Darko Vujica, Prometej.ba: Predlažem da intervju počnemo sa komentarom drugog kruga predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Koji je Vaš komentar na Milanovićevu pobjedu? Šta očekujete od njegovog mandata?

Katarina Peović: Drugi krug predsjedničkih izbora bio je prilika da, za razliku od prvog kruga kada je samo jedna televizija priredila jedno sučeljavanje, kandidati pokažu svoje programe, iznesu jasne političke stavove, viziju boljeg društva u kojem predsjednik ili predsjednica ipak mogu nešto značiti. Umjesto toga dobili smo besadržajnu izmjenu udaraca (iako je Milanović u drugi krug ušao porukom „ne idemo u rat”). Bilo je prilično deplasirano pratiti međusobne optužbe o tome tko je preko svojeg mentora došao do pozicije moći, ili tko ima više prijatelja u Bruxellesu. Nismo mogli ništa drugo ni očekivati s obzirom da smo imali kandidatkinju koja u svojem mandatu nije ništa dobro učinila za narodnu većinu, već je predano radila jedino na militarizaciji društva, kao niti protukandidata koji je obnašao funkciju premijera u čijem su mandatu radnici obespravljeni promjenama Zakona o radu, a mnogi tajkuni spašeni Zakonom o predstečajnim nagodbama, koji je proglašen koruptivnim.

Nakon što je Milanović pobijedio, poruke koje smo do sada čuli ne nose ništa novo u odnosu na Kolindu Grabar-Kitarović. To su pomirljive poruke, da je predsjednik – predsjednik svih građana, ali isto tako odlučno „ne“ Titovoj bisti, što nije možda najvažnije političko pitanje, ali sa pozicije te predsjedničke funkcije koja je simbolična, vraćanje bi Titove biste bilo važno. Ne zbog Tita, čiji kult ličnosti i mi kritiziramo, već zbog micanja i onoga što stoji iza tog micanja – a micanjem biste državnika koji je ovu zemlju zadužio sigurno više nego mnogi drugi, Kolinda Grabar-Kitarović je nastavila opasni povijesni revizionizam, a Milanović se odlučio, u svojem stilu, ne ljutiti desnicu, računajući (na žalost s pravom) da će mu veliki dio onih koji se smatraju ljevicom – to oprostiti. Ovime Milanović nastavlja politiku dodvoravanja desnici i zatiranja svakog, hajde da upotrijebimo njegov izraz, „normalnog” nasljeđa ljevice.


Rekapitulirajmo vašu kampanju. Koji su Vam bili ciljevi kada je u pitanju kandidatura za predsjedničku funkciju? Šta ste to namjeravali postići ovom kampanjom, šta se postiglo, i na kraju, jeste li zadovoljni postignutim?

Mi smo imali jasan cilj u ovoj kampanji – obrazlagati viziju demokratskog socijalizma 21. stoljeća. Neki bi rekli da su naši ciljevi možda bili skromni ali izborne politike nisu nikad bile konačni okvir naših istupanja. Nisu izbori najvažnija stvar u našem političkom djelovanju. Dapače, važnije su politike djelovanja na terenu i politička artikulacija potrebe korjenite promjene. I tu upravo bilježimo pomake – dosta nam se novih ljudi pridružuje i kao simpatizeri i kao članovi. Preko 21 000 glasova za demokratski socijalizam za koji se u javnom prostoru faktički nije niti čulo do 21. 1. prošle godine kada smo ušli u kampanju, dobar je rezultat, pogotovu ako uzmemo u obzir da su mnogi spremni na promjene ali su pod pritiskom glasali za „manje zlo” koje im se medijski nametalo kao „realna opcija” što je temeljna politička prevara na temelju koje politički duopol vlada već desetljećima.

Potaknuli smo raspravu o tome zašto je potrebna korjenita promjena i zašto se mi u ovom okviru ne možemo razviti. Napokon smo dobili neki prostor u kojemu smo mogli objasniti zašto je vizija demokratskog socijalizma - nužnost. Često je bilo medijske manipulacije u smislu da se govorilo „evo, imate radikalnu ljevicu i radikalnu desnicu“, a mi smo u tim duelima dali do znanja da naša radikalnost ne proizlazi iz nekakve pubertetske šokantnosti, već iz potrebe. S Antom Đapićem kojeg su sa mnom sučelili pokušavajući pokazati kako su ekstremno desno i „ekstremno” lijevo – isto – razjašnjeno je, nadam se, da „radikalnost” ljevice nije potreba srednjoškolca koji izvaljuje gluposti za svoju publiku-glasače koji će to onda i nagraditi, već da „radikalnost” proizlazi iz nužnosti korjenite promjene bez koje nema boljeg života za narodnu većinu. No, ako želite postotke na izborima nemojte reći da je potrebno korjenito mijenjati stvari.

No, nemoguće je promijeniti život većine u Hrvatskoj ako radikalno ne promijenimo stvari, ako ne promijenimo društveno uređenje. Stvari treba mijenjati strukturalno, sustavno, uvodeći demokratsku praksu zajedničkog odlučivanja o ciljevima privrede, a ne da se privredna djelatnost odvija za potrebe elitnih manjina, kao što je to sada slučaj. Većina opozicijskih političara zadovoljna je okvirom u kojem se nalazimo i samo papagajski ponavljaju da je naš problem korupcija, dok uzroke te korupcije ne misle mijenjati.


U medijima je dosta odjeknuo Vaš nokaut koji ste zadali Miroslavu Škori u debati na HRT-u, ali isto tako i odbijanje pružanja ruke Kolindi Grabar-Kitarović.

Škoro je toga dana rekao da bi pomilovao Tomislava Merčepa, čovjeka koji je osuđen zbog ratnih zločina i smrt 43 civila koje su ubile njegove postrojbe u Pakračkoj poljani, poznate po posebnoj okrutnosti i mučenjima zatvorenika. Smatrala sam da je jedna od najvažnijih stvari da se 11 kandidata ne pravi da su stvari „normalne”, kako bi to rekao aktualni predsjednik, ako se među kandidatima nalazi čovjek koji smatra da je potrebno pomilovati ratnog zločinca čije su postrojbe ubile, među ostalima i, 12-godišnju djevojčicu i njezine roditelje.

S Kolindom sam se odbila rukovati kao i Ivan Pernar. Ona je komentirala da je to manjak kućnog odgoja, no to nije manjak kućnog odgoja već politički stav. Ja sam izlistala šest razloga zašto se nisam rukovala s Kolindom Grabar-Kitarović. Između ostalog, zbog toga što je odlikovala osobu koju se sumnjičilo za zlostavljanje zatvorenika u splitskom zatvoru Lora. Iako nažalost te optužbe nikad nisu ispitane, pravosuđe se nije pozabavilo ozbiljnim optužbama 24 zatvorenika, brutalnim zločinima za koje nitko nije odgovarao. Tanja Belobrajdić u svojoj knjizi opisuje brutalna zlostavljanja, a ta zlostavljanja sliče onome što su zatvorenici u Lori u svojim svjedočanstvima opisali. To su stvari koje su trebale biti ispitane. (Bivša) predsjednica nikad se od odlikovanja nije ogradila.

A tu su onda i druge stvari; od toga da je odbila povući odlikovanja osuđenim ratnim zločincima među kojima su Praljak i Kordić, do toga da je išla u strane diplomacije i pozivala strane diplomate da discipliniraju domaće političare kako bi proveli „reforme”, odnosno bolne mjere štednje, umjesto da vodi autonomnu vanjsku politiku u korist naroda, zagovarala militarizaciju društva itd.


Dosta govorite o deprivilegiranom položaju u kojemu se nalaze zemlje periferije Europe i Europske unije u odnosu na zemlje centra. Isto tako, kritičarka ste Europske unije i njenih institucija koje demonstriraju jasan nedostatak demokratičnosti. Mislite li da bi Lexit mogao biti dio rješenja?

Nažalost, rješenje je još kompliciranije od toga. Tvrditi da bi jednostavno izlazak iz EU riješio sve naše probleme, ne bi bilo korektno, iako je to popularno pojednostavljivanje. Mi se u ovom okviru ne možemo razviti – nejednaki razvoj je temelj dominacije bogatog centra EU i siromaštva periferije. Naši političari vole uzimati neke bogate zemlje centra za primjer i govoriti da se mi samo trebamo riješiti svojeg mentaliteta pa ćemo se razviti kao i oni. To mentalitetsko objašnjenje negira činjenicu da bogatstvo centra počiva na periferiji koja mu služi kao tržište za proizvode, izvor jeftine radne snage itd.

To je kao da imate dva boksača, jedan je amater, drugi je profesionalac i pod istim uvjetima i pod istim pravilima kreću u utakmicu. Mi tu nemamo apsolutno nikakve šanse i svi ćemo na manje-više sličan način skončati. Bez obzira je li riječ o Hrvatskoj koja je već u EU ili BiH koja se trudi u EU završiti. Ni sam ulazak u EU nije neka promjena jer smo i mi davno prije ulaska u EU bili integrirani u tržišne tokove koji su nas postavljali u podređeni položaj.

Tako da, ne bi trebalo zagovarati jednostavno izlazak iz EU, nego potrebu za autonomnim politikama prema EU i Hrvatske i Bosne i Hercegovine i cijele regije. Trebalo bi raskrstiti s politikama koje su u dobroj mjeri i u sukobu prema ugovorima koje je RH potpisala s Europskom komisijom, ali se pravila tržišne utakmice prije svega primjenjuju selektivno, u korist bogatijih. Da bi EU bila zajednica jednakih, trebala bi minimalno biti fiskalna unija, kako bi razvijeniji pomagali slabije razvijenima, trebalo bi doći do transfera tehnologija od najrazvijenijih prema slabije razvijenima i trebalo bi štititi izvoz slabije razvijenih zemalja i sprječavati uvoz iz zemalja bogate Evrope. To nije realno očekivati, zbog čega bi zemlje na periferiji EU trebale početi voditi autonomne politike.

U nas je aktualan slučaj brodogradnje – Hrvatska zatvara svoja nekad uspješna brodogradilišta poput Uljanika i Brodotrogira. Italija je, kada je imala krizu brodograđevne industrije 2011. godine, kada je njihov veliki brodograđevni div Fincantieri došao u probleme, stala iza brodograđevne industrije, subvencionirajući svoju industriju. Naši ministri su se pak držali ugovora s Europskom komisijom opravdavajući gašenje Uljanika upravo činjenicom da su im „ruke vezane” zbog tih ugovora. Sve velike brodograđevne sile subvencioniraju svoju brodogradnju, a brodogradnja se bez pomoći države danas ne može održati. No naši ministri i premijeri uzimaju pravila EK kao legitimaciju za to da se država odriče jedne od posljednjih izvoznih industrija, ugrožavajući tako i život većine u Hrvatskoj koja se oslanjajući se samo na turizam neće moći razviti, niti će moći doseći razvitkom bogate zemlje centra.

Prvo i osnovno bi bilo da zaštitimo vlastitu industriju, da prestanemo s deindustrijalizacijom, da zaštitimo svoju poljoprivredu, da zaštitimo svoje selo i da u principu prestanemo s politikama koje štite europske i domaće elite. No, mi imamo na vlasti političare kojima nije cilj politika u korist narodne većine, nego su oni tu s drugim razlogom. Stvari treba početi nazivati svojim imenom, a te ministre i premijere – kvislinzima koji nisu jednostavno „nesposobni” kako im se voli tepati, već su na vlast došli kako bi provodili određene politike, a to nisu politike za narodnu većinu.

Nije slučajno da smo imali premijera koji nije niti znao svoj jezik. To nije presudno ali je simptomatično.


Govorite o korjenitoj promjeni. Korjenita promjena i zamjena kapitalizma socijalizmom bi podrazumijevala podruštvljenje sredstava za proizvodnju otetih u pljačkaškoj pretvorbi i privatizaciji u devedesetima. Kako sredstva za proizvodnju ponovno vratiti narodu?

Demokratski socijalizam 21. stoljeća pretpostavlja postepenu smjenu kapitalističkih elemenata privrede demokratskim putem. To nije jednostavni „dolazak na vlast” i provođenje politika čije ciljeve, metode i svrhu određuje „prosvijećena manjina”. Društveno vlasništvo važan je dio DS21, ali mora biti rezultat demokratske odluke većine koja organizira proizvodnju za zadovoljavanje temeljnih potreba svih članova društva. Društveno vlasništvo je prvi dio tzv. „socijalističkog trokuta” koji je neophodan za ekonomiju koja je u funkciji zadovoljavanja temeljnih potreba svih – hrane, stanovanja, zdravstva, obrazovanja.

Država ne bi trebala biti upravljač, nego samo posrednik prema podruštvljenju i radničkom upravljanju. Važno je demokratizirati prakse odlučivanja na svim razinama, od kvarta, odlučivanja na radnom mjestu do demokratizacije odlučivanja o važnim društvenim pitanjima. Ljudi moraju moći odlučivati o stvarima koje ih se tiču.

U tom smislu demokratski socijalizam 21. stoljeća može imati neke konkretne prijelazne i neposredne mjere koje se mogu provesti, ali kada govorimo o demokratskom socijalizmu, govorimo o dugotrajnu procesu koji bi zapravo značio blokiranje starih kapitalističkih institucija i izgradnju novih, demokratskih institucija upravljanja i usmjeravanja privrede te kolektivnog odgovora na pitanja što proizvodimo, kako i za koga? Odlučivanje o tome je danas u rukama bogatih elita. Kada bi u demokratskom društvu svi imali mogućnost odlučivati o tim pitanjima, onda bi to uistinu bilo demokratsko društvo.

Milanovićeva vlada je 2014. započela privatizaciju brodogradilišta i od onda je uvijek isti argument na tapeti, da je država loš vlasnik. U procesima koje smo pratili od te vlade na ovamo, netransparentno su se trošili ogromni novci, na, nominalno, restrukturiranja poduzeća, no koja su završavala potpuno neuspješno po radnike i proizvodnju.

Radnička fronta uvijek upozorava da se potrebno vratiti na istočni grijeh na kojemu je nastala država, pljačkašku pretvorbu i privatizaciju. U Hrvatskoj imamo situaciju da se čak u 98% poduzeća koja su prošla pretvorbu i privatizaciju pronašlo nepravilnosti, što je potvrdio nalaz Državne revizije iz 2004. godine. U pretvorbi i privatizaciji svako je četvrto poduzeće propalo a posao je izgubila skoro četvrtina zaposlenih. Najviše toga više nije niti moguće vratiti, a za ostalo postoji legalni okvir za poništenje pretvorbe i privatizacije. Taj legalni okvir je uvijek postojao, samo nije postojala politička volja da se on provede.

Onda bi bilo moguće ali i potrebno, ne samo vratiti opljačkana poduzeća u ruke države, već vratiti radnicima nadzor nad upravljanjem i osnovne poluge upravljanja. Od društvene je važnosti osiguravanje demokratskog okvira u kojem radnici nadziru upravljanje, osiguravajući transparentnost rada uprave poduzeća, te da radnici imaju mogućnost smijeniti uprave koje ne rade u njihovu korist, u korist očuvanja radnih mjesta i proizvodnje.

Često možemo čuti i to se konstantno ponavlja, „radnici su sami krivi, tko im je kriv, što se nisu ranije bunili?“… U takvim se kritikama miješaju neke stvari. Recimo, u Uljaniku smo imali dosta dioničara radnika. Nisu bili većinski dioničari, imali su u nekom trenutku čak i preko 40% dionica. No mali dioničari nisu isto što i radnici koji upravljaju firmom. I to su stvari koje su se potpuno ignorirale u javnom prostoru kod nas, pa se onda sva krivnja za loše poslovanje, pored svih tih silnih korumpiranih tajkuna i političara koji su se okretali oko Uljanika svalila, ni manje ni više nego na radnike, jer, to su mnogi ponavljali – radnici su imali u svojim rukama neke dionice, zašto se onda nisu pobrinuli da okrenu stvari u svoju korist?

Mali dioničar nije nužno zainteresiran za dobrobit poduzeća i nastavak proizvodnje nego je on prije svega vlasnik koji svojim kapitalom želi gospodariti zainteresiran za oplodnju tog kapitala. Kada su radnici prodavali svoje dionice, optuživalo ih se, jer se valjda očekivalo da gladni i demoralizirani radnici brane i taj svoj posjed bez obzira na okolnosti. Potpuno je jasno da će se radnik koji je u teškom materijalnom stanju odlučiti za dobit putem prodaje svojih dionica. Trebalo bi pogledati okvir u kojem se radnik našao nakon pretvorbe i privatizacije i njega dovesti u pitanje, a ne tajkune oslobađati odgovornosti i optuživati radnike. Zašto se uopće takvu industriju dalo u ruke tajkunima? Zašto se od radnika očekivalo da beskompromisno prkose i ne prodaju svoje dionice?

Osim što stalno treba upozoravati da je pretvorba i privatizacija provedena na kriminalan način, treba govoriti i da je sama privatizacija kriminal – strukturalni kriminal. To da se nešto stavlja u ruke tajkunskoj eliti koja s tim radi što hoće i da interes tih elita nikada nije i interes narodne većine – to smo vidjeli, i tako će biti dok stvari ne promijenimo.


Ovi izbori opet su bili dobar lakmus papir za iščitavanje ideologije. Boris Buden jednom je kazao kako se hrvatski nacionalizam ne može riješiti svoje fašističke i rasističke motivacije. Kompletna hrvatska desnica poziva se na Franju Tuđmana (makar ne samo desnica, ali o tome ćemo kasnije). Čovjek je to koji je odgovoran za etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj, koji je vodio zločinačku politiku u BiH i koji je govorio „kako je sretan jer mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka“. Franjo Tuđman je govorio da „treba nanijeti takav udarac Srbima da oni praktično nestanu“. Govorio je da će njega i Franca „povijest pamtiti kao spasitelje zapadne civilizacije“… Kako ovo nazvati drugačije nego ustašovanjem? Hrvatska desnica se ne može riješiti svoje rasističke i fašističke motivacije upravo jer ne može bez pozivanja na osobu koja je reanimirala ustaštvo u Hrvatskoj.

Točno. To su stvari koje se ne bi trebale normalizirati. Dodaj tome još i uvođenje kune koja je bila valuta u NDH, prihvaćanje pozdrava „Za dom spremni“ kao pozdrava vojnih postrojbi itd. To su sve elementi koketiranja sa ustaštvom. HOS-ovci su se sami pozivali na Pavelića i NDH kad su preuzimali taj pozdrav, a danas se tvrdi da taj pozdrav nema nikakve veze s NDH. Sve su to elementi tuđmanizma s kojima se treba obračunati. Tuđman je vodio zločinačku politiku u Bosni i Hercegovini, on je odgovoran zbog kršenja ljudskih prava, medijskih sloboda, a potaknuo je i kriminalnu pretvorbu i privatizaciju u kojoj je po svojim riječima privredu predao u ruke 200 obitelji.

Danas uistinu u Hrvatskoj imamo 260 multimilijunaša koji imaju imovinu od 170 milijardi kuna. Proračun je, za ilustraciju 130 milijardi (iz 2017.). I tu stvarno imamo nekih 260 Franja Tahija, malih feudalaca koji drže zemlju u svojim rukama. I to je nasljeđe Tuđmana.

Dokle god imamo (ekstremnu) desnicu koja propagira tuđmanizam poput Ante Đapića nekima to može izgledati kao folklor i smiješno, no kad neka uglađena građanska opcija poput SDP-a počne pljeskati nasljeđu Franje Tuđmana, što Milanović recimo čini sasvim otvoreno, onda se takve stvari normaliziraju. Koketiranju sa ustaštvom se treba vrlo jasno i beskompromisno reći – ne. To je potrebno zbog toga da možemo odgajati generacije ljudi koje su sposobne razlikovati dobro od zla.

Za mene veći problem predstavlja nominalna ljevica koja se poziva na civiliziranost, „normalnost”, na uključenost u evropske i svjetske tokove – pod tim politikama normalizirajući tuđmanizam. Ona nas osuđuje na sigurnu propast i na sigurno brisanje razlike između crnog i bijelog.

Nažalost to su tendencije ne samo u Hrvatskoj, tendencije o kojima je isto tako pisao Boris Buden još 2006. kada datira početak donošenja tih opasnih rezolucija u Europskom parlamentu koje izjednačavaju komunizam s nacizmom, što je zapravo napad na svaku ideju boljeg i pravednijeg društva koje je solidarno društvo, društvo jednakih.

Sve te zemlje u kojima nalazimo deficit demokracije kao što su Mađarska, Poljska i slične danas napadaju antifašizam. Cilj je zamagliti razliku između crnog i bijelog, onemogućiti da se bilo kakva ideja pravednijeg društva ponovno pojavi, a sve pod izgovorom da su sve revolucije krvave, da ne treba tražiti bolje i pravednije društvo jer čim netko poviče bilo kakvu parolu za bolje društvo, taj je odmah najgori zločinac i totalitarist. I to se radi na taj način da se komunizam izjednači s fašizmom, da se kaže da je baš taj komunizam koji je krenuo iz ideje boljeg i pravednijeg društva okrvavio ruke. Pritom se u potpunosti zanemaruje činjenica da se ne može staviti znak jednakosti između ideja i ideologije nacizma i fašizma koje kreću iz rasističkih zakona, zakona koji proističu iz nejednakosti i ideje da su jedni bolji od drugih, da jedni imaju pravo živjeti a drugi ne, i komunizma koji kreće iz ideje boljeg i pravednijeg sutra. Možda možemo završiti u kompromisu, ali ne smijemo iz njega krenuti. Za takve tendencije zaista ogromnu krivnju nosi socijaldemokracija kao što je nosila i prije Prvog svjetskog rata jer upravo ona često normalizira ono što je nenormalno.


Margaret Thatcher svojevremeno je izjavila kako je njen najveći uspjeh Tony Blair. Slično bi se moglo reći i u slučaju Hrvatske; da su najveći uspjeh HDZ-a Račan, Milanović i ovakav SDP. Taj imitirani nacionalizam savršen je dokaz potpune normalizacije i naturalizacije nacionalizma od strane SDP-ovih nacional-liberala, koji šteti njima, političkom životu u Hrvatskoj, ali su na njemu zajahali i nemaju namjeru sići s njega.

Da, usput rečeno, Milanović je svojedobno izrazio svoje divljenje s Margaret Thatcher. No što se tiče SDP-a kao ključnog elementa normalizacije nacionalizma, tu si u pravu. Dokle je na vlasti rigidna desnica jasnije je što je crno, a što bijelo. SDP je pak uvijek do sada bio ključni element upravo, paradoksalno s obzirom na Milanovićev slogan „Normalno” - normalizacije nenormalnog – od nasljeđa tuđmanizma do nacionalizma. Nažalost, normalizacijom nenormalnog povrata nema ili je on puno teži.

Zato je dosta tužno gledati da neki zdušno hvale Milanovića nalazeći svakakva opravdanja, a najtužnije je da ne vide koliko njihov politički stav vezan uz malograđansko zgražanje i srednjeklasni zazor.

Bez obzira što Kolindi Grabar-Kitarović ne treba pljeskati, adresiraju se pogrešni problemi. Nije problem njezine vladavine bio taj što se grlila s nogometašima, što je toj srednjeklasnoj malograđanskoj ljevici veći problem od militarizacije društva za koju je itekako zaslužna. U njezinom mandatu su se izdvajanja za vojsku višestruko povećala, opasno smo krenuli u natoizaciju društva. Na vojna izdvajanja koja traži NATO se izdvaja 2% proračuna. To su neke upute koje daje NATO koje mi, ne da slijedimo, nego ih u potpunosti prihvaćamo kao normativne. To znači da će se za NATO izdvojiti 40 puta više novca nego što se sad izdvaja. 10 milijardi kuna će se izdvajati do 2024., u trenutku kad imamo jednu trećinu ljudi koji žive u uvjetima siromaštva. Nedavno istraživanje je pokazalo da 300.000 djece živi u uvjetima siromaštva. U nas štrajkaju nastavnici, medicinske sestre, vozači. Imamo svakih par mjeseci ogroman štrajk, gašenje brodogradnje, a u tim trenucima premijeru i predsjednici nije nikakav problem izdvajati još više novca za vojsku i militarizaciju. To su problemi gdje nažalost ta srednjeklasna „ljevica” – koja ozbiljno pati od deficita razumijevanja politekonomske definicije ljevice – jedva da napada one na vlasti plješćući im kao „uljuđenijim” figurama.


Želio bih od vas čuti komentar na još dvije stvari. Prvo, zapela mi je za uši jedna Milanovićeva doskočica u debati na HRT-u. Nakon što ste kazali da je Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji imala rast od preko 400% on je vrlo bezobrazno kazao da je takav rast imala i Francova Španjolska, što je netočno! Par dana nakon debate je kazao kako bi više volio da ste vi izabrali revolucionarni put Ive Lole Ribara i Koče Popovića a ne sjedili u udobnosti akademskog komfora. Kako to komentirate?

Od 1952. do 1989. Hrvatska je imala rast od 410% BDP-a po stanovniku, dok je od 1989-2016. rast bio samo 6,45%. Prvo, Milanovićev komentar je netočan – što ti dobro primjećuješ, Francova Španjolska nije imala toliki rast, rast je bio, ali ne toliki. No, uopće tendencija da se uspoređuje socijalističku Hrvatsku s Francovom Španjolskom je dosta jasan pokazatelj Milanovićevog „ljevičarenja“. Jugoslavija je zemlja koja je u samo par desetljeća prešla iz polu-feudalne kolonije do visoko industrijalizirane zemlje koja je pedesetih godina slijedila najrazvijenije svjetske i evropske ekonomije i prestigla one zemlje koje su danas daleko ispred nas. 1952. Hrvatska je ekonomski bila ispod Čehoslovačke, Mađarske, Poljske, Bugarske. 1981. je prestigla sve te zemlje, do 2010. Mađarska je smanjila zaostatak, Češka, Slovačka i Poljska pretekle su Hrvatsku.

No, još važnije, jugoslavensko samoupravljanje je predstavljalo modernizaciju sa snažnim demokratskim uporištem u načinu organiziranja proizvodnje. Kasnije je s kapitalističkim elementima samoupravljanje oslabilo, no to je bio period uključenosti najširih masa u proces odlučivanja.

Uspoređivanje frankističke Španjolske sa socijalističkom Hrvatskom je deplasirano. To govori o njegovom političkom stavu i poziciji koja nema nikakve veze sa ljevicom. To je liberalni centar, koji se prilično nagnuo u desno.

Što se tiče ovog „revolucionarnog angažmana“, Milanović miješa pojmove. Oba komunista koja je spomenuo su bila iz bogatih obitelji. Bili su bogati i visokoobrazovani, a razlog zašto su oni završili u zatvoru nije bio njihovo radno mjesto, niti klasna pripadnost nego zabrana djelovanja Komunističke partije. I upravo njegovi prijatelji šatoraši kojima je išao počesto u Zagrebu za vrijeme svog premijerskog mandata bi opet zatvarali komuniste. Ta deprivilegirana pozicija i Koče Popovića i Ive Lole Ribara, pa u konačnici i mene možda u nekoj budućnosti, proizlazi toga da se zabranjuje ideja boljeg, socijalističkog društva koje bi svima omogućilo jednak razvoj.

Ali njegova kritika je tipična neoliberalna kritika. To je kritika tržišnih fundamentalista koji se pojavljuju i govore da mi dolazimo iz akademskih krugova i da zbog toga nemamo pravo govoriti u ime radnika. Postoji razlog zašto puno akademskih građana i profesora može više govoriti o tome nego ljudi u tzv. „realnom“, odnosno privatnom sektoru. To je sasvim jasno, jer mi još uvijek imamo mogućnost da govorimo. Radnik koji radi za nekog tajkuna kojemu se ugovor produžuje svaka tri mjeseca i ne zna da li će sutra imati čime nahraniti svoje dijete nema baš poziciju da govori u korist narodne većine. Mi u Radničkoj fronti imamo jako puno ljudi koji su eksploatirani, rade u privatnom sektoru i nemaju ni prava govoriti. I to je slika svijeta u koji smo mi danas dovedeni, gdje načelno postoji demokracija, ali tko se može politički aktivirati?

Realno, većina političara kakav je Milanović su svoju političku karijeru izgradili na temelju toga da su ih jaka imena domaće politike podržala i rukopoložila na profesionalne političke pozicije. Ljudi koji se politikom bave iz uvjerenja nemaju nikakvu zaštitu bogatih niti moćnih političkih mecena.

Bilo je smiješno gledati te debate između Milanovića i Kolinde kako su se međusobno optuživali tko je bio stranački aparatčik. To je samo stvar nijansi. Da bi oni došli do tih pozicija samo svojim radom, da glasno progovaraju o problemima hrvatskog društva – nema šanse.


Za kraj, volio bih da prokomentirate opasku Ivice Đikića u Novostima koji Vas je izjednačio sa Hasanbegovićem i Škorom jer ste odbili podržati Milanovića u drugom krugu.

Taj tekst je izašao u Novostima koje su dosta bitan medij za promicanje ljudskih prava, kao i pravednijeg društva, pa se nadam da je ovakva reakcija rezultat nepromišljenosti ili žarke želje onih koji su htjeli smijeniti Grabar-Kitarović. Dosta je licemjerno izjednačavati mene i Hasanbegovića i Škoru kojemu sam u prvom krugu sigurno smanjila postotke, pa i mogućnosti ulaska u drugi krug gdje bi Milanović, da je bio s njim u dvoboju, tko zna kako završio. Mene poistovjetiti s ljudima s kojima sam se jasno politički suprotstavila zbog čega privatno doživljavam i prijetnje, a javno uvrede raznih Prkačina, Mitrikeskih, don Kutleša i niza Škorinih sljedbenika da sam jugokomunistica, čudovište, partizanka i spodoba kojoj je trebalo „pokazati”, je nedosljedno.

Jedna stvar zbog koje je Đikić rekao da smo mi jednaki, a koja zaslužuje odgovor, je činjenica da u svojim objavama ne izbjegavamo riječ „narod“. No, Đikić očito nije primijetio ogromnu razliku između isključive i ograničene Škorine i Hasanbegovićeve sintagme „hrvatski narod“, koja se u njihovom slučaju upotrebljava uz nacionalni pridjev „hrvatski“ i naroda kao revolucionarne kategorije – većine koja je opresirana i obespravljena, suprotstavljena moćnijem neprijatelju, „naroda” na koji se u ostalom poziva i Komunistička partija u narodnooslobodilačkoj borbi. Narod kao nacionalna identifikacijska krpa s kojom se maše za potrebe tajkunskih elita, nije sigurno vizija naroda na koju misli RF.

Mislim da jednostavno nije razumio što zapravo to znači, a njegovu nervozu da tako reagira trudim se razumjeti u smislu da su neki s nestrpljenjem zazivali promjenu predsjednika. To mogu razumjeti, ali to ne opravdavam jer je nedosljedno. Nismo pozvali na bojkot glasanja, rekli smo čak i da razumijemo da će neki koji su u prvom krugu glasali za mene, u drugom glasati za Milanovića. To je potpuno drugačija pozicija. Netko osobno može otići glasati za SDP-ovog kandidata, dosljedna politička ljevica ga zbog njegovih antiradničkih politika podržati - ne može.

Razgovarao: Darko Vujica, Prometej.ba