vjernika, ipak oni svojim praktičnim životom pokazuju da nisu „pravi“ vjernici, da nisu oni koji bi živjeli po nauku Katoličke crkve. Tu je ponajprije riječ o tzv. „sezonskim vjernicima“ koji tek o Božiću ili Uskrsu navrate u crkvu. Stoga bi crkvene službenike trebala brinuti činjenica što velika većina njihovih vjernika jest to samo po crkvenoj evidenciji, po svome pripadanju Katoličkoj crkvi, dok njihov praktični život odudara od nauka kojeg one propovijedaju: veliki broj razvoda brakova, izvršenih pobačaja, puno nasilja u obitelji, previše (posebno mladih) ovisnika o drogama, alkoholu i u najnovije vrijeme o igrama na sreću govore u prilog toj mojoj tvrdnji. Stoga, ako je to tako, onda bi sa stajališta Katoličke crkve u hrvatskome društvu bilo potrebno započeti neku novu evangelizaciju, odnosno jednu temeljitu rekristijanizaciju društva. No, bojim se, nažalost, da su njezini interesi negdje drugdje: povećanje materijalnog bogatstva, gradnja novih crkvenih objekata (u koje svraća sve manji broj ljudi) i, što je jako važno, sve prepoznatljivija politička borba s postojećom vlašću oko problema – od pobačaja do eutanazije - preko kojih se prelazilo dok je HDZ bio na vlasti.



Nakon posljednjih lokalnih izbora u BiH, u jesen prošle godine, napisali ste da je kardinal Vinko Puljić bio glavni promotor sakraliziranog svehrvatskog jedinstva, odnosno, da je katolički kler imao značajnu ulogu u strašnom hrvatskom izbornom porazu u Srednjoj Bosni i Bosanskoj Posavini. Što su, po Vašem mišljenju, glavni razlozi simbioze Katoličke crkve u BiH i dva HDZ-a?


Ta simbioza Katoličke crkve u BiH i dva HDZ-a nije ništa novo na području Bosne i Hercegovine. Ona je preslika takvih spojeva i u drugim nacionalno-religijskim entitetima. Međutim, iako je Katolička crkva - a to joj samo ime kaže - univerzalna, opća, nadnacionalna, ona je u našim prilika isključivo nacionalna – (sve)hrvatska. Ne znam ima li u današnje vrijeme ijedan Bošnjak koji je katolik ili pravoslavac, ili ijedan Srbin koji je katolik ili musliman, ili ijedan Hrvat koji je pravoslavac ili musliman. Ako i ima, onda su rijetkost.


Napisao sam i dalje smatram da vodstvo Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini vodi brigu o nekome imaginarnom svehrvatskom jedinstvu, a da pri tome svoju oštricu javnoga političkog govora ne okreće protiv pogubne politike tzv. hrvatskih stranaka u BiH, protiv njihove nevjere. Jer, biti vjernik kršćanin znači omogućiti svim pripadnicima Katoličke crkve da na mjestima, svejedno gdje žive u BiH, mogu živjeti životom dostojnim vjernika kršćanina. Međutim, ta težnja teritorijalizaciji hrvatskoga pitanja i viđenje rješenja jedino u teritorijalnom razgraničenju u odnosu na pripadnike drugih nacionalno-vjerskih pripadnika - čemu nisu neskloni ni mnogi katolički svećenici - svodi bosanskohercegovačke katolike, najvećim dijelom Hrvate, na beznačajnu društvenu i vjerničku danost, na mali „džepni narod“ koji služi za šminkanje onima koji u njegovo ime sudjeluju u vlasti na svim razinama.


Time hrvatski „prvaci“ u BiH blagoslovom svojih vjerskih službenika u potrazi za svehrvatskim jedinstvom mogu ostati na vlasti dokle god hoće.



Jednako ste oštri bili i prema izjavama predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića koji je ustvrdio da je ta stranka na Općinskim izborima ostvarila zacrtani plan, premda su izgubili vlast u Vitezu, Kreševu, Jajcu... Smatrate li da su se HDZ i njihova sestrinska stranka HDZ 1990. i definitivno odrekli bosanskih Hrvata?


Nažalost, krivo! Oni se njih nisu odrekli niti će ih se ikada odreći, sve dok su bosanski Hrvati ovakve o HDZ-u „ovisničke“ pameti. Jer, najvjerniji pristaše oba HDZ-a nalaze se upravo u Bosni, a ne u Hercegovini. I jedan i drugi HDZ polažu pravo na njihove glasove. I uvijek ih dobivaju, jer svojom politikom „dva protiv jednoga“ stvaraju dojam da su najveći neprijatelji Hrvata ne samo u Bosni nego i u Hercegovini, bošnjački političari, a time i Bošnjaci ( s kojima u BiH najvećim dijelom zajedno i žive), dok se politički savezi sklapaju sa srpskim političarima iz Republike Srpske bez obzira što ovi svojim političkim igrarijama ne dopuštaju povratak Hrvata na ta područja. A, da takva politika nalazi svoje „pozitivno“ ozračje i u odajama Katoličke crkve pokazuje i sudjelovanje najviših političkih i crkvenih dužnosnika na proslavi obljetnice utemeljenja Republike Srpske. Naime, prakticira se ona stara i uspješno oprobana životna parola kako bosanskoga, tako još više hercegovačkog katoličkog svećenstva: živjeti u Bosni i Hercegovini, a moliti Boga da kiša pada u Hrvatskoj. Ne čudi stoga što su u Hrvatskoj, i to na područjima posebne državne skrbi, pa čak i u Zagrebu, utemeljene nove župe sastavljene ponajviše od katoličkih vjernika prognanih iz Srednje Bosne, Bosanske Posavine, Bosanske Krajine. A, sve za to da bi ti ljudi i ostali u Hrvatskoj. Naravno, tomu se ne protivi nitko u Hrvatskoj – ni postojeća vlast ni Katolička crkva.



Vidite li na bh. političkoj sceni ijednu stranku koja bi vjedostojno zastupala interese svih Hrvata, od Orašja do Neuma?


Nažalost, ne vidim. Naime, najveći problem je u tome što u Bosni nikako ne može doći do formiranja neke političke stranke koja bi okupila ljude s tih područja i koja bi uspjela promovirati interese kako Hrvata tako i drugih građana s tih područja, pa i s područja Hercegovine. Dosadašnji način političkog organiziranja učinio ih je ovisnim o stajalištima koja su promovirana u Hercegovini. Pa, kad pogledate tko su predsjednici političkih stranaka u kojima su bosanskohercegovački Hrvati u većini, vidjet ćete da su svi oni iz Zapadne Hercegovine, udaljeni jedni od drugih ni „pripišaj hoda“. Za njih je odlazak u Bosnu kao odlazak na safari: on je egzotičan i istodobno spasonosan. I on se, kao i odlazak na safari, događa samo prigodimice. U vrijeme izbora. Tu, u Bosni, namire se potrebnim brojem glasova. A tamo odlaze da bi mogli ostati u vlasti. A, to što će zbog njihove međusobne borbe za glasove upravo ti Hrvati u Bosni ostati bez svojih zastupnika u lokalnoj vlasti, nikoga od njih nije briga. I to se pokazalo na posljednjim općinskim izborima. No, s druge strane, budimo iskreni: nakon tih izbora Čović je mogao izjaviti da je pobjednik. Ostao je u vlasti. On i njegova stranka. Unatoč tome, što je notorni paradoks, u Crkvi se opet zagovara fantomsko svehrvatsko jedinstvo, umjesto – kad se već vole baviti politikom više negoli religijom – da se pokuša potražiti rješenje u svrhu osnivanja neke nove političke stranke koja će biti domaćinska: (pro)bosanskohercegovačka i uz to hrvatska.



Zanimljivo je, međutim, da ste kratko vrijeme (1991.- 1992.) bili glavni tajnik HDZBiH. Zbog čega ste se razišli sa bivšim stranačkim kolegama?


Odgovor na to pitanje je dug i višeslojan. Teško je na njega odgovoriti. O tome ću pripremiti posebnu studiju. Ukratko: razlaz je bio oko pitanja o kojima sam naprijed govorio. Počelo je s referendumom, kada sam kao glavni tajnik HDZBiH pozvao Hrvate u Bosni i Hercegovinu da iziđu na referendum i pozitivno odgovore na pitanje „jeste li za suverenu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, državu građana i naroda: Muslimana, Srba i Hrvata i drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive?“, o čemu sam posebno pisao u svojoj knjizi "Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu. U povodu desete obljetnice osnivanja Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine (1994-2004)", Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2004. Drugi su tek nakon toga mog poziva uputili svoje pozive, počevši od Predsjedništva HDZBiH, nadbiskupa Puljića pa do Franje Tuđmana. No, radi povijesne istine potrebno je reći da su prije svih, poziv bh-Hrvatima katolicima da iziđu na referendum uputili bosanski franjevci preko Svjetla riječi. Na tu činjenicu svoga osobnog angažiranja oko referenduma i njegova uspjeha posebno sam ponosan i bio je to moj osobni (do)prinos stvaranju moderne države Bosne i Hercegovine.



Prije više od dvije godine (u martu 2011.) upozorili ste kako bi presude civilnom i vojnom rukovodstvu bivše Herceg-Bosne za Republiku Hrvatsku mogle biti znatno nepovoljnije nego prvostupanjske presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku. Budući da se pokazalo kako ste bili u pravu, zamolit ću Vas za kratki komentar presude Haškog tribunala, ali i zvaničnih reakcija koje su potom uslijedile u Hrvatskoj i BiH?


Presuda nije pravomoćna. Konačni ishod još je nepoznat. No, činjenica je da šestoricu optuženih bosanskohercegovačkih Hrvata nisu izručile bosanskohercegovačke, nego vlasti Republike Hrvatske, da su one organizirale i jednim dijelom plaćale njihovu obranu, logičan je zaključak da će i posljedice sudskih odluka, koje iz toga budu u konačnici proizlazile, u bitnome najviše pogađati Republiku Hrvatsku. No, poznajući dovoljno ondašnje hrvatske ratne i političke prilike, ne bih se mogao složio sa sudskom ocjenom da je, kad je riječ o Republici Hrvatskoj, postojao „udruženi zločinački pothvat“.


Kad je riječ o službenim reakcijama na nepravomoćnu presudu kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, one su stranački i nacionalno obojene. A takve će i ostati, jer svi ustrajavaju na tome da su njihovi „junaci“ bili uistinu „nacionalni heroji“. U tome imaju podršku „svojih“ vjerskih zajednica. Na prošloj „sarajevskoj“ promociji moje knjige postavio sam stoga i pitanje kojim sam se bavio i u knjizi: postoji li ikakva mogućnosti da lideri katoličke i pravoslavne crkve te islamske zajednice, uime svojih vjernika koji su u ratu počinili ratne zločine, zatraže oprost od njihovih žrtava kako bi došlo do pomirenja i napretka; odnosno bi li bilo moguće da danas ovdašnji predstavnici vjerskih zajednica sjednu zajedno za stol i dogovore oblik države u kakvoj bi njihovi vjernici mogli živjeti zajedno s drugima. Bojim se, a to potvrđuje i nedavni banjalučki sastanak, da je, čini se, najmanje do mira stalo upravo onima koji bi ga trebali najsvesrdnije propovijedati.



Reagirajući početkom godine na samovoljno prisvajanje zastave Republike BiH s ljiljanima od strane Svjetskog bošnjačkog kongresa, odnosno bivšeg reisa Mustafe Cerića, otkrili ste da je ta zastava stvarana u Središnjici Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Kada se to dešavalo, tko je bio angažiran u njezinoj izradi i zašto su se Hrvati kasnije odrekli „ljiljana“?


Ovu svoju izjavu želio bih ovom prigodom nadopuniti sljedećim podatcima. Naime, prema iskazu Zvonimira Bebeka, jednoga od sukreatora zastave Republike BiH s ljiljanima, odlukom Skupštine Republike Bosne i Hercegovine imenovana je sredinom 1991. godine Komisija za izradbu zastave i grba RBiH. Pored Zvonimira Bebeka, u njezinu sastavu bili su još: Boris Nilević, Enver Imamović, Mirza Ćeman, Tihomir Glavaš i Vedran Hadžović. Svi članovi Komisije bili su od početka njezina rada za izbor Tvrtkovog perioda kao vremena u kojemu je moguće naći simbole koji će moći prihvatiti svi narodi u BiH. I s time su, prema njegovim riječima, svi članovi Komisije bili u potpunosti suglasni kao što su bili suglasni i s redizajnom Tvrkovih simbola. Prve skice prezentirane su na sastancima s članovima ne samo HKD „Napretka“, nego i ostalih nacionalnih društava: "La Benovalencije" (židovsko), "Preporod" (bošnjačko) i "Prosvjeta" (srpsko kulturno društvo) (za ovo usp.: Zvonimir Bebek: grb i zastavu s ljiljanima radio sam s puno ljubavi“, u: http://www.azramag.ba/intervju/4996-zvonimir-bebek-grb-i-zastavu-s-ljiljanima-radio-sam-s-puno-ljubavi.html)


Nažalost, u HDZBiH nije prihvaćeno ovo, u bitnome, hrvatsko, odnosno katoličko znakovlje. Kao razlog navedeno je - nije to naše. Mi Hrvati imamo svoju zastavu i grb! Time se, nažalost, prepustilo drugima da zajedničko bh-znakovlje uzmu kao svoje nacionalno. Tijekom rata mnogi Hrvati su poginuli ili bili ranjeni boreći se protiv postrojbi koje su nosile upravo zajedničko znakovlje kojeg su se odrekli njihovi politički predstavnici.


S druge strane, osobno sam, kao glavni tajnik HDZBiH i kao član Središnje uprave HKD „Napredak“, prihvatio to i takvo rješenje zastave i grba, i na svome stolu u Glavnome tajništvu HDZBiH u Sarajevu imao pored hrvatske zastave s povijesnim hrvatskim grbom, bijelu zastavu s ljiljanima. Čak sam varirao hrvatsku trobojnicu s grbom s ljiljanima. I lijepo se sve to uklapalo.


Upravo stoga sam reagirao na činjenicu otimanja i prisvajanja državne zastave Bosne i Hercegovine, zastave s ljiljanima, što su učinili članovi Svjetskoga bošnjačkog kongresa, na čelu s bivšim reisom, dr. Mustafom ef. Cerićem. Zastava je rađena za sve građane Bosne i Hercegovine, nju je prihvatila Skupština RBiH, ona je bila i ostala sastavni dio Ustava RBiH, i stoga nitko nema pravi uzeti je kao isključivo svoje nacionalno obilježje, pa ni članovi Svjetskoga bošnjačkog kongresa. Takvi potezi ne vode bosanskohercegovačkome zajedništvu, kolikogod se u njega netko iz Svjetskoga bošnjačkog kongresa zaklinjao.



U proljeće 1994. ponovno ste sudjelovali u izradi grba i zastave Federacije BiH, zbog čega su Vas prijatelji u šali prozvali „zastavnikom“? Kako su nastajali novi simboli Federacije, je li bilo političkih problema, budući da je to bio period neposredno nakon okončanja hrvatsko-bošnjačkog rata?


Ne, nisam sudjelovao u izradbi grba i zastave Federacije BiH, niti sam toliko upoznat s njihovim nastajanjem. Stoga o tome ne mogu govoriti. No, mogu reći nešto o vremenu i okolnostima kada sam prozvan „zastavnikom“. Bilo je to davne 1994. godine tijekom zasjedanja Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine, 30. ožujka 1994., o čemu sam pisao u već spomenutoj svojoj knjizi Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu (str. 235. i 236., u fusnoti br. 177). Naime, nakon što je bila donesena odluka o formiranju Federacije BiH, protokolom je bilo predviđeno da članice nove društvene organizacije izvjese i svoje simbole, zastave i grbove, koje unose u zajedničko obilježje. A one to pojedinačno nisu imale, a kamoli da su već tada imale pripremljeno zajedničko znakovlje. One su bile iznenađene brzinom zaustavljanja rata, jer nisu bili ostvareni ratni ciljevi ni jedne od njih.


Tom prigodom, pristupa mi tada moj veliki prijatelj Danijel (Danko) Čulina, s pitanjem: «Što nam je činiti? Imamo višak zastava!», pokazujući mi pri tom zastavu Herceg-Bosne, za koju zastupnici HDZ-a BiH kažu da je zastava hrvatskoga naroda u BiH, pa potom bijelu zastavu s ljiljanima za koju Muslimani kažu da je njihova, muslimanska zastava. Kako je on bio zadužen za taj dio protokola, i kako smo se obojica ipak razumjeli u «nacionalne simbole», državnom smo protokolu kazali da zastava Herceg-Bosne nije zastava svih Hrvata u BiH, nego samo jednoga manjeg dijela Hrvata u BiH, dok hrvatska zastava na koju Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju pravo i koju hoće nositi jest hrvatska zastava crven-bijeli-plavi s povijesnim hrvatskim grbom u sredini. Tu je zastavu u Sarajevu u to vrijeme bilo moguće naći jedino kod nadbiskupa Puljića, ili kod bosanskih franjevaca u njihovom Franjevačkom samostanu na Bistriku, kod gvardijana fra Perice Vidića. Kako je zbog vremena bilo bliže otići do Nadbiskupa, to je uskoro i učinjeno. Zastava je donesena. A što se tiče druge, bijele zastave s ljiljanima, rekli smo da to nije «muslimanska zastava», nego i naša hrvatska zastava, u ovome slučaju naša zajednička, bosanskohercegovačka zastava, zastava države Bosne i Hercegovine. To je zastava Republike Bosne i Hercegovine, jer smo grb i zastavu stvarali u Središnjici HKD "Napredak" kao predložak za grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Smatrao sam tada da si ne možemo dopustiti taj luksuz pa prepustiti svoje znamenje i povijesno obilježje nekomu drugomu. Zatražili smo stanku u zasjedanju Skupštine, dok nisu donesene zastave. Kako smo dokraja inzistirali na tomu da je bijela zastava s ljiljanima u sredini zapravo državna, a ne muslimanska zastava, da je kao takva i prihvaćena u službenim dokumentima, Muslimani su tada otišli u Središnjicu SDA-a u Sarajevu i donijeli stranačku SDA-ovsku zastavu i, kako se i na slici vidi, nju objesili kao nacionalnu zastavu. Nije, stoga, čudo što me je kasnije moj veliki prijatelj, pok. Tvrtko Pejčinović, zvani Gipki, prozvao "zastavnikom". Na donjoj slici vidljiv je poredak i smještaj nacionalnih i republičke zastave." (Ivan Markešić, „Cerićeva otimačina državne zastave“, u: http://www.prometej.ba/index.php/home-3/951-ivan-markesic-cericeva-otimacina-drzavne-zastave)


ivan markesic zastava skupstina

U Sarajevu, prigodom zasjedanja Ustavotvorne skupštine Federacije BiH, 30. ožujka 1994. S lijeva na desno: fra Ivan Bubalo, Petar Jozelić, Ivan Markešić, Ante Ravlić, Tvrtko Pejčinović i Iko Stanić



Možete li bh. javnosti predstaviti znanstveni projekat „Religijski, nacionalni i politički identitet Hrvata u BiH“ koji vodite u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar?


Hvala Vam na toj mogućnosti. Naime, svrha navedenoga projektnog istraživanja bila je na tragu pronalaženje već u Bosni i Hercegovini propitivanih temeljnih sastavnica religijskoga, nacionalnog i političkog identiteta Hrvata u Bosni i Hercegovini koje ih čine različitim u odnosu na druge identitetske jedinice bosanskohercegovačkog društva, posebno u situaciji kada se hrvatsko-katolička paradigma bosanskohercegovačkoga prostora - zahvaljujući ponajprije negativnom odnosu međunarodne zajednice prema najmalobrojnijem narodu u BiH (Hrvatima) i njegovom identitetu kao i negativnom stavu najutjecajnijeg dijela političkih i kulturnih elita bosanskohercegovačkih Hrvata prema svemu što je bosansko-hercegovačko, dakle islamsko-orijentalno, pravoslavno-bizantsko, sefardsko-židovsko u hrvatsko-katoličkom identitetu bosanskohercegovačkih Hrvata - našla potpuno izolirana i osamljena u vlastitoj domovini ne znajući kako sačuvati svoju identitetsku posebnost, dok je srpsko-pravoslavna paradigma u BiH " voljom" međunarodne zajednice zauzela polovicu Bosne i Hercegovine, dobivši i nacionalni predznak vlastitoga teritorija (Republika Srpska), kada bošnjačko-islamska paradigma - svojom vitalnošću i ekspanzijom te pozitivnom odnosu prema Bosni i Hercegovini kao isključivo svojoj domovini nastoji nametnuti kao prevladavajuća ne samo na području Federacije BiH nego i na području Republike Srpske, kada sefardsko-židovska paradigma, iako danas gotovo neprimjetna u svojem vanjskom djelovanju, dalje veoma utjecajne na svim područjima društvenoga, političkog i kulturnog života.


Cilj ovoga projekta bio je istražiti religijski, nacionalni i politički identitet bosanskohercegovačkih Hrvata koji je nastajao i koji još uvijek nastaje u doticaju, odbijanju i miješanju s drugim i drukčijim religijskim, nacionalnim i političkim identitetima u BiH: pravoslavno-srpskim, islamsko-bošnjačkim i sefardsko-židovskim kao i pod utjecajem suvremenih globalizacijskih, kako fundamentalističkih tako i individualizacijskih procesa. Riječ je o istraživanju hrvatsko-katoličkog identiteta koji zbog doticaja i miješanja s drugim identitetima nije ni u kojem slučaju ni čist ni monolitan, nego je, što su pokazala i druga istraživanja, heterogen, multiparadigmatičan, dinamičan i time propustan za utjecaje drugih identiteta unutar trenutno postojećega bosanskohercegovačkog društva, posebno u ovome poslijeratnom razdoblju.


Rezultati toga istraživanja mogli bi (pri)pomoći mnogima u cjelovitijem sagledavanju jedne zasebne (hrvatske) mikrokulture u religijski, nacionalno i politički veoma kompleksnom društvu i državi. Temeljem njih moguće je tražiti i odgovor na sljedeću veoma bitnu dilemu koja se javlja posebno danas kada Hrvatska prije Bosne i Hercegovine ulazi u Europsku uniju:

1. Je li očuvanje i revitalizaciju hrvatsko-katoličkog identiteta moguće ostvariti isključivo unutar sveukupnoga bosanskohercegovačkog identiteta?

2. Je li očuvanje i revitalizaciju hrvatsko-katoličkog identiteta moguće ostvariti njegovim potpunim izdvajanjem iz sveukupnosti bosanskohercegovačkog identiteta i vezanjem samo za hrvatski identitet?

3. Je li između tih dviju krajnosti moguće pronaći neko treće rješenje i što u traženju toga rješenja mogu dati vjerske zajednice?


U okviru navedenoga projekta napisao sam i objavio nekoliko znanstvenih članaka kao i dvije knjige: Religija u političkim strankama - na primjeru Bosne i Hercegovine (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2010) i Hrvatska i Bosna i Hercegovina na 'Križu života' (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2012).

 

06/2013