Profesora Volfa sreli smo u Sarajevu na konferenciji Teologija u postkonfliktnom društvu – Religija i identitet, na kojoj je sudjelovao s temom Religije: obilježja identiteta ili univerzalna vizija obilja života? Za naš portal govori o odnosu religije i pluralnog društva, unutarnjim religijskim potencijalima za pomirenje i izgradnju zajedničkog općeg dobra, autentičnom identitetu u pluralnom društvu itd.


Prometej.ba Profesore Volf, svojim pisanjem i društvenim angažmanom doprinosite procesima pomirenja i dijaloga među ljudima različitih religija i uvjerenja. Ovih dana sudjelujete na Teološkoj konferenciji u Sarajevu kojoj je tema, između ostalog, i uloga religije u društvu. Gdje se u suvremenom svijetu mogu ili trebaju susresti ljudi različitih svjetonazora, duhovnosti i religija?

Mi ljudi različitih uvjerenja susrećemo se svugdje. Živimo u pluralističkim društvima pa su susreti neminovni. Važno je da ti susreti ne budu kao kuglice od bilijara, koje idu jedne prema drugima, sudare se te se svaka kotrlja na svoju stranu. Pitanje je kako da u tim susretima nađemo nešto zajedničko, izrazimo ono duboko ljudsko i zajedničko dobro, te kako organizirati miran suživot na političkoj, socijalnoj i kulturnoj razini. U tim susretima svatko bi od nas trebao moći autentično živjeti svoju vjeru i svoje viđenje zajedničkoga života, a s druge strane da svi zajedno možemo živjeti u miru. To može izgledati poput kvadrature kruga, ali je moguće.


Prometej.ba Na javnoj pozornici u našem svijetu istovremeno su se našli ljudi s različitim religijskim i sekularnim vizijama života i shvaćanja općeg dobra. Kako je moguće da svatko očuva posebnost svoga uvjerenja i da se istovremeno oslobodi zahtjeva za ekskluzivizmom tog istog uvjerenja?

Važno je čuvati autentičnost svoga uvjerenja, jer ne vidim da postoje razlozi zašto kompromitirati svoje gledište i svoje autentično uvjerenje u susretu s drugima. S druge strane, važno je znati razlikovati između onoga što je mome uvjerenju kjučno i onoga što je sporedno. Moje iskustvo u susretu s muslimanima i drugima bilo je ovako: ako ja dublje živim svoju vjeru, to duboko življenje moje vjere me ne udaljava nego približava onome drugom. Najveći razlog zašto religije često budu u sukobu je da svaka od njih vidi sebe kao neku oznaku grupnog identiteta koji je nasuprot onome drugom. U takvim slučajevima religija služi poput zastave koja se diže u vis i ističe da bi me razlikovala od onoga drugoga. Međutim, ako idemo duboko u življenje vjere onda nalazimo zajedničko s onim drugim i gradimo mostove prema drugima.


Prometej.ba Vaša je teza da pluralizam proizlazi iz biti monoteističkih religija. Znači li to da kada se vjernici na javnoj, političkoj pozornici udalje od pluralističke paradigme da su se već prije udaljili od srži svoje vjere?

Monoteizam i druge univerzalističke religije pretpostavaljaju da pojedinac ima odgovornost za usmjerenje vlastitog života. One su univerzalističke zato što se ne vezuju samo za pojedinačnu kulturu, nego se shvaćaju tako da važe za svaku kulturu i stoga se obraćaju svakom pojedincu. Ali ako ja smatram da moja vjera pretpostavlja da imam odgovornost za svoj život, onda moram isto tako prihvatiti da drugi ima istu tu odgovornost. A ako ima odgovornost za svoj život, mora imati i mogućnost da se tome zovu svoje odgovornosti odazove. Mislim da je to uključeno u tezi da moja vjera traži od drugog da donosi odluke o svojoj budućnosti. Dakle, afirmacija pluralizma je u samoj srži univerzalizma monoteističkih i univerzalnih religija. Izgleda paradoksalno, ali je tako.


Prometej.ba Dakle, nisu u pravu oni kritičari koji tvrde da je monoteizmu po sebi svojsteno nasilje?

Ne bih se složio s time. Monoteizam je jedan oblik univerzalnosti. Postoje naravno i drugi oblici univerzalnosti, primjerice budizam, marksizam, itd. Univezalnost kao takva nije izvor nasilja, odnosno monoteizam kao takav nije izvor nasilja, jer svakog čovjeka smatra odgovornim za svoju sudbinu te svakom čovjeku daje mogućnost ne samo da kaže „da“ svojoj univerzalnoj viziji, nego i da kaže „ne“ toj univerzalnoj viziji i da ide drugim putem. Tako da se u samoj strukturi monoteizma može nazrijeti ono što Isus kaže, da treba željeti drugome ono što želimo samima sebi. Taj etički reciprocitet koji postoji među ljudima je blizak svim univerzalističkim religijama.


Prometej.ba Nije li transcendentna ili, tillichovski kazano religiozna dimenzija u smislu osobne vjere u osobnoga Boga iščezla iz našega svijeta?

Žudnja za tim nije iščezla. Često žudnja za transcendentim se izražava na veoma svjetovan način. To se može vidjeti i na primjeru funkcioniranja tržišne ekonomije, na tome kako ona stimulira želju za novim produktima. To je isto jedan oblik transcendencije, ali je to oblik krive transcendencije. Nikad nisam zadovoljan s onim što je prisutno: kad se pojavi iPhone 4, doći će iPhone 5, i iako sam do sada bio zadovoljan s prvim, čim dođe drugi neću ni s njime biti zadovoljan jer ću htjeti imati još noviji. Čitava stuktura te tržišne ekonimije zapravo je u tome da se stalno nadilaze te granice i to postaje oblik u kojem doživljavamo neku transcedenciju, a koji nas na drugi način vezuje uz ovaj svijet i koji nam onda onemogućuje stvarnu transcendenciju. Vidi se želja za transcendencijom, a događa se određena falsifikacija transcendencije. Želja za transcendencijom se ispoljava na kriv način. U praznini koju stvara kriva transcendencija vidi se želja za pravom.


IMG 5969


Prometej.ba Vi na jednom mjestu govorite o razvijanju potencijala vjere za izgradnju kulture mira, i da se taj potencijal nalazi u samom središtu vjere. U našoj zemlji ima slučajeva da su pojedini vjerski objekti i vjerska obilježja napravljeni iz prkosa prema drugima, dok vjerski predstavnici često nastupaju u ime „nacionalnog interesa“. Čini se da je religija izgubila vjerodostojnost. Kako se vratiti do središta vjere u situaciji kada je vjera postala sluga idelološkog mišljenja i ideoloških projekata?

Mogu kazati samo kako to za mene osobno funkcionira. Odrastao sam naime u crkvi. Vidio sam svakojake karaktere i interese koji su u crkvi bili prisutni. To nije bilo posebno loše ali nije bilo ni oličje moralne uzoritosti. Ali, ja nisam postao i ostao kršćaninom zbog crkve, već zbog Isusa Krista i zbog nekoliko ljudi, uključujući oca i majku, koji su živjeli autentičnu vjeru u Isusa Krista. Smatram da je autentična vjera slijeđenje Isusa Krista. Svoju nadu uvijek polažem u one koji autentično žive kršćansku vjeru. Ta će se vjera nažalost uvijek zloupotrebljavati, kao što je bio slučaj i kroz povijest. Ali sam je Isus bio kritika takve zloupotrebe religije.


Prometej.ba Naše bh. drušvo još uvijek je izrazito podijeljeno. Nije se dogodio ozbiljan proces pomiranja, a vjerske zajednice imaju velik društveni utjecaj. Rijetki ljudi iz lokalne crkve koji pozivaju na odgovornost bivaju sankcionirani od crkvenih vlasti. Oni koji se osjaćaju društveno odgovornima kao da ne znaju odakle početi. Što Vi predlažete?

Predlažem živjeti autentičnim kršćanskim životom i živjeti proročki. Znam da u Sarajevu ima ljudi koji proročki djeluju. Često se ta proročka aktivnost, ne samo prema sekularnim strukturama nego i prema vlastitoj religiji, čini jalovom i izlišnom. Ali vjera se očituje u odgovoru na poziv Božji te u iskoraku u nepoznato i nesigurno. Uvijek mi je na pameti Abraham, koji sve ostavlja i odlazi u nepoznato. Kršćani koji žive autentično često se nalaze u toj abrahamovskoj situaciji gdje moraju napraviti iskorak u nešto nesigurno a što je važnije od onoga što pred sobom vidimo. Taj iskorak je u stvari izraz ne samo vjere u Onoga koji zove već i vjere u samoga čovjeka i u mogućnost čovjekova postojanja.


Prometej.ba Vaša knjiga „Zrcalo sjećanja“ može se nazvati knjigom pomirenja, dok se knjiga „Javna vjera“ opravdano može nazvati knjigom dijaloga. Je li pomirenje kroz zdrav dijalog jedini način za povratak povjerenja među ljudima u BiH?

To ste dobro kazali. Pomirenje je nužno zato što iza nas stoji prošlost u kojoj je učinjeno zlo. Svi mi vjernici trebamo stojati otvoreno pred Bogom i svojim bližnjim i priznati u svjetlu istine ono što smo učinili, jer se na taj način otvara put prema pomirenju. Dijalog je u principu način na koji se može živjeti tako da do pomirenja ne treba dolaziti stalno, jer je pomirenje briga za prošlošću a dijalog je otvaranje mogućnosti za budućnost.


Prometej.ba Ovih je dana u Sarajevu održana teološka konferencija u organizaciji teološkog časopisa Concilium. Sarajevo nije izabrano slučajno. Koje poruke ova konferencija šalje javnosti? Hoće li te poruke doprijeti do javnosti?

Uvijek je pitanje što će se desiti s rezultatima dubokih razgovora koje mi često imamo na takvim konferencijama. Odjek će ovisiti najviše od toga koliko ideje koje su iznesene na susretima zažive u životima sudionika susreta. Na taj će način te ideje biti prenesene drugima. Promijenjeni životi tijekom konferencija postaju sjeme budućih promjena. Na ovoj konferenciji je naglašeno koliko sam pojam identiteta koji je zatvoren sam u sebe nije dostojan naše humanosti nego se identiteti, odnosno mi kao nosioci identiteta moramo otvoriti prema drugima. Ta poruka ove konferencije je veoma značajna i treba zaživjeti u životima svakoga od nas.


| Prometej.ba | Jozo Šarčević

06/2014 |